„Toliko je postigao, a ostao običan“: Godišnjica rođenja barda bh. glumišta, Zaima Muzaferije

Na današnji dan, 9. marta 1923. godine u Visokom rođen je Zaim Muzaferija, filmski, televizijski i pozorišni bard. Glumom se prvo bavio amaterski, a njegov profesionalni debi bio je u filmu Uzavreli grad (1961) Veljka Bulajića i već sa prvim filmom osvaja specijalnu nagradu na festivalu u Puli i afirmira se kao epizodista diskretnoga, ali sugestivnog gesta.

Ostvario je više od stotinu uloga na filmu, televiziji i u teatru. Igrao je uglavnom rustične likove plemenite naravi. Na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu nagrađen je za uloge u filmovima Praznik (1967) Đorđa Kadijevića i Mali vojnici(1968) Bate Čengića. Posebno značajnu ulogu ostvario je u TV-drami Jagoš i Uglješa Bate Čangića, a najdraže su mu uloge bile u filmovima Žena s krajolikom Ivice Matića i Ovo malo duše Ademira Kenovića. Za ulogu podvornika u filmu Stanica običnih vozova Nenada Dizdarevića dobio je Zlatnu arenu na Pulskom festivalu (1990).

Ostale važnije uloge ostvario je u filmovima Kaja, ubit ću te! Vatroslava Mimice, Diverzanti Hajrudina Krvavca, Ram za sliku moje drage Mirze Idrizovića, Gravitacija B. Ivande, Lisice Krste Papića, Slike iz života udarnika Bate Čengića, Doktor Mladen Midhata Mutapčića, Hajka Živojina Pavlovića, Gazija Nenada Dizdarevića, Smrt gospodina Goluže Živka Nikolića, 13. juli Radomira Šaranovića i Emira Kustirice Miris dunja Mirze Idrizovića, Pismo – glava, Gluvi barut Bate Čengića, Nevjeste dolaze, Bife Titanik, Otac na službenom putu Emira Kusturice, Prokleta je Amerika (1992) omnibus u režiji Aleša Kurta, Slobodana Skerlića i Marka Marinkovića. Glavne uloge ostvario je u filmovima Kaja, ubit ću te, Jagoš i Uglješa te u filmu Lordana Zafranovića Radnici i gosti.

Posebno zanimljive glumačke kreacije ostvario je u pozorišnim predstavama na profesionalnim scenama širom Bosne i Hercegovine, kao što su one u tri Hasanaginice Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića, zatim u Derviš i smrt Meše Selimovića – Nijaza Alispahića te u Hamdibegu Harisa Silajdžića i Šehidu Zilhada Ključanina. Od 1995. godine Zaim Muzaferija se ponovo vraća amaterizmu i nastupa u TV-filmu Bajram, a ubrzo zatim i u pozorišnoj predstavi 1001 bošnjački dan svoga sina Jesenka Muzaferije, čime ujedno i obilježava 60 godina umjetničkog rada. Definirajući to u svom posljednjem intervjuu, koji je dao za list Oslobođenje, jednom jedinom rečenicom: “Moj krug se zatvara”.

Samo četiri mjeseca poslije, 5. novembra 2003. godine Zaim Muzaferija je preminuo u krugu porodice u Visokom.

Osim glumom, Muzaferija se bavio i pisanjem poezije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisao je dnevnik i poeme o ratu koje je recitirao širom svijeta, u Londonu, Milanu, Amsterdamu, Nurnbergu te istovremeno pomagao na razne načine borcima ARBiH u i oko Visokog. U Visokom se od 2003. godine redovno održava manifestacija “Dani Zaima Muzaferije” gdje se održavaju promocije kataloga, razne izložbe, pozorišne predstave, kao i okrugli stolovi te premijere najnovijih filmskih uradaka u Visokom.

Piše: Sadžida Dedić

Još su tišine bile teške i neizvjesne kada sam te 1994. godine sjedila u Gradskom kinu i čekala početak predstave “Hasanaginica” u režiji Gordane Muzaferije. Uvijek zatreperim kad se ugase svjetla. Kad ostane sva ljepota pozornice i kad čekam da zažive koraci glumaca…

Na sceni se pojavio Zaim u bijelom haljetku, sa štapom, i odrecitovao početne stihove na jezicima svijeta. Bilo je veličanstveno. Tu se oslikala njegova besmrtnost. I danas kad nije više sa nama, meni se čini da negdje s prvim predvečerjem novembra maše nam iz sazviježđa i smiješi se onim svojim blagim osmjehom i šapuće vjetrom – JAH KO INSAN.

Ponovio je tu izreku nekoliko puta kada smo razgovarali poslije predstave. Ispričao je koliko je sretan što pozorište živi i pored teškog vremena. Bio je rat. Ispričao nam je historiju džepne pepeljare koju je dobio od prijatelja za uspomenu. Imao je upalu pluća. Nije se to moglo primijetiti, jer bio je profesionalac.

Tu noć sam ostala budna do svitanja. Oživjela su predvečerja. Mirisala su na raspuklo kestenje. Sjedili smo u dnevnom boravku otac, majka, brat, sestra i ja i čekali da počne drama na televiziji. Bio je ponedjeljak.

Pola je godine kako oca više nije bilo. I ništa više nije bilo isto.Ali meni se činilo kao da se vratio na trenutak među nas. Čula sam njegove riječi:

“Sine, sad pažljivo gledaj! U ovoj drami glumi naš Zaim Muzaferija. On je Visočanin. Dobar čovjek. Toliko je postigao, a ostao običan i javi se uvijek kad se sretnemo, ne mogu ujagmiti prvi.”

U sobi je tad vladala svečana atmosfera.

Zaim nije glumio. On je živio likove i samo ih je pretakao u vječnost. U njegovoj duši nije bilo drugog osjećaja sem ljubavi. Ljubavi koja se iznjedrila u naručju majke Sidike i oca Muhameda. Darivat će tu ljubav poslije učenicima kojima je predavao njemački i francuski, sugrađanima koji su ga susretali na ulici, pozorišnoj i filmskoj publici kroz stotinu likova. Stotinu likova dobre duše.

Nije bio boem u klasičnom smislu, ali je znao voljeti ljude oko sebe na poseban način. Bio je porodičan čovjek. Porodica ga je pratila na snimanja koliko je bila u mogućnosti, a on se poslije sa mnogih putovanja uvijek vraćao u svoj rodni grad – u Visoko. U svoj topli dom. Supruga Danica, kćerke Amira i Gordana i sin Jesenko bili su njegova oaza mira. U tom okruženju crpio je snagu za sva buduća ostvarenja.

Teško je podnio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. U tim trenucima u Zaimu se budi pjesnik. I reći će jednom:

“U onom ratu bio je pjesnik Nazor, a ja postadoh pjesnik nazor.”

Pisao je dnevnik, opisivao je mnoge običaje i događaje u našem gradu. Toliko je bio slikovit i vjerodostojan, da ste čitajući mogli osjetiti miris vremena koje više ne postoji. Vratile bi vas u djetinjstvo i mladost. Današnjoj omladini prikazali drugačiju sliku života koju oni neće nikad niti dokučiti. Na veliku žalost.

Zaim se nije dao vremenu. Meni se činilo, kada sam ga posljednji put srela, da iza onog ostarjelog lica progovara vječiti mladić. Nikad bez osmijeha. Nikad bez tople riječi. Nikad ih nije bilo puno izgovorenih, ali je svaka imala neizmjernu snagu i svoje mjesto.

Rekoh jednom i ponovit ću.

I šesnaest godina poslije meni se čini da lagahnim koracima žuri niz Ševulje, nestaje u krošnjama voćnjaka. Tihim glasom uspavljuje ptice. Glasom koji se pamti. Živi to lice koje se više nikada na umjetničkom nebu neće pojaviti. Lice i oličenje dobrote, poštenja i ljubavi za sve one oko sebe, znane i neznane. Zaim naš veličanstveni.