Rukopisna ostavština i Kameni spavač Maka Dizdara

Cjelina djela Maka Dizdara i dalje je, zapravo, nedovoljno poznata, i to ne samo široj čitalačkoj publici već i književnim proučavaocima. Izuzev Kamenog spavača i pojedinačnih izbora iz ostatka pjesnikova književnog stvaranja, najveći broj Dizdarevih tekstova i knjiga u njihovu cjelovitom obliku objavljen je samo jednom, u svojim prvim, izvornim izdanjima i nikad više, dakle u rasponu i do 80 godina prije. Uz razumljive književnoestetske preferencije, to je jedan od ključnih razloga zašto se u mnogim slučajevima Dizdarev književni rad svodi prvenstveno na pojavu Kamenog spavača, dok ostatak njegova književnog stvaranja i dalje umnogome ostaje na margini, a tako i u opasnosti da bude zaboravljen i književno umrtvljen.
 Rukopisna ostavština i Kameni spavač Maka Dizdara

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

1.

Nedavno, 2016. godine navršilo se punih 45 godina od smrti Maka Dizdara (1917–1971), ali i 50 godina od objavljivanja njegove najznačajnije knjige, pjesničke zbirke Kameni spavač[1], dok se 2017. godine navršilo i 100 godina od piščeva rođenja, što su jubileji izrazito važni u bosanskohercegovačkoj kulturi sjećanja, ali i više od toga, pa tako i povodi za nove uvide u Dizdarevo književno djelo.

Po općeprihvaćenom književnohistorijskom sudu, Mak Dizdar jedan je od najznačajnijih autora cjelokupne bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, a njegova pjesnička zbirka Kameni spavač  svrstava se među najvažnije pjesničke knjige u Bosni i Hercegovini, pa i u širem južnoslavenskom kontekstu, a mnogi je smatraju i najznačajnijom u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.[2] Iako je, sasvim razumljivo, u sjeni Kamenog spavača, i ostatak Dizdareva književnog djela također je izrazito značajan, i to kako u književnoestetskom, tako i u književnohistorijskom smislu. Svojim ukupnim književnim radom Mak Dizdar bitno je, naime, obilježio sve ključne povijesnorazvojne periode bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnog stvaranja počev od vremena između dvaju svjetskih ratova pa sve do sedamdesetih godina 20. st., što je vrijeme koje se, barem u poeziji, uveliko može odrediti i kao upravo Dizdarevo doba.

Dizdar se u književnosti javio prije svega socijalno angažiranom poezijom, odnosno lijevo orijentiranim pjesništvom poput niza drugih mlađih autora međuratnog perioda, što su, uz elemente poetike ekspresionizma, osnovna poetička obilježja njegove poezije objavljene u periodici ovog vremena, kao i njegove prve pjesničke knjige, zbirke Vidovopoljska noć iz 1936. godine[3], koja je zbog tadašnje političke cenzure štampana u okrnjenom, znatno skraćenom obliku, bez čitavog niza pjesama. Nakon pojedinih književnih pokušaja u toku te neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad se u periodici okušava i u žanru pripovijetke, Dizdar će, počev od sredine pedesetih godina 20. st., sve bitnije određivati književnu praksu svojeg vremena, a što se posebno odnosi na pojave njegovih poema Plivačica i Povratak 1954.[4] i 1958. godine[5]. Štaviše, poema Plivačica, izvorno objavljena u časopisu Život (jednom od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnih časopisa, a inače časopisu čiji je urednik Dizdar bio dugo vremena, od 1964. godine pa sve do smrti), predstavljat će jedno od prvih posebno značajnih ostvarenja u postsocrealističkom književnom stvaranju u Bosni i Hercegovini, a snagom svoje novine i uopće svojim književnim vrijednostima skrenut će naročitu pažnju na autorov književni rad i u cjelini onovremenog jugoslavenskog književnog konteksta.

Narednu fazu u razvoju Dizdareva književnog rada predstavljat će prve  njegove poratne pjesničke zbirke – Okrutnosti kruga iz 1960.[6] i Koljena za Madonu iz 1963. godine[7], a potom i Minijature te Ostrva iz 1965.[8]  i 1966. godine[9]. To su i knjige u kojima Dizdar nastavlja poeziju intimizma i egzistencijalističkog doživljaja svijeta i života koju je započeo poratnim poemama, ali i knjige istraživanja novih pjesničkih mogućnosti. U pitanju je, pritom, sasvim književno zrela poezija, odnosno poezija koja bi Dizdaru osigurala također vrlo značajno mjesto u povijesti književnosti i da se u njegovu književnom radu nije desila pojava kakva je Kameni spavač. Štaviše, u književnohistoriografskoj percepciji sasvim je sigurno da posebno zbirke Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu predstavljaju također izuzetna ostvarenja svojeg trenutka, kao i neke od prekretno važnih temelja za kasniji razvoj savremenog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesništva, dok su Minijature i Ostrva u osnovi izbori iz Dizdareva dotadašnjeg pjesničkog djela.

No, najveći razvojni skok u Dizdarevu književnom radu desit će se, naravno, s pjesničkom zbirkom Kameni spavač, čije je prvo izdanje objavljeno također 1966. godine[10], neposredno nakon zbirke Ostrva. Ova knjiga predstavljala je i čin semiotičke eksplozije u Dizdarevu književnom djelu, ali i u cjelini onovremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, s isto tako izuzetnim učincima i u širem jugoslavenskom okviru svojeg vremena, u kojem Dizdar od ovog trenutka postaje posebno privlačan. Oslonjen na tradiciju bosanskog srednjovjekovlja, s jedne strane, a s druge strane sintetiziravši u sebi sva bitna iskustva savremenog evropskog pjesništva, Kameni spavač uspio je superiorno pomiriti ono autentično vlastito i univerzalno ljudsko kao rijetko koja knjiga ne samo u povijesti bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti već i znatno šire. U tom smislu, književnohistorijski gledano, u bosansko-bošnjačkom književno-kulturalnom iskustvu Kameni spavač toliko je važan da u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti sve do danas ne postoji knjiga pjesama koja bi u ovom smislu mogla ozbiljno parirati ovoj jedinstvenoj i neponovljivoj pjesničkoj zbirci. Kameni spavač jedan je, dakle, od fundamentalnih tekstova kulture u Bosni i Hercegovini, kako to pokazuje i njegova cjelokupna dosadašnja najprije književnokritička, a potom i književnohistorijska, ali i čitalačka recepcija. Da je kojim slučajem izvorno pisan na nekom od većih evropskih jezika, Kameni spavač vjerovatno bi bio i jedna od važnijih knjiga svjetske književnosti kao cjeline.

Nakon Kamenog spavača kao vrhunca Dizdareva književnog stvaranja u pjesnikovu književnom radu nastupit će i faza svojevrsne pjesničke rekapitulacije, a koja će se sudbinski ispostaviti i kao njegov završni, konačni stvaralački trenutak. Slično zbirkama Minijature i Ostrva, upravo to je slučaj sa zbirkom Poezija iz 1968. godine[11], koja predstavlja prvenstveno naročiti široki autorski izbor iz Dizdareva sveukupnog dotadašnjeg književnog stvaranja, ali donosi, također, i pojedine inovativne dodatke. U ovom vremenu, 1970. godine, Dizdar objavljuje i drugo, prošireno izdanje Kamenog spavača[12], posljednje štampano za piščeva života, a za štampu je pripremio i treće, definitivno izdanje ove knjige, s tim da će ono biti objavljeno tek posthumno, dvije godine nakon piščeve smrti, 1973. godine[13]. No, najznačajniji trenutak u ovoj, završnoj Dizdarevoj književnoj, ali i životnoj fazi jeste zbirka Modra rijeka, objavljena 1971. godine[14], mada i ona jeste u osnovi osobeni autorov izbor iz njegova pjesničkog djela, gdje uz pojedine nove pjesničke tekstove ili nove verzije starijih tekstova Dizdar ponavlja i neke svoje pjesme iz ranijih faza, ali i iz Kamenog spavača, poput upravo naslovne pjesme, objavljene prethodno i u drugom izdanju ove piščeve pjesničke knjige. Modra rijeka ujedno je i posljednja Dizdareva pjesnička knjiga, a zajedno s Kamenim spavačem u njegova tri autorska izdanja i vrhunac Dizdareva cjelokupnog književnog rada dugog više od tri i po desetljeća.

Kako je spomenuto, Dizdar se okušavao i u pripovjedačkom radu, pa je od 1946. do 1956. u periodici objavio jedan broj pripovjedaka, pisanih uglavnom tradicionalnije, odnosno u duhu poratnog vremena i uopće skromnijih književnih postignuća,[15] a u nizu književnih časopisa svojeg vremena objavio je i nemali broj drugih pjesničkih tekstova. Ovome treba dodati i više desetina naučno-stručnih i publicističkih radova, koje je Dizdar objavljivao tokom perioda od četvrt stoljeća, a među kojima su i neki koji i danas imaju izvanrednu vrijednost. Uz knjižicu Stari bosanski epitafi iz 1961. godine[16], koja je vezana za početke autorova interesa za bosansko srednjovjekovlje, među ovim Dizdarevim radovima najznačajnija je njegova knjiga Stari bosanski tekstovi, koju autor objavljuje 1969. godine[17], a koja predstavlja naočitu sumu njegova rada na istraživanju pismenosti i književnosti srednjovjekovne Bosne. U pitanju je i prva knjiga koja srednjovjekovnu bosansku pismenost i književnost bezrezervno posmatra kao dio bosanske povijesti, pa tako i jedan od u ovom kontekstu fundamentalnih priloga historiji književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini. Potrebno je posebno istaći i antologijski izbor Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze, koji je Dizdar priredio 1961. godine[18], a koji također predstavlja autorov vrlo važan prilog afirmiranju bosanskohercegovačke samobitnosti u književnosti i kulturi. U istom kontekstu, nezaobilazan je i autorov znameniti, glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega, objavljen 1970. godine u tematskom dvobroju časopisa Život koji je Dizdar kao urednik ovog časopisa posvetio upravo pitanjima jezika u Bosni i Hercegovini[19], snažno se zalažući za priznanje i bosanske varijante u okvirima tadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika u Jugoslaviji.

Pa ipak, uprkos svoj ovoj svojoj obimnosti, raznolikosti i značaju, kao i uprkos izrazitoj kanonskoj važnosti, cjelina djela Maka Dizdara kao takva – kao, dakle, cjelina – i dalje je, zapravo, nedovoljno poznata, i to ne samo široj čitalačkoj publici već i književnim proučavaocima. Izuzev Kamenog spavača i pojedinačnih izbora iz ostatka pjesnikova književnog stvaranja, najveći broj Dizdarevih tekstova i knjiga u njihovu cjelovitom obliku objavljen je samo jednom, u svojim prvim, izvornim izdanjima i nikad više, dakle u rasponu i do 80 godina prije. Uz razumljive književnoestetske preferencije, to je jedan od ključnih razloga zašto se u mnogim slučajevima Dizdarev književni rad svodi prvenstveno na pojavu Kamenog spavača, dok ostatak njegova književnog stvaranja i dalje umnogome ostaje na margini, a tako i u opasnosti da bude zaboravljen i književno umrtvljen.

Za više od 45 godina nakon piščeve smrti, samo jednom štampan je širi izbor iz Dizdareva književnog rada. Riječ je o Izabranim djelima u tri knjige objavljenim 1981. godine u izdanju izdavačke kuće „Svjetlost“ iz Sarajeva, u ediciji Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine,[20] a koja je priredio Enes Duraković, vrsni poznavalac Dizdareva književnog stvaranja, koji je o književnom djelu Maka Dizdara svojevremeno odbranio i doktorsku disertaciju, već desetljećima ključnu knjigu o Dizdarevu književnom opusu[21]. U skladu s prirodom izabranih izdanja, ovo izdanje uključilo je izbore iz Dizdareve poezije prije Kamenog spavača (knj. 1), sam Kameni spavač kao cjelinu i izbor iz autorova pjesništva nakon ove pjesničke zbirke (knj. 2) te vrlo probran izbor iz autorovih neknjiževnih, naučno-stručnih i publicističkih radova, uključujući i piščev dnevnik (knj. 3), dok je, sasvim razumljivo, ostatak Dizdareva objavljenog književnog stvaranja ostao isključen, kao i sva druga te neobjavljena građa. Svi kasniji izbori iz Dizdareva književnog rada  temeljili su se direktno ili indirektno na ovom dosad najvažnijem izdanju, i svi su bili još selektivniji, a objavljivani su redovno u samo jednoj knjizi. To se odnosi i na izbore u reprezentativnim edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga[22], Muslimanska književnost XX vijeka[23] i Bošnjačka književnost u 100 knjiga[24], kao i na jubilarno izdanje povodom 80. godišnjice rođenja pisca[25], dok je izdanje povodom 90. godišnjice Dizdareva rođenja nešto šire, te je obuhvatilo svu autorovu poeziju objavljenu u knjigama Vidovopoljska noć, Plivačica, Okrutnosti kruga, Koljena za Madonu, Kameni spavač i Modra rijeka[26].

Izabrana djela Maka Dizdara posebno su značajna, međutim, i zato što je u ovom izdanju uspostavljen i onaj tekst Kamenog spavača koji od tada pa nadalje funkcionira kao u osnovi „kanonski“.[27] Kako je spomenuto, Dizdar je za života objavio dva te za štampu pripremio još jedno, definitivno izdanje ove pjesničke zbirke. No, ova tri autorska izdanja nisu identična, naprotiv – među njima uz sitnije razlike u pojedinim pjesmama postoje i vrlo krupne promjene različitih vrsta, pa je, tako, između svega ostalog, treće izdanje i znatno skraćeno, a što je prema autoru trebao biti konačni oblik ove knjige. U najkraćem, tako su iz Kamenog spavača u trećem autorskom izdanju u cijelosti izostavljene pjesme Labud djevojka i Zapis o rijeci iz ciklusa Slovo o nebu te pjesme Onemuštio i Uspavanka iz ciklusa Slovo o zemlji, ali i cijeli ciklus Slovo o slovu, sa svim pjesmama, a izostavljeni su, posljedično, i dijelovi pratećih Bilješki i rječnika manje poznatih riječi, fraza i pojmova koji se odnose na izostavljene četiri pjesme i ciklus Slovo o slovu. Osim ovog, izvršene su i nove pojedinačne promjene u pojedinim pjesmama – manje ili veće promjene u sadržaju nekih pjesama ili je na nekim mjestima promijenjena struktura stiha ili strofe i sl. U odnosu na drugo autorsko izdanje Kamenog spavača promijenjen je i redoslijed pjesama u ciklusima Slovo o nebu, gdje su ove promjene izraženije, i Slovo o zemlji, gdje su ove promjene ostvarene u svega dva slučaja (obrnut je redoslijed pjesama Zapis o petorici i Zapis o prijestolju te Krajina i Krinovi).[28] Priređujući Izabrana djela Maka Dizdara, Enes Duraković, međutim, u konačni tekst Kamenog spavača uvrstio je posljednje autorske verzije svih pjesma ove pjesničke knjige (dakle, prema trećem autorskom izdanju), ali je istovremeno u Kameni spavač vratio i njegove naknadno izostavljene dijelove (slijedeći drugo autorsko izdanje), dok su prateće Bilješke i rječnik doneseni prema skraćenom, konačnom sadržaju Kamenog spavača (tj. također prema trećem autorskom izdanju). Osim ovog, izdanju Kamenog spavača u Izabranim djelima priključena je i pjesma Poruka u mramorje prispjelom, koja je, istina, poetički dokraja bliska pjesmama Kamenog spavača, no koja nikad prethodno nije bila dijelom nijednog autorskog, autentičnog izdanja ove knjige, već je objavljena posthumno u sarajevskoj kulturnoj reviji Odjek u oktobru 1971. godine, dakle tri mjeseca nakon Dizdareve smrti, te, po svemu sudeći, posljednja je objavljena autorova pjesma.[29] Riječ je, dakle, o naročitoj kombinaciji drugog i trećeg autorskog izdanja Kamenog spavača, pri čemu je u pitanju bio ne striktno tekstološko-književnohistorijski već prvenstveno književnoestetski pristup priređivanju teksta, koji u praksi nije nepoznat, a koji priređivač obrazlaže na sljedeći način: “U pripremi ovog izdanja mi smo iznova vratili sve ove pjesme jer im je jedino mjesto unutar zbirke Kameni spavač, s tim što smo pjesme odabrali prema posljednjoj autorovoj verziji.”[30]

Uz potrebu objavljivanja autentičnog i definitivnog izdanja Kamenog spavača prema posljednjem, trećem autorskom izdanju,[31] 100. godišnjica rođenja Maka Dizdara, a posebno 50. godišnjica Kamenog spavača prilika je da se, uz elementarno rasvjetljenje autorove rukopisne ostavštine kao cjeline, barem u osnovnim, početnim naznakama skrene pažnja na dosad uglavnom nedovoljno poznatu povijest teksta ove jedinstvene pjesničke knjige te da se u tom kontekstu ukaže na barem neke od prvih, tek početnih mogućnosti za tekstološko historijsko-kritičko čitanje ove pjesničke zbirke. Riječ je, dakle, o otvaranju problema historičnosti teksta Kamenog spavača i mogućnosti njegova razumijevaju iz perspektive rukopisne ostavštine Maka Dizdara, odnosno njegove geneze i onih njegovih verzija ili verzija pojedinih pjesma iz ove zbirke koje se nisu javile u kasnijim, štampanim izdanjima ove knjige. Time se otvara i pitanje o mogućnostima izrade još cjelovitijeg – kritičkog izdanja Kamenog spavača, posebno tzv. genetičkog kritičkog izdanja, a potom i kritičkog izdanja cjeline književnog djela Maka Dizdara, koji je, uprkos kanonski izrazito visokoj vrijednosti njegova književnog stvaranja, još uvijek jedan od onih naših pisaca čiji književni rad nije predstavljen ni na način sabranih djela, pa je to izazov koji i dalje čeka na svoju realizaciju.

2.

Rukopisna ostavština Maka Dizdara ni po obimu, a posebno ne po značaju nipošto nije zanemariva, zbog čega i čudi da dosad gotovo uopće nije bila predmetom književnohistorijskog, a naročito ne tekstološkog historijsko-kritičkog istraživanja, osim rijetkih predstavljanja tek najosnovnijih informacija.[32] Nakon Dizdareve smrti pohranjena je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, a čuva se kao zasebni fond pod imenom Zbirka Maka Dizdara.[33] Čine je nekolike stotine arhivskih jedinica, odnosno više stotina stranica rukom pisanih i strojopisnih tekstova. Riječ je o, uglavnom, pjesmama i verzijama pojedinih pjesama iz različitih faza Dizdareva književnog stvaranja, a rukopisna ostavština uključuje i jedan broj drugih tekstova, među kojima su i oni koji se dosad uopće nisu tretirali, pa čak ni spominjali u književnoj historiografiji, a tu je, dodatno, i obimna Dizdareva privatna i službena prepiska. Izuzev u tek nekoliko slučajeva, rukopisi, nažalost, nisu datirani, a o tačnijem vremenu njihova nastanka može se zaključivati tek posredno, npr. po književnohistorijskim i poetičkim, odnosno drugim unutrašnjim karakteristikama pojedinih tekstova, ili na temelju različitih vanjskih indikatora, poput npr. različitih informacija ili zabilješki na papirima na kojima su tekstovi pisani i sl. Međutim, očito je da postojeći rukopisni fond Maka Dizdara nije potpun, tako da u danas poznatoj autorovoj rukopisnoj ostavštini nedostaje čitav niz tekstova koji bi ovdje po prirodi stvari bili očekivani, pri čemu u ovom trenutku nije poznata sudbina ostatka Dizdarevih rukopisa – moguće je da su izgubljeni u redakcijama izdavačkih kuća i književnih časopisa u kojima je Dizdar objavljivao, ili, jednostavno, da ih autor nije sačuvao. Na neke od ovih, najvjerovatnije zauvijek izgubljenih rukopisa mogu uputiti tek eventualni dodatni izvori, a i oni također samo posredno. Uz svojevrsnu Dizdarevu biografiju u knjizi njegova najmlađeg sina, Maje Dizdara,[34] jedan od takvih jeste i također neobjavljeni rukopis neke vrste sažetog pregleda povijesti bošnjačke književnosti Envera Čolakovića, Dizdareva prijatelja još iz mladosti,[35] a gdje se npr. navodi da je Dizdar napisao i nekoliko humoreski i satira, potom pripovijetke Smrt i Krvolok te dramu o čaršijskim trgovcima Novac, koja je, pritom, bila zamišljena kao prvi dio trilogije Kuća Konakovića, a čiji nijedan drugi dio također nije sačuvan. O ovim rukopisima u danas poznatoj Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini nema, međutim, ni spomena, niti na njih upućuje neki drugi poznati izvor.[36]

Među sačuvanim rukopisima Maka Dizdara jeste i niz tekstova nesvakidašnje književnohistorijske vrijednosti. Takva je npr. i sveščica pod naslovom Zlatna mladost[37] s raznim zapisima i skicama, koja potječe, po svemu sudeći, iz autorovih školskih dana ili rane mladosti, kao i nepotpuna verzija zbirke Vidovopoljska noć, pod naslovom Običnih 10 slika sa lirskim krajolicima, koje su mi nanizale đerdan oko srca[38]. Tu je i nekoliko dodatnih tekstova pjesama koje književnohistorijski i poetički korespondiraju s pjesmama iz Vidovopoljske noći, ali se, barem zasad, s punom sigurnošću ne može utvrditi da li je u ovim slučajevima riječ o pjesmama koje su cenzorski uklonjene iz ove zbirke. Također, dio Dizdareve rukopisne ostavštine koji se vremenski može vezati za raniji autorov stvaralački period pokazuje da je Dizdar svojevremeno planirao i još dvije pjesničke zbirke tragom svoje početne lirike, a prema sačuvanim kratkim nacrtima trebale su biti naslovljene kao Slike grada od jučer i danas i Lirika sputanih ruku.[39]

Dizdareva rukopisna ostavština uključuje i rukopis jedne od verzija poeme Plivačica[40], koju je autor, inače, u izmijenjenoj, nešto dužoj verziji objavio i kao zasebnu knjižicu neposredno nakon njezina štampanja u časopisu Život. Među Dizdarevim rukopisima jesu i pjesme koje književnohistorijski i poetički odgovaraju njegovim pjesmama iz zbirki Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu, mada je ovih pjesama tek manji broj, a u svakom slučaju nesrazmjerno njihovu značaju u autorovu književnom djelu. Izuzevši Kameni spavač, slično se odnosi i na preostale Dizdareve pjesničke knjige, sve do Modre rijeke, a osim jedne verzije zbirke Minijature[41], sami rukopisi ne sadrže ni cjelovite verzije bilo koje druge Dizdareve pjesničke knjige, pa tako, nažalost, ni cjelovit autograf, odnosno neku drugu cjelovitu, zaokruženu verziju Kamenog spavača.

S druge strane, Dizdareva rukopisna ostavština sadrži i tekstove koji značajno upotpunjuju ili bitno mijenjaju dosadašnje predstave o autorovu književnom stvaranju. Takav je slučaj i s poemom Majka,[42] čiji će najvjerovatnije početni odlomak pod naslovom Očekivanje Dizdar objaviti 1954. godine,[43] dok će njezin drugi odlomak predstavljati jedna od najuspješnijih autorovih pjesama, pjesma Uspavanka,[44] u rukopisnoj ostavštini sačuvana u verziji koja je u pojedinim detaljima nešto drugačija u odnosu na onu koju poznajemo danas, a koja će kao zaseban pjesnički tekst biti objavljena najprije u časopisu Život 1954. godine,[45] da bi se na kraju našla u zbirci Kameni spavač, i to u njezinu prvom i drugom autorskom izdanju, dok je u trećem izostavljena. Samu poemu Majka kao takvu Dizdar najvjerovatnije nikad nije dovršio,[46] a započeta je po svoj prilici u manje-više isto vrijeme kad i poema Plivačica, s tim što ova poema pokazuje i značajnije reflekse socijalno osjetljive poezije, pa je moguće da ju je Dizdar počeo pisati i prije Plivačice. Refleksi onovremenog pjesničkog stvaranja u žanru poeme također se naslućuju, a što se, uz izbor žanrovskog okvira, posebno odnosi na izbor središnjeg motiva majke, koji je prethodno kulminirao u ratnoj poemi Stojanka majka Knežopoljka (1942) Skendera Kulenovića. Izuzev Uspavanke kao njezina najuspješnijeg izvornog dijela, svojim književnoestetskim dometima u sačuvanom obliku poema Majka, ipak, ispod je razine Plivačice, kao također jednog od najuspješnijih Dizdarevih pjesničkih radova, kao i ispod razine kasnije poeme Povratak, što je vjerovatno i razlog zbog kojeg Dizdar poemu nije dovršio. Uz nezavršenu poemu Majka, a sudeći barem prema jednoj bilješci iz njegove rukopisne ostavštine, Dizdar je, izgleda, u planu imao i nekoliko drugih poema, koje, međutim, ili nije sve napisao ili, pak, sve nisu sačuvane u danas poznatom autorovu rukopisnom fondu, a koje su trebale činiti i zasebnu pjesničku knjigu s poemama Plivačica, More, Molitva, Jabuka, Vlaga i Spavač pod kamenom.[47]

Međutim, posebno iznenađenje u rukopisnoj ostavštini Maka Dizdara predstavlja, prije svega drugog, započeti roman Kolumbo. Iako je od sredine četrdesetih do sredine pedesetih godina 20. st. Dizdar u onovremenoj periodici objavljivao i pripovijetke, nigdje se nije nazirala mogućnost njegova ozbiljnijeg bavljenja romanom. Roman Kolumbo, što je možda bio i njegov radni naslov, jedni je Dizdarev pokušaj ovakve vrste o kojem postoji konkretan trag,[48] a od samog romana sačuvano je šezdesetak početnih stranica u dvije verzije te kratka skica za sam roman.[49] Radnja sačuvanog dijela romana prati početak Kolumbove lične drame na putu ostvarenja nakane otkrivanja Novog svijeta, a zbiva se u posljednjem desetljeću 15. st., u kontekstu španske inkvizicije i progona muslimana i jevreja s Pirinejskog poluotoka. Slavni moreplovac prikazan je kao čovjek sa snom i smionom vizijom prekoračenja postojećih granica poznatog svijeta, ali i znanja, što i u postojećem dijelu romana ima svoje posebno značenje u kontekstu inkvizicijske Španije krajem 15. st., a u skladu s početnom motivacijom, moguće je da bi takvo što eventualno dobilo i šire značenje u daljnjem razvoju romana, mada se to ne može sa sigurnošću tvrditi. No, već i takav kakav jeste, iako nedovršen i nepotpun, Dizdarev roman Kolumbo pojava je nesvakidašnja u autorovu književnom djelu, ali i rijetka i u širim okvirima bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, što ovom tekstu daje posebnu važnost u cjelini sačuvane rukopisne ostavštine Maka Dizdara.

Uz ovo, iznenađenje jeste, također, i rukopis drame također o Kristoforu Kolumbu,[50] koja nije eksplicitno naslovljena, ali je dovršena, za razliku od romana, i sačuvana kao cjelovit tekst. Ipak, već na prvi pogled, drama je znatno pojednostavljena u odnosu na roman. Riječ je o dramskom tekstu čija fabula veristički prati Kolumbovo otkrivanje Novog svijeta, počev od osiguravanja podrške španske kraljice Izabele, preko priprema za put i poteškoća s tim u vezi, pa do samog puta i iskušenja na putu i konačnog otkrivanja nepoznatih prekookeanskih zemalja. Kolumbov lik, koji je u romanu predstavljen kao znatno složeniji, sad se javlja kao dosta plošan, praktično dramski neoblikovan, dok su drugi likovi gotovo u potpunosti svedeni tek na govoreće dramske funkcije, a sama drama ostaje na razini tek pojave dramske konverzacije, odnosno pukog predstavljanja fabule u tek dramskoj formi. U pitanju je, očito, tekst skromnijih književnih, a posebno dramskih postignuća, što je najvjerovatnije i razlog zbog kojeg se Dizdar nije odlučio za njegovo objavljivanje ili scensko izvođenje, pa Dizdareva drama Kolumbo ostaje tek interesantan književnohistorijski podatak. Istina, na jedinoj sačuvanoj verziji teksta drame autorovom rukom dodana je i riječ „stariji“, koja, ako ne upućuje na nešto drugo, a što je također moguće, možda označava npr. stariji tekst, odnosno to da se, zapravo, radi o nekoj ranijoj verziji drame, mada neka novija njezina verzija nije sačuvana niti postoje dodatne informacije s ovim u vezi. Uz ovu dramu, Dizdareva rukopisna ostavština sadrži i početni fragment dramskog teksta koji je naslovljen kao Kolo djevojaka, no tekst je neuredno pisan autorovom rukom i, nažalost, gotovo u potpunosti je nečitljiv.[51]

Također, među Dizdarevim rukopisima nalazi se i nekoliko pripovijetki, pripovjedačkih fragmenata i skica za pripovijetke, poput rukopisa Slova Mušana Drenovine[52], Prašak[53], Klopka[54], Kaursko piće[55] i još jednog broja drugih. Međutim, trenutno je nemoguće precizno i konačno odrediti vrijeme nastanka bilo kojeg od ovih tekstova, mada je vjerovatno riječ o tekstovima koji su nastali kad i drugi pripovjedački radovi koje je Dizdar objavio u onovremenoj periodici, odnosno tokom četrdesetih i pedesetih godina 20. st. Po svemu sudeći, u isto ovo vrijeme Dizdar je pisao i roman te dramu o Kristoforu Kolumbu, na što upućuje i skica romana koju je zapisao u istoj svesci u kojoj se nalazi i skica njegova Dnevnika iz 1957. godine.[56]

Rukopisna ostavština Maka Dizdara uključuje i jedan broj autorovih neknjiževnih, naučno-stručnih i publicističkih radova. Među ovim rukopisima upravo je i skica za Dizdarev Dnevnik datirana 27. januara 1957. godine,[57] mada postojeći fond ne uključuje, nažalost, i integralni tekst Dnevnika, koji je kasnije, 1960. godine u nastavcima objavljen u časopisu Život.[58] Već sama skica Dnevnika pokazuje da je Dizdarev cilj od samog početka bilo ne puko dnevničarsko bilježenje vlastitih životnih aktuelnosti već bavljenje širim krugom važnih pitanja o književnosti, kulturi i društvu njegova vremena, uz vrlo važne reference i na niz povijesnih pitanja, uključujući i pojedine detalje u vezi s vlastitim književnim radom, kako je to i realizirano u objavljenoj verziji Dnevnika.

Najznačajniji segment ovog dijela Dizdareve rukopisne ostavštine jesu, pak, rukopisi u vezi sa srednjovjekovnom Bosnom, odnosno njezinom pismenošću, književnošću i kulturom. To se u prvom redu odnosi na izvorne tekstove i prateće komentare uključene u knjigu Stari bosanski tekstovi, koja je u rukopisnom fondu sačuvana u više verzija, no koje su, međutim, nepotpune i tek parcijalno očuvane,[59] pri čemu jedna od verzija, datirana 1965. godine, ukazuje i na mogućnost da je Dizdar kao naslov knjige razmatrao i naslov Pečatom zlatim pečaćeno[60], kako će kasnije glasiti naslov serije tekstova o „bosanskim legendama“ koje je objavio u časopisu Život tokom 1968. i 1969. godine.[61] U svim postojećim verzijama, većina izvornih tekstova priređenih za knjigu Stari bosanski tekstovi transliterirana je u savremenu latinicu, onako kako su i objavljeni u knjizi, a jedan broj tekstova, i to prijepisa natpisa sa stećaka, javlja se i na bosančici, pri čemu pažnju privlači i Dizdarev priređivački pristup, koji je nastojao istaknuti poetski karakter ovih srednjovjekovnih bosanskih epitafa. Među ovim rukopisima jeste i rukopis uvodne studije O starim bosanskim tekstovima, koji sadrži i važne autorovom rukom pisane ispravke i dopune,[62] kao i rukopis pratećeg rječnika crkvenoslavenskih i manje poznatih, starih i stranih riječi i pojmova, koji također sadrži autorske korekcije.[63] Također, ovaj dio Dizdareva rukopisnog fonda uključuje i parcijalno sačuvane autorove radove naslovljene kao Stari bosanski tekstovi[64], odnosno Stari bosanski rukopisi[65], a koji predstavljaju adaptacije autorove studije iz knjige Stari bosanski tekstovi za potrebe televizijske emisije o srednjovjekovnoj bosanskoj pisanoj, književnoj i kulturnoj povijesti, pri čemu je najvjerovatnije riječ o nekom od projekata koje je Dizdar radio u saradnji s režiserom Janom Beranom, s kojim je i inače blisko sarađivao te bio prisan prijatelj.

Uz ovo, u ovom korpusu Dizdarevih rukopisnih tekstova posebnu pažnju privlači i jedna od nepoznatih verzija predgovora ili, što je vjerovatnije, pogovora za Stare bosanske tekstove, koja je u rukopisnom fondu nenaslovljena, a govori i o razlozima za nastanak ove knjige.[66] S ovim u vezi Dizdar kao svoj osnovni cilj ističe upravo prije svega književnu rehabilitaciju srednjovjekovnih bosanskih tekstova, uz uopće ispravljanje nepravde spram zanemarene bosanske srednjovjekovne pisane i književne baštine kao takve. Osim ovog, izrazito je zanimljiva i važna i jedna, na prvi pogled gotovo usputna bilješka, a riječ je, zapravo, o kratkom nacrtu neke mogućno drugačije koncepcije knjige Stari bosanski tekstovi. Sudeći barem po ovom nacrtu, Dizdar je, naime, razmatrao i mogućnost knjige koja bi obuhvatala ne samo bosanske srednjovjekovne tekstove od 10. do 16. st. već i širi korpus, sve do 19. st., uključujući i krajišnička pisma zaključno s nekim od pisama Ali-paše Rizvanbegovića crnogorskom vladiki Radi Petru Petroviću Njegošu iz četrdesetih godina 19. st, ali i ljetopisne tekstove, no koje, međutim, autor preciznije ne navodi.[67] Po svoj prilici, u pitanju je bila i namjera da se ukaže na kontinuitet grafijske i jezičke tradicije srednjovjekovne Bosne i kasnijeg pisanog i književnog stvaranja u Bosni, no kako Dizdar ovu koncepciju nije ostvario u postojećem obliku knjige Stari bosanski tekstovi, ostaje otvoreno pitanje da li je takvo što imao u planu za kasniji rad, u smislu nastavka bavljenja starijom bosanskohercegovačkom pisanom i književnom praksom.

Među Dizdarevim neknjiževnim, odnosno naučno-stručnim i publicističkim radovima sačuvanim u rukopisnoj ostavštini nalaze se i rukopisi kraćih tekstova o stećcima i njihovim natpisima Znamenja drevne Bosne[68] i Stari hercegovački epitafi[69], koji su, međutim, iz nekog razloga ostali neobjavljeni u postojećem obliku, dok istovremeno u rukopisnoj ostavštini nema npr. rukopisa važnog rada ove vrste kakav je tekst Stari bosanski epitafi, koji je izvorno objavljen u časopisu Život 1961. godine,[70] a potom i kao zasebna knjižica.[71] Uz ove, ovaj dio Dizdareva rukopisnog fonda sadrži i još jedan broj drugih tekstova i fragmenata o stećcima i njihovim natpisima, uključujući i kraće studije o pojedinim nekropolama, no, nažalost, ovaj segment autorove rukopisne ostavštine nije cjelovito sačuvan.[72] Također, ovdje je i kratki, na jednoj stranici pisani esejističko-poetizirani tekst o stećcima Biljeg,[73] kao i nekoliko verzija također esejističko-poetiziranog teksta o nekropoli stećaka na Radimlji kod Dizdareva rodnog Stoca, s naslovima Radimlja ili Susret sa Radimljom,[74] koji je pisan najvjerovatnije početkom šezdesetih godina 20. st., no koji, nažalost, u nekim verzijama nije dovršen, dok u drugima također nije cjelovito sačuvan, premda je u pitanju bio vjerovatno jedan od estetski posebno sugestivnih Dizdarevih radova o bosanskoj srednjovjekovnoj umjetnosti stećaka.[75]

Uza svega nekoliko književnokritičkih radova, među kojima je posebno značajan tekst Sadašnji trenutak književnih časopisa u Sarajevu kao svojevrsna kritička slika bosanskohercegovačke književne periodike,[76] u ovom dijelu Dizdareve rukopisne ostavštine sačuvani su, međutim, i neki drugi vrlo važni tekstovi, uključujući i polemike. Među njima je i glasoviti Dizdarev rad Marginalije o jeziku i oko njega, izvorno objavljen u spomenutom tematskom dvobroju časopisa Život posvećenom pitanjima i problemima standardnog jezika u Bosni i Hercegovini iz 1970. godine, a od kojeg je u autorovoj rukopisnoj ostavštini sačuvana, nažalost, samo jedna, početna stranica ovog teksta, istina važna i zbog rukom pisanih autorovih dopuna i ispravki.[77] Posebno su značajni i tekstovi koji osvjetljavaju nesumnjivo mučan Dizdarev položaj, ali i složenu širu situaciju u kulturnom, društvenom i političko-ideološkom kontekstu Bosne i Hercegovine neposredno prije autorove iznenadne smrti. Takav je i Dizdarev bridak odgovor na kritički tekst Predraga Palavestre o Starim bosanskim tekstovima objavljen u beogradskom listu Politika pod naslovom Pesnička zaveštanja prošlosti, a u kojem je Palavestra iznio u osnovi negativnu ocjenu o Dizdarevoj knjizi, smatrajući da ima samo književnu vrijednost, odnosno ocjenjujući je kao tek pjesnički, ali ne i relevantan naučno-stručni prikaz pismenosti i književnosti srednjovjekovne Bosne.[78] Tu je, isto tako, i još oštriji tekst Monopol i mišljenje, odnosno odgovor Svetozaru Markoviću na njegov negativan stav povodom spomenutog tematskog dvobroja časopisa Život,[79] kao i za razumijevanje onovremenih rasprava o jeziku, ali i šire društveno-političke klime vrlo važan tekst Sjaj i bijeda jedne klevete, tj. odgovor na napade Vojislava Lubarde koji su pod naslovom O kastraciji jezika i nacionalnim proporcijama Poslanica Maku Dizdaru i „Životu“ objavljeni u beogradskom časopisu Student povodom autorovih Marginalija, odnosno povodom također tematskog dvobroja časopisa Život.[80] U istom kontekstu izrazitu važnost ima u rukopisnoj ostavštini također sačuvano pismo Upravi Udruženja književnika Bosne i Hercegovine kojim Dizdar podnosi ostavku na mjesto člana Uprave 1971. godine,[81] a što je bila posljedica upravo ovih i ovakvih napada i pritisaka na Maka Dizdara i njegov rad na afirmaciji jezika, književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini, a za koje se nerijetko tvrdi da su imali poguban utjecaj na Dizdara i praktično odveli ga u preranu smrt.[82]

3.

Iako je tek djelimično sačuvana i iako u njoj nedostaju neki važni segmenti, rukopisna ostavština Maka Dizdara ukazuje na vrlo osebujnu stvaralačku ličnost autora i od neprocjenjivog je značaja za cjelovitije razumijevanje Dizdareva rada uopće, pa tako i njegova književnog djela, a detaljnija istraživanja ove vrste tek će morati uslijediti. To se posebno odnosi na pjesničku zbirku Kameni spavač, a što je sasvim suprotno stavu koji zastupa npr. Miljko Šindić u svojoj monografiji o poetici Maka Dizdara. Šindić, naime, priznaje da je s ciljem sagledavanja onog što s punim pravom naziva samosvojnošću ove knjige potrebno da se govori o njezinoj „preegzistenciji i principima po kojima ona postaje i postoji“, ali takvo što ograničava tek na imanentno razumijevanje Dizdareva pjesništva s obzirom na njegovu unutarknjiževnu tradiciju i savremenost, dok na drugoj strani ni na koji način u obzir ne uzima šira književnohistorijska pitanja u vezi s Dizdarevim književnim radom, a posebno ne autorove rukopise: „Poezija Maka Dizdara zahteva da se istražuje onako po čemu ona jeste, što je stvarno njeno, a ne izvori i što ona nije.“[83] Ovakav Šindićev stav, istina, potpuno je očekivan, razumljiv i opravdan s obzirom na dominaciju tzv. metode interpretacije u vrijeme njegova bavljenja pjesničkim djelom Maka Dizdara, a što je jedan od ključnih, principijelnih razloga zbog kojih je sve ovo vrijeme Dizdareva rukopisna ostavština ostala neistražena, a njegovo književno djelo neosvijetljeno i u ovom izrazito važnom kontekstu.

Nimalo začuđujuće i na svu sreću, u Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini najveći njezin dio odnosi se upravo na Kameni spavač, odnosno na tekstove koji će biti objavljeni u ovoj knjizi. Nažalost, kako je spomenuto, autograf ili izvorna verzija Kamenog spavača onakvog kakav će biti objavljen u svojem prvom, kao ni u drugom ili trećem autorskom izdanju 1966., 1970. i 1973. godine nije sačuvan, pa autorov rukopisni fond uključuje tek pojedine nepotpune verzije ove najznačajnije Dizdareve knjige, od kojih su posebno značajne najmanje dvije, uvjetno govoreći nešto mlađa i starija.[84] No, na drugoj strani, uz književnohistorijske zanimljivosti kakve su fragmenti rukopisa dramsko-scenskih adaptacija Kamenog spavača, od kojih je jedna naslovljena kao Odysseus,[85] autorova rukopisna ostavština sadržava značajan broj Dizdarevih pjesama iz ove zbirke, ali  i, što je još važnije, njihove verzije, uključujući i tekstove s autorskim korekcijama i drugim bilješkama, a što je upravo od neprocjenjive književnohistorijske važnosti za razumijevanje Kamenog spavača. Među sačuvanim tekstovima jesu i tekstovi za koje se gotovo sasvim sigurno može tvrditi da su neke od prvih pjesama iz ove knjige, kao i drugi tragovi koji upućuju na neka izrazito važna pitanja njezine geneze, odnosno na povijest teksta ove vjerovatno najznačajnije pjesničke zbirke u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti uopće.

O genezi Kamenog spavača s autorskih pozicija na više mjesta govorio je i Mak Dizdar, istina dosta općenito i šturo, ali je već i to od velike koristi i pri pristupu njegovoj rukopisnoj ostavštini. U ovom smislu posebno je značajan Dizdarev intervju Kako je nastajao „Kameni spavač“, odnosno razgovor s pjesnikom Velimirom Miloševićem za časopis Bagdala iz Kruševca 1968. godine. Prema ovom intervjuu, za nastanak Kamenog spavača presudna je bila pjesma Gorčin i njezino javno čitanje 12 godina ranije, na Prvom jugoslavenskom festivalu poezije na Plitvicama u augustu 1956. godine (ne 1958, kako to u intervjuu po sjećanju navodi Dizdar!):

Ja ne znam kako sam i zašto napisao tu pjesmu. I to baš tu a ne neku drugu. Ali znam da sam je morao napisati. A napisana je davno, čak veoma davno. Ona ima već svoj život i svoju istoriju. I svoju sudbinu.

Čudno je to da sam je u svojim rukopisima dugo držao kao neku posebnu pjesničku tvorevinu koja je bila izvan serije. Slučaj je htio da sam na Plitvičkom festivalu, 1958. godine morao napraviti izbor za svoj nastup. Na putu od hotela do pozornice, na nekim travnatim počivalima, u uzajamnoj konsultaciji sa pjesnikinjom Vesnom Krmpotić ona mi reče: „Moraš čitati ovu čudnovatu pjesmu“. Poslušao sam mlađeg (i ljepšeg!), jer mlađeg uvijek moraš slušati. I čitao sam, prvi put Gorčina. Poslije čitanja hajdučki su me zaskočili Branko V. Radičević, Vasko Popa i Radonja Vešović tražeći tu pjesmu da bi je objavili. Oni su tu pjesmu zaista i objavili, insistirajući, poručujući mi, da napravim takvu knjigu. Naravno, sve bi bilo uzalud da takva knjiga već nije bila u meni. Trebalo je da ona u meni doživi svoju fermentaciju. Da sama sebe doživi. Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otjelovljenje. Mislio sam dugo i mnogo kako da već u meni stvorenu, gotovu knjigu realizujem. Tako je nastao Kameni spavač. Čekan i pisan više od deset godina.[86]

Prema autorovim riječima, pjesma Gorčin napisana je 1954.,[87] a prvi put objavljena je u beogradskom časopisu Delo 1956. godine uz napomenu „Iz ciklusa Spavač pod kamenom“, i to je prvi javni spomen kasnije zbirke Kameni spavač. No, još nekolike pjesme Kamenog spavača po postanku i prvim objavljivanjima manje-više jednako su stare, pa i još starije – kako je spomenuto, 1954. godine u časopisu Život objavljena je Uspavanka kao prva objavljena pjesma koja će se kasnije biti uvrštena u ovu zbirku, a u intervju za Bagdalu Dizdar kazuje da je pjesmu Petorica, odnosno Zapis o petorici, kako će biti finalno naslovljena u Kamenom spavaču, napisao još tokom Drugog svjetskog rata, kao „izraz otpora protiv zla“, „koje uvijek mijenja svoje moduse, ali je u suštini isto“, a „zabilježio je u svojim papirima arapskim slovima, radi kamuflaže, da se ne bi otkrio njen sadržaj i smisao“[88]. Ovakvo što potvrđuje te donosi druge ključno važne informacije i uvide s ovim u vezi upravo rukopisna ostavština Maka Dizdara, gdje uza sve ostalo postoji i originalna Dizdareva bilješka o pjesmi Zapis o petorici s dva reda teksta pisana arebicom, „našim alhamijado pismom“, kako kaže autor.[89]

Niz je važnih pitanja o Kamenom spavaču u kontekstu Dizdareve rukopisne ostavštine, a prvo, koje je na samom početku njezina istraživanja u ovom smislu i nezaobilazno, jeste upravo pitanje geneze ideje o samoj ovoj zbirci i njezinoj koncepciji, odnosno unutrašnjem ustroju.

Uz Gorčina, jedna od nesumnjivo najstarijih pjesama u kojima se počela oblikovati Dizdareva ideja Kamenog spavača jeste i pjesma Spavač pod kamenom.[90] Riječ je o teže čitljivom tekstu pisanom autorovom rukom, a koji je mogao nastati do početka ili, najkasnije, do sredine pedesetih godina 20. st., a koji u ovom obliku nikad nije objavljen. U mottu pjesme stoji prilagođeni natpis sa stećka „Nemoj po meni da gaziš“, što je vrlo važno, a  – barem prema onom što se jasnije može pročitati – sama pjesma neka je vrsta meditacije savremenog čovjeka u susretu sa stećkom i umrlim čovjekom pod njime, odnosno u susretu sa smrću i njezinim mirom. Očito je, dakle, u pitanju tek početno Dizdarevo okušavanje s poezijom temeljenom na stećcima i njihovim natpisima kao polazištem, pri čemu, međutim, sama ova pjesma svojim jezikom nije još uvijek dosegnula dominantno arhaični i arhaizirani jezički izraz Kamenog spavača. Inače, uz ovu pjesmu, na istom papiru, dopisan je i nacrt za pjesmu Kolo mrtvačko, u čijem mottu stoji također zanimljiva referenca na stećke „Mi smo željeli i kamen da procvjeta“, a samu pjesmu Dizdar nije napisao ili, pak, nije sačuvana u autorovoj rukopisnoj ostavštini.

Još u prvoj polovini pedesetih godina 20. st. Dizdar je, očito, već značajno zaokupljen pjesničkom temom spavača pod kamenom, što će pokazati i važan bibliografski podatak jednog drugačijeg „odlomka iz pjesme“ pod istim naslovom – Spavač pod kamenom iz 1956. godine.[91] Na ovakvo što, naravno, ukazuju i drugi rukopisi koji se mogu vezati za ovo vrijeme, a onda i sve veći broj kasnijih rukopisa s istim pjesničkim zanimanjem. Jedan od zasigurno najstarijih je i autorovom rukom pisani rukopisni fragment naslovljen kao Putnik, a riječ je najvjerovatnije o početku teksta koji po prisutnim elementima svojih žanrovskih okvira podsjeća najviše na neku vrstu poetskodramskog spjeva. Tekst je također vrlo teško čitljiv, a u sačuvanom dijelu započinje dijalog između Putnika (vjerovatno savremenog čovjeka koji se, zaintrigiran njome, okreće dalekoj prošlosti) i Spavača pod kamenom (očito srednjovjekovnog bosanskog čovjeka), koji u svojoj prvoj dijaloškoj replici govori distih sa sadržajem natpisa s grobne ploče Stipka Radosalića u Premilovu polju kod Ljubinja „Davno ti sam legao / i dugo ti mi je ležati“. Riječ je, dakle, o stihovima koji će se kasnije naći u Dizdarevoj pjesmi Zapis o vremenu, prvi put objavljenoj pod naslovom Davno li… u časopisu Život 1957. godine,[92]  nakon čega je uvrštena i u zbirku Minijature 1965. godine pod naslovom Slovo o vremenu, a najzad i u sva tri autorska izdanja Kamenog spavača, pod svojim konačnim naslovom. Sačuvani fragment mogućeg poetskodramskog spjeva, nažalost, završava se odmah nakon ovog pitanjem iznenađenog Putnika „Ko si ti?“, a pored ovog sačuvan je i još jedan također kratak fragment sa sličnim tekstom, ali ovaj put s naslovom Spavač pod kamenom.[93] Uz ovo, iz manje-više istog vremena potječe također autorovom rukom pisana i teško čitljiva duža pjesma ponovo naslovljena kao Spavač pod kamenom s citatima i referencama na stećke i druge motive koji će kasnije biti karakteristični za poeziju Kamenog spavača.[94] U Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini sačuvan je, također, i sam ciklus pjesama Spavač pod kamenom, u koji je Dizdar uključio pjesme Davno li…, Petorica, Badac, (Kaža) o kokoški (koju priča Sretan) i Gorčin, u svojoj prvoj poznatoj verziji.[95] Ovaj ciklus objavljen je također u časopisu Život 1957. godine, ali bez pjesme Gorčin, najvjerovatnije zato što je štampana ranije u beogradskom Delu, dok će pjesma Badac kasnije, u svojoj konačnoj verziji biti naslovljena kao Zapis o nespini.[96] Isto tako, tu je i rukom pisana bilješka o ciklusu pjesama Spavač pod kamenom, za koji autor daje objašnjenje da je inspiriran „natpisima sa bogumilskih stećaka, poveljama i listinama srednjovjekovne Bosne“, a na istom papiru uz dijelove spomenutog natpisa sa stećka iz Premilova polja stoji, između ostalog, i bilješka „Petorica – likovni motiv na nekoliko stećaka“.[97]

Među najstarijim rukopisima u vezi s Kamenim spavačem jeste i pjesma naslovljena kao Kosara.[98] Pjesma je također pisana rukom, ali je nešto čitljivija od drugih spomenutih rukom pisanih tekstova, a osim po naslovu potpuno se razlikuje od istoimene pjesme koja će biti objavljena najprije u časopisu Život 1965. godine,[99] a potom i u sva tri autorska izdanja Kamenog spavača:

 

Probudili su me iz snova

i otjerali na zeleniku.

 

Prstima

kao da još milujem runo

bijelo runo

stada izgubljenog.

 

U očima

nosim šume

zelenu šumu sela

sela zapaljenog.

 

U ustima

jetku gorčinu

gorčinu rastanka

od Gorčina.

 

Budući da je pisana na poleđini ugovora koji je 1954. godine kao urednik za stranu književnost Gustav Krklec potpisao s izdavačkim preduzećem „Narodna prosvjeta“, može se zaključiti da je pjesma zasigurno nastala ove, 1954. godine, dakle u isto vrijeme kad i pjesma Gorčin, mada Gorčin već ima sve bitne odlike poezije Kamenog spavača, a što, očito, u ovoj ranoj Kosari ipak nije dokraja slučaj. U rukopisu se ne navodi šira cjelina, odnosno ciklus ili zbirka kojoj bi pjesma trebala pripadati, ali je, naravno, potpuno jasno da je u vezi s pjesmama iz cjeline koju je Dizdar u ovo vrijeme zvao Spavač pod kamenom. Slično se odnosi i na pjesme Povijest o Tvrdošu i Pridjite, odnosno Priđite mi bratja i neviste, pa i pjesmu Počitelj,[100] također najvjerovatnije jedne od najstarijih pjesama u pjesničkom korpusu iz kojeg će se kasnije razviti Kameni spavač.

Dizdar je, očito, u početku dvojio o različitim mogućnostima i pravcima samog pristupa temi spavača pod kamenom kao za njega vrlo posebnom pjesničkom izazovu, kako to u autorovoj rukopisnoj ostavštini pokazuju i brojne verzije tekstova s istom temom i motivom, ali je sasvim sigurno da je naslov Spavač pod kamenom naslov u vezi s kojim se začela ideja o pjesničkoj knjizi kakva će na kraju postati zbirka Kameni spavač. Zato je, uostalom, ovaj naslov u svim dosadašnjim književnohistorijskim istraživanjima književnog djela Maka Dizdara s punim pravom potvrđen kao prvobitni naslov ove zbirke. Međutim, za razliku od pitanja samog naslova, autorova rukopisna ostavština jasno pokazuje da je Dizdar dugo vremena, odnosno, praktično, kontinuirano tražio adekvatnu koncepciju knjige u koju će na kraju izrastati Kameni spavač, a zapravo da je u vidu imao više različitih koncepcija, čak i radikalno drugačijih. U tom smislu, upravo autorov sačuvani rukopisni fond dokraja potvrđuje da je Kameni spavač nastajao zaista „dugo i mučno“, kako je to autor kazao u spomenutom intervjuu za Bagdalu, i to ne samo uporedo već i u bliskoj vezi s ostatkom njegova djela, na što je Dizdar nesumnjivo s razlogom također upozorio na istom mjestu.

Sudeći po rukopisnoj ostavštini i njezinu odnosu s dinamikom pojavljivanja autorovih tekstova u književnoj javnosti, posebno onih vezanih za Kameni spavač, naredni ključni trenutak u vezi s genezom ove pjesničke knjige i njezine koncepcije bit će onaj trenutak kad Dizdar u temi spavača pod kamenom dokraja otkriva i cjelovito osvješćuje motive slova i zapisa. Takvo što nimalo ne iznenađuje jer tematiziranje fenomena riječi, ljudske i književne riječi, odnosno književnosti kao umjetnosti riječi, ali i tematiziranje umjetnosti uopće, jedna je od velikih tema ili metapripovijesti cjelokupne modernističke književne prakse, kojoj pripada i Dizdarevo književno djelo, s jedne strane, dok, s druge strane, fenomen slova ili riječi ima vrlo značajno mjesto i u kršćanskoj teologiji. Izgleda da je to posebno bio slučaj sa srednjovjekovnim bosanskim krstjanima, odnosno učenjem Crkve bosanske, a upravo tako, po svemu sudeći, ovo pitanje tumačio je i sam Dizdar. Uz ovo, Dizdara su od samog početka interesa za pitanja bosanskog srednjovjekovlja, čak i onda kad očito nije bio cjelovito ušao u ovu problematiku, posebno privlačili upravo zapisi, kako je to i sam napomenuo govoreći o svojoj inspiriranosti „natpisima sa bogumilskih stećaka, poveljama i listinama srednjovjekovne Bosne“ u povodu ciklusa Spavač pod kamenom, kao i na čitavom nizu drugih mjesta.

Ipak, a s obzirom na to da nijedan od Dizdarevih rukopisa u vezi s Kamenim spavačem nije datiran i da većina rukopisa u fondu nije organizirana po hronološkom ili nekom drugom principu koji bi mogao dati više informacija o vremenu nastanka pojedinih tekstova, nije moguće s punom sigurnošću tvrditi kad se u Dizdarevu književnom radu javlja značajnija pojava motiva slova ili zapisa. Ovakvo što, dakle, potrebno je književnohistorijski rekonstruirati, pa je sa značajnom vjerovatnoćom moguće pretpostaviti da se ovaj trenutak u Dizdarevu književnom stvaranju javlja već u drugoj polovini pedesetih ili, što je još vjerovatnije, početkom šezdesetih godina 20. st. Riječ je i o vremenu nakon što je Dizdar za objavljivanje priredio, a onda i objavio najprije zbirku Okrutnosti kruga, a potom i Koljena za Madonu, nakon čega i inače njegov književni razvoj kreće u drugačijem pravcu, a to korespondira i s autorovim iskazom u intervjuu za Bagdalu da je Kameni spavač  „čekan i pisan više od deset godina“. Uz ovo, već u ovim dvjema zbirkama javilo se i nekoliko pjesama koje će kasnije biti uvrštene i u Kameni spavač, a među njima jesu upravo i pojedine pjesme u čijim će se naslovima u rukopisnim ili objavljenim verzijama javiti i odrednica „slovo“ ili „zapis“, poput pjesama  Zapis o izvoru i Zapis o očima, koje su u zbirci Okrutnosti kruga objavljene pod naslovima Kako svom izvoru da se vratim i Oči.

Pri svemu ovom, dosta pouzdano moguće je pretpostaviti da je u Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini prva zaokruženija cjelina u vezi s motivom slova tad još uvijek kratki ciklus Slovo o slovu, odnosno, u drugoj verziji, K slovu o slovu, koji sadrži i neke od pjesama koje će kasnije biti objavljene i u Kamenom spavaču.[101] Zanimljivo je da je u oba ova slučaja ciklus posvećen Skenderu Kulenoviću, pjesniku koji i sam u ovom trenutku ulazi u novu i drugačiju pjesničku fazu, a koji je, npr., još 1959. godine objavio i svoj glasoviti sonet Stećak, vrlo blizak Dizdarevu pjesničkom svijetu i njegovoj viziji stećka, pri čemu ovakvo što nesumnjivo ima veze i s Dizdarom, a svakako može posredno pomoći i vremensko određenje pojave motiva slova ili zapisa u Dizdarevu književnom radu. Po svoj prilici, tek nakon ovog, nakon kratkog ciklusa posvećenog Kulenoviću, pojam slova ili zapisa javit će se i u čitavom nizu Dizdarevih pjesama iz njegove rukopisne ostavštine, gdje funkcionira kao jedno od autorovih opsesivnih mjesta u naslovu kao jakoj poziciji teksta. Međutim, kasnije, u samom Kamenom spavaču, neke od ovih pjesama pojavile su se s modificiranim naslovima, najčešće bez odrednice „slovo“ ili ponekad sa zamjenom ove odrednice odrednicom „zapis“, kako to pokazuju i brojne Dizdareve ispravke ove vrste na samim rukopisima. Takav je slučaj, npr., i s ranije spomenutom pjesmom Badac ili Zapis o nespini, koja će se u prvom autorskom izdanju Kamenog spavača javiti kao Zapis o Nespini, u drugom i trećem autorskom izdanju kao Zapis o nespini (dakle, s pisanjem imenice „nespina“ ne kao vlastitog imena već kao opće imenice), dok se u rukopisu javlja najprije kao Slovo o Nespini, a potom s naknadnom, autorovom rukom unesenom promjenom u naslov O Nespini, pri čemu je u svojoj najstarijoj verziji bila naslovljena kao Badac.[102]

Puno otkrivanje motiva slova ili zapisa predstavljao je, najvjerovatnije, prekretno važan trenutak u Dizdarevu radu na zbirci Kameni spavač, te je presudno odredilo koncepciju ove zbirke. Iako su mnoge pjesme u objavljenim verzijama izgubile odrednicu „slovo“ (ili „zapis“ u nekim slučajevima), sam Kameni spavač u svojem prvom izdanju stoga je bio upravo ključno obilježen idejom slova. Sa svoja četiri ciklusa, bez uvodne pjesme Putevi i zaključne Poruka, koje će se, naime, javiti tek u drugom autorskom izdanju ove zbirke, Kameni spavač u prvoj svojoj objavljenoj verziji bio je, zapravo, svojevrsna „knjiga slova“, četiriju ciklusa koji su slova – Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji i Slovo o slovu. Međutim, a sudeći po autorovoj rukopisnoj ostavštini, pogrešno bi bilo zaključiti da je ideja slova ili zapisa odjednom ili lahko i brzo riješila sva koncepcijska pitanja i probleme Kamenog spavača, naprotiv rukopisi govore bitno drugačije.

Veliki broj pjesama u autorovoj rukopisnoj ostavštini u čijim je prvobitnim naslovima stajala odrednica „slovo“ i naknadne autorovom rukom unesene korekcije koje su ovu odrednicu uklanjale iz naslova kazuju ne samo o izmjenama u pojedinim pjesmama već potvrđuju i šire Dizdareve koncepcijske dileme. Dizdar je najvjerovatnije, i to potpuno opravdano, htio izbjeći nepotrebna ponavljanja, nešto što bila neka vrsta koncepcijske redundantnosti ili pleonastičnosti, pa je, izgleda, iz naslova uklanjao spomenutu odrednicu tek onda kad se odlučio da pjesme poveže u cikluse-slova. A to će reći da se ideja o organizaciji zbirke kao skupa ciklusa-slova javila vjerovatno tek naknadno, tek nakon što je broj pjesama s odrednicom „slovo“ u naslovu postao velik, a sama ova odrednica pritom došla u opasnost da postane možda i suvišan, odveć upadljiv i nametljiv manir. Na osnovu spomenutih i drugih indikacija iz Dizdareve rukopisne ostavštine, moguće je pretpostaviti da se ovakvo što dešavalo već početkom šezdesetih godina 20. st.

Uz ovo, autorova rukopisna ostavština svjedoči, također, da je Dizdar vjerovatno dugo dvojio i o rasporedu pjesama u pojedine cikluse-slova. Kako to pokazuje vjerovatno stariji rukopis pjesama Kamenog spavača, ovakvo što posebno je slučaj s odnosom ciklusa Slovo o čovjeku, Slovo o nebu i Slovo o zemlji. Naime, u ovoj verziji zbirke postoje samo ciklusi Slovo o čovjeku i Slovo o slovu, odnosno još uvijek nema ciklusa Slovo o nebu niti ciklusa Slovo o zemlji, što se ne može objasniti samo nepotpunošću rukopisa. Pritom, ciklus Slovo o čovjeku ne sadrži one pjesme koje će sadržavati u prvoj objavljenoj autorskoj verziji Kamenog spavača, već uglavnom pjesme iz kasnijeg ciklusa Slovo o nebu, poput pjesama Gorčin ili Brotnjice, ili kasnijeg ciklusa Slovo o zemlji, kao što su npr. Slovo o Nespini ili O Nespini (Zapis o nespini), Slovo o prijestolju ili Prijestolje (Zapis o prijestolju), Slovo o vitezu (Zapis o vitezu), Slovo o ljubavi jednog pastira (Blago), Slovo o štitu (Zapis o štitu) ili Onemuštio.[103] Drugačiji je, međutim, jedan drugi rukopis, vjerovatno mlađi, u kojem se javlja i ciklus Slovo o zemlji, i to isključivo s pjesmama koje će sadržavati i u prvom objavljenom autorskom izdanju Kamenog spavača, uključujući i pjesme koje su u prethodnoj verziji bile uvrštene u ciklus Slovo o čovjeku, mada istovremeno nedostaju i neke druge pjesme iz konačne verzije ciklusa Slovo o zemlji.[104]

Da je ideja slova, kao i ideja zapisa, bila izrazito važna u genezi Kamenog spavača, ali i da je sama koncepcija zbirke bila dugotrajna i teška autorova dilema, potvrdit će, naravno, i odnosi između triju izdanja ove zbirke koja je za objavljivanje pripremio autor. U drugo autorsko izdanje zbirke, iz 1970. godine, uz izmjene u pojedinim ranijim pjesmama, bit će uvršten i čitav niz novih pjesama, od kojih je, prema autoru, većina „bila već ranije skicirana, ali u prvo izdanje nije mogla biti uvrštena zbog svoje nedovršenosti“[105]. To su pjesme Zapis o otkivanju, Ljeljeni, Sunce, Mjesec, Ruka (iz pjesme-ciklusa Radimlja) i BBBB u ciklusu Slovo o nebu, potom Zapis o jednom zapisu, S podignutom rukom, Slovo o sinu, Jabukov cvijet i Krinovi u ciklusu Slovo o zemlji te Proslov, Duboko, Kolo, Razbojište, San, Sedamnaesto, Osamnaesto, Slojevito, Dvadeseto, Slovoslavlje, Dvadeset i drugo, Slovo o bolesti, Modra rijeka i Čeono i potonje u ciklusu Slovo u slovu. Pjesma Zapis o smijehu iz ciklusa Slovo o zemlji postala je Slovo o smijehu, iz ciklusa Slovo o nebu u ciklus Slovo o zemlji premještene su pjesme Kosara, Gorčin i Zapis o očima, dok su u pojedinim pjesmama iz ciklusa Slovo o slovu izvršene čak i radikalne izmjene, tako da je u nekim slučajevima riječ, praktično, o sasvim novim pjesmama pod starim naslovima.[106] Na samom početku zbirke javila se novouvrštena pjesma Putevi, a na samom kraju zbirke, kao posljednja, pjesma Poruka,[107] čime je Kameni spavač, u svojim inkoativnim i finalnim pozicijama, dobio i svoj naročiti, vrlo važni okvir, koji je posljedično resemantizirao i zbirku kao cjelinu i tako je i značenjski bitno izmijenio.

Treće autorsko izdanje Kamenog spavača bit će objavljeno tek 1973. godine kao bibliofilsko izdanje nekoć vrlo ugledne Prve književne komune u Mostaru, poznate upravo po književnoj izuzetnosti. Međutim, iako je posthumno, ovo izdanje za objavljivanje pripremio je sam autor, što se napominje i u redakcijskoj bilješci na kraju knjige, gdje se ističe da je Dizdar ovim izdanjem Kamenog spavača nastojao napraviti „njegov konačni izgled“.[108] Kako se to saopćava i u kratkoj autorovoj napomeni te redakcijskoj bilješci, uz nove pojedinačne promjene u pojedinim pjesmama, iz ovog izdanja u cijelosti su izostavljene pjesme Labud djevojka, Zapis o rijeci, Onemuštio i Uspavanka, kao i cijeli ciklus Slovo o slovu, koji je Dizdar prethodno izmijenio i proširio u drugom izdanju Kamenog spavača. Međutim, čak i ako su postojali i izvjesni drugi, izvanknjiževni, praktični razlozi za ovo znatno skraćivanje zbirke, to nipošto ne znači da istovremeno nije bilo u pitanju i dalje prisutno Dizdarevo dvoumljenje u vezi s koncepcijom Kamenog spavača. Naprotiv, autorova rukopisna građa vrlo jasno navodi upravo na ovakvo što, odnosno na izrazito važan zaključak da je Dizdar ciklus Slovo o slovu iz drugog izdanja Kamenog spavača u trećem izdanju izostavio zapravo zato što ga je namjeravao objaviti kao zasebnu pjesničku zbirku, kako to, naime, zorno pokazuje jedna autorovom rukom pisana bilješka sa sadržajem moguće pjesničke zbirke Slovo o slovu.[109] Ova bilješka naročito je važna, pritom, iz zbog toga što otkriva i koncepciju same zbirke, pa su je trebale činiti pjesma Slovo pravednika te sve pjesme-slova iz drugog izdanja Kamenog spavača, uključujući i Modru rijeku, a bilješka otkriva i Dizdarevu ideju o novom, drugačijem načinu na koji su pojedine pjesme-slova trebale biti naslovljene, odnosno numerirane: Jedan na deseto (umjesto Jedanaesto), Dva na deseto (umjesto Dvanaesto), Tri na deseto (umjesto Trinaesto) itd. Riječ je, dakle, o prvorazrednom izvoru od višestrukog značaja, a koji je posebno bitan prije svega zato što rješava ključnu nepoznanicu u vezi s trećim autorskim izdanjem Kamenog spavača, pri čemu istovremeno i vrlo uvjerljivo potvrđuje upravo to da je koncepcija ove zbirke bila autorov trajni izazov.[110]

Na ovakvo što upućuju i brojna druga mjesta u Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini, a u ovom kontekstu posebno je značajno barem još nekoliko bilješki iz autorovih rukopisa. Jedna od ovih autorovom rukom pisanih bilješki, koja najvjerovatnije potječe s kraja 1970. ili početka 1971. godine, tiče se eksplicitno trećeg autorskog izdanja Kamenog spavača, a predstavlja neku vrstu podsjetnika o inovacijama koje bi trebalo unijeti u ovo izdanje.[111] Dizdar, pritom, spominje epitaf s groba Williama Shakespearea (čiji je prijevod inače prisutan i u autorovoj rukopisnoj ostavštini) te neki nečitljiv detalj u vezi s francuskim piscem Françoisom Villonom, ali i „natpise sa muslimanskih nišana“, s čim u vezi posebno izdvaja natpis s nišana Ali-paše Rizvanbegovića, pokopanog u haremu Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci, uz napomenu i o još ranijim natpisima s nišana. Po svoj prilici, riječ je o Dizdarevu razmišljanju da možda Kameni spavač u novom izdanju proširi i pjesmama koje bi se intertekstualno temeljile i na drugim izvorima, pa tako i na kasnijoj tradiciji pisanja i književnog stvaranja u Bosni, uključujući, dakle, i osmanski period, a što korespondira i sa spomenutom sličnom idejom koju je, prema rukopisima, Dizdar imao i u vezi sa Starim bosanskim tekstovima. Ovu ideju, kao ni u slučaju Starih bosanskih tekstova, Dizdar, međutim, nije ostvario, ali je i ovaj podatak nesumnjiv pokazatelj trajuće autorove okupiranosti pitanjima i problemima koncepcije Kamenog spavača.

U istom smislu, relevantno je i još nekoliko sličnih autorovom rukom pisanih bilješki iz Dizdareve rukopisne ostavštine, a koje s prethodnom bilješkom čine jedinstven arhivski dokument iako se razlikuju po nekim formalnim osobinama poput npr. papira na kojima su zabilježene ili po olovci kojom su pisane.[112] One se također tiču Kamenog spavača, ali i zbirke Modra rijeka, na osnovu čega se može pretpostaviti da potječu iz vremena nakon objavljivanja drugog autorskog izdanja Kamenog spavača a prije objavljivanja Modre rijeke, dakle također s kraja 1970. ili početka 1971. godine, mada nije potpuno nemoguće da su ove bilješke vezane i za vrijeme kad je Dizdar pripremao drugo izdanje Kamenog spavača i kad je, možda, već imao neku početnu ideju o zbirci Modra rijeka, s tim da je ova pretpostavka znatno manje vjerovatna. Pritom, bilješke su važne i za razumijevanje geneze kako Kamenog spavača, tako i Modre rijeke i njihovih koncepcija, ali i za razumijevanje međusobnog odnosa ovih dviju zbirki, koji je mnogo bliži negoli to izgleda na prvi pogled, a posebno bez uvida u autorovu rukopisnu građu.[113]

U kontekstu Kamenog spavača naročito je važna bilješka u kojoj Dizdar navodi sadržaj neke šire pjesničke cjeline, dakle manje zbirke ili većeg ciklusa pjesama, a kao čiji naslov najprije se javlja upravo Kameni spavač, da bi potom autor rukom precrtao ovaj naslov, a zbirku ili ciklus prenaslovio kao Poruka. Ovakvo što zahtijeva posebno naglašenu pažnju uzme li se u obzir popis pjesama koji se ovdje javlja, a koji je krajnje iznenađujući s obzirom na naslov i ispravku naslova za koje je vezan – najprije se navodi 12 pjesama u zadatom redoslijedu: Dažd, Zapis o lovu, Zapis o zapisu, Sunce, Mjesec, Ljeljeni, Radimlja (uključujući pjesme Ruka, Loza i njene rozge, Sunačni Hristos i Vrata), Svatovska, Otkivanje, S podignutom rukom, Smrt i Poruka, a u nastavku su potom dopisane i tri dodatne pjesme: ponovo Smrt, Četvrti jahač i Petorica. Jedna je mogućnost da je u pitanju nacrt za neku novu, još radikalnije izmijenjenu verziju Kamenog spavača (možda neki prvobitni nacrt za njegovo treće autorsko izdanje?), ili je, pak, u pitanju ideja o zbirci Poruka, koju je, možda, Dizdar namjeravao „izvući“ iz Kamenog spavača, a moguće je i da je riječ o tek ciklusu pjesama neke potpuno drugačije i znatno šire verzije zbirke Modra rijeka, o kojoj dosad nije bilo nikakvog drugog sličnog traga. U istom dokumentu istovremeno se javljaju i mogući nacrti zbirke Modra rijeka, također potpuno drugačije u odnosu na verziju koja je objavljena 1971. godine: prema jednom, zbirku Modra rijeka činile bi pjesme i/ili ciklusi pjesama Plivačica, Poruka, Slovo o slovu i Modra rijeka (pri čemu je naslov Poruka naknadno precrtan autorom rukom), prema drugom ona bi bila još šira i sačinjavale bi je pjesme i/ili ciklusi pjesama Poruka, Plivačica, Kameni spavač, Slovo o slovu, Modra rijeka i O vratima (?!), dok bi prema trećem uključivala pjesme i/ili cikluse pjesama Modra rijeka, Znakovi, Zapisi i Poruka. Pritom, sasvim je sigurno da su Znakovi i Zapisi ciklusi, i to isključivo s pjesmama koje su dio zbirke Kameni spavač  – uz novu pjesmu Krik, čiji je nacrt sačuvan u nastavku, i naknadno dodanu pjesmu Četvrti jahač, u zadatom redoslijedu ciklus Znakovi činile bi pjesme S podignutom rukom, Sunce, Kolo, Krik, Loza, Sunčani Hristos, Mjesec, Vrata, Ljeljeni, Vijenac, Ruka, Molitva i Štit, a ciklus Zapisi pjesme Zapis o zapisu, Izvor, Petorica, Zapis o lovu, Kosara, Gorčin, Nevoljni vojno, Razmirje, Otkivanje, Hiža u Milama, Krajina, Svatovska i Smrt.[114]

I Kameni spavač i Modra rijeka objavljeni su u radikalno drugačijem obliku u odnosu na moguće nacrte iz autorovih bilješki o kojima je riječ, a sam ovaj problem vjerovatno mora ostati bez konačnog odgovora. No, kao i prethodna pitanja, i ovaj slučaj dovoljno jasno pokazuje da je geneza Kamenog spavača (kao i Modre rijeke) bila vrlo složen, ali i otvoren proces, odnosno da je pitanje koncepcije ove zbirke za Dizdara bilo i dalje konačno neodgovoreno čak i nakon što se pojavilo njezino i prvo i drugo autorsko izdanje, a vjerovatno ni njezino treće autorsko izdanje ne bi dokraja riješilo ovu autorovu očito ključnu i konstantnu dilemu. A sve ovo, onda, reći će i to da je u trenutku Dizdareve smrti, Kameni spavač (a vjerovatno i Modra rijeka) još uvijek bio „živa“ knjiga, knjiga i dalje izrazite unutrašnje dinamike, a koja je kao takva vjerovatno mogla imati i svoj daljnji razvoj. Sve ovo postaje još očiglednije onda kad se istraživanje pitanja i problema geneze i koncepcije Kamenog spavača ili istraživanje povijesti njegova teksta fokusira na slučaj pojedinih pjesama i njihovih verzija, odnosno njihovih međusobnih odnosa, tj. na slučaj povijesti pojedinačnih pjesničkih tekstova. Dizdareva rukopisna ostavština i u ovom smislu nudi izrazito velike mogućnosti i otvara sasvim nove uvide u Kameni spavač, na što tek informativno može uputiti i slučaj pjesme Ruka iz pjesme-ciklusa Radimlja – iako je zasigurno nastala ranije, pjesma, naime, nije uvrštena u prvo autorsko izdanje Kamenog spavača, prisutna je u drugom, ali kao pjesma od tri distiha, u trećem je svedena na svega jedan distih, dok autorova rukopisna ostavština sadrži čak 12 različitih, ali i znatno dužih verzija ove pjesme.[115] Osim toga, složenost pitanja i problema geneze Kamenog spavača i njegove koncepcije, odnosno složenost uopće povijesti teksta ove knjige postaje, napokon, još evidentnija onda kad se u obzir uzme i cjelina Dizdareva djela, tj. ostatak njegova književnog stvaranja, ali i njegov neknjiževni, naučno-stručni i publicistički rad, s kojim je Kameni spavač od samog početka ostvario najbliže veze. No, to su, međutim, istraživanja koja tek slijede, a koja bi na kraju trebala dovesti i do kritičkog izdanja sabranih djela Maka Dizdara.

(Izvorno objavljeno u: Sanjin Kodrić, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 149-180.)

[1] Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966.

[2] Pored brojnih književnokritičkih i književnohistorijskih viđenja, zanimljiv primjer šire percepcije književnog djela Maka Dizdara nedavno je donijela velika anketa sarajevskog magazina Stav o najuspješnijim pjesnicima bošnjačke književnosti. U anketi je učestvovalo više od 70 univerzitetskih profesora, akademskih proučavalaca bošnjačke književnosti i pisaca, a zadatak im je bio da odaberu pet najboljih pjesama i tri najbolje knjige poezije u bošnjačkoj književnosti. U obje ove kategorije Dizdarevo pjesničko djelo najbolje je ocijenjeno, pa je za najbolju pjesmu u bošnjačkoj književnosti izabrana Modra rijeka, dok je najbolja pjesnička knjiga Kameni spavač. (Usp.: Hamza Ridžal, „Mak Dizdar, Skender Kulenović i Musa Ćazim Ćatić najbolji su bošnjački pjesnici“, Stav, br. 68, Sarajevo, 23. 6. 2016, str. 60-65.)

[3] Mak Dizdar, Vidovopoljska noć, Nova biblioteka, Sarajevo, 1936.

[4] Mak Dizdar, „Plivačica“, Život, god. III, br. 19, Sarajevo, 1954, str. 248-252; odnosno: Mak Dizdar, Plivačica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1954.

[5] Mak Dizdar, Povratak, Veselin Masleša, Sarajevo, 1958.

[6] Mak Dizdar, Okrutnosti kruga, Veselin Masleša, Sarajevo, 1960.

[7] Mak Dizdar, Koljena za Madonu, Svjetlost, Sarajevo, 1963.

[8] Mak Dizdar, Minijature, Bagdala, Kruševac, 1965.

[9] Mak Dizdar, Ostrva, Svjetlost, Sarajevo, 1966.

[10] Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966.

[11] Mak Dizdar, Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.

[12] Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970.

[13] Mak Dizdar, Kameni spavač, Prva književna komuna, Mostar, 1973.

[14] Mak Dizdar, Modra rijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1971.

[15] Usp.: Azra Kovačević, “Bibliografija djela Maka Dizdara i literatura”, u: Mak Dizdar, Izabrana djela, knj. III, prir. Enes Duraković, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 355-356.

[16] Mak Dizdar, Stari bosanski epitafi, Život, Sarajevo, 1961.

[17] Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1969.

[18] Mak Dizdar, Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1961.

[19] Mak Dizdar, „Marginalije o jeziku i oko njega“, Život, god. XIX, br. 11-12, Sarajevo, 1970, str. 109-120.

[20] Mak Dizdar, Izabrana djela, knj. 1-3, prir. Enes Duraković, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981.

[21] Usp.: Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva (Pjesničko djelo Maka Dizdara), Svjetlost, Sarajevo, 1979.

[22] Mak Dizdar, Kameni spavač, prir. Enes Duraković, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo, 1984/85.

[23] Mak Dizdar, Kameni spavač, prir. Enes Duraković, Muslimanska književnost XX vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

[24] Mak Dizdar, Kameni spavač, prir. Enes Duraković, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo, 1997.

[25] Mak Dizdar, Kameni spavač, prir. Enes Duraković, Ljiljan, Sarajevo, 1997.

[26] Mak Dizdar, Slovo Makovo, prir. Senada i Majo Dizdar, Fondacija „Mak Dizdar“, Sarajevo, 2008.

[27] Usp.: Mak Dizdar, Kameni spavač, Izabrana djela, knj. 2, prir. Enes Duraković, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981.

[28] Usp.: Sanjin Kodrić, „O autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača Maka Dizdara“, u: Mak Dizdar, Kameni spavač: Autentično i definitivno izdanje, prir. Sanjin Kodrić, ur. Gorčin Dizdar, Fondacija „Mak Dizdar“, Sarajevo, 2017, str. 189-206.

[29] Mak Dizdar, „Poruka u mramorje prispjelom“, Odjek, god. XXIV, br. 20, Sarajevo, 1971, str. 13.

[30] Enes Duraković, „Napomena priređivača“, u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Izabrana djela, knj. 2, prir. Enes Duraković, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 239.

[31] Usp.: Mak Dizdar, Kameni spavač: Autentično i definitivno izdanje, prir. Sanjin Kodrić, ur. Gorčin Dizdar, Fondacija „Mak Dizdar“, Sarajevo, 2017.

[32] Usp.: Medhija Maglajlić, Mak Dizdar: Vremeno kolo, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997; odnosno: Medhija Maglajlić, Osvojena tajna, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2007. [Katalozi izložbi povodom 80. i 90. godišnjice rođenja Maka Dizdara]

[33] Dizdarev rukopisni fond u međuvremenu je većim dijelom digitaliziran, pa se ovdje autorovi rukopisi referiraju prema njihovim digitaliziranim kopijama. Za mogućnost korištenja Dizdarevim rukopisima posebno se zahvaljujem autorovu unuku dr. Gorčinu Dizdaru, predsjedniku Fondacije „Mak Dizdar“, kao i direktorici Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine mr. Šejli Šehabović te višoj kustosici i kustosu Muzeja mr. Đani Kukić i mr. Zlatanu Deliću.

[34] Usp.: Majo Dizdar, Mak Dizdar: Sjećanja i fotografije, Vrijeme, Zenica, 2007.

[35] Riječ je o studiji Književno stvaranje unutar također neobjavljenog šireg rukopisa više autora Monografija muslimanske historije, koji je pohranjen u Historijskom arhivu u Sarajevu. Napisana je vjerovatno 1943. ili 1944. godine u Sarajevu, koje je u tom trenutku bilo pod fašističkom okupacijom, odnosno dio tzv. NDH, što je i najvjerovatniji razlog zašto studija te ostali dijelovi „monografije muslimanske historije“ nikad nisu bili objavljeni u postojećem obliku. Sačuvana je kao strojopisni tekst od 39 stranica A4-formata,  a otkrio ju je prof. dr. Muhidin Džanko, kojem se ovom prilikom zahvaljujem na informaciji o ovom zaboravljenom, a vrlo vrijednom književnohistoriografskom radu. (Usp.: Rukopis monografije muslimanske historije, sastavi raznih autora, hrvatski jezik, latinica, strojopis, 265 listova, Historijski arhiv Sarajevo, Zbirka „Varia“, ZV-491.)

[36] Kako su mi u pisanoj komunikaciji potvrdili, o ovim tekstovima Maka Dizdara nisu upoznati ni njegovi nasljednici, pa tako ni Dizdarev sin Majo Dizdar, odnosno unuk dr. Gorčin Dizdar, kojima sam vrlo zahvalan na ovim i drugim korisnim informacijama.

[37] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7815.

[38] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7827.

[39] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8004(5).

[40] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7946.

[41] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8005(1).

[42] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7948.

[43] Mak Dizdar, „Očekivanje – odlomak iz poeme Majka“, 7 dana, Sarajevo, 9. 12. 1954, II, 81.

[44] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7949.

[45] Mak Dizdar, „Uspavanka“, Život, god. III, br. 27, Sarajevo, 1954, str. 320-321.

[46] Poemu Majka i njezinu vezu s Uspavankom Dizdar spominje i u Bilješkama i rječniku u drugom autorskom izdanju Kamenog spavača, gdje piše, između ostalog, i sljedeće, potvrđujući tako neposredne nalaze iz njegove rukopisne ostavštine: „Uspavanka je samo dio poeme Majka od koje su objavljeni neki odlomci, ali poema nije dovršena i ne znam da li će ikada biti. Međutim, Uspavanka je u sebi završena poetska tvorevina i predstavlja cjelinu, koja je i formalno i sadržajno čini posebnom pjesmom. Tematski, ona se potpuno mogla uklopiti u Kameni spavač, čak je njegov organski dio danas, s obzirom na njenu poetsku i sadržajnu prirodu.” (Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970, str. 160.) Inače, mada je pjesma Uspavanka također dio prvog autorskog izdanja Kamenog spavača, ova bilješka ne navodi se u prvom izdanju, kao ni u trećem, gdje je izostavljena zajedno s pjesmom na koju se odnosi.

[47] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8004(5).

[48] U knjizi Mak Dizdar: Sjećanja i fotografije autorov sin Majo Dizdar spominje da je sredinom pedesetih godina Dizdar počeo pisati i roman Farma srebrenih lisica, koji, međutim, nije dovršio, a koji je, izgleda, potom plagirao njegov dotadašnji prijatelj i kolega Branko V. Radičević u romanu Bela žena (usp.: Majo Dizdar, Mak Dizdar: Sjećanja i fotografije, Vrijeme, Zenica, 2007, str. 86.). Nema razloga za sumnju u ove informacije, no ni o ovome, nažalost, ne postoji trag u rukopisnoj ostavštini Maka Dizdara. Također, ni Dizdarev unuk dr. Gorčin Dizdar, kao ni ostatak porodice Dizdar, ne posjeduje neki drugi trag ovog romana.

[49] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7905, I-7935, I-7938.

[50] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7936.

[51] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7879.

[52] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8017.

[53] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8018.

[54] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8020.

[55] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8022.

[56] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8025.

[57] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8025.

[58] Mak Dizdar, „Dnevnik“, Život, god. IX, br. 1-2, 3, 4, 5, 6, 7-8, 9, 11-12, Sarajevo, 1960, str. 101-109, 191-199, 272-280, 357-363, 447-456, 555-563, 641-652, 819-833.

[59] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-8035, I-8036, I-8037, I-8038, I-8039, I-8040.

[60] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8038-1.

[61] Mak Dizdar, „Pečatom zlatnim pečaćeno“, Život, god. XVII, br. 1, 2-3, 9, 11-12, Sarajevo, 1968, str. 61-64, 109-118, 76-86, 88-107; god. XVIII, br. 1, 2-3, Sarajevo, 1969, str. 89-112, 100-142.

[62] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8035-7.

[63] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8042-1.

[64] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8035-3(2).

[65] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8046-1.

[66] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8049.

[67] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8035-6.

[68] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8048.

[69] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8050.

[70] Mak Dizdar, „Stari bosanski epitafi“, Život, god. X, br. 4, Sarajevo, 1961, str. 183-210.

[71] Mak Dizdar, Stari bosanski epitafi, Život, Sarajevo, 1961.

[72] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-8035-4(1), I-8035-4(2), I-8035-4(3), I-8051-2.

[73] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8047.

[74] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8051-1.

[75] Korpusu Dizdarevih rukopisnih tekstova o pismenosti, književnosti i kulturi srednjovjekovne Bosne treba dodati i neobjavljenu, dosad također nepoznatu knjižicu Glasovi iz tmače (Izbor starobosanskih zapisa i natpisa) iz 1962. godine, koja, međutim, nije sačuvana u Zbirci Maka Dizdara u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine poput ostalih tekstova ove vrste već u Historijskom arhivu u Sarajevu, gdje ju je vjerovatno pohranio Hamid Dizdar, autorov stariji brat, koji je bio višegodišnji direktor ovog arhiva. Riječ je o strojopisnom tekstu od 84 stranice A4-formata koji predstavlja svojevrstan nastavak Dizdarevih Starih bosanskih epitafa, odnosno preteču autorovih Starih bosanskih tekstova, s tim što uz natpise sa stećaka ova knjižica uključuje sad i druge, a dotad uglavnom previđane i zanemarene oblike bosanske srednjovjekovne pismenosti i književnosti iz kategorije zapisa i natpisa, a što na početku knjižice u kratkom predgovoru obrazlaže i sam autor. Inače, a s obzirom na to da nije sačuvana u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Dizdarevu knjižicu otkrio je prof. dr. Muhidin Džanko, kojem se i u ovom slučaju zahvaljujem na informaciji o ovom, još jednom zaboravljenom, a vrlo vrijednom arhivskom dokumentu. (Usp.: Mak Dizdar, Glasovi iz tmače (Izbor iz starobosanskih zapisa i natpisa), Sarajevo, 1962, Historijski arhiv Sarajevo, Zbirka „Varia“, ZV-522.)

[76] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-8066-1, I-8066-2, I-8066-3, I-8066-4.

[77] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8061.

[78] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-8069, I-8070.

[79] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8062.

[80] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8067.

[81] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8064.

[82] Usp. npr.: Majo Dizdar, Mak Dizdar: Sjećanja i fotografije, Vrijeme, Zenica, 2007.

[83] Miljko Šindić, Poetika Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 31.

[84] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7926, I-7929.

[85] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-8008, I-8010.

[86] Mak Dizdar, „Kako je nastajao Kameni spavač“, Bagdala, 1968, god. X, br. 106-107, str. 18. [Intervju, razgovor vodio Velimir Milošević]

[87] Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966, str. 136.

[88] Mak Dizdar, „Kako je nastajao Kameni spavač“, Bagdala, 1968, god. X, br. 106-107, str. 18. [Intervju, razgovor vodio Velimir Milošević]

[89] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.

[90] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7876.

[91] Mak Dizdar, „Spavač pod kamenom – odlomak pjesme“, Sloboda, Mostar, 27. 9. 1956, 39 (474).

[92] Mak Dizdar, „Davno li…“, Život, god. VI, br. 12, Sarajevo, 1957, str. 367.

[93] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7889.

[94] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7884.

[95] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7924.

[96] Mak Dizdar, „Iz Spavača pod kamenom“, Život, god. VI, br. 12, Sarajevo, 1957, str. 367-368.

[97] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7881.

[98] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7876.

[99] Mak Dizdar, „Kosara“, Život, god. XIV, br. 1, Sarajevo, 1965, str. 29.

[100] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7933, I-7934, I-7960.

[101] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7974, I-7978.

[102]  Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7926.

[103] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7926.

[104]  Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7929.

[105] Mak Dizdar, „Uz drugo izdanje Kamenog spavača“, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970, str. 163.

[106] Dizdareva napomena o pojedinačnim izmjenama u drugom izdanju Kamenog spavača nije potpuna, a u pojedinim slučajevima razlikuje se od stvarnog stanja. (Usp.: Mak Dizdar, „Uz drugo izdanje Kamenog spavača“, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970, str. 163.)

[107] U Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini sačuvano je više različitih ranih verzija i fragmenata pjesama Putevi i Poruka, pri čemu se pjesma Putevi javlja i pod naslovom Putovi od tebe do mene. (Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7928, I-7962, I-7964, I-7970, I-7980, I-7987(1), I-7897(2).)

[108] Redakcijska bilješka u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Prva književna komuna, Mostar, 1973, str. 145.

[109] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7984.

[110] Nakon što sam gornje zaključke književnohistorijski i tekstološki izveo neposredno iz Dizdareve rukopisne ostavštine, naknadnu potvrdu njihove tačnosti dobio sam od dr. Gorčina Dizdara, autorova unuka: prema porodičnom sjećanju, postoje indicije da Dizdar jeste imao ideju da ciklus Slovo o slovu objavi i kao zasebnu zbirku pjesama, s tim što se do ovog istraživanja njezina koncepcija nije znala. Ovu Dizdarevu ideju djelomično je ostvarila Fondacija „Mak Dizdar“ niz godina kasnije objavljivanjem knjižice Slovo o slovu, koju čine sve pjesme iz istoimenog ciklusa iz drugog autorskog izdanja Kamenog spavača, ali bez pjesme Slovo pravednika i bez inovacija u naslovima te uz dodatak pjesme Poruka na kraju knjige (usp.: Mak Dizdar, Slovo o slovu, Fondacija „Mak Dizdar“, Sarajevo, 2001).

[111] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.

[112] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.

[113] Pored ovdje spomenutih, drugi izvori o zbirci Modra rijeka vrlo su oskudni u Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini, s tim što rukopisni fond sadrži rane, odnosno vjerovatno prve verzije same pjesme Modra rijeka. (Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7980, I-7984.)

[114] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.

[115] Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7966.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.