Predstavljanje knjige „Benjaminovo pismo“ autorice Edine Heldić Smailagić
Povodom obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, JU „Kulturni centar Gradiška“ organizira predstavljanje knjige Benjaminovo pismo autorice Edine Heldić Smailagić koje će se održati u ponedjeljak, 3. aprila 2023. godine u Maloj sali Kulturnog centra Gradiška s početkom u 19.00 sati. O knjizi će, pored autorice, govoriti Kenan Smailagić, a programom će moderirati Željko Blagojević.
Uz pozivnicu na predstavljanje knjige, objavljujemo dvije recenzije:
Pred nama je velika knjiga. Knjiga koja je iskrena, topla i otvorenog srca. Bogata spontanošću, sa primesama dnevničkih beleški, u formi kratkih priča, čitaocu nudi nove mogućnosti za razvoj empatije, razmišljanja na brojne teme, i jasnoću jednostavnih odgovora na brojna pitanja. Empatija je danas u deficitu, nedostaje nam, i što više o njoj govorimo kao da je sve manje ima u međuljudskim odnosima. Autorka knjige je nesumnjivo svima nama pružila podršku da bez straha pokušamo da razumemo bolje prvenstveno sebe, svoju decu, decu sa teškoćama u razvojnim funkcijama, i ljude za koje smo emotivno vezani. Samim tim ova interesantna, nadsve neobična knjiga pruža nam putovanje kroz središte srca i misli, sa kojeg se vraćamo odmorni i preporođeni.
Sa naglaskom na lepotu doživljenih iskustava, jugonostalgični zagrljaj je preoblikavan u sadašnjem vremenu u zagrljaj bez tereta prošlih ratnih vremena što se u knjigama pisaca iz bivše Jugoslavije jako retko sreće. Autorka je otvorila vrata novog vremena, isključivo sadašnjeg, bez gorkih tereta koje nosimo u sebi. Izdvojila je pojedine trenutke doživljaje i pustila ih da slobodno ostave trag u nama, otisak sa kojim ćemo nastaviti živeti drugačije od načina na koji smo živeli dok se nismo sreli sa njenim pričama.
Jasno je uočljivo da je knjiga napisana bez straha da će iskrenost biti skupo plaćena. Smelo od strane autorke ali od nje se takvi sadržaji i očekuju imajući u vidu da ona ne prestaje da ruši predrasude i omogućava više prostora za lična napredovanja. Sa porukom da “poslušamo glas svog detinjstva” i da “ne zaboravimo na sebe” knjigu čitamo radoznalo kao deca. Otkrivamo šta čini rastanke otmenim u njihovim tugama, koja je najvrednija i najnežnija reč na svetu, šta je veće od “volim te”, šta za nas predstavljaju očevi i da li možemo da se sakrijemo od bola? Na ova i još mnoga pitanja nalazimo odgovore kako u ovoj knjizi, tako i u nama samima. U tim procesima otkrivanja postajemo svesni toga da “sitnice” čine ovaj život najvećim na svetu i da se uz kupovinu šešira uvek dobija i osmeh, onaj osmeh koji nam je prekopotreban za svaki novi dan.
Olivera Olja Petrović
„Najljepši ljudi su oni koji su prošli poraze i patnje, spoznali borbe i gubitke te uspjeli izroniti iz svojih mračnih dubina“ – psihoterapeutkinja Elisabet Kbler-Ross.
„A jednom zapisan, kotrlja se govor na sve strane, podjednako onima koji razumiju i onima kojima ne pristaje, i sam ne zna s kim valja govoriti, a s kim ne.“ – Sokrat.
Imajući u vidu da je pismo sredstvo prostorne i vremenske kominikacije i da jednom zapisani govor srca i duše, zauvijek ostaje da svjedoči, da opomene, da pouči, autorka Edina Heldić-Smailagić svoje misli koncepira kao pismo koje šalje na naše adrese. Naslovila ga je Benjaminovo pismo. Prema Bibliji, ime Benjamin protumačeno je kao sin moje boli, s obzirom na to da je autorka rukopis u vidu esejističko-dnevničkih zapisa posvetila svom sinu, ali i drugoj djeci s razvojnim poteškoćama i kašnjenju u razvoju, ne čudi što se odlučila baš za taj naziv buduće knjige.
Između majke i djeteta postoji neraskidiva biološka veza koja prerasta u dubok emotivan odnos. A taj odnos postaje mnogo snažniji kad dijete ima razvojne teškoće. Ublažavanje i prevazilaženje tih teškoća uveliko zavisi od majke. Dakle, njena uloga je ključna. Autorka ovog rukopisa, ostvarila se u dvije uloge. Prva je brižne i, nadasve, požrtvovane majke, a onda i kao neko ko je imao dovoljno entuzijazma, energije, rječitosti, a prije svega ljubavi, da zapiše svoje misli i da ih podijeli s onima kojima su podrška, smjernice i istrajnost ključne u borbi s onim što se može nazvati izazovno dijete. Uostalom, podrška je potrebna svim ljudima koji treba da nauče šta sve djeca s razvojinim teškoćama i njihovi roditelji prolaze, da se upoznaju kakva je njihova borba, a što je najvažnije na koji način se treba odnositi prema njima, ali i da spoznaju kako se nositi s tim, u čemu je tajna uspjeha. Autorkina tajna uspjeha je u prihvatanju i poštovanju svog djeteta upravo onakvog kakvo jest, njegovom veličanju, što pokazuje riječima „Rodila sam pobjednika“, iako je bio zadnji u trci trotinetom, njegovo učešće i prihvatanje od druge djece je najveća pobjeda; zatim u stalnom bodrenju – „Biću ja bilo šta da privučem njegovu pažnju i da on progovori, biću ako treba i „kinđur majka“ jer prava majka ugađa, prije svega, djeci, pa onda sebi“ i u radovanju njegovom uspjehu. Sve navedeno ukazuje da je, i koliko je, prije svega, važna percepcija majke u razvoju djeteta. Najveću bitku, bitku sa samom sobom, autorka je izvojevala, jer prihvatiti činjenicu da je vaše dijete drugačije, kako autorka naglašava „izuzetno“ je teško. To znam iz iskustva, jer sam i ja, kao neko ko piše ovaj osvrt, takođe, majka sina s razvojnim teškoćama. Nakon te, predstoji bitka sa ljudima iz okruženja u kom živite koji vide samo nedostatke djeteta, a ne ono u čemu je ono posebno, i ono što dijete može, u čemu je izuzetno. „Mi živimo u koroni od kako sam se ja rodio. Mene ne grle.“ riječi su dječaka Benjamina iz eseja Benjaminovo pismo. Riječi nad kojim se trebamo zamisliti, preispitati i probuditi ono dobro u sebi… Autorka ukazuje na to da djeca s razvojnim teškoćama nisu, u dovoljnoj mjeri, ili nisu uopše, prihvaćena i podržana u socijalnoj sredini u kojoj žive. Unatoč tome ne jenjava njena želja, nada i vjera. Prepoznajemo to u rečenici: „Želim da dobro uvijek u ljudima pobjeđuje zlo.“
Slavojka Kokić, magistar razredne nastave
