PAPO: Inat

Piše: Eliezer Papo

Ako je postojalo nešto što je ujedinjavalo sva četiri naroda i sve četiri konfesije u Sarajevu – onda je to bio inat.  Sarajlije često, ukazujući na tursko porijeklo same riječi, tvrde da su im i inat, a ne samo ime mu, Turci ostavili u amanet.  Oni koji dobro poznaje Turke, barem ove današnje, kažu da je u turskom poimanju svijeta inat prvenstveno inat s drugim.  U Sarajevu, međutim, inat je bio prvenstveno inat sa samim sobom – pa tek onda, ako čovjeku ostane vremena i živaca (ipak je svak sam sebi najpreći), i s drugima.  Prevario bi se ko bi ustvrdio da je inat sociopsihološka pojava.  Možda negdje drugdje.  U Sarajevu inat je bio stil, način života, životna filozofija – a nerijetko i nekakav i nečiji smisao života.  Nije se živjelo i sa inatom – nego za inat.  Nek crknu neprijatelji, nek zavide dušmani.  Inat je bio jedna od rijetkih stvari koja je bilo dobro podjeljena i između i unutar raznih grupa koje su tvorile Sarajevo.  Sarajevski Srbi citirali su mnogo češće od beogradskih onu narodnu pjesmu po kojoj se Marko ne bi poturčio ni za pare ni za pusto blago – dok, recimo, za inat već bi.  Bez da trepne.  Ako, i imao bi rašta.  Muslimani, su, opet, sa posebnom afekcijom pokazivali spomenik inatu – kuću, koja je svojevremeno stajala na mjestu Vijećnice – pa su je Austrijanci srušili (uz protunaknadu, Austrijanci k'o Austrijanci) – a vlasnik kuće samo prešao na drugu stranu Šeher-ćehajine ćuprije i podigao istu onakvu kuću kakvu su mu srušili, u zeru istu – pa joj narod, znajući uvijek prepoznati i odlikovati prave vrijednosti, nadjenu ime inat-kuća.

Vele da se tamo ne inate samo ljudi.  Jok, nego i rijeke, i planine, i vjetrovi – pa čak i zgrade.  Kuće, džamije i česme inate se jedna s drugom.  Tako, recimo, ima džamija koja se zove Pobjeguša.  Bio jednom neki trgovac, bogat i duševan čovjek.  Jednom tako misleći koji bi sljedeći sevap mogao upisati kod Boga učini mu se da nema većeg i ljepšeg djela nego podići džamiju.  Kako je rekao tako je i učinio.  Uvakufi dio imanja, od čega se trebala izdržavati zgrada, kupi polje i japiju,[1] uze radnike – i s bismiletom[2] započe posao.  Prvo su napravili samu džamiju, jednostavnu ali čvrstu građevinu od bijelog kamena sa prozorima u poluluku.  Kad su priveli kraju gradnju džamije počeše graditi minaret.  Radnici su radili cijelu cijelcatu sedmicu – i pred očima mahalalija poče nicati čusta kamena minara.  Krajem desetog dana privedoše radove kraju.  Ostalo je samo još da sutra pokriju bakrom špicasto kube minareta – i mirna Bosna.  Ali tu se prevarili.  Minaret im je oštro zamjerio što su ga počeli graditi tek kad je džamija bila gotova, kao siroče – onako za potkusur.  Nije im htio kvariti posao na početku.  Jok, čekao je da završe – a onda, eto, te noći koja ga je razdvajala od pokrivanja odluči da im pokaže svima, i trgovcu, i radnicima, i mahalalijama – pa, na koncu, i samoj džamiji kojoj, izgleda, ionako nije bilo posebno krivo što su se tako ponijeli prema minaretu – jer za svo vrijeme nepravednog zapostavljanja nije riječi rekla jedne jedine riječi.  E saćete svi vidjeti da i minaret ima čast, jašta radi – govorio je minaret upinjući se iz petnih žila da se odmakne od džamije – i, vjerovali ili ne, uspio je prevaliti dobrih dvadeset metara, sve sa temeljima, i bez da mu i jedan kamen otpadne.  Tolika je snaga inata i kod običnog minareta.  Ujutru dođoše oni radnici.  Nisu mogli vjerovati svojim očima.  Bez mnogo priče, jer ko bi im vjerovao, srušiše minaret, preniješe kamenje do džamije – i dadoše se na rad.  Malo po malo, minaret je ponovo rastao na svom prvom mijestu, i već je bilo dogovoreno da će tog i tog dana u novoj džamiji po prvi put klanjati sabah.  Sav se komšiluk spremao da obilježi taj  svečani događaj.  Pred zoru, s prvim pijetlovima, trgovac koji je naumio tog dana biti imamom u svojoj zadužbini, praćen većom skupinom vjernika grabio je prema džamiji krupnim koracima.  Polako im se razdanjivalo pred očima, i u nevjerici vidješe da je minaret pobjegao od džamije dobrih tridesetak metara.  Šta da rade?  Ovo džamija nije.  Džamija bez minareta – to ima.  Ali minaret bez džamije?  To niti ima niti može biti.  Odgodiše proklanjavanje, sazvaše ponovo radnike, srušiše minaret i ponovo ga podigoše.  Ali obnoć minaret ponovo pobježe. Sedam puta su ga rušili – i sedam puta im je bježao.  Sedmi put stari mahalski hodža reče trgovcu: Slušaj, minaret ima vremena – ali mi nemamo.  Odlučiše da stvar ostave onako kako i jest.  Otad je vele običaj kod sarajevskih muslimana da se džamija i minaret grade zajedno, mic po mic, koliko da ne bude zazora i podozrenja među njima.  Razboru skloniji tvrde da je tako nešto nemoguće – i da je cijelu storiju sa minaretom izmislio neki neimar pjano koji od rakije nije vidio gdje mu je džamija a gdje minaret, a radnici nisu obraćali pažnju šta i kako grade – jer su bili plaćeni da grade kako im se kaže – a ne da misle i paze.  Ja, i tako sedam puta – odgovarali su im zainaćeni sagovornici koji su više vjerovali u prvu verziju.  U drugoj ionako nije bilo ništa za vjerovati.

Jevrejska su djeca prolazeći pored ove džamije često izvikivala stih iz Psalama: ‘Im Adonaj lo jivne vajit – šav amelu bonav bo’ – ‘Ako Gospod ne gradi dom – džaba se trude oni koji ga grade’.[3]

Tako je to bilo u ona vremena kad su ljudi hvaleći inovjerca pazili da se slučajno ne pomisli kako mu hvale i vjeru.  Hrišćani bi muslimanu, kad bi ga hvalili, rekli: alal ti vjera (ili alal mu vjera – ako su ga hvalili u odsustvu) – nek ti je prosta vjera.  Dobar si čovjek – opraštamo ti što pogrešno vjeruješ.  Ni muslimani nisu smatrali da to što i hrišćana ima dobrih ljudi govori nešto o Hrišćanstvu.  Hvaleći hrišćanina obično bi dodali: ne hvaleć’ mu zakona.  K'o biva: on je dobar – iako mu vjera ništa ne valja.  Ni jednim ni drugim nije bilo čudno što baš hrišćani alale – a ne opraštaju, i što baš muslimani govore o zakonu – a ne o dinu.  Bitno je da su se lijepo podjelili – i da se zna šta je čije.

Poslije su u čaršiju došli neki novi ljudi koji su bolje čuli šta se govori – nego što su vidjeli ko i kome, pa su pobrkali red do te mjere da danas ljudi iste vjere (uključujući i ovu komunističku u čovjeka i bolje sutra) govore jedan drugom (h)alal (ti) vjera.  Istini za volju, muslimani kažu halal – a hrišćani alal – ali sve druge konotacije su se odavno izgubile.

Neprevaziđena legenda sarajevskog inata bio je bez sumnje Nikola Teški Radnik.  Ko ga je znao – znao ga je pod tim imenom.  Bio je malo ‘u pet kod ringišpila‘, kako se to u Sarajevu lijepo kaže – ali uz to, ili možda upravo zbog toga, i oči, uši – i, što je najvažnije, usta grada.  U turska vremena budale su bile više neka vrsta društvene ustanove nego li lično stanje duha.  Biti na svoju ruku nosilo je sa sobom društvenu odgovornost.  Budale su bile ventil koji je regulisao i popuštao pritisak u loncu u kome su se svi kuvali.  Njima je bolest duha obezbjeđivala bezbjednost tijela – i zato su uglavnom neometani mogli govoriti javno ono što je ležalo zapretano duboko u srcima njihovih sugrađana, šprdati se s onim od čega je čaršija strahovala, i vikati na sav glas ono što se po čaršiji šaptalo.  Kada se sve ovo uzme na um postaje jasno zašto su budale predstavljale vitalni interes svih segmenata gradskog društva.  Jedna poštena kasaba kojoj je stalo do imena i ugleda morala je imati i dežurnu budalu.  Nedostatak iste bi je degradirao u najobičnije selo.  Nije da na selu nije bilo duševnih bolesnika.  Jednostavno, tamo su oni bili obični bolesnici, bez ikakve posebne društvene uloge.  Nije ih se slušalo, njihove riječi se nisu prepričavale, niko ih nije podsticao i ohrabrivao da govore ono što drugi ne smiju.    U gradovima Orijenta budale su bile besplatno pozorište, narodni parlament.  Stoga i nije čudo što su budale postale indikator razvijenosti  nekog mjesta.  I drugdje se grad bez pozorišta smatra većim selom.  Vele da su Andrića jednom pitali da li i danas svaki bosanski grad ima po jednu budalu – a da je on odgovorio da danas ima po jedan pametan.

Svakodnevna dobro odmjerena kombinacija straha i smijeha bile su u Turskoj, izgleda, najbolje sredstvo za spriječavanje ustanaka i pobuna.  Na koncu, neosporno je da oni krvnici koji su u svome bijesu kažnjavali i budale nikad nisu uspjevali dugo zadržati vlast.  Sarajlije tvrde da je osoba kojoj je Bog uzeo pamet ili strašan grješnik ili veliki pravednik.  Bilo kako bilo u njih ne treba dirati – Bog ih je sebi obilježio.  Ako se radi o pravedniku, Bog će ga osvetiti – a ako li, pak, o grješniku – onda mu je to očigledno bila dobro odmjerena kazna kojoj nije trebalo ni oduzimati ni dodavati – jer Bogu ne trebaju pomoćnici.

Bilo kako bilo, Sarajevo je dobilo u naslijeđe, a potom još i usavršilo otomansku instituciju narodnog glasnika.  Kad su u II Svjetskom Ratu Nijemci ušli u Sarajevo ovu je časnu funkciju obavljao rečeni Nikola Teški Radnik.  Odmah je uvidio da je posla mnogo – a vremena malo, pa zavrnu rukave i baci se na posao.  Na sam prvi dan kad je prašnjava kolona njemačkih vojnika ulazila u grad, negdje u Aleksandrovoj ulici Nikola se baci na cestu koliko je dug i širok, pa ležeći pred njemačkim kaminonima poče vikati koliko ga grlo nosi: Halt! Halt! Halt!  Vozaču kamiona nije dugo trebalo da shvati da pred sobom ima bolesnog čovjeka.  Kamion se zaustavi, vojnik izađe iz kamiona i pristupi Nikoli da ga ukloni s puta.  Ovaj skoči na noge lagane pa poče objavljivati: Samo dva čovjeka u cijeloj Evropi mogu zaustavit’ njemačku vojsku – ja i Hitler.

Jugoslavija ubrzo bi podijeljena između okupatora i njihovih domaćih sluga.  Dalmacija s ostrvima bila je dodijeljena Italiji – ali je ustaška vlada u Zagrebu dobila zadovoljštinu u okupaciji Bosne.  Njemačke su trupe Bosancima, ili barem arijevcima među njima, donijele novo NDH državljanstvo.  Bosanski Jevreji, sada Židovi, morali su biti izdvojeni od ostatka populacije kako je ne bi kontaminirali tjelesnim i duševnim nedostacima svoje rase.  Na mnogim je kafanama već u prvim danima okupacije osvanuo natpis: ‘Židovima i psima zabranjeno’.  Oni koji su njemačkim predrasudama po svaku cijenu htjeli dodati i svoje lokalne proširivali su slogan u: ‘Židovima, Srbima i psima zabranjeno’   – a posvećenici Hitlerovog rasnog nauka ponosni kako su brzo i dobro savladali gradivo nisu preskočili ni Rome – nego su na svoje radnje stavljali natpise: ‘Židovima, Srbima, Ciganima i psima zabranjeno’.

Židovi ne smiju prodavati arijevcima.  Židovi ne smiju kupovati od arijevaca.  Židovi se ne smiju kretati ulicom iza šest uveče.  Židovi moraju nositi žutu traku na kojoj će crnim slovima tog i tog omjera stajati napisano ‘Jude – Židov’ – samo su neki od rasističkih zakona krvave NDH.

Nikola, usta grada i njegov um, nije se smirio dok nije našao način da pokaže šta misli o NDH, njenim zakonima i njenom rasnom čistunstvu.  Jednog jutra Isusov kip koji je s pročelja sarajevske katedrale blagosiljao prolaznike osvanu okićen žutom trakom.  Svijet koji je prolazio ispred katedrale vjerovatno ne bi ni obratio pažnju na detalj, barem ne tako brzo, ali Nikola se već pobrinuo da im lično skrene pažnju.  Stao je ispred katedrale i pokazujući prstom na Isusa počeo galamiti koliko ga grlo nosi:

–      Šta si ti zamislio?  Ti sam od svih Jevreja da prođeš bes trake?  A, ne, ne, ne može kod mene!  Jok, jok!  Nikako!

 Svijet se smijao od srca – a Nikola je nastavio sa svojom tiradom

 –      Jeste vid'li vi pokvarenog Jevrejina? – pitao je unoseći se ljudima u lice.  Viditel’ đe se sakrio?  U samu crkvu.  Misli crkva će ga spasit’.

 Vrijeme baš i nije bilo za smijanje – ali ljudi koji su zatekli pred katedralom naprosto su pucali od smijeha.  Nikola se opet okrenu Isusu:

–      Jesil’ ti stvarno mislio da te nećemo prepoznat’?  Da te nećemo dojavit’.  Glumiš tu nekog vel'kog katolika.

Ustaška policija ubrzo prekide zabavu.  Nikolu prebiše na licu mjesta, svijet rastjeraše – a Isusovom kipu, s mnogo muke, skidoše traku.

U to je vrijeme počeo izlaziti i ustaški list ‘Hrvatski Narod’ koji je sebi u zadatak stavio objašnjavanje i razlaganje Hitlerove rasne teorije.  Ni tu Nikola nije časa časio, odnekud nabavi izvjesan broj primjeraka rečenog lista – pa poče vikati po cijelom Sarajevu:

–        Hrvatski Narod  dvije kune!  Hrvatski Narod samo dvije kune!  Hrvatski Narod – još malo pa nestalo!

Sarajlijama nije trebalo mnogo da razumiju Nikolinu igru.  Namjerno, kako bi mu omogućili da što duže izvikuje svoj slogan, niko nije htio kupiti posljednji primjerak lista koji mu je ostao u ruci.  Nikola je prolazio iz ulice u ulicu i vikao:

 –        Hrvatski Narod samo dvije kune!  Hrvatski Narod – skoro nestalo!  Posljednji primjerak Hrvatskog Naroda!

Trojica ustaša, u novim uniformama, svježe obrijani, ispeglani  i uređeni šetkali su se srijedom Ferhadije ulice, očekujući da njihovi ulašteni pištolji i paradne uniforme otvore put ka srcu pripadnica ljepšeg pola.

–        Jesil’ vidio – obrati se jedan od njih drugoj dvojici – kako mi se smiješila ova djevojka?

–        Nije se smješila tebi – insistirao je drugi – nego meni.

–        Gledaj, evo i ova mi se smiješi – ponovo će prvi.

–        Meni se čini – treći i najtiši među njima će – meni se čini da se svi nešto smijulje.

Druga dvojica pogledaše unaokolio.  I njima se učini da se svi prolaznici pomalo čudno smiju.

–        Hrvatski Naroood – posljednji primjerak! – povika Nikola u njihovom pravcu.

Ivan, odmah shvati razlog zavjereničkog osmjeha na licima prolaznika.  Njegov seljački um istreniran da u svakom čovjeku vidi neprijatelja i u svakoj stvari opasnost bez greške je dešifrovao skrivenu poruku u riječima prodavca novina.  Okrenu se prema svojim drugovima.  Iz zbunjenog izraza na njihovom licu uvidje da njima još uvijek nije bilo jasno o čemu se radi.

–        Tako je i bolje – pomisli.  Posljednje što je želio bilo je da jedan od njih nanjuši priliku da iskaže lojalnost sistemu koji ga je izveo iz potpune anonimnosti. 

Lično, stupio je u vojsku da bi se spasio od oca pijanca koji, osim kad ga je tukao ili kada je galamio na njega, nije pokazivao druge znakove svijesti o njegovom postojanju.  U djetinjstvu, batine su bile njegov jedini odnos s ocem.  Zajedno s njim rastao je i očev strah da bi mu jednog dana Ivan, tako se zvao, mogao platiti s kusurom za sve batine koje je dobio.  Zbog tog straha i ni zbog čeg drugog batine su se prorijedile – pa sasvim prestale kao da ih nikada nije ni bilo.  Tako je prestala da postoji i jedina veza između oca i sina.  Ivanu se ponekad činilo da bi mu draže bilo kad bi se otac digao i prebio ga – samo da ga vidi, da pokaže da je svjestan njegovog prisustva.  Otac je, čini se, uvidjeo da ignorisanje Ivana boli više od batine – pa mu se dopalo da ga tako muči ako se već više nije usuđivao dići ruku na njega.  Stupio je u vojsku da bi pobjegao od zla koje mu se činilo, i već mu je bilo jasno da se ovdje od njega očekuje da čini zlo.  Sada je on trebao da bude taj u čijoj je ruci sila.  Nije mu se dopadala nova uloga.  Strepio je od životinja koje su se otrzale s lanca u njegovim prijateljima.  Stoga pohita Nikoli ne bi li nekako spriječio incident prije nego neko od njegovih drugova shvati provokaciju.

–        Gospon oficir, jeste li za Hrvatski Narod? – upita ga Nikola naivno.

Znao je da će ako odgovori odrično izazvati buru smijeha kod prisutnih.  Istovremeno nije želio nikakvo zlo ni tom prodavaču novina za koga uopšte nije znao je li blesav ili samo hrabar.  Razmišljao je grozničavo.  Pokuša se prisjetiti šta bi uradio neko od starijih iz njegovog sela.  Oni bi se i sami pravili blesavi – pomisli.

–        Stvarno nisam pročit'o zadnji broj – reče Nikoli, pružajući mu dvije kune.

Nikola je još neko vrijeme izvrgavao ruglu novu vlast – a onda je ubijen, kao i toliki drugi.  Neki državotvorac našao je za shodno da zaštiti NDH od Nikole Teškog Radnika.  Narod vjeruje da vlast koja ne štedi ni budale ne može biti duga vijeka – i, barem ovaj put, bio je i u pravu.