Poezija: Refika Dedić

SREĆO, GDJE SI

Zrake sunca miluju lice

vjetrić kradomice uzima poljupce

U daljini vrhovi planina

u zagrljaj k nebu hrle

Glasovi (ne)komuniciranja odzvanjaju

sjene druženja uz valcer pozdrav šalju

Talasi obale kratkim poljupcem spojiše

oblaci u pratnji neba plaveti krenuše

Uz naklon nalaženja

vrte se u krug sjećanja

Misli silaze niz kamenje

talasi zapljuskuju riječi ohrabrenja

Izdvajam se od nakupina snova

u hrpu nasumice poslaganih

U društvu sa sobom

bacih osmijeh

Dotakoh sreću

očima ljubavi

OVDJE MI JE BITI

Izolirana

u ugao stjerana

sama

uz jutarnju kafu

tražim način

preživljavanja

u središtu vrtloga

vrijeme trošim

u sukobu nemira

u prijeziru lica

okoline (ne)razumijevanja

pokušavam učiniti korak

pobjeći

noge ne reagiraju

zapovijed ne primaju

tu mi je biti

tavoriti

čekati

dodir

sudbine

Refika Dedić rođena je u Bagu (Bužim). Osnovnu školu završila u rodnom gradu, srednju u Bihaću, Pedagošku akademiju u Banjoj Luci, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Poeziju počinje pisati još u osnovnoj školi, ali tek kao profesorica počinje se intenzivnije baviti poezijom. Ljubav prema lijepoj pisanoj riječi njena je opsesija, njena ljubav. Mašta o svijetu blagostanja za sve, a ne samo za „izabrane“. U svojim pjesmama propagira mir, ljubav i istinu. Objavila je pet zbirki pjesama: Išćem hair, upijam mir (1999), Injekcija razuma na prijestolju (2002), Ispovijest na dlanu (2011), Uz kafu razgovora (2016) i Sakura (2021). Pjesme su joj objavljene u brojnim antologijama i zbirkama međunarodnog karaktera. Član je brojnih udruženja kako u domovini tako u regiji i šire.