Prof. dr. Tomislav Tadić: Akademik Muhamed Filipović i bosansko kulturno / duhovno biće

Prije tačno pet godina, tog 26. 2. 2020. godine, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dogodila se jedna neobična stvar. U Dekanatu fakulteta, u uredu profesora Saliha Foče, nekim čudom, bili su prisutni skoro svi profesori Odsjeka za sociologiju i većina kolega i profesora Odsjeka za filozofiju. Da, i do danas nam je većini neobično to što već duži niz godina ne djelujemo kao Odsjek za filozofiju i sociologiju, no što je – tu je.

Kako su bili podnevni sati, svi već završili s predavanjima i redovnim obavezama, sjedili smo i razgovarali u prijatnoj atmosferi uz neobično mnogo humora i uobičajenu logistiku. Taj dan sve je bilo, jednostavno rečeno, sasvim ugodno. Društvu se iznenada pridružio i profesor Ivo Komšić, koga nismo očekivali, jer se tek vratio s puta. Započeta je neobično duga i inspirativna rasprava o njegovoj novoj knjizi i određenim inspiracijama koje je preuzeo iz novog čitanja Aristotela. Upadali smo jedni drugima u riječ – živa misao, pa šta da se radi, sve o temi koja vjerovatno zanima samo nas i možda ponekog entuzijastu izvan akademije. Slučajnim pogledom na telefon uočio sam tek prispjelu i izdvojenu notifikaciju, ugledni sarajevski medij objavio je kratko: umro bh. akademikMuhamed Filipović u 91. godini. Filipović nas je okupio posljednji put, da se kao ljudi oprostimo.

Naglas i u nevjerici izgovorih: umro je profesor Filipović, upravo je došla obavijest. Nastao je tajac, mučno ćutanje – glasna i nelagodna buka. Akademika smo svi voljeli, tu je i negdašnji asistent i od svih nas nesumnjivo najbolji poznavalac čovjeka i naučnika Muhameda Filipovića, redovni profesor Nijaz Ibrulj. Bili smo vidno uznemireni i izgubljeni. Filipović je bio posljednji od “stare” garde osnivača Odsjeka za filozofiju i sociologiju, gospodstveni autoritet iz svijeta koji nestaje ili iz svijeta koji je već odavno nestao, u zavisnosti kako ko računa takvu vrstu vremena i koliko se kome sveukupno smučila turobna i isprazna svakodnevica onoga što nazivamo život u XXI stoljeću.

Akademik Muhamed Filipović bio je, prije svega, filozof, znanstvenik, erudita, čovjek enciklopedijskog obrazovanja – polihistor u pravom smislu riječi. Radilo se o ličnosti čije su se atribucije najviše zasnivale na izrazitom intelektualnom integritetu, onoj čvrstoj supstanciji vjerovanja u znanje, znanost i obrazovanje koji se imaju pojmiti kao temeljne vrijednosti ličnosti i društva. Za Muhameda Filipovića stvar života bila je u jedinstvu etičkih, hedonističkih i dijanoetičkih vrlina. Sve u vezi s njim bilo je “velikog formata”. Teško da je postojala relevantna tema u sferi duhovnih nauka o kojoj nije mogao besprijekorno precizno, kompetentno i adekvatno govoriti. Muhamed Filipović, posebno nama koji smo radili i djelovali na Odsjeku, bio je uzoriti primjer profesora univerziteta, čovjek iskrene i neposredne prirode, ličnost iz koje je bilo amputirano sve malograđansko.

Na momente moglo se učiniti da je u našoj bosanskohercegovačkoj “bari punoj krokodila” Filipović incident, na način kao što je za Sigmunda Freuda sreća tek puki incident u ljudskom životu. Intelektualnu supstancijalnost svoje ličnost Filipović je uspješno prenosio i u sferu realpolitike, što mu je u ambijentu otužnih društvenih prilika, hegemonije općeg primitivizma, priučenosti i poluusmenosti, uglavnom donosilo životne neprilike. Jezičke prakse i žustri kritički idiom akademika Muhameda Filipovića nije bio intuitivan u odnosu na široku publiku, pa bi često ostao nedovoljno i nepotpuno shvaćen. Muhamed Filipović, za Bosnu, ovakva kakva jeste, bio je previše.

Filozofsko djelo Muhameda Filipovića, kako je to zabilježio Nijaz Ibrulj u osvrtu objavljenom u časopisu Sophos 2020. godine, određeno je interdisciplinarnom, ali i multidisciplinarnom dimenzijom tzv. hibridnim pristupom u granicama duhovnih i idiografskih nauka unutar kojih se oblikuje hipostatičnost povijesnog svijeta. U filozofskim rukopisima Filipović je artikulisao najvažnije tokove i probleme evropske duhovne situacije radeći to na način izlaganja misli kompleksnih filozofskih sistema Ludwiga Wittgensteina, Martina Heideggera, Immanuela Kanta, Gotloba Frega, Karla Poppera, Maxa Webera, Aristotela itd. Jedan je od prvih filozofa i naučnika koji je ukazivao na “autentičnost bosanskohercegovačke književnosti i bosanskog jezika” čitajući poeziju Maka Dizdara, tim povodom pišući, već 1967. godine, esej koji je uzburkao dijabolične nacionalističke i velikodržavne duhove: Bosanski duh u književnosti – šta je to?

Akademik Muhamed Filipović pripadao je evropskom duhovnom ambijentu, ali je kao i Miroslav Krleža, bio potpuno svjestan lateralne ali uvijek prisutne evropske “intencije ka samorazaranju”, pa se prema njenim političkim i historijskim tokovima odnosio kritički, nemajući bilo kakvih zabluda o tome šta je pošlo krivo u modernoj Evropi. Svjestan protivrječnosti evropskog duha, kontradikcije koja se sastoji u stalnoj i žustroj igri između dobra i zla, Filipović je sedimentirao veliko i neobično znanje o razumijevanju društvenih fenomena s akcentom na slojevito i hirurški precizno razumijevanje bosanskohercegovačkog društva u periodu oružane agresije na domovinu i nakon nje. Za Muhameda Filipovića Bosna i Hercegovina bila je i ostala evropska država, istini za volju, sa svojim mnogim specifičnostima i kompleksnim historijskim prilikama, ali ona u njegovom djelu, i prema njegovim riječima, nikako nije terra incognita – od Boga i ljudi napuštena i nepoznata zemlja.

Ako bi se o Filipovićevoj Bosni govorilo jezikom Lukačeve filozofije, njena transcendentalna topografija takva je da se u njoj, koliko god se to činilo teško shvatljivim, ipak, nadvija “zvjezdano nebo koje je zemljopisna karta prohodnih i prolazećih puteva i čije puteve osvjetljava svjetlost zvijezda”. U djelu Muhameda Filipovića Bosna i Hercegovina utoliko je prostrana i u njenom duhu gori Heraklitova neuništiva vatra svijeta “koja je iste prirode kao i zvijezde”. U njegovoj humanističkoj i duhom protkanoj slici Bosne nema tjeskobe, nelagode, muke postojanja – tu se Svijet otvara kao transparencija i beskrajno tkanje dobrohotnog i kontinuiranog smisla u apeironskom horizontu u kome se spajaju planovi imanencije i transcendencije.

Ipak, akademik Filipović je u svom ovozemaljskom životu, u realnosti “stiješnjenog i beskrupuloznog svijeta” (Branko Ćopić / Theodor W. Adorno), bio suočen najprije s onim što pripada fenomenologiji rubnog i zlog. U tom fenomenološkom portretu Svijeta (i Bosne u njemu) nema središta i adekvatnog čvorišta, pa se sveukupna ljudska egzistencija otvara i uprisutnjuje kao niz traumatičnih događaja i punktualnih šokova, koji su radije fragmenti i sekvence negoli smisaoni i uvezani tok logički i ontološki artikulisanih događaja. Kao i Kasim Prohić, Muhamed Filipović bio je svjestan “krletke ljudske sudbine”, one ograničene tačke unutar koje se krećemo u jednoj kontingentnoj egzistenciji, svekolikom relativizmu i banalnoj profanosti svakodnevice. Filipović spada u red onih intelektualaca, filozofa i profesora univerziteta koji su beskompromisno odbili defetizam i eskapizam kao životne opcije. U njegovom djelu i djelovanju kritika se shvaća kao temeljna situacija čovjeka u svijetu. Utoliko, sa distance, njegovo djelo ostavlja jaki utisak moralne superiornosti. U izvjesnom smislu ono je podsjetnik na ono što smo mogli biti i imati i na ono što nismo postali i što smo izgubili u nepovrat.

Ovu suočenost, radikalnu i nepokolebljivu konfrontaciju s onim što predstavlja fenomenologija zla u svojim mnogim oblicima, herojski su podnosili i članovi njegove obitelji. Akademik Muhamed Filipović, filozof, enciklopedista, političar, uradio je sve u interesu Bosne i Hercegovine i institucionalnog definiranja one vrste intelektualne arhitekture koju će Nijaz Ibrulj potpuno precizno nazvati: bosanskim kulturnim bićem. Utoliko je akademik Muhamed Filipović, posebno u svom javnom djelovanju, obraćajući se izravno svim vlastima i svakom autoritetu, istupao iz pozicije filozofske fenomenologije i heremeneutike – kao onaj koji procese i pojave u društvu opisuje, ali i dijegetički tumači, služeći se kompleksnim heurističkim strategijama koje su, uz prefinjeni humor, bile prirodni i lucidni dio njegovog intelektualnog i ljudskog bića.

Iako se danas čini da je “bosansko kulturno biće” kao idealni tip, pa i platonička slika onoga što bi trebala biti temeljna stvar Bosne, napušteno od svih, tek ubogo siroče, to je ideja o kojoj vrijedi govoriti, na koju vrijedi podsjećati i za koju se vrijedi boriti. Lučonoša te ideje bio je Muhamed Filipović. Borba za ovu ideju, u društvu kao što je naše, bila je rabota u korist štete onoga koji se za nju zalaže, sa mučnim, teškim i nepredvidivim posljedicama. Tu se stvari nisu bitno promijenile do danas. Bosna ima posebno repulsivnu osobinu da organski, s gađenjem, odbija svoje intelektualce i intelektualne tipove ličnosti. Filipović, u ovom smislu, nije bio izuzetak, pa i kada je osporavan, bilo je to vrlo često teškim ad hominem uvredama, asperzijama i difamacijama, urijetko i granično smislenim argumentima na koje je i reagovao, ulazeći u slojevite javne debate.

Pitanje koje se postavlja u konačnici jeste: Šta za sve nas, danas, tu gdje jesmo, predstavlja Muhamed Filipović? Odgovor na ovo pitanje najjasnije nalazimo u nekrologiju Nijaza Ibrulja:

“Mi ne znamo da li će doći neko vrijeme kada će nam djela i kritička misao akademika Muhameda Filipovića postati instrumenti spašavanja naše časti pred nama samima i pred drugima. Možda će nas baš ta djela rehabilitirati pred povijesnim zbivanjima koja će tražiti od nas da pružimo evidenciju da nismo na ovom tlu minorna vjerska skupina, ali da imamo vjeru i običaje, da nismo samo etnija nego građani i nacija, da nismo samo Bošnjaci nego Bosanci i Hercegovci, da nismo samo tradicionalno ili čak orijentalistički vaspitani, nego da pripadamo evropskoj i svjetskoj kulturi u kojoj preferiramo prosvjetiteljsku, humanističku tradiciju i toleranciju, ljudska prava, obrazovanje, privatno vlasništvo, jaku ekonomiju, a odbacujemo rigidne identitetske komponente, mržnju, rasizam i ksenofobiju, i neke samo Evropi autentične vrijednosti koje ne bi bile univerzalne.

Muhamed Filipović, profesor filozofije iz Bosne, član Akademije nauka i umjetnosti Republike Bosne i Hercegovine, ostavio nam je tu mogućnost, izborio nam je tu opciju. Možda će nam jednog dana zaista trebati! Jer on nam je pružio bezbroj dokaza da je sve moglo biti drugačije sa Bosnom i Hercegovinom i sa nama! Zato nije vrijeme da se u formi zaborava opraštamo sa Akademikom Muhamedom Filipovićem. Jer još uvijek ne znamo, a može doći mnogo vremena da saznamo, ko će umjesto njega, direktno i javno, govoriti ljudima istinu, ili jednu verziju istine, ili ono što je racionalno prihvatljivo, a što se na racionalan način ne može poricati. On nam je govorio šta dugujemo jedni drugima kao ljudi, kao bića u istom rodu bića koja jesu smrtna, a nisu uvijek racionalna.” (Ibrulj, 223, 2021)

Sagledavajući životno djelo akademika Muhameda Filipovića, nadalje, postavlja se jedno i jedino smisleno pitanje: Gdje je danas i šta je za nas bosansko kulturno biće? Dan kada je umro akademik Muhamed Filipović, pamtit ću, sasvim intimno i lično, po još jednoj neobičnoj situaciji, bio je to jedan i jedini put kad se društvu s Odsjeka, nešto kasnije, pridružila i moja supruga Emina, u nekoj od sarajevskih kafana, dok smo do u sitne sate preslagali utiske, anegdote i uspomene o Muhamedu Filipoviću. Bilo je to svega nekoliko dana prije početka “zaključavanja” i tiranije virusa COVID-19” tiranije svakodnevice, čiji je sastavni dio, po ko zna koji put, bilo masovno umiranje, ljudska patnja i strah od neposredne neodređenosti koju donosi bliska budućnost nihilističkih mreža životnog svijeta.

Akademik Muhamed Filipović nije zaboravljen.

IZVOR: Radio Sarajevo