Hamdija Mulić – Muslimanski prosvjetni pokret

Priredio: mr. Alen Zečević

Hamdija Mulić

MUSLIMANSKI PROSVJETNI POKRET

Godine 1878. austrougarska okupacija naše domovine zatekla je naš narod u vrlo slabim prosvjetnim prilikama. Pismenih ljudi bilo je malo. I to što je bilo pismenosti uopće bilo je vrlo šaroliko. Pokoji musliman znao je čitati i pisati arapskim hurufatom na turskom jeziku, rijetko koji pisao je “arebicom” (arapskim pismom na našem jeziku) te pokoje čeljade u begovskim porodicama “bosančicom”. Latinicu su tada poznavali samo rimokatolički svećenici (franjevci), a ćirilicu neki pravoslavni popovi, te oni rijetki ljudi iz naroda koji su naučili od svećenika. Uz neke rimokatoličke samostane postojale su osnovne škole, kao i rijetke autonomne srpske škole. Zato konzervativni muslimani odmah iza okupacije nisu rado primali latinicu ni ćirilicu, kojima pišu naši sugrađani kršćani.U prvim osnovnim školama se tada vidjelo samo po koje muslimansko dijete. Neki bistriji naši građani, naročito oni koji su poznavali arapski hurufat, počeli sui z praktičkih razloga da sami uče latinicu, upoređujući slova latinice sa arapskim harfovima. Muslimanska djeca su morala ići prvo u mekteb (mejtef), koji su pohađali po više godina, pa ako je koji nastavio nauku u osnovnoj školi, upisao se kao čitav mladić.

Roditelji ovih mladića već su se tada, još dok su im sinovi pohađali osnovnu školu, interesirali šta će im dijete postati i koliko će imati plaće.

U prvim godinama iza okupacije vrlo je malo bilo govora o skupnom naučavanju pismenosti u masi, kao i o prosvijećenosti uopće. Pismenost su širile jedino narodne osnovne škole, rijetko još da je bio koji samouk.

U doba oko godine 1890. među našim rijetkim prvim intelektualcima počelo se govoriti o našim hrđavim prosvjetnim prilikama, ističući u našim listovima da u nas tada ima oko 90% nepismenih. Prvi su javno oglašavali potrebu pismenosti među nama muslimanima list Bošnjak i kalendar Mearif. Tek oko godine 1900., osnutkom muslimanskog kulturnog društva Gajret te lista Behar, jače se naglašavala prijeka potreba pismenosti i uopće školovanja omladine. Sad su tek počele i naše djevojčice da pohađaju osnovne škole, a muški da nastavljaju nauke u srednjim školama u većem broju.

U to doba počela je i austrougarska uprava sa otvaranjem analfabetskih tečajeva, koji su se otvarali pri narodnim osnovim školama. To je bio nešto ozbiljniji zamah, iako su tečajevi bili prilično rijetki i, nažalost, slabo posjećivani.

O pravoj narodnoj svijesti za potrebu škole i prosvjete uopće može se govoriti tek poslije Svjetskog rata. Narod je počeo da se budi. Traže se osnovne škole i po selima. Gdje se otvara analfabetski tečaj, bolje se pohađa. Čak se opažala neka žurba da se pojedinac što prije nauči pismenosti, da se poslije pripravi za nauku ukoliko se obrađuje u osnovnoj školi, a to sve da može nakon položenog ispita da dobije kakvu državnu službicu. Skoro, naime, poslije Ujedinjenja riješi se agrarno pitanje, zatim opadoše stari zanati, za nove, moderne, zanate mnogi nebijaše pripravan, česte nerodice i elementarne nepogode, kao i još uvijek stara ralica u nas, mnogo osiromašiše naš narod. Morao se tražiti hljeb. I baš u takvim teškim prilikama, koje su naročito pogodile muslimansku sirotinju, mjesto da se našem narodu sve to nadoknadi drugom efikasnom pomoći, kao otvaranjem radova, tvornica, škola i materijalnom pomoći itd, mnogi režimi na upravi zemlje naročito zaboraviše naše krajeve. Zato se među sirotinjom sanjalo o državnim službicama za radnika i podvornika i tražilo to na sve strane. Mnogi ranije neškolovani morali su sada da se na brzu ruku uče u svojim zrelijim godinama, jer se ne može dobiti nikakva, ma i najmanja služba, bez osnovne škole.

Ova narodna nepriravnost da ne može neuk i neprosvijećen da se valjano bori za svoja socijalna, pa i politička, prava mnoge opameti, pa barem dadoše svoju djecu na škole. Naša kulturna društva, koja dijele stipendije i pomoći, to sada znatno osjetiše. Dok je na našim srednjim školama prije 10-15 godina bilo prije u Bosni i Hercegovini svega par stotina đaka, sada se broj đaka muslimana broji na hiljade. Za pismenosti širokih redova u narodu, naročito u gradovima, pojavi se jače zainteresovanje, pa se mnogi odazvaše pozivu na analfabetske tečajeve. Ovi tečajevi prvo počeše da se održavaju inicijativom Ministarstva prosvjete (odsjeka za narodno prosvjećivanje) u zgradama osnovnih škola, i to s početka te akcije mnogo više nego poslije. Sada se sve rjeđe čuje da je otvoren koji tečaj u osnovnim školama.

I vojno ministarstvo dođe na ideju da se redovi pri stalnom kadru uče pismenosti. Ovi analfabetski tečajevi po nekim našim kasarnama pokazaše najbolji uspjeh, naročito u pogledu broja prisutnih tečajevaca, jer tu su tečajevi bili obligatni pod vojnom disciplinom.

Naša kulturna društva Gajret, pa poslije i Narodna uzdanica, također pregnuše na rad i na otvaranje analfabetskih tečajeva. Ali i pokraj svega spomenutog nastojanja, čak ovih dana čulo se u našoj javnosti da u našim krajevima još i danas ima 70% nepismenih. I danas, 20 godina poslije Ujedinjenja, većina je našega naroda analfabeti, daleko još od prosvjete, daleko od svakog kulturnog napretka. To je najljuća rana, koja nas neprestano tišti i koja nam neće dati mira sve dotle dok jednako kroz sve naše krajeve ne prosija sunce prosvjete.

Naše ustanove za narodno prosvjećivanje

Okupacija 1878. godine ovdje je zatekla samo u 4-5 mjesta takozvane kiarethane. To su čitaonice, i to isključivo za ešraf (elitu) u koje obični ljudi nisu zalazili. U tim su se čitaonicama čitale turske i naše novine, te 2-3 književna turska i naša lista. Postojale su i knjižnice u kojima je osim kitaba poslije bila i po koja knjiga na našem jeziku, većinom izdanja Matice Hrvatske. U prvo vrijeme iza okupacije bio je jedini muslimanski list Bošnjak, koji je bio naročito dobro uređivan dok je bio u redakciji Hilmi ef. Muhibića i Edhema Mulabdića.

Po primjeru kiratehana, uskoro se u našim gradovima počeše otvarati čitaonice. Uz ove su se osnivale i knjižnice, iz kojih su se rado odnosile knjige na čitanje. U čitaonicama se počeše održavati i naučna predavanja. Tako je to bilo samo u većim gradovima, dok su u nekim našim kasabama čitaonice odmah bile većinom mjesto za sastanke i gdje će se moći pročitati koja novina. Te su čitaonice sve do danas u većini ostale u takvom stanju, mnoge se i ne razlikujući mnogo od običnih kafana.

Kao obično u nas, svaka akcija, u početku dok je nova, pođe pravim putem, sa puno volje i vatre, a onda se brzo ugasi i onaj prvi polet lako malaksava. Nema tu više ozbiljna govora o prosvjećivanju naših redova preko čitanja knjiga i poučnih predavanja.

Neka naša kulturna društva počeše ozbiljnije da u pojedinim mjestima prikupljaju svoje članove, pa se tako osnovaše mnogi napredniji klubovi i društvene čitaonice. Neke od njih su pošle pravim putem i samo je željeti da idu samo naprijed. To su uočili i neki prijatelji našega naroda, pa su preko naših listova često bodrili i savjetovali naš narod na prosvjetni rad. Lijepa je pojava što su naša kulturna društva počela podizati i svoje domove, u kojima se po nekim našim gradovima koncentriše sav naš kulturni rad. “Kamen po kamen – palača”, veli naša poslovica, koju su dobrim primjerom dokazali baš ovi domovi. Tako ti domovi u samome Sarajevu danas iznose vrijednost oko 12 milijuna dinara.

Od naših listova, književnih i političkih, vatreno propagirahu ideju za narodno prosvjećivanje Behar, Gajret, Biser, Vrijeme, Misbah, Pravda, Novi Behar, Islamski svijet, Reforma, itd., od kojih neki i danas neprestano to čine.

Prosvjetno nastojanje JMO

Početkom godine 1919. muslimani osnovaše svoju političku organizaciju pod imenom Jugoslovenska muslimanska organizacija, čije je glasilo bilo u početku Vrijeme, a kad se ovo zabrani, onda Pravda. JMO je također u svome statutu posvetila naročitu pažnju i narodnom prosvjećivanju. Sjećam se dobro da su taj prosvjetni dio statuta zajednički sastavili Edhem Mulabdić, Sakib Korkut, Hifzi ef. R. Muftić, Atif Hadžikadić, Velija Sadović, Hasan ef. Kadić i pisac ovih redaka. Sav taj prosvjetni dio rada JMO bio je u pokojem članku u Vremenu i brzo poslije u Pravdi. U III godištu Pravde, pisac ovih redaka, svojim člankom “Narodno prosvjećivanje”, nastojao je da taj rad oživi. Pokrenuta je tom prilikom “Pouka za narod”, namijenjena masi, naročito seljačkom svijetu, u redakciji, a gotovo i u samom radu, urednika, pisca ovih redaka. Taj dodatak Pravde izađe u svojih devet brojeva i prestade. Nije bilo materijalnih sredstava.

Još ako navedemo da je tek poneki narodni poslanik iz JMO svojom inicijativom nastojao da se otvori koja osnovna škola u selu, rijetko ko i neki analfabetski tečaj, onda smo naveli sve što je JMO učinila za narodno prosvjećivanje. Političke prilike bile su dosta teške. Materijalnih sredstava bilo je malo. Mnogi su se narodni poslanici ispričavali tim razlozima, a osim toga naročito što su pojedini bivši režimi naše krajeve bili posve zanemarili. Ali ipak, da je među svim našim poslanicima bilo mnogo više ljubavi za narod, više volje u radu za pomoć narodu, moglo se i na narodnom prosvjećivanju više učiniti. Narod nije imao koristi od praznih riječi i pustih obećanja. Međutim, tako je bilo i od strane drugih domaćih narodnih poslanika, drugih političkih partija. Karakteristična je izjava skoro izišla u Jugoslavenskom listu od jednog intelektualca Srbina, u kojoj veli da je za ovo 20 godina merhum dr. Mehmed Spaho više učinio za Bosnu i Hecegovinu nego svi ostali narodni poslanici, domaći sinovi, bez razlike političkih partija. Do nedavna, Bosna i Hercegovina ostadoše zaboravljene u općem podizanju narodnog blagostanja, pa i u pogledu narodnog prosvjećivanja.

Kongres muslimana intelektualaca

6. i 7. septembra 1928., prilikom proslave Gajretove dvadesetpet godišnjice, održat je kongres muslimanskih intelektualaca. Između ostalih referata, bio je i referat za narodno prosvjećivanje. Tom prilikom palo je dobrih zaključaka u pogledu narodnog prosvjećivanja, izdata je rezolucija i dao se čitav program rada. Ali, nažalost, i od te akcije rezultat je bio sličan sudbini drugih nastojanja, jer i ovu su akciju kočili isti oni razlozi koji su kočili rad uopće kroz ovo 20 godina u našim krajevima.

Prosvjetna akcija Vakufske direkcije

I pored državnog nastojanja, napora općina i banovina, te napora samog naroda na širenju školske mreže i opće obavezne osnovne nastave, pa i pored mnogih analfabetskih tečajeva po selima i u vojsci, gdje su učitelji sa velikim požrtvovanjem radili, i mnogih tečajeva naših kulturnih društava, ipak u našim krajevima ostaje mnogo nepismena svijeta u gradovima i naročito u selima. Školska je mreža još rijetka i, što je teže, nema dovoljno učitelja. Osnovno i neoborivo pravilo je: bez elementarne pismenosti ne može uspjeti nijedna daljnja prosvjetna akcija i reforma, a bez ovih ne može narod nikud naprijed. Vrijeme jednako prolazi i preći će nas, pregaziće nas, razne teške prilike. U nas će još niz dugih godina proći dok se nepismenost likvidira, a toj se likvidaciji mora pripravnije i intenzivnije pristupiti, dobro organizovati i nastojanje pomoći jakom moralnom i materijalnom pomoći.

Uzevši u obzir ove misli, nije čudo da sam se silno obeselio kada sam na 16. decembra 1937. pozvan u Vakufsku direkciju, na konferenciju u kojoj će se pretresti pitanje suzbijanja nepismenosti među muslimanima.

Konferenciji je presjedao predsjednik V.m. saborskog odbora Nj. P. g. Fehim Spaho, sadašnji reis-ul-ulema. Isti je na početku konferencije razložio svrhu ovoga sastanka. Tu se, nakon odulje diskusije, zaključilo:

1.) Da se, nastojanjem Ulema medžlisa i Saborskog odbora, s Vakufskom direkcijom organizira akcija na suzbijanju nepismenosti;

2.) Da analfabetske tečajeve vode naši mualimi;

3.) Da se u tu svrhu izradi početnica, koja će biti udešena najpogodnije za naš svijet. Pri Ulema medžlisu u Sarajevu osnuje se i Glavni odbor, koji daje inicijativu i upućuje na organizaciju tečajeva mjesnim odborima pri svima sreskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima. Već u aprilu iduće godine (1938.) početnica je bila izrađena i štampana, te je poslat i raspis Glavnog odbora na sve područne organe.

Do sada ta akcija, iako nije dala baš kakav velik uspjeh, ipak, što se održalo i sad se održaje, radilo je i radi oko 100 tečajeva. U prvoj godini akcije naučilo je čitati i pisati oko 5.000 muslimana. Začudo, Glavnom odboru na poziv u ovom radu nije se odazvalo 11 vakufskih povjerenstava. Istina, svaki je početak težak, ali ipak sa malo više ljubavi za svoj narod, sa više volje i energije, moglo bi se mnogo postići.

Da se ovakva opsežna akcija čestito izvodi treba:

1.) Dobra organizacija;

2.) Stručni nastavnici;

3.) Dovoljno honorisanje nastavnika;

4.) Stručni nadzor i upute;

5.) Kooperacija  svih  naših  vjerskih  vlasti,  Vakufske  direkcije  i  kulturnih društava.

Da će se na ovom poboljšanju i unapređenju akcije zbilja i raditi svjedoče nam riječi glavnog inicijatora, Nj.P. reis-ul-uleme, kako ovu akciju na suzbijanju nepismenosti treba postaviti na što šire osnove, a Glavnom odboru je čast zamoliti sva vakufska povjerenstva, odnosno mjesne odbore za suzbijanje nepismenosti, za akciju što više proširiti, kako bi se održavanje analfabetskih tečajeva moglo provesti i u našim najzabitijim krajevima.

Osim toga, Nj.P. reis-ul-ulema razaslao je raspis na sve ilmije da vazovima i savjetima upućuju naš svijet da se rado upisuje na analfabetske tečajeve.

Iako je ovo tek početak jedne velike akcije, koju je smjelo nazvati muslimanskim prosvjetnim pokretom, nadati se da će zbilja što prije ova akcija obuzeti širi mah i stupiti jače i požrtvovanije na posao. Naši sugrađani drugih vjeroispovjesti već punom parom rade u ovome smislu u narodu. Oni, osim rada na suzbijanju analfabetizma, rade i na općoj prosvjećenosti naroda otvaranjem knjižnica, narodnih sveučilišta (univerziteta), higijensko-prosvjetnih zadruga, narodnih pozorišta, domaćinskih škola, poljoprivrednih tečajeva itd. Daje se narodu u svim pravcima potrebna obrazovanost, prosvjeta, bez koje nema nikakva kulturna napretka.

Kod naših sugrađana, osim pozvanih intelektualnih radnika, sudjeluju u ovom nastojanju i drugi građani, naročito imućniji, pružajući veliku materijalnu pomoć dobrovoljnim prilozima i legatima. Ni mi ne smijemo ostati posljednji. Ne možemo sve tražiti ni od Vakufa. Vakufu je teška dužnost izdržavati naše vjerske službenike i vakufske objekte. Moramo svi žrtvovati makar koliko bilo za akciju prosvjećivanja naroda, a pogotovo naši bogataši.

Naročito danas, kada se radi na preuređenju naše države, pa kakvo god to preuređenje bude, u jednoj demokratskoj državi, biće na bazi širokih samouprava u kojoj će svi građani s jednakim pravima sudjelovati. Sam će narod izgrađivati svoju sreću i blagostanje, a to može da čini samo onda kad svaki građanin bude sposoban i svjestan svojih prava i dužnosti. Te pak sposobnosti i svijesti nema bez prosvijećenosti.

__________________________________

Izvor: Mulić Hamdija, ”Muslimanski prosvjetni pokret”, Novi Behar, XIII, br. 7-10, 1939, str. 84-86.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, Godina XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.