Zašto korištenje termina “Bošnjaci” izaziva protivljenja

Za raspravu o korištenju naziva “Bošnjak” u savremenoj historiografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u historijskoj literaturi socijalističke Jugoslavije, naročito od konca šezdesetih, redovito korištena odrednica “Musliman”, “Muslimani”, u različitim historijskim razdobljima, kao odrednica za muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerske zajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo korištenje odrednice “Muslimani” nije produciralo kontroverze i sporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas, međutim, analogno korištenje termina “Bošnjaci” izaziva protivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za historijsku istinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta naroda
 Zašto korištenje termina “Bošnjaci” izaziva protivljenja

O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji

Piše: Adnan Jahić

U svojoj akribičnoj knjizi o korijenima, postignućima i traganjima savremene historiografije velika hrvatska historičarka Mirjana Gross piše kako je historijska zbilja kaotična množina zbivanja koja se samo konceptualizacijom, izgradnjom pojmova i misaonim konstrukcijama mogu smisleno povezati. Bez analize, bez pojmova i racionalizacije, ne može se nadići konfuzna izravnost historijskog događanja.

Suočavamo se sa neprihvaćanjem pojma i naziva “Bošnjak”, “Bošnjaci”, u historičarskim krugovima bosanskohercegovačkog susjedstva, za bošnjački narod u epohama historije kada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi. Argumentacija je uvijek ista: riječ je o modernizaciji koja sadržaj pojma kakvog danas koristimo, s nacionalnim implikacijama, nastoji utkati, učitati, u odrednicu jedne male razuđene zajednice kojoj je tek slijedilo moderno nacionalno izrastanje i oblikovanje. Pritom se inzistira na neophodnosti uvažavanja važeće i rasprostranjene terminologije u pojedinim razdobljima kao jedinog pristupa koji će osigurati historijsku objektivnost i nepristrasnost.

Odmah valja primijetiti da je inzistiranje na važećoj terminologiji, u konkretnom slučaju, krajnje upitno i problematično. Korištene službene odrednice nisu odražavale bit zajednice na koju su se odnosile, već političke i ideološke pretenzije struktura moći i vladajućih elita određenog vremena. Dosljedno poštivanje važeće terminologije bi podrazumijevalo da bismo o Bošnjacima u prvoj polovini tridesetih godina XX stoljeća trebali govoriti kao o Jugoslavenima, a u NDH kao o Hrvatima. Slijedom takve logike bošnjačka historija u razdoblju 1941-1945. dio je hrvatske historije. Inzistiranjem na važećim i priznatim odrednicama dolazi se do bezizlazja neophodnosti uvažavanja više termina unutar jednog razdoblja, obzirom da su se Bošnjaci različito izjašnjavali u pojedinim državno-pravnim poredcima.

Ništa manje problematično nije ni korištenje vjerske odrednice “bosanskohercegovački muslimani”, koja se na prvi pogled čini logičnom, obzirom da Bošnjaci do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća još nisu bili priznati kao poseban narod. Pa ipak, svođenje Bošnjaka na vjersku grupaciju nema ozbiljnog uporišta u historijskoj zbilji – Bošnjaci su i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji, obzirom na njihov politički, društveni i kulturni identitet, bili mnogo više od puke vjerske zajednice. Vlastite političke organizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove, štamparije, listovi i časopisi – o svemu tome već je pisano u historijskoj literaturi. U Kraljevini Jugoslaviji, navedimo, uopće nije dovođena u pitanje bošnjačka ukorijenjenost u važećim plemenskim i nacionalnim obrascima; radilo se samo o tome da im se, kako je isticano, dadne prilike da se oni u tim obrascima prepoznaju. Nekima nije trebalo mnogo vremena za razmišljanje, pa su se diktatom politike i vlastite ambicije opredjeljivali za srpsku ili hrvatsku identifikaciju, poput jednog broja zvaničnika Islamske zajednice, u čijim je službenim listovima stajalo: vjera – islamska, narodnost – srpska. Još veći paradoks nastaje analizom pozicija onih Bošnjaka koji uopće nisu imali sklonosti prema islamu, komunista, socijaldemokrata, reformista, modernista – poklonika Marxovog učenja, ljubitelja šešira i onih koji su se držali podalje od džamijskih pragova. Distancirani od šerijata i Islamske zajednice, svejedno su imali važnu i neporecivu ulogu u društvenom životu i historijskom razvoju Bošnjaka u savremenom dobu.

Za raspravu o korištenju naziva “Bošnjak” u savremenoj historiografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u historijskoj literaturi socijalističke Jugoslavije, naročito od konca šezdesetih, redovito korištena odrednica “Musliman”, “Muslimani”, u različitim historijskim razdobljima, kao odrednica za muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerske zajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo korištenje odrednice “Muslimani” nije produciralo kontroverze i sporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas, međutim, analogno korištenje termina “Bošnjaci” izaziva protivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za historijsku istinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta naroda koji je tek potkraj minulog stoljeća stekao slobodu da se samostalno izjasni za vlastitu nacionalnu odrednicu.

Istovremeno, naglasimo, u krugovima oponenata najčešće nema protivljenja korištenju srpske i hrvatske odrednice za Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini u onim razdobljima historije, primjerice za vrijeme osmanske uprave, kada su za dotične prvenstveno bila korištena njihova konfesionalna imena.

Koliko je neutemeljeno svođenje Bošnjaka na vjersku zajednicu svjedoči i činjenica da se i za vrijeme austro-ugarske uprave, i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i u doba NDH, u štampi, literaturi i proglasima, nerijetko koristio naziv “Muslimani”, indicirajući etničku posebnost i činjenicu da je riječ o kolektivitetu koji nadilazi vjersku determinaciju.

Smatram da nema razloga naučne naravi zbog kojih se naziv “Bošnjak” ne bi mogao koristiti za Bošnjake u onim razdobljima historije u kojim je taj termin bio osporavan, zabranjivan, potisnut, dakako ako se respektiraju njegovo diskurzivno porijeklo i historijski kontekst. U tom smislu nema straha od modernizacije, učitavanja modernog smisla u realitet minulog vremena. Istovremeno, daje se prilika i mogućnost nauci da cjelovito sagleda i historijski interpretira prošlost jednog naroda, u različitim fazama njegovog nacionalnog izrastanja i oblikovanja.

Fotografija: Sead Delić

Podijeli