ŠILJAK JESENKOVIĆ: Markale

 ŠILJAK JESENKOVIĆ: Markale

Piše: Amina Šiljak Jesenković

Bili su to dani kad smo već ovladali novim pojmovima sarajevskog ratnog života. Kad smo se vješto kretali kroz stanje u kojem smo se zatekli. Stanjem koje je – neodlaskom iz Sarajeva ili povratkom u Sarajevo bilo naše opredjeljenje.

Tog februara devedeset i četvrte, u svakom od nas u Sarajevu odrastalo je još po jedno dvadesetdvomjesečno dijete, koje se učilo kretati i izražavati prema satu koji je za sve nas jednako kucao. Kretanje – Neoprezno? Nesigurno? Opasno? Samouvjereno. A trapavo. Da niko ne vidi ako se moramo za koga ili što pridržati. Nešto ranije smo prestali glasno plakati. Dosta je bilo buke koju je stvaralo oružje, dosta eksplozija. Samo je još nedostajalo da mi dižemo buku. Plakali smo u sebi, i glumili hrabrost. Jer smo htjeli dati snagu onima oko nas. Samo smo mi jedni drugima mogli biti podrška, samo smo mi jedni druge mogli razumjeti.

U tom odsječku vremena u mahali epidemija hepatitisa. Smjenjujemo se na Infektivnoj. Traje to, od novembra. Do bolnice i natrag – svaki dan u vrijeme posjete – prati nas mahalski Pujdo.

Počela Sarajevska zima. U subotu, petog, u 13. sati u Pozorištu mladih čitanje poezije. Moj drug H. tad mlad novinar i pjesnik, zatekao se u Sarajevu. Osim njegovih, izabrala i pjesme poznatih, velikih turskih pjesnika, prepjevala ih. Kao turkologinja hoću se inatiti ratu. Čitanjem poezije, a već mi jedan živ pjesnik pri ruci, u Sarajevu. Jer, kao što se mora jesti, odijevati, disati, mora se uživati i u umjetnosti. Književnost, muzika, slike, pozorište. I film bi, al’ nema struje. Zato vrtimo one u glavi. I prepričavamo ih. Recikliramo sjećanja na kulturne događaje, koncerte, filmove, pročitane knjige, prepričavamo ih kao da okrećemo pedale na nekom sobnom biciklu da bismo dobili iskru svjetla. Naš novi hod, naš novi govor.

Preko Markala, prema Pozorištu. Biva, zaklonjenije je. Bit će raje. Nešto se događa. Pozdravljam se s rođakom. Nešto kupuje, valjda taj dan nije na liniji. Teta Mejra traži mladi sir za kćer. Kad je u kući ko slab, nađe se šta kvalitetne hrane za oporavka. Mladi sir od mlijeka u prahu. Par krompira. Konzerve, okrećem glavu. Gužva. Kasnim kao i obično. Na ulazu u Pozorište mladih čujem eskploziju. Negdje je blizu. Već svi znamo procijeniti udaljenost na kojoj je pala. I koja je bila. Neko dolazi iza nas. Viče strašan masakr. Znam koja je gužva bila prije pet-deset minuta, nije moglo ne pobit.

Javljamo se roditeljima – prije nego što čuju za masakr, da znaju da smo živi. Ili da nas je opet promašilo. Dokle li, kako li. Čitam imena. Teta Mejra je tražila mladi sir. Ne znam po šta je bio došao Sakib Bulbul ili Vaskrsije Bojinović, ne znam šta je trebalo Jadranki Minić ili Ahmedu Šehbajraktareviću, kako se u tom trenutku tu našao Ahmed Fočo ili Jozo Kvesić, otkud baš tad i baš tu Selma Kovač i Marija Knežević… I još njih šezdeset. I više. Poginuli  bili tu da nešto kupe, prodaju, zamijene, za zdrave, za bolesne, poginuli su se zatekli tu jer su vjerovali da žive glumeći život. ODJEDNOM. Kao i oni ranjeni. Dugo poslije toga smo ginuli na rate, polahko su nas iznutra trgali geleri koji su već ubili naše drage. Kamate su bile sve nepravde koje smo gledali. Novo oružje koje nam je donosilo obročnu smrt zvali smo udarima, karcinomima, PTSP-jem i ko zna kojim ne imenima.

Vijesti. U svijetu su to nazivali uznemirujućim snimcima. Žrtve nisu imale imena, govorili su broj masakriranih i povrijeđenih. Priče? Zamišljam s kakvim je ko pozdravom, kakvom potrebom izašao tog dana iz kuće, zamišljam one što su ih čekali, zamišljam kakvu bi čaroliju subotnjeg ručka trebali kući spremiti s šakom raštike, humanitarne riže i konzerve, da su kojim slučajem došli doma…. Zamišljam šta bi bilo da su neki od njih dočekali kraj rata, djecu, unuke, neki profesionalni uspjeh… Zapravo, je li iko od nas u tim trenucima mislio na sutra, na neki dan kad će možda prestati rat (tad smo znali da se radi o agresiji), je li postojao sljedeći trenutak… ili je taj 1425 dana dug trenutak trajao dok te ne prekine neki geler, snajperski hitac ili tuga koju – da niko ne vidi kako ti je izbila dah – časom strpaš u sebe, kao ocufanu košulju u već ko zna koliko brojeva preširoke hlače.

Pitate – jesmo se prebrojavali, je li se znalo ko su bili naši a ko njihovi u to vrijeme u Sarajevu. Jesmo. Jasno i glasno kažem, jesmo. Na naše i njihove. Naši su bili svi oni što su ostali u gradu, nosili vodu, išli na linije i radne obaveze, primali humanitarnu, glumili normalan život.  Njihovi su bili oni što su pucali na nas, kojim nije trebala patetična priča o harmoniji crkvenog zvona i ezana, jer glupost je patetiku praviti od onog što je naša svakodnevica. Njihovi su bili oni što su bacili granate na Markale, i bacali ih po svim dijelovima grada. Njihovi su bili i oni što nam nisu dozvoljavali da se branimo. Njihovi su bili svi oni kojima je bilo svejedno za nas, koje su uznemiravale snimke s Markala i koji su hinili brigu o nama. Jesu li naši bili oni koji su svojevoljno, iz puna zdravlja i džepa, odlučili otići? Moji ne. Bila je to stvar izbora. Ta „našost“ ili „njihovost“ nije imala veze sa imenom, etnijom, vjerom ili nevjerom. Našost je bila čist obraz.

Nakon masakra na Markalama počelo se govorkati o mogućoj vojnoj intervenciji. Da se zaustave zločini nad civilima. Da dvadeset dva mjeseca stara djeca ponovo počnu vjerovati u svjetsku pravdu i etiku. Slušali su nešto o tome prije nego su počeli živjeti ovih dvadeeset i dva mjeseca. Prije tog masakra na Markalama, u Sarajevu je bio onaj u Ferhadiji, u redu za hljeb, pa onaj u Halačima u redu za vodu, i u Isevića sokaku, pa na dženazama na Budakovićima i Boljakovom, pa onda ona trešnja, i ona Bakareva, i Alipašino… I još. I poslije toga još jedne Markale, i još jedna Tuzlanska kapija, i još jedna Srebrenica. Djeca su bila starija, već su prestajala vjerovati u priče o pravičnosti velikih i moćnih, o intervenciji koja će zaustaviti ubijanje civila. Već su pročitala preko Crvenog Krsta pristigle poruke rođaka i prijatelja koji su imali sreću da prežive kao registrirani u logorima komšija ili susjeda. Već su i ova naša unutarnja djeca znala da oni veliki i moćni sve to već odavno znaju. Ta djeca u nama već su naučila čitati i praznine među redovima. Svjedočila 11.541 prazno mjesto u sarajevskim kućama. Više od 1600 praznih stolica u sarajevskiim vrtićima i školama. Svjedočila Sarajevsku crvenu liniju, dvadeset godina kasnije gledala u prazne crvene stolice.

Ta djeca su u sebi – i kao svakodnevnu molitvu i kao himnu pjevala: Nebom stupa, nebom lupa moja generacija… I naglas govorila: Da se ne ponovi, da se nikad više nikome ne desi. U njedra sebi šaptala: a ponavljat će se sve dok zločinac ne bude kažnjen, dok žrtva ne prestane trpjeti poniženja. I dok god ta djeca u nama sasvim jasnim, ljudskim glasom, bez eufemiziranja, pravim imenom ne nazovu zločin, prevaru, izdaju, obmanu i licemjerstvo.

Nastavljam u sebi pjevati: Jedan po jedan, srešćemo se svi…

Već davno smo se odvikli od suza.

Na pjesmu, mjesto molitve, dodajem: Kad god da se sretnemo, samo nek je čist obraz.

 

Govor održan 05.02.2020. na zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva te općinskih vijeća koja je održana povodom Dana sjećanja na poginule građane Sarajeva 1992-1995. godine i 26. godišnjice stradanja sugrađana na pijaci Markale. 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.