ZALIHIĆ: Narodu je tijesno kao dimu u muštikli

DIJALOG STRADANJA I RAĐANJA

Kao što ništavilo umije da sravni rovove
agonije, kao što se pejzaž nakon vijavice
smiri, tako nekako se oblikuje, malo po malo,
dovede u red dijalog čovjeka i Boga,
dijalog stradanja i rađanja.

* * *

Družim se sa sjenkama samo ponekad vidljivih duša.
I uglavnom šutim, jer šutnja obremeni značenje riječi
nagoveštajem koji prestaje biti skriven, a koji se,
posve iznenada, preobražava u krik, u opomenu.

* * *

Tvrde da trave umiru  tamo gdje je potekla krv
i da umjesto njih izrastaju zlatožilni ljiljani.
Zaboraviti svijet izvan ovih ruina
ne znači zaboraviti vrijeme koje prolazi:
vrijeme koje nas čini neprirodno odsutnim.

LABIRINT

Šta može biti taj let unatrag
o kojem svjedoče samo poređenja,
kao što su mihrab, dovište,

zagrljaji, povratak, rukovanja,
postavljen sto pod drvetom u travi
za prvog ili za posljednjeg gosta?

Najzad, šta može biti
ovaj pad s visine,
u plamen zajedničkog gnijezda,

u žižu? – to ne znam.

Mada, ako išta znam,
onda znam da je ovaj vreli hodnik,
u ovom, kao minotaurovo oko složenom
labirintu sve prisutnija i sve slobodnija
činjenica da postojimo.

MAURI I RIJEČI

U desetom su stoljeću Mauri znali
da su lažne riječi kao olovo teške.

Težina njihova potapa suštinu
života. Alhemija na površini pluta.

Izmoren čitanjem Al –‘Iqd al-Farid^[1]
osjetim u stomaku životinju što mi

razara želudac. Neki ljudi kroz život
prođu kao sjene, a drugi kao divlje

zvijeri. Svima je zemlja sigurno
konačište. Stvari koje smo napravili

postaju što žele: značenja ćemo naknadno
razumjeti, kad se nađemo u Božijem

predvorju kao lice biljaka, sjene divljih
zvijeri, ornament na mihrabu.

DŽELAT

Preobrazićeš se u nekog drugog
I doći po mene

Bez patetike i cjenjkanja
Zbog onog što se mora

Jedan pred drugim pognućemo glave
Kao pokorene životinje

Nad obzorjem zapaljenog grada
Sav će mrak tek biti naše lice

Tijelo u koje je rođenjem
Usađena starost ne moli za milost

OVO SU POBIJENI

Ovo su pobijeni, pokazao je ravnodušnom vrstom poštovanja, na uredno poredane gomilice kostiju, ostatke odjeće, nakit, istruhle dokumente.

Ovo su pobijeni, ponovio sam
pokazujući rukom na uredno poredane
plastične vreće za spavanje.

Nešto kasnije shvatio sam da moj glas
izlazi iz tajnog spremišta duše
koja zna da isto tako mogla je završiti
kao zaboravljeni prah.

DVADESET GODINA NAKON RATA

Dvadeset godina nakon rata, sjedimo na klupi
kraj seoske prodavnice i pričamo.
Riječi nam, kao riblje kosti, zastaju u grlu.

Najgore je skoro prošlo. Skeleti su, napokon,
poslagani u plastične vreće. Najbliži rođaci
skupljaju ostatke odjeće, djeliće nagorjelih

dokumenata, vjenčano i ino prstenje.
Na ivici jame Hrastova glavica leži,
rasporena lopatom, larva gundelja.

Utroba žute mrlje odveć se sporo suši.
Nepodnošljivo je hladno i rana na ruci
Eve Klonovske počinje da se na ivici gnoji.

Dvije djevojke drže kišobran i gledaju
preko ramena. Rubovi noktiju pljačkaša
još uvijek se vide na džepovima mrtvaca.

Tamo gdje je trebalo da se nalazi granica
govora počinje da sagorjeva suho lišće i riječi
se beskrajno sporo uvijaju same u sebe.

Figure otrgnutih glava trče za svojim
sjenkama rubom bagremovog šumarka.
Vrijeme otiče ne otimajući se struji šutnje.
Raspadamo se kao ribe krepale na pijesku.
Lijepo vaspitane riječi ulaze u limenku usta
i poklopac za sobom oprezno spuštaju.

NEUGODA POVRATKA

Stigavši pred kuću, dugo smo sjedili
na klupi zazirući od susreta s nepoznatim,
šutke, strani sami sebi i jedno drugome.

Ona je gledala van, u baštu u kojoj su se
tunjice smotanih jedara kostriješile
na blještavom suncu. Lastavice koje su se

gnijezdile u našim dimnjacima već su
odletjele na jug. Na kraju uđosmo u kuću
jer nigdje drugo nismo mogli poći.

Jarka svjetlost podneva slijevala se na kuhinjski
prozor i sve je posjedovalo staklast,
oštar sjaj kao da tu prostoriju promatramo

kroz objektiv fotoaparata. Osjećali smo
posvemašnju, neizrečenu neugodu,
jer su svi oni kućanski predmeti –

čaše i tanjiri na policama, šerpe na peći,
daska za hljeb s onim pilastim nožem
– odvraćali pogled od naše iznenadne

rastužene prisutnosti. Tada shvatih,
ojađeno, da tako će biti od sada nadalje;
ma gdje išli, slijedit će nas bezglasan zveket
gubavčevog zvonca. Slijedit će nas
miris pustinje i uvijek će u nas
biti uperen prst i prijetnja.

SJENA KOJA ME PRATI

sjena koja me prati povremeno zastaje i nešto zapisuje
s obzirom na moju potresnu budućnost
mogu pretpostaviti da ispisuje negramatičke rečenice
opterećene prošlošću

sjena s kapuljačom na glavi
ne očekuje da ispalim hitac u nju
ne očekuje to valjkasto zrno ljubavi

***

Ulica u kojoj sam rođen zamagljuje se,
tamni. Mjesec u prvoj četvrti isturenom
oštricom zasjeca nebo. Prošlo je vrijeme

večere. Pekare su zatvorene. Police prazne
i bijele od brašna. Piljari pakuju voće u
kartonske gajbice. Lijepa žena kupuje

lubenicu. Neki čovjek, okrenut leđima, stoji
pored zida i mokri. Vidi se kako mlaz mokraće,
u blagom luku, zaliva smeće. Ulica vonja

na jegulje. Gčevito stežem šake. Osjećam
da moja sumnja raste. Sjećam se dosjetki
o tvorcu nihilizma, o nesuvislosti stida.

Bjelji sam od krede, za lice se lijepi sitna
prašina kao sluz sa psećeg jezika dok liže
ruku uplakanom djetetu. Svi su protekli dani

post skriptum na voznoj karti budućnosti,
jer, narodu je tijesno kao dimu u muštikli,
jer, ni magarci ne ulaze u vodu s tovarom soli.

ZA VELIKIM KANCELARIJSKIM STOLOM

Sjediš za velikim kancelarijskim stolom
dobijenim na revers i štirkaš svoju pamet.
Čovjek si bez sluha u orkestru, tetrijeb

što se ženkama ne udvara. Pred očima ti,
još uvijek, treperi slogan – GIK OKO
stogodišnja tradicija, dok se pitaš kakav

je to posao mjeriti munju lenjirom, lupanje
srca šestarom. Kakva je to strast vagati slona
decimalnom vagom. Vozovi treba da stižu

na odredište poštujući vozni red. Ali tvoji,
umjesto da veselo kloparaju kroz gradove
i pejzaže, nikad ne izlaze iz ranžirnih stanica.

Treba vjerovati da si rođen za velike stvari,
nasuprot svim dokazima. Treba ti ukinuti
transfuziju bola i začudit ćeš se sopstvenoj

punoći kojoj ništa ne možeš da dodaš
i praznini koju ničim ne možeš da ispuniš.
Kaplju garežina i vosak u ovo mutno doba

i balsamuju svijet. Ti još uvijek sjediš za
stolom dobijenim na revers i štirkaš svoju
pamet dok se novi putnici ukrcavaju,

a stari iskrcavaju iako pouzdano znaš,
izbezumljen, u strahu od straha, da glava
upakovana u celofan ne umije da sanja.

^[1] Jedinstvena ogrlica (Antologija različitih pjesama Ibn – Abd – Rabbiha, najpoznatijeg pisca Kordobe /Živio od  860 –940/)

Fotografija: Magazin Stav