Poezija: Ljubica Ostojić

DJEDOVI

Šta Djedovi na nebu rade?
Oni voćke mlade rado sade,
Da zvjezdanog ploda dadu,
Unucima dolje, za nagradu.

Šta oni još na nebu čine?
Motre na rast djedovine,
Da im unuci ne zanemare,
Neke lijepe običaje stare.

Ozgor rado pripovjedaju
Pred ulazak unuka u san,
Kako im sjetovi izgledaju,
Na neki divan davni dan.

Sanjarica san taj tumači:
Usnut svog Djeda s neba,
Uvijek sretno sutra znači,
A tog bome uvijek treba.

BAKE

Šta rade stare Bake
Kad odu u nebo
Da tamo žive?
One smotaju oblake,
Pa pletu za unuke
I za unučice,
Džempere i kapice:
Bijele, ružičaste, sive;

Šta tamo još rade Bake?
Hvataju sunčeve zrake,
Pa tkaju finu svilu,
Šivaju haljinice lake,
I košulje sunčane,
Za unučice i unuke,
Radosno, bez muke;

A šta te stare Bake
Koje na nebu žive,
Zapravo tamo učine,
Od sve silne mjesečine?
Smišljaju slastice nove,
Pa onako slasne, svježe,
Šalju unucima u snove;

Zar oni što tamo borave
Sve ovdje ne zaborave?
Može se dosta staviti
U zaborave plave,
Ali se unuci ne mogu
Nikako zaboraviti,
Jer oni zapravo dolaze
U ovozemna gnijezda:
Uprav s dalekih zvijezda.

POLJUPCI ZA ONE IZ BAJKI

U bajci o Crvenkapici
Odluku bih o poljupcu
Imala baš vrlo laku,
Od srca bih poljubila
I Crvenkapicu, i Baku.

I u Snjeguljici mi je
Odluka isto laka:
Neka Princ poljubi
Usnulu Snjeguljicu,
Sedam ću poljubaca
Podijeliti, na sedam
Dragih mi prijatelja,
Sedam Patuljaka.

U bajci o Pepeljugi
Nikog ne bih ljubila,
Radije bih bila Vila
Što čarolijom stvara
One balske haljine
Raskošne i duge,
Za male Pepeljuge.

Na bih poljubila
Ni Kuku Kapetana
Iz Petra Pana,
Ni Pinokia, nestaška,
A nešto ne bih niti
Parincezu, na zrnu graška.

Ali ima jedna daleka,
Najljepša Princeza,
Ponekad i dobra Vila,
Ariel, moja unučica,
Nju bih rado poljubila.