Šukrija Pandžo – Iz dnevnika seoskog učitelja
Priredio: mr. Alen Zečević
Šukrija Pandžo
IZ DNEVNIKA SEOSKOG UČITELJA
Jugovina je svojim toplim dahom izlizala snijeg, nadojila zemlju sniježnicom, pa brizga pod nogama kao sunđer. Novo, umiveno sunce izmamilo je po livadama i čajirima travu i kukurijek i svojim žarkim prstima pomilovalo plavu, krivovratu ljubičicu u grmlju.
Trešnja, kraj prozora, opruženih grana sa nabreklim pupovima, ljuljuška se prema modrim visinama i čeka da razvigorac zasvira u njenoj krošnji, pa da se ogizda beharom. Proljeće je došlo i zove napolje, mami svojom svježinom i blagim, ugodnim sunčanim milovanjem.
Djeca se zbila u stare otrcane klupe, blijeda, slaba ali uznemirena: kao da osjećaju to proljeće što tako dražesno viri kroz prozore učionice. Oči im se modre nekom prisnom ljupkošću i tihom, toplom molbom:
– U šetnju gospodine učitelju, u šetnju!
To im je želja koju još ne izgovaraju svojim beskrvnim usnama, ali koja se već rodila u njima, u dubini duše, popela se u zjene, te pliva po njima i treperi…
A ja sam visoko za stolom, zamišljen i nepomičan. Ne silazim do njih da ih razvedrim, da ih pomilujem po glavi, da svakom kažem blagu, utješnu riječ kao što sam imao običaj. Bojažljivo sam se prikupio na stolici i gledam te male kuštrave glave te žive, razigrane oči, ta blijeda ispijena lica sa nečim isposničkim i bolećivim.
Polovina je klupa praznih. Iz tri sela ne dolaze djeca ovih dana u školu. Dok je tako proljeće izvezlo zemlju ljepotom, u Račicama, Dubravama i Husnićima često puta po grobljima zamiriše svježa, proljetna zemlja i svojom kobnom tišinom proguta nečiju ljubav i nadu, nečijeg hranitelja. Pjegavac je zašao po tim šušnjarama, prelazi iz prnja u prnje, gamiže iz njedara u njedra, ujeda i muti krv. Donosi vatruštinu i nesvjesticu i onda krvnički davi jadno ljudsko srce, te ono kuca sve tiše i tiše, dok ne utihne. U onoj klupi kraj zida sjedio je do prije nekoliko dana mali Began. Bijaše živahan, sa očima pitomim kao smilje iz djevojačkog sanduka, malen, prirastao za zemlju, dobar kao duša i pametan da zadivi čovjeka. „Umro nam Began“, kažu djeca. Prazno mjesto bode me u srce, onespokojava, dira trepavice i neopaženo ih vlaži. Mislim o njemu. Baš kao da će sad opružiti svoje tanke prstiće, kao da će tankim glasićem progovoriti: „Molim ja, gospodine, molim ja!“
– Upozoravam vas – govori mi ljekar – da se čuvate i da budete oprezni, pošto već imate slabo srce.
Mene, pritom, obuze čudno nespokojstvo i žalost u isti mah, i strah.
Zar da umrem tu na pragu života, mlad u doba raspjevanog proljeća, daleko od svojih, sa toliko želja, toliko obaveza!? I zato oprezno zagledam stolicu, sjedam uzdignutih nogu, i cijeli dan ne silazim sa podijuma, baš kao da ta bezobrazna gamad imaju krila, pa će se iz tih košuljica dječijih da brzo i neopaženo izlepršaju, da se prikvače na moju kožu i obaspu me zaraznim ubodima. Prije, te neugledne životinje nijesu mi zadavale strah. Događalo se da pokoji i prepliva na mene i počne usplahireno da veze po novom području, svom novom životnom prostoru, dok ja ne primjetim. Događalo se to, a što da ne. Moja priča o čišćenju, svakodnevni pregledi, šišanje čupavih kosa nijesu mogli da imaju čarobno dejstvo i da iskorijene te redovne pratioce njihovog bijednog života. Nije ta priča mogla da, s jedne strane, unese u te udžerice platna, botane, sukna i pokrivača koliko treba, a, s druge, da uzdrma zamrlost duša u toj bljutavoj svakidašnjici, koja je utukla, uspavala i svaku pomisao na bolji i trepljiviji život.
– Tako ti je to kod nas, pa eto!
Znalo se, na primjer, da moj Alija iz Tvrtoševa neće nikad četvrtkom doći u školu, jer mu majka, njemu i ostaloj djeci, pari i pere haljine. Imao je samo jednu košulju… I tako više njih. Jednom prilikom kad sam vršio pregled njihovih ispucalih, sićušnih ruku, koje su mrtvo ležale na klupama, da vidim da li su ih oprali i odrezali nokte, mali Avdija je bojažljivo povukao ruke i sakrio ih u njedra. Nokti su mu bili dugi, crni i neodrezani.
– A što ti, Avdija, nijesi odrezao nokte? – pitam ga i strogo gledam u njegove usplahirene oči i usplamtjele obraze.
– Nije mi dao babo – i suze se već kupe na njegovim trepavicama.
– A što ti nije dao, a?
– Nemam se, kaže, čime češati.
Smiju se djeca grohotom, smijem se i ja, i mislim. Kako je daleko pristojan život, ljudski život od ovog seljaka, koji radi do iznemoglosti, nosi na svojim plećima ogroman dio zajedničkog čovječanskog bremena i kome je eto, izgleda, postalo sve svejedno: da li da ga jede gamad ili ne, da li da ide bos ili obuven, tek nešto još da žvaće, ma šta bilo, nek se u miru rodi pa makar i u klanici, i nek umre spokojan kraj neugaslog ognjišta.
Dimi se para iz dezinfektorskih kazana u kojima se otkuhavaju haljine, prostirke i ćebeta. Žene kriju po raznim skloništima sve što se može sakriti da ne sagori u ovoj švapskoj napravi. Šišaju djecu, mladiće, djevojčice. Majke kriče kao ubodnice i ne daju pletenica svojih cura, ali im ne pomažu suze. Vlast je vlast. S tugom posmatraju njihove ošišane glave, brižljivo ih zavijaju u jemenije i plaču nad tom oskrnavljenom ljepotom.
Sjedio sam jednog dana na drvenoj klupici pod orahom u školskom dvorištu, gledao u talase Ćehotine, koji su poljuljkivali rakite nadnesene nad samu vodu, i puno nešto mislio… O sebi, o svijetu, o ovom zapučenom životu. Iznenadi me jedan rezak i plačan ženski glas: „Kako si, efendija?“ Preda mnom je stajala zgrbljena žena u dronjavom, bezbojnom zaru, a iza nje se, zakukljena jemenijom, stidljivo krila mršava i nježna djevojka, gotovo djevojčica. „Evo, sine, živ ti bio majci, reci im, doktoru i onim tamo dušmanima… Vidiš kolika je? Djevojka na udaju, a oni hoće da je ošišaju… Halavna ja!“ Djevojka se tresla u plaču, a majka je uzdisala iz dubina kao nad mrtvacem. „A u nje, da oprosti tvoja muška glava, pletenice ko ruke, ni u jedne cure nijesu take. Kad se rasplate, padne joj, mašalah bilo, kosa do pasa. Pa sad da je ošišaju, da je unakaze majci svojoj. Reci im, efendija, tako ti onog što ti je najmilije na svijetu, molim te!“
Mene opet oprži oni svakidašnji strah da će ona napast nekako pregamizati zemljom i travom, i da će me uklati, zažditi mozak i ščepati za srce. Skočih kao oparen, izmakoh se podalje i rekoh joj da ona sama moli doktora, da ga ja i ne poznam i da ja to ne smijem da učinim, jer sam tobože državni čovjek. Ostavih ih gotovo bez odgovora, i pobjegoh dalje.
Čuo sam poslije da su joj se smilovali. Nijesu je ošišali, ali se razboljela i umrla. Majka joj je mrtvoj ljubila debele duge pletenice i kukala što nije dala da je ošišaju. Valjda je, sirota, mislila da bi tad ostala živa…
Bolest je poslije jenjala i najposlije iščezla. Već je proljeće bilo u punom jeku kad se dozvolilo seljacima i djeci iz sela gdje je tifus harao da smiju slobodno da idu i da se kreću, i ako su to oni i bez dozvole gotovo uvijek činili. I moji mališani došli su u školu, radosni što su među drugovima i u životu. Ali mene je još uvijek neki nejasan, pomalo kukavički strah stezao oko srca i držao me nespokojnim. Kao da ja nemam još tu, blizu mene spremna, da me svakog časa uljulja u grozničavi san i da mi zaustavi dah.
Voćnjak je izgledao kao ogromni bijeli čador, u danu ljuljuškan razvigorcem što nježno otvara pupove, a noću poliven punom i tajanstvenom mjesečinom. Livade, kao zeleni sagovi izvezeni krasuljcima, dimile su sa izmaglicom, pa je izgledalo kao da zemlja kadi daleka, plava nebesa. Kukavica je prokukala u hrastovom gaju više sela, a oranja mirisala svježe, zapahujući nekim praiskonskim mirisom od koga se šire nosnice i drugi nabreknu snagom, kao da zemlja miješa svoju dušu s našom, s dušom svoje djece.
Krenuo sam da posjetim druga u obližnjem planinskom selu, u kome je također pjegava smrt obilazila ognjišta i kupila duše. Pošao sam da se porazgovaram i izbrbljam o svemu i svačemu: o našim učiteljskim brigama, o prikriveniim momačkim čežnjama, koje sliče dječačkim snovima, o strahu od smrti što je, tu pred vratima, vrebala toliko vremena, neumitna i grozna.
Brda su bila još dremljiva, s istim izniklim kukurijekom i Suncem, koje je ovde nekako svečano i dostojanstveno u svom širokom carstvu. Volujak i Maglić bljeskali su u daljini svojom bjelinom, okupani suncem i natkriveni nebeskim mavenilom. Još dalje, mnogo dalje, neka rudasta krvava magla ogrtala je Durmitor i spuštala se sve niže i niže, i iz njega se pomaljala postepeno, s bijelim kicoškim kečetom, glava ovog dostojanstvenog planinskog starca.
Išao sam, trčao, disao široko i u uzbuđenju, ali i sa nekom tihom tugom u ovom pustom beskraju. Rijetke kuće kraj puta, planinske brvnare, neugledne i grube kao i život u njima. Prljava i odronjala mala djeca bježe preplašeno pod strehu, izviruju divlje i glođu prste. Teško odjekuje sjekira u obližnjoj šumi. Njima, tim planincima, nisu tako privlačni ti gorostasni vrhovi što podupiru nebo. Pamte ih samo po mećavi koja se zimi spušta s njih i zatrpava ih i zameće snijegom. U ovom mučeničkom životu za goli zalogaj, kraj iskeženih zuba divljih zvjerova i nemilosrdne prirode, ljepota ove veličine nije za njih ljepota. To je tek zemlja, na kojoj oni vežu jutro za večer snagom koju još imaju, a noću kraj rasplamsanih ognjišta, u dimu i tišini, odmaraju se od dnevnog rabotništva. A kad im pjesma navre na grlo, da uguši samoću planine, to nije pjesma, to je urlik, drhtav i otegnut.
Kad sam s drugom malo poslije u razgovoru načeo svagdašnju priču, ispovijest, šta li, o tom surovom životu; govorio sam do iscrpljenja, užurbano, o svemu što se tu u dubini naslagalo, pa gori kao žeravica i peče. Ljubav i čežnja, strah za život, tugaljiva slika sredine, sve se to nezgrapno kidalo, izviralo u nedorečenim riječima, dobivalo snagu grča. Sve je naviralo, gnječilo prsa i bilo tako mlako i tužno.
Vratio sam se umoran, šutljiv. Planina se spremala na počinak, a sunce je već bilo pristalo brdu i otud još škropilo osojne strane. Zaradovao sam se kad me odmah pod selom sustiže jedan čovjek iz tog sela. Vodio je osamarenog konja. Tako je nekad neugodno biti sam, kad se u glavi roje svakojake neugodne misli.
– Polako, efendija, zajedno ćemo! I ja ću dole do Hadžina dućana – kaže mi on. Idemo i za nama kaska osamareno kljuse, a preko njega treska prebačena neka izblijedjela, drpava ponjava. On me bojažljivo propituje, a ja se unosim s pravom vještinom u dugi nepovezani razgovor, svojstven ovim ljudima, i tako prebiramo brda i doline, dotičemo se svega i svačega, od ove Božije ljepote i skorašnje žetve do šumskih kazni i opštinskih izbora.
– Boga ti, efendija, što ti tabanaš kad nije za nevolju? Uzjaši, ako će biti i samarica!
Klepćem tako oduprtih nogu o uprte na samaru i pričam. A moja Hasan je raskravio dušu, pa se i on razvezao. Ide da kupi soli, malo šećera i kafe. Gore, kod njih, nestalo u dućanu. Morat će da poore ono njivice, da baci nešto u zemlju i da nekog zovne da mu pomogne. Ako čovjek ne posije, nema čemu ni da se nada. Ovce mu počele da otiču od metilja. Boga mi i krepavaju. I nema ih puno, desetak. Jedan mu vo, pa treba bar neko june tražiti za izbor. Inače osta crna zemlja, a crna zemlja, crn i život. Teško je. Najgore je za haljine, za bez, botanu, basmu i čit. Niotkud pare, a djeca gola, a, da oprostite, i one ženetine ne mogu od bruke na vodu. „Odronjale se ko ciganski bajrak, kažem ti.“ Hasan to priča nepovezano, lijepi jednu muku za drugu, a one se otegle i mnogo ih, brate. Za čitavog puta nije uspio da ih sviju izvadi iz svog grubog srca i ukopča u svoju ispovijest. Previše ih je za jednu skromnu, sirotu dušu.
Odmorili smo se uz kafu, dok se veseli stari hadžija trgovački smiješio, razdragano gladio bradu i otegao priču o Arapkinji, koju je htio da kupi u Meki za ravno dvanaest dukata.
Nešto me je pokatkad uštinulo za kožu, kao mrav ili slično. Počešao sam se, promeškoljio i pala mi je na pamet jedna mučna i neugodna misao. Zazaeblo me nešto, oblilo ledenilom udove. Oprostio sam se od Hasana, ušao u učionicu da pripitam bojažljivo mog Salka, koji je u to vrijeme čistio sobu, da li je u Hasana bilo boleštine ovih dana?
– Kako da nije, troje im je djece umrlo, jadniku…
Ukočiše mi se noge. Zastade dah. Utrčah u sobu i skidoh sa sebe sve, da prebiram i očima ugledam smrt. A ona je bila tu. Ne jedna već dvije tri vezle su kao da su imale tapiju na moju kožu. Slobodno su pregmizale iz ponjave, raštrkale se kao uplašene, da me jedna od njih žicne smrtno.
Trnci mi razniješe cijelo tijelo, a težak umor prikova za pod. Jedva sam disao. Preobukao sam se i izletio napolje kao oparen, da se ne bih ugušio u svojim mislima. Strah me pomilova jezivo niz kičmu i zatrese koljena. Svršeno je sve. Zaboljeće krsta, glava će utoniti u grozničavi zaborav i moje malo, slabo srce klonut će.
Pričam svakom, galamim, tek što ne urlam.
– Hajde, ne budali! – kaže Hadžija – Bez edžela umiranja nema!
Ali ja ću umrijeti. Ostavit ću ovo umilno proljeće, ovo modro nebo i cvrkut šumskog hora i zaćutati, eno ondje, pod onim brijegom. Seljaci će pobiti bašluk, a s trešnje će padati godinama lišće po mom crnom počinku i sve će biti isto, svake godine, s proljeća, s jeseni…
Noć mi je bila bolni oproštaj sa sobom. San je tako daleko, a kroz prozor navrla mjesečina, ljepša nego ikad. Kao da se nadojila ljepotom kroz daleka noćna carstva i sjetno klizi niz moje lice i ruke, uvire u dušu i budi neku grčevitu tugu. I ništa više neće biti. Ni onih dubokih, u snu stvorenih, bademastih očiju i mirisne kestenjaste kose neke neznanke, ni pjesme duge, svatovske kroz planine. Samo opalo lišće po crno breščiću ispod visoke, stare trešnje.
A tamo, daleko na jugu, u jednoj tužnoj i oronuloj pločari, teći će suze obilato, jer brajko ne piše dugo, dugo.
Tako se vuku dani, tako prolaze noći, a ja bdim u duši, krsta me još ne bole i vatra me ne obuzima. Nada se svakog drugog jutra sve više uvlači u ovu mračnu misao. Mada nisu bile bolesne, nego mirne, bezazlene. Ujele me tako po običaju, kao što ujedaju sve moje susjede, ne jednom nego ih prosto grizu godinama. Kad prođe sedmica-dvije, ja radosno razmahnuh rukama: živjeti i dalje, osjećati, mirisati pa makar i sam. U ogledalu ugledah malo više bora na čelu. Život je počeo da ostavlja svoj trag. Poslije ove neobuzdane radosti zapljusnu me neki vruć, nerazumljiv stid, stid od samog sebe. Bojao sam se, eto za svoj jadni život. Mislio toliko o njemu. A oko mene su živjeli ljudi i umirali od bijede i neznanja. Svakog dana, svake godine. Sve vrste bolesti lutale su od praga do praga. Zavlačile se pod gunjeve, kraj veriga, u naćve, stapove, u diječije koljevke, torove i izbe. Životi su se tanjili, kidali. Dolazilo je novo potomstvo, žuto, isherenih nogu, blijedih ručica, mekih kostiju. Nestajalo je jedne široke snage i sve se gubilo u nemoć.
I niko nije mislio na te ljude, a i oni su voljeli život, imali svoje radosti i svoje nade. Opet sam sišao među djecu. Pomilovao njihove glavice. Oči su im se živo zakrijesile, kao zvijezda kroz proljetni suton. Mala, slabačka tijela uzdrhtala su radošću i želja je širom zažuborila:
– Molim, gospodine učitelju, u šetnju!
Odveo sam ih na brežuljak više Orlove glave. Igrali smo se, razgovarali, deklamovali i pjevali onoliko koliko smo mogli i umjeli. Šuma je već bila olistala, a prvi ponikli usjevi povijali su se njivama kao razastrto zeleno povjesmo. Mislio sam više nego ikada, osjećao puno naslonjen nad svoju razmekšanu dušu i malo, nejako srce. Eto, te raštrkane kuće, prituljene i bijedne, čekaju nekog da ih oživi. Čekaju da se iz njihovih badža i otvora odlijepi hartija pa da zasjaju prozori na suncu, da se obnove krovovi, zažute podovi, zablistaju tendžere i sahani, zamirišu ognjišta; da u te blijede ljudske obraze uđe krv i ljepota, i da oni sliče ovom carskom proljetnom danu.
I dok negdje čobanče na svoju vrbovu boriju borija, ja se nadnosim nad tu vrtaču malih domova, sitnih ljudi, a velikih i trpeljivih duša. U taj čas bi da zovem, da kriknem, a svjestan sam da bi se zov rascijepio o ova nadnesena brda, ugušio, nestao i niko ga ne bi čuo. Zato zašutim, a ta šutnja je teška i pritište kao ono ralo na žuljevitoj ruci, što se dolje na luci, kraj Ćehotine, upinje da zaore brazdu, uz tepanje gromko, a toplo:
– Hojs, garonja… Hojs, hranitelju… Hojs, brate!
____________________________________
Izvor: Šukrija Pandžo, Iz dnevnika seoskog učitelja, Gajret XXI, br. 4, 1940., str. 73-75. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo, 2025.)
Izvor: fotografija (focanskidani.wordpress.com)
