Zašto gubimo povjerenje u nevladin sektor

Piše: Almir Glavić

“Neprofitni sektor obuhvaća sve pojedince i organizacije koji pomažu da društvo postane zajednica odgovornih pojedinaca koji su okrenuti prema ličnom, obiteljskom te napretku zajednice kojoj pripadaju, a ostvarivanje profita im nije osnovna svrha postojanja.” (Pavičić, J., Strategija marketinga neprofitnih organizacija)

Ovako glasi jedna od mnogobrojnih definicija nevladinog, odnosno neprofitnog sektora. U zemlji s preko 13.000 nevladinih organizacija, čini nam se, ovu definiciju rijetko ko shvata ozbiljno. U zadnjih nekoliko godina primjetne su zloupotrebe nevladinog sektora na razne načine, bilo da je u pitanju zloupotreba naziva, članstva, novca, ili pak lažiranje oboljenja, ili lažno prikupljanje novčanih sredstava za osobu koja od tog novca zapravo neće vidjeti ni jednog jedinog feninga. Načini za prevaru sve su kreativniji i sve brojniji. Najveću štetu osjeća upravo bosanskohercegovačko društvo. Nevladine organizacije trebaju predstavljati simbol borbe, simbol truda, rada žrtvovanja za one kojima treba pomoć bilo koje vrste, simbol nade u zemlji pogođenoj siromaštvom, lošom politikom na svim nivoima, zemlji koja polahko ide ka sve većem beznađu. Ali nije tako.

Prevaranti rade ogromnu štetu

Izuzevši nevladine organizacije koje dokazano rade svoj posao, danas od većine nevladinih organizacija imamo daleko više štete nego koristi. Svaka afera u kojoj su nevladine organizacije glavni akter, svako varanje naših sugrađana i zloupotreba njihovog povjerenja i novca zaista baca sjenu na sve sjajne i velike akcije koje se realiziraju od drugih udruženja. Jer, ono što je nepobitna činjenica jeste da narod gubi povjerenje u rad svih nevladinih organizacija. Kada čovjek bude prevaren od jedne, u isti koš po automatizmu stavlja i one druge koje zaista rade svoj posao. Šteta je ogromna.

Jedan od primjera prevare u kojoj su počinioci uhvaćeni odigrao se u susjednoj nam Hrvatskoj. Fantomska nevladina organizacija “Naša radost” prodavala je lažne razglednice po cijeni od 1 euro. Građani su dobili informaciju da će prikupljeni novac otići u svrhe liječenja djece oboljele od raka. “Volonteri” ove organizacije bili su uhvaćeni nekoliko puta, ali kriminalna mreža nije dopustila da ih to omete u radu. Koliko štete osjete žrtve ove prevare, a u ovom slučaju su to bila djeca oboljela od raka, teško je navesti, ali ono što sigurno možemo istaći jeste bezdušnost, oholost, okrutnost i nemilosrdnost ovih prevaranata koji koriste teško oboljelu djecu za stjecanje profita.

Suština humanitarnog rada osjećaj je moralne satisfakcije. Ovom vrstom aktivnosti mogu se baviti svi, bez obzira na starost, pol, nacionalnu pripadnost, religiju. Međutim, danas imamo zloupotrebu svih ovih faktora, a štete po državu mjere se u milionima konvertibilnih maraka. Mnogo je onih kojima je i dalje potrebna pomoć, uprkos činjenici da su brojne nevladine organizacije osnovane upravo zato da bi se pomoglo onima koji se nalaze u stanju potrebe. Neki stručnjaci smatraju da nevladine organizacije, koje primaju novac s više nivoa vlasti u državi, uglavnom ne uspijevaju pružiti nikakvu dugoročnu pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

Problem je djelimično i u tome to što je nevladin sektor jednako politički i etnički podijeljen, kao i sama Bosna i Hercegovina. Povrh toga, određeni broj nevladinih organizacija nalazi se i pod istragom zbog sumnje o zloupotrebi novčanih sredstava. Istraživanje koje su proveli Fondacija za socijalno uključivanje i Centar za promociju civilnog društva pokazalo je da je u 2010. godini nevladin sektor u BiH od vladajućih struktura dobio ukupno 114 miliona konvertibilnih maraka. Veći dio tih sredstava, približno 75 miliona konvertibilnih maraka, dobile su nevladine organizacije u Federaciji BiH, entitetu s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Nevladine organizacije u drugom entitetu, Republici Srpskoj, dobile su 34 miliona, dok su one u Distriktu Brčko dobile približno tri miliona maraka. Ovi iznosi podijeljeni su između organizacija koje se bave raznim aktivnostima, ali stručnjaci kažu da su organizacije za pomoć žrtvama rata dobile najveći dio državnog novca. “Kada govorimo o novčanim izdvajanjima na svim nivoima vlasti, dolazimo do iznosa od 114 miliona KM, što je za ovako siromašnu zemlju puno. To ne znači da jedno od tih udruženja dobija milione maraka, ali dobije nekoliko hiljada, što im je dovoljno za operativne troškove i osnovne potrebe. Bojim se da oni kojima je taj novac namijenjen, tj. članovi ovih organizacija i udruženja, nemaju previše koristi od toga”, kazala je Ranka Ninković-Papić, direktorica Fondacije za socijalno uključivanje. Složena struktura BiH samo dodatno komplicira situaciju jer nevladine organizacije dobijaju novac od raznih nivoa vlasti, od kantonalnog i entitetskog, do državnog, najčešće bez ikakve koordinacije između njih.

Finansijska kontrola gotovo pa ne postoji

Mediji u manjem entitetu pišu kako je u BiH 2008. godine egzistiralo oko 1.300 nevladinih organizacija (NVO), koje su, prema procjenama, u prethodnoj (2007) godini potrošile 125 miliona maraka “bez vidljivog rezultata”. Dodaju kako NVO nemaju razvijenu infrastrukturu, pa ih često vode jedan ili dva čovjeka, među kojima ima i onih sa sumnjivim životopisom. Predsjednik Nezavisnog biroa za humanitarna pitanja (IBHI) iz Sarajeva Žarko Papić kazao je da bi trebalo ustanoviti mehanizme koji bi fokusirali sredstva donatora za finansiranje NVO, koja se često daju za “konferencijsko civilno društvo”.

On dodaje i da je prisutna i pojava da je, pod izgovorom razvoja civilnog društva kao preduvjeta demokratizacije političkih, ekonomskih i društvenih odnosa, u NVO prikrivena borba za ličn,e a ne za interese građana koje bi trebalo da zastupaju. “Strani donatori vode strogu reviziju poslovanja NVO. Kad je riječ o domaćim grantovima, 40% novca daje se bez tendera”, kaže Papić. Do sada su potrošeni milioni maraka u razna istraživanja koje je provodio sektor NVO‑a u BiH, ali od rezultata tih istraživanja u praski bilo je malo koristi. No, prema drugim pokazateljima, mnogi NVO-i tokom vremena okrenuli su se isključivo svojim interesima, prebacujući potrebe svojih korisnika u drugi plan. Naime, prema nekim istraživanjima, ustanovljeno je da se čak 37 posto sredstava dodjeljuje bez konkursa, da bi se NVO organizacije natjerale na promoviranje ciljeva politika određenih stranaka.

Zanimljivo je istaknuti još jednu činjenicu prema kojoj je, od 114 miliona KM, koliko su iznosila planirana sredstva Vladinih institucija za nevladin sektor, 16 posto otišlo na organizacije koje su proistekle iz rata, a koje malo ili nikako ne rade u interesu svojih članova. Svaka od tih organizacija ima svog predsjednika koji uredno prima plaću, ima vozača, a neki i tajnicu. S druge strane, pokazalo se da je u odnosu na razdoblje od prije pet godina njihovo sudjelovanje u finansiranju u znatnom porastu. Iako je nemoguće sankcionirati nerad NVO-a, može se uvesti efikasna kontrola organizacija. Uz domaće, nadzor bi trebalo provesti i nad onima koje finansiraju stranci, tim prije što su ranije kontrole pokazale da, od 67 takvih organizacija, tek mali broj ih radi po zakonu.

Efekti rada

Od velikog broja nevladinih organizacija, bosanskohercegovački građani nemaju baš mnogo koristi. Civilno društvo ili je zamrlo ili je pod političkom kontrolom. Loše planiranje donatora, uz nacionalnu podijeljenost, dalo je loše rezultate po razvoj civilnog sektora. Ekonomsko stanje loše i sve gore, prava radnika se ne poštuju, žrtve rata, bez obzira o kojima je riječ, na marginama su, diskriminacija u Ustavu i dalje postoji, a o ostalim brojnim diskriminacijama i nepoštivanju ljudskih prava u praksi da se i ne govori. Moglo bi se u nedogled nabrajati što su sve problemi bosanskohercegovačkog društva. Apsurdnost je još veća kada se ima na umu broj od preko 13.000 nevladinih organizacija, a BiH je i dalje zemlja bez civilnog društva. Mnoge nevladine organizacije malo pomalo postaju nova politička snaga koja se pojavljuje na svim pozicijama, a zaposlenima u njima pruža finansijsku egzistenciju, iako su one po definiciji neprofitne organizacije. Bosanskohercegovačko društvo iz godine u godinu sve teže opstaje u svim poljima. Svaku pohvalu treba dati nevladinim organizacijama koje istinski rade svoj posao. Takvih je jako malo, ali predanost, angažiranost i požrtvovanost njihovog članstva često zasjeni nerad svih onih hiljada i hiljada nevladinih organizacija koje fantomskim postojanjem, i raznim malverzacijama godišnje obrću milione konvertibilnih maraka.