PORTRET: Tvrtko Kulenović – pouzdani svjedok vremena

Tvrtko Kulenović (1935 - 2019) , teorijski osviješten, zauzima poziciju između teorije i prakse, poziciju izuzetno važnu u okviru postmodernističke poetike. On postmodernistički ukida razliku između visoke i niske umjetnosti, povezujući sve sa svačim. Time njegovi romani bez filtera pokušavaju tekstualno prikazati stvarnost kakva jeste, a ne kakvu je mi vidimo ili kakvu bismo je željeli vidjeti. Tako se, recimo, njegov roman Istorija bolesti sastoji od niza tekstova koji onda zajedno čine jednu formu fragmentiziranog, hibridnog romana.
 PORTRET: Tvrtko Kulenović – pouzdani svjedok vremena

Piše: Muris Bajramović

Prvi radovi iz njegove osebujne bibliografije, danas svakako vrijedne pažnje, nastali su početkom sedamdesetih, tačnije 1970. godine kada je napisao putopis Odanost jugu. Četiri godine nakon njega objavio je prozno djelo Putovanja, koje je književna kritika označila kao putopis, ali i kao roman. Romane piše od 1987. godine, kada je objavio Kasino, nakon čega slijede romani Čovekova porodica (1991), Istorija bolesti (1994), Jesenja violina (2004). Ujedno je objavljivao književnu kritiku i eseje, od kojih su zapažene Lektire I, II i III, a naročito Rezime, u kojoj je i čuvena Autorefleksija. Pisao je radiodrame, putopise, pripovijetke, ali i zahtjevnu formu kratke priče. Bošnjačka zajednica kulture Preporod organizirala je 2009. godine naučni skup o književnom djelu Tvrtka Kulenovića, na kojem su govorili eminentni književni kritičari. Za živućeg je pisca to svakako bila potvrda njegovog umjetničkog rada i svojevrsno priznanje književne i estetske vrijednosti. Druga potvrda da se radi o značajnom piscu u Bosni i Hercegovini bila je vijest da je prof. dr. Tvrtko Kulenović nedavno nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.
Uz njegov umjetnički rad u književnosti svakako ne bismo smjeli zanemariti i dugogodišnji profesorski rad sa studentima kojima je otkrivao estetiku Zapada i estetiku Istoka. Ne smijemo zaboraviti ni činjenice o studijskim putovanjima širom svijeta (uključujući i Fulbrightovu stipendiju dva puta) kao i brojne nagrade koje je pisac i profesor dobio. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Autor je preko 300 naučnih i stručnih radova, od kojih je sedamdesetak iz oblasti teatrologije. Iz osebujne će biografije, vjerujemo, naredne generacije ispisivati retke književne kritike, stoga ćemo u uvodnim napomenama čitaocima barem donekle osvijetliti njegov književni rad.

Pouzdani svjedok vremena

Dakle, Tvrtko Kulenović javlja se u književnosti sedamdesetih godina, kada na svjetsku književnu scenu stupa postmodernizam. Neodredljiv i sveobuhvatan, postmodernizam se uspio bez neke specifične i određene definicije implementirati u mnoge sfere društvenog života. Postmodernizam, kažu teoretičari, ne znači ništa i znači sve. Obično je označen kao pluralistički pravac, odnosno kao jedno stanje u kojem kolaju određena značenja, tj. značenja koja se proizvode. Pojam je postmoderne globaliziran i danas je ujednačen svugdje u svijetu. To bi značilo da su se na tržištu književne proizvodnje, ali i proizvodnje književnih vrijednosti, uz dakako sve prisutniju ulogu i mjesto čitaoca, bosanskohercegovački pisci našli rame uz rame sa svojim kolegama širom svijeta. To je relativno rano za bosanskohercegovačku i bošnjačku književnost osjetio Tvrtko Kulenović. Njegov književni diskurs uklapa se u poetiku postmodernizma te će skoro u svim svojim djelima istupati kao postmodernista. Ključan je u tome njegov roman Istorija bolesti, koji je realiziran na uzusima poetike postmodernizma, poetike ratnog pisma, odnosno poetike svjedočenja ratnog užasa u Sarajevu. Ovaj roman i nastao je u opkoljenom Sarajevu i u njemu je i objavljen 1994. godine, što predstavlja izvrsnu kulturološku i književnu činjenicu.
Intertekstualno, svi Kulenovićevi romani čine jednu veliku hibridnu cjelinu. Također, može se zaključiti da temama historije Kulenović opsesivno piše čitav svoj život. Njegovo problematiziranje historije prelama se i kroz poetiku odnosa s Drugim, čime se nude modeli otvorenog djela i komunikacije s čitaocem. Pri tome se osvješćuje fragmentarnost svijeta, uz njegovu stalnu upitanost o smislu, o kraju, o sistemu, ideologijama… Kulenović zauzima poziciju vrhunskog intelektualca erudite koji svjesno kritički dekonstruira svijet u kojem živi, bilo da se radi o poimanju i viđenju historije ili individualnog iskustva patnje u opkoljenom Sarajevu. Ili pak vrijednosti intimističkog poimanja svijeta pojedinca koji se ostvaruje u okvirima poetike nove osjećajnosti, kao u romanu Jesenja violina.
Kulenović, teorijski osviješten, zauzima poziciju između teorije i prakse, poziciju izuzetno važnu u okviru postmodernističke poetike. On postmodernistički ukida razliku između visoke i niske umjetnosti, povezujući sve sa svačim. Time njegovi romani bez filtera pokušavaju tekstualno prikazati stvarnost kakva jeste, a ne kakvu je mi vidimo ili kakvu bismo je željeli vidjeti. Tako se, recimo, njegov roman Istorija bolesti sastoji od niza tekstova koji onda zajedno čine jednu formu fragmentiziranog, hibridnog romana. Na stranicama čitamo tako eseje i kritike o svjetskim piscima, kao o Borhesu, naprimjer, zatim Zekin dnevnik (kao dnevnik brata lika pisca u romanu), zatim radiodramu, pa dio Shine on, You Crazy Diamond, u kojem se pripovjedač autorefleksivno i autokritički vraća na svoje teme i tekstove iz prethodno objavljenih djela, da bi roman nastavio svoj tok u formi eseja o Kišu, da bi se odmah vratio na ratnu priču i kulturološko poimanje smrti, ali i smrti u ratnom Sarajevu. Ove, na prvi pogled nepovezane teme i motivi, na nekom dubljem nivou, nekom dubljem značenju, ipak su povezane, ma koliko se to činilo u prvi plan nemogućim. Stoga su čitaoci uvijek u pažnji, jer djela Tvrtka Kulenovića zahtijevaju pomno čitanje i slušanje.

Zasebni svjetovi Kulenovićevih knjiga

Poetički put Tvrtka Kulenovića začinje se u Putovanjima, nastavlja u Kasinu i završava u Istoriji bolesti. Ostali su romani samo intertekstualne dopune na planu idejnosti, historiografske metafikcije ili igre / dekonstrukcije označitelja kulture, povijesti, književnosti, svijeta. Potraga koju Kulenović začinje u Putovanjima jeste potraga za sistemom vrijednosti. Taj se sistem na kraju uspostavlja u Jesenjoj violini.
Iz kratkog uvoda u književno i kritičko djelo, ali i rad u teatrologiji, možemo zaključiti da je riječ o osobi koja je svoj profesionalni rad do smrti iskazivala na raznim poljima: umjetničkim i naučnim. Osobena duhovnost autora i njegova intelektualna zaigranost i radoznalost oslikavala se redovno i u njegovim tekstovima, tako da čitaoci zaista mogu u tome istinski uživati. Njegove knjige otvaraju se kao zasebni svjetovi koje je moguće istraživati na niz načina. Da bismo tu tezu i potvrdili završit ćemo riječima Tvrtka Kulenovića iz Autorefleksije: “Ne polazim od toga da sam postao dovoljno ‘važan’ da mogu da pišem o sebi. Polazim od toga da sam uvijek, i pišući književnost i pišući o književnosti, pisao o sebi, i da je svaki pisac koji se istovremeno bavi i književnom kritikom i naukom o književnosti, dakle svaki onaj koji je, razumijevajući književnost iznutra, istovremeno razvio i optiku da je posmatra spolja, dužan da piše o sebi: u takvoj situaciji dolazi do ukrštanja linija koje može da bude veoma korisno i za književnost, i za književnu kritiku i za nauku o književnosti. Posebno može da bude korisno drugim piscima, mladim piscima, jer svako pisanje o sebi, i u ‘životu’, i u književnosti je pisanje drugima, svaki dnevnik je pošta, pisac uvijek nudi svoj život drugima ljudima, a drugim piscima nudi i svoj književni život.” Upravo je njegovo djelo jedan veliki poziv na dijalog, veliki poziv na komunikaciju, kako čitaocima tako i sadašnjim i budućim piscima i književnicima. Djela Tvrtka Kulenovića sabrana su i lahko dostupna čitalačkoj javnosti, stoga bi taj dijalog mogao upravo već sutra (ako ne i danas) započeti.

Fotografija: Magazin Stav
Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.