STEĆCI U AZERBAJDŽANU: Zagonetko, gdje ti je kraj

Promatranja s ovolike udaljenosti od svoga doma tiho mi sugeriraju da nisam pošao tražiti pouke nego samo svjetlosti u refleksijama velikih smrti i velikih ukopišta. Na ovom dugom putu mnogi umnici su mi kazivali da oni što se često prisjećaju smrti moralniji su i bolje vode svoj život. Samo što ne kličem: nismo li dijelovi jednog kozmosa, jedne iste majčice zemlje, jedne iste vode što vječno putuje u nama i oko nas, oplođuje nas i hrani, daje nam smisao kretanja, i nismo li dijelovi jednog istog ognja, jednog istog kamena... Pokojnici različitih meridijana, čini se, imaju običaj ispovijedati se na sličan način. I svi su zaljubljeni u svoje mramore. I svi umiju biti zahvalni, zabrinuti, raspjevani, gnjevni, ponosni, čak i zajedljivi.
 STEĆCI U AZERBAJDŽANU: Zagonetko, gdje ti je kraj

Piše: Nusret Idrizović

U petom broju sovjetskog časopisa “Iskustvo (Umjetnost)” Azerbajdžanac Rasim Efendi objavio je esejistički intoniran članak pod naslovom “Nepoznati spomenici srednjovjekovne umjetnosti Azerbajdžana”. Zašto spominjemo peti broj časopisa “Iskustvo” i izuzetno zanimljiv članak-esej Rasima Efendija? Prije svega i nadasve zato što u objavljenim fotosima prepoznajemo stećke, a u komentaru Rasima Efendije frapantnu simboličku sličnost likovnih predstava.

Ne radi se o plagijatu, neće nitko nikoga optužiti za krađu, krađe nema, riječ je samo o tome da stećci nisu nikakva ostrvski samonikla i izdvojena grobna umjetnost. Nadam se da oni ne pate od kompleksa veličine, uvjeren sam da ih nikakva paralela ili usporedba neće zbuniti ili poniziti, oni sami znaju što su, koje vrijeme i koga predstavljaju, tko ih je utemeljio da kao stražari bdiju nad ruševinama nekadašnjih tjelesa, sve oni znaju, beskonačnost je mjera njihove strpljivosti, njihova nada je čedna i beskrajna, neprihvatljiva su im razna svojatanja.

Kako im je mjera vječnost, ne pristaju na valorizaciju izazvanu potrebom trenutka. Ali, da pogledamo što nam saopćava Rasim Efendi? Azerbajdžanski nadgrobnici otkriveni su u vrijeme rekognosciranja jugozapadnog područja tek prije nekoliko godina. Stručnjaci su im vrijeme nastanka označili ovako: oni stariji potječu iz 16., a oni mlađi iz 17. stoljeća. Imaju oblik sanduka (Efendi veli: sarkofaga!) i različiti su po veličini.

“Oni su zanimljivi stoga jer imaju unikatnu karakteristiku budući da su nadgrobni spomenici s tematsko-sižejnim kompozicijama veoma rijetka pojava ne samo za Azerbajdžan nego i za druge zemlje s područja tzv. islamskog Istoka”, tako veli Efendi, označujući time temeljno jedinstvo između nadgrobnika svoje zemlje i naših stećaka upravo u iznošenju tematsko-sižejnih karakteristika. Prilično je duga niska zajedničkih simbola, likovnih predstava, tretmana kamene površine. Čak i epitafi imaju stanovitu sadržajnu sličnost, osim što je tamošnji stih ispisivan arabicom, a na stećku – bosančicom. Junaštvo je na cijeni i na azerbajdžanskom nadgrobniku, kao i na stećku. Pokojnika prikazuju na konju, a opremljen je lukom, mačem, sabljom itd. Prizori lova su toliko slični, da ih je jedva moguće razlikovati. Junaštvo na bojnom polju, junaštvo u igri, na turniru, junaštvo u lovu – sve je to oblik utvrđivanja smisla života. “Junačko-estetski ideal zbližava se s društvenim idealom epohe”, piše Efendi. I dodaje: “Junačko se spoznaje kao norma života, kao osnovno dragocjeno načelo odnosa prema stvarnosti, a s njim je povezan ideal junaka i ideal muškarca”.

U suštini, kao i na stećcima, to je pripovjedno kiparstvo ili klesarstvo. Svaka strana spomenika ima svoju fabulu, fabule se međusobno povezuju i prožimaju, svaka je dio cjeline, a sve zajedno sačinjavaju svojevrsnu priču, poemu, ili traktat o životu i smrti.

“Ako likovne predstave s ovih nadgrobnika ne gledamo izolirano, nego u vezi sa svim oblicima umjetnosti i umjetničkog zanatstva Azerbajdžana različitih epoha, možemo konstatirati ne samo bliskost, ponovljivost odjelitih etnografskih momenata nego i identičnost tema, sižea i kompozicija koje nalazimo u minijaturnom slikarstvu 16. i 17. stoljeća”, tako Efendi zaključuje na drugom mjestu. Autor, potom, istražuje simboliku likovnih motiva na nadgrobnicima, pa je uvelike nalazi i u drugim umjetnostima svoje zemlje. Međutim, među likovnim predstavama nadgrobnika nalazi i takve motive koji nisu našli svoj odraz u službenoj umjetnosti koja je vladala u gradovima: ples šamana, lik zaštitnice djece Umaj, predstava ptica i životinja koje se javljaju kao totemi plemena grupe turskih jezika.

Njemu vjerojatno nepoznatim nadgrobnicima tzv. stećcima Efendi se najviše približava u onom dijelu svoga eseja kada opravdano tvrdi da motivi plesa, zaštitnika, ptica i drugih životinja na nadgrobnim spomenicima njegove zemlje svjedoče o davnim vezama umjetnosti Azerbajdžana s umjetnošću drugih naroda, “a također i o tome da su se u umjetnosti Azerbajdžana još dugo čuvali raznovrsni sižei nespojivi s dogmama islama”.

Azerbajdžanski nadgrobnici se, nadalje, približavaju stećcima – analogiju ne treba bukvalno shvatiti – kada Efendi veli da “usporedni materijali pisanog karaktera pokazuju religiozno ritualnu karakteristiku ovih predstava povezujući ih s likovima drevnih služitelja religije – šamanima”. (Onima koji likovne predstave na stećcima još uvijek tumače bogomilskim dualizmom, neomanihejstvom, pavlićanstvom i drugim misaonim sustavima istočnjačke mistike, metempsihoze, ezoterije, čarobnjaštva, uzdržljivosti itd. taj podatak može biti izuzetno drag, mada ne znam koliko i dragocjen).

Stanovitu vezu sa stećcima Efendi nesvjesno otkriva i kada kaže: “U ornamentalnoj opremi nadgrobnika a također u ovim polukružnim lukovima koji počivaju na masivnim stupovima s pravokutnim kapitelima uočava se bliskost sa spomenicima Armenije”. (Razumije se, podatak ima značenja samo ako se stećkovska simbolika tumači bogomilskom ezoterijom). Upoznajući nas s tim da je stari kovač njegove zemlje težio grafičkoj plošnosti – figure su raspoređene u jednoj plohi u anfasu bez bilo kojih rakursa i profila – Efendi zaključuje da su nadgrobni spomenici s reljefnim tematsko-sižejnim kompozicijama interesantni ne samo kao spomenici umjetnosti nego i kao obrasci epigrafike. Tko iole poznaje razvojni put našeg VIČNOG DOMA i ikonografiju njegovu, ustanovit će veliku bliskost i sličnost sa spomenicima o kojima piše Rasim Efendi. Rasimu Efendiju zahvalnost i pozdrav, a nama radosno zadovoljstvo…

Samo što ne kličem: nismo li dijelovi jednog kozmosa, jedne iste majčice zemlje, jedne iste vode što vječno putuje u nama i oko nas, oplođuje nas i hrani, daje nam smisao kretanja, i nismo li dijelovi jednog istog ognja, jednog istog kamena… Pokojnici različitih meridijana, čini se, imaju običaj ispovijedati se na sličan način. I svi su zaljubljeni u svoje mramore. I svi umiju biti zahvalni, zabrinuti, raspjevani, gnjevni, ponosni, čak i zajedljivi.

Hej, okreni se
Ja sam u vječnosti
Ti privremeno

Tako uzvikuje pokojnik Azerbajdžana, a bosanski, hercegovački, dalmatinski… pokojnik iz približno istog vremena sa svog sanduka koji arhitektonski potpuno odgovara onome s obale Kaspijskog mora u vremensku jeku ubacuje isti uzdah ispisan bosančicom:

Ja sam bil kako vi este
A vi ćete biti kakov esam ja

Isti odnos prema prolaznosti. Isti žal. Tuga. Sličan način iskazivanja životnih istina. Pokojnici govore u prvom licu, svatko na svoj način. Nekropole imaju uspjelije i manje uspjele pjesnike. Put do pokojnikovog stiha je hrabro isticanje istine. Pokojnik može promašiti u ritmu ili sroku, ali kad je u pitanju istina, na koju je izuzetno ponosan, promašaja ne smije biti. Jer on, pokojnik, već je na putu istine. Treba samo strpljivo sačekati da prođe vrijeme, a onda odredište dolazi kao nagrada za istinu i za strpljenje. /Od pokojnika strpljivijeg čovjeka nema/.

Da vidimo što nam poručuju azerbajdžanski nadgrobnici iz Gubistana, Uruda, Kirovabalda, Mingečaura, Kazaha, Šemaha, Kelbadžara itd. Kao što je u Bosni ispisivana jedna književnost arapskim pismom na domaćem jeziku – na azerbajdžanskom nadgrobniku pismo je arapsko a jezik domaći. Nitko se ne zaklinje da na tamošnjim nadgrobnicima nema kur'anskih ajeta /stihova/, kao što se nitko ne zaklinje da tzv. alhamijado književnost nije rasla pod prilično zamjetljivim utjecajem perzijske, arapske i turske književnosti.

Da vidimo, dakle, kako se ispovijeda azerbajdžanski rahmetlija kojemu je ime Abdulkadir, Abdulvehab, Avdurezak, ili nekako drugačije, ili Amina, ili Abdulmedžida ili…

Onaj tko ima mnogo imutka, ima mnogo neprijatelja, a onaj tko ima nešto znanja svakim danom ima sve više prijatelja koji jedva čekaju da ga odano pokriju zemljom.

Kad te, prolazniče, upropasti vlastita obitelj, ne može ti pomoći ni najblagonakloniji komšiluk.

Bio sam bogat i bez bogatstva, moćan bez moći, zdrav čak i bez zdravlja…

Imao sam samo jednu ženu, mada sam se, na žalost, ženio pet puta. Moje su žene tako htjele. Najvoljenija zada mi, smrtniku, smrtni udarac.

Mi svi, vjernici i nevjernici, živimo jednu te istu neizmjernost, samo što je neizmjernost jednih prisutnost, a drugih – odsutnost.

Kad je sve izgubljeno, i smrtna radost izgleda gorka.

Ne budi rob nikome, kad su te već stvorili slobodnim.

Prolazniče, živi kako znaš i umiješ: kad umreš, bit ćeš napušten i zaboravljen.

Ubila me snomorica, ljubav tajena, ljubav-život, ljubav-nož, ljubav-smrt.

Blago onome tko je stvoren za zlo! – uzvikuje nepoznati pokojnik – ali dvaput teško onome tko pita zašto i kako? Na svoju nesreću, upitah: zašto, i bijah kažnjen. Moram dugo ležati da Svedržitelj presudi u moju korist.

Tinta mudraca, rekoše mi nekad tako, dragocjenija je od krvi mučenika, pa me oružnici preklaše.

Kako ste sretni, vi koji bezbrižno prolazite pokraj nas, blago vama! Niste izloženi ogovaranju, neprijateljstvu i međusobnim zadjevicama!

Da sam bio pametan, nikad umro ne bih.

Traži pomoć od vesela lica, a prođi se kobna i smrknuta.

Imutak sa sobom donosi škrtost i srčanu bezobzirnost, a znanje prosvjetljuje i omekšava svačije srce.

Živi i mrtvi uzajamno ulijevaju strah jedni drugima.

Vrati posuđeno, ne osvećuj se sam, poštuj starije!

Tražiš li život bez bolesti, razočaranja, straha, žalosti, bolova, starosti, smrti – zamoli majku da te ne rađa.

Voljeti život, a plašiti se smrti, zar je i to moguće? 

Da, u svijetu zagrobnika, čini se, sve je moguće. Pokojnici raznih krajeva sa svojim nasljednicima korespondiraju na različite načine. Svima je imanentno eksponiranje gorko obojenog strahovitog iskustva. Zamjetljiva je i poruka, a kadikad i poruga. Uveličavanje, umanjivanje, obezvređivanje, uznosno veličanje, što se poetike tiče: isti način kompariranja, čak i hvalisanje, šeretsko nadmudrivanje na nivou život-smrt, a prije svega i nadasve – epitafsko, gnomsko, sažeto kazivanje o prolaznosti. Zlopatiti se na putu, sebe dovoditi u različita iskušenja, svakodnevno mijenjati konačišta, običaje, klimu, gubiti se u nenađenim svjetovima, i to samo zato da bi vidio tamošnje nadgrobnike, čemu to? Tamo gdje očekuješ ljubav, završetak te čeka.

Nema jadnijeg, nesretnijeg, tužnijeg bića od zastarjela idola

Mom znancu nikako nije jasno: kako se netko može odlučiti na put u daleki Azerbajdžan, a sve radi promatranja poobaranih, starih nadgrobnika, ukoliko ih tamo uopće i ima. Rojevi poskočnih riječi izmjenjuju se kao jata nemirnih ptica. Novopečeni doktor nauka uvjerava me sasvim ozbiljno da su nadgrobnici veliki grešnici. Tih grešnika u Azerbajdžanu, zemlji pomiriteljne sudbine, misli on, svakako – nema. Nema i nema. Uzaludno ih je tražiti. Vino, hazardna igra, skupocjeni nadgrobnici i gatanje su gnjusno djelo Demona.

– Ali naši preci vjerovahu da nadgrobnik i na njemu Sunce ili zmija znači – Zbogom đavole.

– Njih ne treba slušati – odgovara on, uvjeravajući me da anđeli neće ući u kuću u kojoj se nalaze slike. Na dan Strašnog suda najžešće će biti kažnjeni oni koji ljude bez znanja vode pogrešnim putom i oni koji prave kipove ili slike. Klesari će na Sudnjem danu biti pozvani da udahnu dušu figurama na svojim nadgrobnicima, ali oni to neće moći učiniti, jer to spada u Božju moć, i gorjet će silno ne samo danima već i godinama.

– Nema jadnijeg, nesretnijeg, tužnijeg bića od zastarjela idola! Nitko, nitko na svijetu nije vrijedan slike, a ponajmanje skupocjenog nadgrobnika.

Moj znanac “otkrivalački” saopćava da su najveći umovi svih svjetova pokriveni najobičnijim kamenim biljegom, pločicom ili hrastovinom, a neki ni time. Što manja vrijednost pokojnikova, to veće blještavilo spomenika! Živi ljudi zapušuju uši i zatvaraju oči, a mrtvom kamenu daju zadaću da pamti!

– Kamen pamti sam za sebe, postoji sam za sebe, razmišlja na svoj način. Ni on nije nikakav volšebnik. Osim toga, misao o prolaznosti izvor je goleme patnje. Čemu nepotrebna patnja? Uživati u onome što daruje sadašnjost, a prošlost valja prepustiti miru.

Došao sam na taj svijet, i je li on time dobio štogod?

Otići ću, i hoće li se time izmijeniti štogod?

O, kada bi netko mogao sad reći, zašto li sam ovdje,

Ja, koji iz prašine dođoh i koji se u prašinu vraćam.

Godinama se nismo sretali. Nije mi poznato kako se kretala njegova krivulja. Mogao sam sve očekivati, a najmanje da će mi recitirati Hajjama. Koje rane su ga pekle, kako se vidao? Čini mi se da po njemu nisu pljuštale godine na napadan, gromoglasan način, eha nije bilo, u njemu nije živjelo ni podzemlje ni nadzemlje, ni visine ni dubine, samo trenuci, proplamsaji, razvaline neke utvrde na čijim se zidnim krhotinama ukazivala obasjana fasada ljetnikovca bez sablasne ovakve ili onakve slike čovjekove između prozora.

Bobovac, što je to? Ništa dosadnije od epitafa na starim nadgrobnicima! Dosadne su i te gradine, te škrbave zidine na uzvišenjima! On nije ni za krematorij! Njega smrtno stanje ne interesira. Kad čovjek umre, zakopati ga bilo gdje, po mogućnosti ispod nekog drveta, zaravnati zemlju i što prije zaboraviti. On je protiv pamćenja. Čemu biti spomenik prošlih vremena, čemu postojati u kamenu, zašto nadgrobnik opterećivati svojim strahovima i zahtjevom da te, i mrtva, predstavlja kao dobrotvora kad nasljednici znaju da su te resile odlike škrtosti? Trajanje je za žive, a ne za pokojnike. Njih ne mogu spasiti nikakve zmije, križevi, polumjeseci, sunca i drugi nadgrobni znakovi. Kada čovjek počne stjecati krila, tada se i ugasi. Danas ima, a sutra nas nema. Što kolijevka zaljuljala, motika zakopala. Tu se otvara raspuklina za točku. Kraj. Drugo vrijeme i drugačija interpunkcija. Jer današnju prolaznost ne simboliziraju samo nadgrobnici, oni najmanje, već, na primjer, i papirnate maramice. Ako odlučiš kupiti četkicu za zube Dentamic, možeš biti sasvim siguran da je već prekrivena zubnom pastom i da je, nakon upotrebe, možeš i baciti – osim ako te nije zahvatila infekcija kolekcionarstva. Možemo jedan drugom garantirati da su najbolji upaljači koji se samo jednom pune, a onda bace, kao i ambalaža za mlijeko. Koga danas interesira grobna ili nadgrobna vječnost? U modi je prolaznost. U želji da nas muka što prije prođe, odbacujemo i svoj vlastiti mentalitet, historiju, prošlost i budućnost, sve što ne pripada današnjici! U ime vladavine PROLAZNOG možeš iznajmiti i grob i nadgrobnik, i sanseveriju i košulju, frak, televizor, rublje, psa, ne samo dražesnu mladu damu ili dečkića već i generala-pučistu, pa i fotelju, i tramvaj, i avion, i helikopter, i policajca koji će te, ako ga valjano nagradiš, čuvati u kućnom pritvoru. Ako si previše zaljubljen u prošlost, pod uvjetom da si parajlija, naći će se čovjek koji će ti prilično revnosno čuvati i tvoju prošlost. Pitaj ga, dat će ti veću garanciju nego tvoj nemušti nadgrobnik iskićen nekim simbolima koji više nikoga ne uzbuđuju i, najblaže rečeno, ne interesiraju.

– I ti sad ideš u Azerbajdžan proučiti kako je prolaznost prolazila na tamošnjim nadgrobnicima?!

Odgovorio sam potvrdno. Prije svega i nadasve zato što putovanje ne smatram samo promjenom mjesta, to ni u kom slučaju, već promjenom mišljenja i predrasuda, ozdravljenjem ubuđalih shvaćanja u svojoj sredini kao vrhunaravnoj konstanti dostignutog blaženstva. Uostalom, bolje je otići i bez pozdrava nego ne stići na vrijeme. Gdje nisi stigao, tamo te i nema.

– Da, ja idem u Azerbajdžan, a kasnije, ako mi životna krivulja dopusti, i dalje. Jer me interesira, o da, mene izuzetno interesira jedinstvo svijeta. Bilo čija i bilo kakva, sva su groblja – moja. Na znamenjima tamošnjih nadgrobnika prepoznajem djelić sudbine svojih predaka. Moj korijen nije samo na stranicama knjiga, ni na slikarskim platnima, čuvaju ga i nadgrobnici.

– Vježbaj se u samosvladavanju samog sebe. Budi gospodar sam sebi i u zlovolji kao u dobru raspoloženju. To je dovoljno. Što će ti neko kamenje? Tu si, i trbuhom i duhom, unutar okvira svemira, i zašto sad tražiš neka uporišta i osmišljenja na drugim stranama? Totalna ljudska solidarnost, obzir prema drugome, prioritet bližnjega, čemu sve to? Nije li dovoljno svaki dan uskratiti sebi nešto ugodno? Oslobođenje od egoizma, uskogrudnosti, krutosti i nesnošljivosti tražiti u mislima, a ne na nadgrobnicima. Vjerovati u nadgrobnik ne znači i imati povjerenja u ovaj jedini, živući život.

Istok i Zapad su nečiji Sjever i Jug

Učinilo mi se da je zakašnjeli bogomil, derviš, redovnik, kaluđer… pokušavajući proizvesti neku astralnu glazbu svojeg življenja, omalovažavajući postignuto i priznato, uvijek je bio neki izdvojenik. Zbog dugog nesretanja, nisam imao prilike upoznati veličanstveno crnilo njegovih misli. Nekad sam ga doživljavao kao mladića u koga je radna volja zakržljala: mnogo toga je postigao bez velike muke, ispunjavali su mu želju tek toliko da se oslobode nasrtljive upornosti, u životu se nije previše odricao, nije mu se dalo, nije podnosio zapovijedanje, umio je biti glup na izuzetno inteligentan način, uoči ispita radije je prihvaćao pomoć nego se graditi obrazovanim nestabilkom, mi smo na njegov račun pravili viceve, on nam se smijao iza leđa, umijeće je to, umijeće koje se ne može tek tako obezvrijediti, umijeće bogomilske ili derviške sljedbe, a možda i neke novovjeke, to se nikad ne zna. Zabluda je naša zajednička svojina. Govor ljudi ne mora uvijek biti onakav kakav je njihov život, a način izražavanja ne mora uvijek proistjecati iz karaktera duše. Nije istina da samo dobar čovjek može biti vrstan govornik. Ne želim ga uvjeravati da ništa na svijetu nije niklo i razvilo se samo po sebi.

Značajnici među tvorcima naše civilizacije, stari Egipćani odrediše strane svijeta prema svojim vlastitim shvaćanjima pa Jugu dadoše prednju stranu, jer otuda teče spasonosna rijeka Nil, s Juga povukoše okomicu i tamo nađoše Sjever – već tada otkriveni otoci Sredozemnog i Egejskog mora. Desno im bijaše Zapad, i to osta Zapad, ili prebivalište preminulih ljudskih tjelesa a vječno živih i prilično uznemirenih duša. A lijevu stranu, naravno, nastanjivaše Istok, i tamo u osunčanom blaženstvu vječno življaše bog Ra. Prema toj shemi su i gradili nenadmašne grobnice.

Jug je, znači, nečiji Sjever, Sjever je nečiji Istok, svaki Zapad je nečiji Istok, Istok je nečiji Jug, Istok i Zapad su nečiji sjever i Jug, svaki Jug i Zapad su nečiji Sjever i Istok. Sve se oslanja na nešto, sve je u stanovitom dosluhu – bili mi svjesni toga ili ne, nije važno – Sjever ostaje živjeti s Jugom i Zapad s Istokom. Dogovor sila teže ili različito ustrojenih ljudi, ne znam, to me mnogo i ne opterećuje, najznačajnije je to da živ stignem u daleki Azerbajdžan i razgledam tamošnja stara i nova groblja…

Misterij nevidljiva plamena

Kao da sam ušao kroz užarena vrata pakla, najednom se nađoh u nepreglednom carstvu ognja. Plamti čitav vidokrug. I Kaspijsko more. I azerbajdžanska prijestolnica. Gori grad na zemlji i gori grad na vodi. Vatra do vatre, plamen do plamena. Apšeronski i bakinski arhipelazi, priobalna sela s kamenitim i travnatim visijama i nizijama, sve se našlo u ognjenom grču.

Gori i riba u vodi. Sve je obasjano misterijem nevidljiva plamena. Svuda oko mene – vatrišta. Neizreciva i neponovljiva stvarnost. Gori pogled, žari se misao o uzvitlanim podzemnim strahobama, sad sam i ja u vlasti plamena. Demon nemira, oganj izvire iz svih pora zemljine, kamene i vodene kože, a njegove užarene latice, osjajene duginim vijugama, buktavo se uzdižu i orkanski igraju nad gradom da bi, umorni, negdje izvan ovozemaljskih visina zaplesali konačnu igru iščeznuća.

Paklena izvorišta su Zakavkaska mjesta Balahani, Sabunči, Bibi-Ejbat. To su metropole ognja. Kao što je nemoguće izbrojiti večernje vatre na bistrom nebu, nemoguće je spoznati izvorišta sitnih plamenova ove zemlje, a ni sagledati silna vodena ognjišta u kojima ognju i ribe ispjevavaju poeme.

Čim sam stigao u prijestolnicu drevnog Azerbajdžana, pitali me predusretljivi domaćini: što bih sve želio vidjeti. Bit će im, kažu, drago valjano ugostiti jednog prijatelja (Baku i Sarajevo su gradovi-pobratimi), neka ja slobodno izrazim želju, a oni će se, gostoprimljivi ljudi, potruditi da u granicama mogućnosti zadovolje moje oko i prilično radoznalu Yashicu, bez koje godinama ne idem ni na najbliži izlet. Njezina stvarnost je autentičnija i vječnija od moje.

– Pokažite mi mjesto gdje je Prometej ukrao vatru bogovima.

– Samo to? – šaljivo pita pjesnik Nabi Hazri.

Ni smeten, ni tjeskoban, mada je bilo pogrešnih izbora, kadikad i promašaja, Bože moj, istina je hridina o koju se svi spotičemo, pređene godine traže mirno stanje ekstaze, to smo što jesmo, a nikako i nikako da se snađem. Gdje sam, što sam? Nije valjda nastupio smak svijeta, valjda nije sjedište džehenema. S naftinih tornjeva ne odliježu trube Sudnjeg dana. Ne strah, možda – nelagoda. Umor od duga puta. Dvaput sam mijenjao kazaljke na satu. Dolazim sa sovjetskog Sjevera. Latvija. Riga. Dublti. Konflikt u životu i literaturi, to je bila tema za razgovor sa sovjetskim kolegama. Baltik. Prekrasne drvene kuće u vrtovima. Magla. Misaone dubine jedne nepoznate vode. Šetnje pješčanom obalom, odmah uz vodu, uz gusto povijesno maglene tame. U devet je još vladalo carstvo sjevernjačke noći. U baltičkoj tami vrlina i porok su još uvijek jedno drugome dobacivali ostatke zajedljivosti, hladno i toplo su jedno drugom obećavali susret, bijelo i crno se svađalo na smrtna preskakala, slast i bol su se u ljubavničkom zanosu jedno drugom zaklinjali da će vječno živjeti zajedno, radost i žalost su odgodili sveti rat dok baltički duhovi ne izaberu porotu i dok porota ne obavi svoj usudni posao. Mrak je bio i u petnaest sati. Tvorčeski dom (Dom stvaralaca), velebna palača što je zapljuskuju nemirne baltičke vode već je nudila radni stol. Noć je, jasno, oaza za nemirne. Vrijeme za razgovor s vodama.

Putuj, putuj vječna vodo
I ne preziri ono što ne poznaješ
Ne uništavaj sebe samoubojstvom, nema svrhe
Znaj da u prostorima tvoje duše živi i jedna
Lutalačka ruža
Koja traži svoju izgubljenu boju

A, ovdje, eto, raspukle širine, ognjeni pozdravi, grad na kopnu i grad na vodi, sve u vlasti intenzivnih ognjenih mirisa, sve drugačije: od ranojutarnjeg sunčanog obzorja do plamene tame.

Domaćinima odgovaram da bih rado vidio i Nahičevansku i Nagorno-Karabahsku oblast, Kirovabad, Stepanakert, Lenkoran i još što-šta, i puno toga doživjeti u svijetu ognjeva, putovati, što dalje to bliže, gubiti se da bi se nekako ipak pronašao, biti crv u ogromnim prostranstvima, gorjeti, piti čaj i ćaskati o zdepastim i kratkim minaretima, slušati stare i nove stihove, razgovarati, upoznavati ljude i krajeve.

– Može, može, kako ne?! – pitomo uzvikuje sin ognja, poetski tumač autentičnog domaćeg življenja a ne neke svjetske mode, kako kazuje Nabi, pjesnik Fikret Godža. Oči mu široke i duboke kao Kaspijsko more. Nikad nisam vidio okatijeg pjesnika. Kad su mu oči tako široke i duboke, kakva li mu je poezija? Je li u njemu inkarnirana duša azerbajdžanskih ognjeva?

Oko nas: tornjevi, ognjeni mirisi, vatrišta. Tornjevi kao demonska bića poniru u dubinu zemlje, tamo s ognjem vode nevidljive bojeve i na kraju, kao pobjednici, izvlače ga na površinu, okivaju beskrajno dugim ciljevima i naftovodom odvode prema Crnom moru, a flotom Kaspijskog mora ili željeznicom do središta, do najudaljenijih zakutaka ogromne zemlje što se imenom naziva Sovjetski Savez.

– Želio bih vidjeti vaše mlade starce i vaše stare nadgrobnike. Kad bi bilo vremena, možda bih s vašeg Juga mogao malo skoknuti u Perziju, onako na izlet, pa se vratiti…

– Može, može, kako ne?! – veli okati Fikret. – Pomoći ćemo vam da vidite ono što vas interesira.

Nabi stavlja ruku na moje rame, veli da je bio u pobratimskom gradu, kao član delegacije obišao sve od Trebevića do Dubrovnika, ushićeno govori da te doživljaje neće nikad zaboraviti.

– Akšosum… Bravo, bravo… I ja bih u Azerbajdžanu rado stekao nekog ahbaba, želio bih saznati nešto o vašem shvaćanju ahireta, ćeifa, sevapa, halala, kismeta, rahata, sevdaha, šićarluka. Interesira me vaša stara nadgrobna kultura.

Ja se u Božije stvari ne razumijem – veli šaljivi Nabi. O starim kamenovima govorit će mi povjesničar umjetnosti dr. Rasim Efendi. Kažem da ga znam. Otkuda? Iz časopisa “Iskustvo”. Tamo sam čitao njegov esej o starim nadgrobnicima Azerbajdžana. Svijet je mali. Da. Jako, jako mali. Svijet je mali, a smrt velika, velika, toliko velika da pokojnika učini ništavnim. Što bi bilo s njim da nije nadgrobnika? Ne, ne pitam Nabija. Ja to razgovaram sa školskim drugom, današnjim doktorom. Ne mogu zaboraviti njegovu kategoričnost, možda epsku tvrdoću, potrebu za nekom apsolutnom istinom, istinom gotovo božanskog reda i značenja; kad nešto tvrdi, tako mora i biti, alternative nema, istina je samo jedna, njegova, on joj tvorac i gospodar. Plovimo prostranom “Volgom”.

– Što mislite, hoće li vjernici vidjeti Boga na Sudnjem danu kad bude smak svijeta?

Smijeh, prijateljski.

– Hoće, ako im mi našim ognjem osvijetlimo sudište.

– Hoćete li im vi dati gorivo i za džehenem u kojemu će grešnici gorjeti nakon Strašnog suda?

– Ako budu dobro platili. Uostalom, mi ne želimo nikome suditi. Kriteriji su različiti, a prema tome i – sudišta… Zar ima i bezgrešnih?

– Ima, bezgrešni su moćnici. Pardon, bezgrešni su pokojnici. Umrli su samo zato da bi pobjegli od grijehova. Bijeg od ovozemaljskih ognjeva. Čini se da je pojam vjerovanja posljednja i zadnja stvarnost.

Prolazimo bulevarima, ulicama, sokacima. Novi i stari dio grada se međusobno isprepleću kao život i smrt. Ne samo nafte, gasa, benzina, Baku je grad spomenika, zelenila, nenadmašne “rive”, metroa, drevnih džamija, moćnih turbeta, nešto starijih i najnovijih iskopina, bazara, mitnica, tekija, musafirhana, hamama, medresa. Ono što su ljudi rušili ili vjetrovi zasipali, sad ljudi otkrivaju i obnavljaju. Nije lijepo ugodnim domaćinima nešto kuduti, nije red, nema smisla, pa ću im u ime prijateljstva oprostiti prostakluk nekog čudnog vjetra – ne znam mu ime, i ne pitam, ne interesira me – koji vam miris ili smrad ognjene blagodati, kako vam više odgovara, direktno, najdirektnije i najbezobzirnije nasrtljivo unosi u nozdrve, u pore kože, u kosu, uvlači ga ispod pazuha, u pluća i želudac, pa vam se povraća, u najmanju ruku to vas čini nespokojnim i ne možete uživati u ljepotama prema mnogo čemu izuzetno zanimljiva grada.

Sve je lijepo, čemu otkrijemo smisao. Ognjevi Bakua imaju mnogo smisla. O da, i nenadmašnih kandisanja. Bijega nema. Ne samo odjeća, i tijelo ti je toliko zasićeno mirisima ognja da u malom očaju moraš pomisliti: nisi li ti sastavni dio nemira, buktava ognja? Premda nisam pušač, dosjetio sam se jadu: upaliti cigaretu. Možda će dim cigarete rastjerati neugodne mirise ognja. Pitam vozača: je li slobodno pušiti u njegovim kolima. Šaldžija Nabi odgovara da Volga nije vozačeva. Smijeh. A čija je njiva koju obrađuje azerbajdžanski ratar? Smijeh. Kako su na tako intenzivnom mirisu ognja njihovi mladi starci mogli pobjeđivati vrijeme svoje ljudske prolaznosti? Smijeh. Vozač ljubazno dopušta nikotinsko dimljenje. Hvala, neću pušiti. Nabi se opet javlja šaljivom upadicom: kad bi upalio šibicu, izgorio bi im grad. Valjda im ne želim takvu nesreću. Zar mi nije jasno da se vozimo velebnim prostranstvima kojima vlada nenadmašno carstvo ognja?

Ali, već smo na “stećkovskoj” nekropoli. Ona se nalazi odmah pokraj Djevičanske kule, na platou nedavno otkrivena drevnog bazara. Nadgrobnici su preneseni iz raznih krajeva Azerbajdžana. Nešto slično kao nekropola stećaka u vrtu sarajevskog Zemaljskog muzeja. Prilazim im gotovo pobožno, kao što sam prilazio Radimlji, Boljunima, Hodovu, Cisti provi, Zbornoj gomili, Lokvičiću, Vrulji, Lovreču, Križevićima, Bijači…

U Bakuu ima naftnih cijevi kao na nebu zvijezda

Baku je grad zelenila, baroknog drveća u brojnim parkovima i baščama, lijepih i ugodnih vidika, otmjenog mira i dostojanstvene tišine, mnogovjeke, raznovremene i raznoimene arhitekture, starih i novih spomenika, grad raznolike ljupkosti, zanimljivosti, zagonetnosti, svekolike uzdržljivosti, a prije svega i nadasve – grad ognja i vode. Kako mu sagledati dužine i širine, kako mu se približiti, kako ga otkrivati u sekundi bivanja u njemu (ono što sam pabirčio iz preoskudne literature moglo se mirne savjesti objesiti mačku o rep), kako i s tim gradom započeti dijalog o mudrosti starenja i kreativnog trajanja? Što prije vidjeti, koga prije posjetiti, kome ili čemu pokloniti svoju sekundu, kako tom sekundom raspolagati? Što čuti a i reći svojoj sekundi, kako se ponašati u sekundi a i trajanja svega što te okružuje?

Nalazim se u zemlji Širali Muslimova, Gjulasana Velieva i njegove hanume Gjulšan, Abasa Guli Gasimova, Gudžarana Džamala, Nasrula Mamedova i drugih dugožiteljnika s nenadmašnih bregova Kavkaza i obala Kaspijskog mora. Na visinama Azerbajdžana, nahičevanskog i nagorno-karabahskog gorja među svakih sto tisuća stanovnika sto četrdeset i pet ljudi gaze zemlju preko sto, preko sto i trideset, preko sto i pedeset godina, a Muslimov je, kažu, ispustio dušu u sto i šezdeset petoj godini života bez stresova, bez buke, bez luksuza, bez mode, bez mržnje i svađe, bez nerealnih prohtjeva, bez upale pluća, bez herpesa, ekcema, psorijaza, infarkta srca, ludila. Nisu patili od bijelog brašna, šećera, soli, masnoća. Kukuruz, pšenica s mekinjama, morska sol bogata jodom i kalijumom u nerafiniranom stanju, čaj, mlijeko, sir – eto mogućnosti da se pripravi obrok. Čir na dvanaestniku je previše skupa bolest. Lakše je spriječiti razloge koji izazivaju nesanicu, sukob, potrebu za duhanom i alkoholom.

Ovo je zemlja mladosti. Djeca su nenadmašno bogatstvo. Jedno je kao nijedno: nesreća u obitelji, nesporazum između majčice prirode i nezadovoljnih roditelja; dvoje djece: mala radost, tek da se čuju glasići potomaka; ni troje djece ne mogu zadovoljiti čežnju za pravim bogatstvom, ali je utjeha ipak tu negdje pod krovom; tek četvoro djece je vrijedno spomena, a ako se brojka penje prema deset, može se reći da se radi o kući radosti.

Treći znamen je Kaspijsko more. Ono Zakavkazje čini bogatim i zanimljivim, a Baku gradom čudesne ljepote.

To more dugožiteljima ne daje samo ribu i ostale blagodati velike vode, već i naftu. Svrdla su dosegla dubinu od tri tisuće i pet stotina metara, na vodi živi grad naftaša, vozila idu tamo i ovamo, u trgovinama nad vodom domaćice strpljivo čekaju da dobiju što za objed, grad kao i svaki drugi u toj zemlji, ali bez starih duvarova: česme, šedrvani, cvijećnjaci, bijeli obluci – kameni uresi avlijskih otajstava u kojima se skriva poklisarstvo prošastih zemana ispunjenim pjesmama, fermanima, ozloglašenjima, bogomoljstvom a i svetogrđem, tjesnoćama, bukagijama, krepostima, mučanjem, oholijama, gospodovanjima, himbenim prenemaganjima ljubavnika, gizdanjima mladih djevojaka i bogatih bogoslovaca.

Na iranskoj visoravni žive okate žene, maštovit nakit, folklor sa stasitim i hitrim konjima, krivim sabljama i junačkim pjesmama, a tu među njima ni manje ni više nego devet klima od suptropske do glečerski hladne – kada raznim spravama razbijaju led da gladnoj stoci otkriju koji vlat trave. Stepa s ispucalim poljima je oduvijek bila simbol žeđi, ali se i na žeđ naviklo kao i na život bez kave, duhana, alkohola. Bez dokoličarenja, bez rasipnosti, bez masnih psovki, bez svega onoga što je nastalo iz slabosti i oholosti.

“Čini ono što si dužan činiti, a za tuđe stvari ne brini: dužnost je ono što očekujemo od drugih”, znameniti azerbajdžanski pjesnik Fikret Godža prevodio mi je sa svog jezika na ruski neobičan natpis sa srednjovjekovnog nadgrobnika sličnog našem stećku kao što nalikuje jaje jajetu.

Držeći se pravde i istine, sve pogubih redom prijatelje.

Tko ne brani svoju domovinu, on na ruke ide svojem dušmaninu.

Znanje čuva svog vlasnika, a imutak mora čuvati on sam.

Junaštvo se sastoji u tome da pokojno biće nikad ne bude žrtvovano nekoj svrsi.

Tako mi vremena, zaista je svaki čovjek na gubitku osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, govore istinu i koji su strpljivi.

 Bakinske avlije pune su i prepune mirisa nafte. Baku je desetljećima bio na prvom mjestu u Sovjetskom Savezu među proizvođačima nafte. (Sada su mu prednost oduzeli Kazan i zapadni Sibir). Ipak, biti u Bakuu, znači biti zarobljenik te silne energije koja uvelike uzbuđuje svijet. Umjesto šuma – petrolejske cijevi. Reklo bi se: u Bakuu ima naftnih cijevi kao na nebu zvijezda, samo što one zvijezde gore sijaju čišćim sjajem. Ne ispuštaju iz sebe neugodan miris koji dopire iz bušotina i s mora i kopna. Taj miris nije moguće izbjeći ni u najcvjetnijoj avliji, ni u jednoj od najljepših i najstarijih džamija Teza-Pir s velikim i uređenim dvorištem i dva oniska minareta – mediteransko-arapski način produženja molitvenog glasa prema nebu, a ne turski na koji smo mi na Balkanu navikli. Nema pomoći: biti u Bakuu, znači “piti”, “jesti”, “pušiti” miris nafte. Pa i to je nedostatno: građanima Bakua je automobil, može se reći, središnja briga. Kako ga nabaviti? Kako doći do tog ovovjekog “anatemnika”? Kad bi u blizini postojala neka izuzetno potentna industrija automobila, mogla bi ih samo Bakuu prodati pet tisuća komada svaki dan. Nije šala. Milijun i pet stotina tisuća bakinskih žitelja dnevno bi otkupljivalo pet tisuća “paklenih đavola”. A onda im ne bi pomogli ni svi vjetrovi što dopiru s kavkaskih visija i Kaspijskog mora. U naftnim isparenjima bi se pogušile sve džamije, mektebi, turbeta, kule, tvrđave, a nekmoli moderne gradske četvrti pune i prepune veselih dječjih cvrkuta.

– Da li vama smeta miris nafte? – pitam uvaženog pjesnika Hazria. Ne smeta. Ne smeta ni njegovu mlađem kolegi Godži. Azerbajdžanski pjesnici nemaju ništa protiv mirisa nafte. Jer ih ona hrani. Njihova petrokemijska industrija izrađuje i sintetička vlakna, umjetni kaučuk i još nekoliko desetina artikala.

Prošlost okamenjena u mramorima

Kad smo obišli nekoliko klesarskih radionica, vratili smo se nekropoli starih nadgrobnika na prastaroj tržnici u središtu grada. Dočekale su me lovne scene, brojne rozete, simboli Sunca, biljni motivi, barokne šare, simboli predenja i tkanja, vojničke časti i hrabrosti, trgovačke ili esnafske umješnosti, državničke častoljubivosti, derviške umnosti, spiritualnosti, asketizam, vjerničke predanosti Bogu, duhovne uzvišenosti putujućih mudraca (bilo ih je nekada mnogo), a i onih domaćih mislilaca, i filozofa, teozofa, graditelja, zanesenih ljubavnika i mnogo, mnogo poruka na frizovima nadgrobnika što sliče našim stećcima kao jaje jajetu.

Prolazniče, nemoj se gorditi što si živ

Ti si još na putu, a ja sam već doma

Grebni znakovi bliski su i zemlji i nebu. Kad se prolaznik zamisli nad smislom življenja, brzo se nađe u beskraju svoje beznadnosti. Kamenar dlijetom veze krajolik vječnosti u kojoj nitko nije konačan, a patnja je vječita. Do svoje tajne svatko stiže na svoj način. Postoji neki poj iz tmine vijekova. Prošlost okamenjena u mramorima. Silna bitka oblika s bezobličnošću. Na pragu velikog onostranog svijeta oči su uprte u kamenara a ne u vjerskog velikodostojanstvenika. To je neka narodna arheologija. Na kraju se mirno opružiti u svom grobu, kao da je u tome smisao života i smrti. Nikoga neće spasiti kontemplacija, pasivno ustezanje i asketizam nego kamenjarenje utemeljeno na vjerovanju u moć znakova. I kad je tako, ne treba pitati je li dlijeto dostojno kraljevskih, viteških ili plemićkih ruku. U ovom gradu nema djeteta koje ne umije graditi grob, a time i kamenariti vječnost. Kolikogod bili razjedinjeni i vjerski isključivi, oni zapravo svi pripadaju religiji ognja i kamena. Iz kule se pojavi vitka kamenarska starina. Tiho rekoše da mu je stočetrdeset godina. Biće tako blizu savršenstva da njegovo tijelo nije ništa drugo do ljuštura ili posuda čistog duha.

– Ja te gledam, presvijetli – reče pitomo starina. – Gledam, i sve mi se čini da ne vidim tebe, svetog čovjeka, nego… ne daj Bože da te uvrijedi moja iskrena briga: vidim samo tvoje raspadanje. Ne raspadanje, grubo je to, presvijetli, lijepo te molim, oprosti mi. Kao da se uspinješ na nebo.

– Daleko sam ja od neba, efendija – uljudno i blagonaklono odgovorih – Nebo se kloni grešna tijela.

Starina je okrenut čistoći. Ideal mu je što veća udaljenost od vulgarizirane materijalnosti i političke trivijalnosti. Stremi duhovnim vrhovima. Teži da bude u izravnom spoju s božanstvom. Usred različitih metafizika i religija, djeluje kao oslobođenik. Ako nije prorok, jest filozof, asketa, mudrac, vidioc. Kao pripadnik ezoterične misaonosti raspravlja o najvišim formama duhovnog života, a u središtu interesiranja je nešto tajanstveno, zagonetno, nadnaravno, neshvatljivo, nerazjašnjivo.

– Osjećam da te raspinju misaone zmije – izusti čovjek porijeklom iz starine, a blizak i drag. – Izgledaš kao zmijina sjenka! Ti ne prihvaćaš slast opuštanja. Mršava kičma sijeva i kad je jugo i kad je sjeverina. Kome je istina cilj, radost života je nedostižna. Nego, poprihvati se ti malo jela. Samo jak čovjek može zdravo misliti.

– Da jedem, mudrače, reče li?

– Da jedeš, presvijetli.

Što da mu odgovorim? Najsnažniji doživljaj je doživljaj svjetlosti i istine, a ne jela.

– Mračan je život, presvijetli. Svijet je i blago i blato. Ne valja od potrebe i nužde praviti vrlinu. S vrlinama ili bez njih, svi smo nad provalijama.

– Mudar si ti, efendija. Samo, molim te, ne zovi me: presvijetli. Ne pripada mi taj naziv. Ne zaslužujem ga.

– A kako ću? Nešto postoji tek onda kad nosi neko ime. Nije dobro imati mnogo imena. Imena ti, presvijetli, ne brani mi da te tako nazivam bar dok si tako sjenast…

– Da jedem, a?

– Da jedeš, presvijetli. Da ne bude: umro, a zubi mu čitavi, nepoispadali. Valja trošiti što je za trošenje i na način kako je Svevišnji zapovijedio. Kad se tijelo zasiti, ispuni se i duša. Umilno se nasmija.

– Što ti više smeta, presvijetli: grijeh duše ili grijeh tijela?

– Volim kad je zadovoljna i duša tijela i tijelo duše – odgovorih.

Nije bilo vremena za razgovor. Hitao sam prema gruzijskim i armenskim stećcima-hačkarima. Žurim pročitati darovanu knjigu “Kakva je egzistencijalna funkcija smrti u životu”. Promatranja s ovolike udaljenosti od svoga doma tiho mi sugeriraju da nisam pošao tražiti pouke nego samo svjetlosti u refleksijama velikih smrti i velikih ukopišta. Već prve stranice navedene knjige kazuju da živjeti i umirati označavaju samo dvije strane jedne i iste stvari. Čini se da bi život bio drukčiji da nije opterećen pratnjom smrti od samog početka. Da čovjek živi vječito, bi li za njega mogle postojati praktične i moralne vrijednosti?

Ne memento mori nego memento vivere.

Na ovom dugom putu mnogi umnici su mi kazivali da oni što se često prisjećaju smrti moralniji su i bolje vode svoj život. Azerbajdžanske starine su me uvjeravali da u ideji smrti nalaze razlog i izvor najvišeg veselja, a, eto, neće ih!

“I svuda čovjek čovjeka sili priznati da je njegov Bog” – Mihovil Pavlek Miškina. Raspni ga.

Dok čovjek spektakularno ali uporno i postojano osvaja svemir, njega tiho, lukavo ali uporno i postojano osvajaju njegovi vlastiti demoni različitih strasti.

Na kraju, sve ide na jedno mjesto.

Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. – Zagreb, 2007.) poznat je kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga «Kolo bosanske škole smrti» dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga «Kolo tajnih znakova» nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom Vladimir Nazor). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov «Kolo svetog broja», iz koje sedmičnik STAV povodom desetogodišnjice smrti izdvaja ovu priču, po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama «Tišine se ne mogu odreći», «Zvona i usne»; monografiju «Kozara»; knjigu pripovjedaka «Borkina ljubav» te romane «Ne zaboravi sviralu baćo», «Smrt nije kraj», «Mrav i aždaha», «I noć… i dan»; «Divin», «Ikona bez boga» i «Vučje grlo». Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: «Bezazlene vukove», «Obračun», «Koga voli Ladislava», «Pismo idolu», «Nasilje hipotalamusa», «Apage, satanas». Uz to Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju Radio roman. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više europskih i azijskih jezika.
Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.