Počeci pozorišnog života u Bosni i Hercegovini
Počeci pozorišnog života u Bosni i Hercegovini sežu u daleku prošlost, negdje u prvu polovinu 15. stoljeća, kad jedna grupa zabavljača, žonglera i svirača vojvode Sandalja Hranića boravi i nastupa u Dubrovniku. U to doba jednako se zabavlja vlastela u Bosni i na Humu, kao što to čini plemstvo u Dubrovniku ili bilo koje zemlje tadašnje Evrope; uveseljavaju ih glumci raznih sposobnosti: žongleri, svirači, igrači, komičari, imitatori, parodisti, dreseri, gutači plamena, cirkusanti, bufoni i histrioni. U Evropi ih u to vrijeme nazivaju: saltatores, balatrones, tyhmelici, bufones, gladiatores, praestigiatores, palestritae, jokulatores i sl.
Prema nekim dokumentima iz tog vremena, vidi se da je evropsko pučko pozorište osvajalo naše pozorište već od 10. stoljeća, pogotovo iz Njemačke (šplimani), Rusije (skomorosi) i Italije (bufoni). Oni su najdirektnije utjecali na razvoj našeg pozorišta tog vremena.
Početaj i razvoj teatra u Bosni i Hercegovini povezan je sa dubrovačkim pozorišnim životom. Dubrovčani su već na početku 15. stoljeća priređivali svečanosti na dan svetog Vlaha. Čuvene su dobrovačke maškare uz poklade u kojima su učestvovali razni zabavljači: leutari, trubači i drugi svirači i igrači, žongleri, bufoni, histrioni, uveseljavajući puk i vlastelu. Te igre maškara bile su neka mješavina stila evropskog zabavljačkog teatra i paganskog naslijeđa, slavenskog i ilirskog – obreda i običaja. U tim svečanostima učestvovali i artiski bosanske i humske vlastele i za svoj trud i vještine dobijali od dubrovačkih gospara značajne poklone u hrani, odjeći i novcu. Iako su to, uglavnom, anonimni umjetnici, ipak su neka imena ostala i zapisana, kao što su glumci i komičari, bufoni, Pribinja iz trupe Sandalja Hranića i Mravac iz Kosačine trupe.
Vrata Dubrovnika bila su otvorena za vrijeme spomenutih svečanosti i puku koji je živio u pozadini ovog grada, uglavnom hercegovačkom stanovništvu, tako da su se atmosfera i raspoloženje prema ovakvim priredbama prenosili daleko van zidina, duboko u unutrašnjost.
Kako su bosanski umjetnici prisustvovali pokladim priredbama, tako su i dubrovački umjetnici bili na bosanskim i humskim dvorima, istina najviše muzičari, naprimjer kneza Vladislava Vojinovića, gospodara Huma i Konavla; Tvrtka II, na njegovoj svadbi, zatim na svadbi kralja Stjepana Tomaša i kćerke Stefana Vukčića, kao i na mnogim drugim zabavama i priredbama bosanske i humske vlastele, vojvoda i kraljeva: Kotromanića, Kosača, Hrvatinića, Pavlovića…
Naravno, pored Dubrovnika, i razne trupe zabavljača iz Italije i Francuske gostuju na spomenutim dvorima bosanskohercegovačkih velmoža. Sve je ovo doprinijelo tome da se razvija pozorišni život kakav je bio i drugim evropskim zemljama i da pored glumaca koji su živjeli uz kraljevske i vlasteoske dvorove ožive i aristitičke družine u narodu, najviše u gradovima, zabavljajući puk na trgovima i vašarima. Specifikum je taj da je ova vrsta glumaca živjela bez plaće i bilo kakve sigurnosti, čak i za život, za razliku od dvorskih artista, koji su bili plaćeni i nagrađivani za svoje izvedbe.
Ali takva je sudbina uskoro snašla sve umjetnike, jer je naišlo vrijeme glumačke pogibelji u toku gotovo tri puna stoljeća, kao posljedica inače nesmiljenog progonstva glumca od crkvenih vlasti širom Evrope. Dolazak Osmanskog carstva na ove prostore uvjetovao je stanje u kom se po nekim interpretacijama islamskih zakona čovjek trebao potiskivati iz pozorišne igre. No, to je bilo teško, pa su se pojavili razni oblici pozorišta: narodna gluma, ulično pozorište, barokno, a nekad u 19. stoljeću i turski teatar karađoz. Karađoz je pučka vrsta teatra, riječ je o lutkarskom pozorištu, čije je porijeklo od indijske pralutke Vidušake. Ubrzo se ovo pozorište prilagodilo bosanskim prilikama, iskazujući misao i duh naroda. To se vidi po prilagođenosti likova novim prilikama i karakterima. Karađoz je govorio našim jezikom, stvorio je i prikazivao svojevrsne tipove: – žrtvu svoje čednosti Karađoza, prepredenog i lukavog Hadži Hajvata, zulumćara i pijanicu Bekri-Mustafu, indigniranog predstavnika uleme (vjerske inteligencije) fenjerli Mehmed-efendiju, škrca Bosne kadli Mešu i dr.
Negdje od polovine 19. stoljeća naglo se počinje razvijati pozorišni život u Bosni i Hercegovini. Već 1840. godine javlja se školsko pozorište učitelja Aleksandra Banovića u Sarajevu, a potom i Diletantsko pozorište Steve Petranovića, učitelja u Tešnju 1865. i 1866. godine sa dvije predstave: Hebbelova Judita i Schillerovi Razbojnici.
U drugoj polovini 19. stoljeća u Sarajevu djeluju i tri kućna pozorišta, koje organiziraju: engleski konzul Holmes, pruski konzul Otto Blamm i braća Despići. Prva družina koja je prešla granice Bosne i Hercegovine gostovala je u Sarajevu 1865. godine, a došla je iz Šapca. Sarajevski muselim Sejid Mehmed Fadil u svom zapisu tvrdi da je publika dobro prihvatila ovo pozorište, koje je čak i materijalno bilo nagrađeno.
Priredio: Elmir Spahić
IZVOR: Miroslav Avram, Umjetnost govora, Poslovna zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987.
