OSTI: Bakino prvo pijanstvo

Baka je zaboravila da mi je pričala o svom prvom pijanstvu.

Kada je, kao svake godine u to doba, pravila božične kolače, baka me poslala po flašu s rumom. Otišao sam u špajz. Propeo se na prste i sa gornje police dohvatio flašu s etiketom na kojoj je bilo lice Crnkinje, boje čokolade za kuhanje, debelih usana i s velikom ringlom u uhu, a iza nje jedrenjak koji plovi ustalasanim morem. Kao uvijek u takvim prilikama, otčepio sam flašu, prinio grlić nosu i pomirisao, a onda povukao dug gutljaj. Omađijao me slatkasto-opojni miris ruma i zgrijala tekućina koja je žareći klizila niz grlo. Obrisavši rukavom usta, s ponovno začepljenom flašom, vratio sam se u kuhinju. A već bio na jedrenjaku koji se bori s uzburkanim morem. Okružen posadom koja zateže debelu užad i diže velika bijela jedra koja vjetar snažno nadima i cijepa. Obnažena tamnoputa tijela veslača šibaju dugi kožni bičevi i podjednako snažni udari valova i vjetra. Združen  šum mora i vjetra kida glasne komande, koje, zajedno sa psovkama i kricima, guta mrkli mrak, s vremena na vrijeme rasječen oštrim sječivom munje… Kada sam baki dao flašu, sagela se i poljubila me u obraz. Pri tom je, mada sam se trudio disati kroz nos, osjetila miris ruma iz mojih usta. Ništa nije rekla. Samo joj je zaigrala lijeva obrva, kao uvijek kada je nešto, prijatno ili neprijatno, uzbudi.

Nastavila je sa svojim kulinarskim čarolijama. Vrzmala se, čas polako, čas užurbano, izmedju kredenca, stola i štednjaka. Saginjala se i propinjala. Ubacivala drva u štednjak, vadila kese iz kredenca i skidala tegle s njega. Grabila pregrštima brašno, šakama šećer, s tri prsta raznorazne začine. Čarkala vatru. Primicala i odmicala šerpe i lonce. Dizala poklopce i zavirivala. Do pojasa nestajala u pari. Brisala ruke o pregaču. Razbijala jaja. Odvajala žumance od bjelanca. Mijesila, mutila, razvijala… Dodavala ulja, masti, maslaca… Stavljala u rernu i vadila iz nje. Premazivala guščijim krilom umakanim u ulje i jaje. Posipala vanilijinim šećerom u prahu, mljevenim orasima, ribanom čokoladom… I preda mnom rasla brda keksa, šapa i lokuma. Širio se miris germtajga i kuglofa. Hladile se tepsije s patišpanjom, princes-krofnama, marcipanom… Na sred stola kraljevala nadaleko poznata bakina torta.

Čarala i pričala o svom prvom pijanstvu.

Kada je imala desetak godina udavala se njena starija sestra. To je bila najveća i najraskošnija svadba koju je dotad vidjela. Veliki drveni stolovi bili su postavljeni u vrtu, ispod ogromne trešnje u cvatu. Na njima je bilo raznog jela i pića, svakojakih đakonija. Oko njih su se tiskali znani i neznani. Članovi uže i šire njihove i mladoženjine obitelji. Susjedi, prijatelji, poznanici… Naprosto brojni i šaroliki svatovi. Prvo su čestitali i nazdravljali mladoj, u bijeloj haljini s dugim šlajerom i mladoženji, u crnom odijelu, a onda, s čašama i flašama u ruci, jedni drugima. S početka se niko nije mašao prepunih zdjela i tanjura, a kako je vrijeme više odmicalo sve grabežljivije su posezali za mesom, sirom, salatom i kruhom, sve dok nisu počeli jesti, naizmjenično, pa i istodobno, meso, kiselinu i kolače, zalijevajući ih, čas rakijom, čas vinom, čas pivom. Razgovor se sve više pretvarao u nadvikivanje, pa i u svađu, a pjesma u glasno nerazumljivo arlaukanje. Miješali su se smijeh i plač. Poslije slučajno razbijene čaše otpočelo je namjerno razbijanje čaša, flaša i tanjura. Srča je hrskala pod nogama. Njena majka, moja prabaka, koju nisam vidio ni na fotografiji, lomila je prste na rukama, koje je držala u krilu, pokrivene stolnjakom. Brinula hoće li sve proći u redu. O svakoj razbijenoj čaši, pogotovo onoj koju su posudili za svadbu. Moja baka, djevojčica, koja je jedva izbjegavala da je netko u toj sve većoj gužvi ne nagazi ili da je tko nekim bačenim predmetom ne pogodi, povukla se i sklonila na tavan. Otamo je, kroz otškrinut prozorčić, nastavila posmatrati šaroliko bučno mnoštvo, koje je gazilo cvijeće u brižno njegovanom cvjetnjaku njene majke, od kojeg su se razbježavale kokoške, patke i guske, a onda se, kao i mačke, kojih je kod njih bila puna kuća, bojažljivo opet približavale kako bi se dokopale ostataka hrane koja je padala sa stolova i razbacivana kojekuda. Na tavanskom, uvijek osunčanom prozoru stajale su tegle s višnjama potopljenim u domaću rakiju i zasute šećerom. Ne skidajući oči sa kaleidoskopske slike u vrtu ispod sebe, koja se neprestano razlagala i slagala, otvorila je jednu od tih tegli. Uzimala je iz nje jednu po jednu višnju. Isisavala iz nje slatkast sok. Dugo je cuclala. Skidala s nje i posljednje ostatke višnjinog mesa. A iz usta vadila sasvim čiste košpice i redala ih po prozorskoj dasci. Ljudi u vrtu micali su se sve brže, gotovo trčali. Kroz izmaglicu, koja se pretvarala u sve neprozirniju maglu, sve teže je razaznavala lica ljudi koji su se i dalje veselili, pili, pjevali, plesali i, na koncu, počeli osipati i razilaziti. Već je bio suton kada su ispratili mladu i mladoženju. Oni su, držeći se za ruke, otrčali puteljkom kroz cvjetno polje, a preostali su dugo mahali za njima i kada se više u daljini nisu ni nazirali. Cvat velike trešnje nasred vrta, inače sniježno bijel, postao je roskast, a potom postajao sve purpurniji. Oko moje bake počelo se sve vrtjeti. Jedva je stala na utrnule nogice. Pridržavajući se za zid, zatim za drvenu ogradu, sišla je klimavim stepenicama sa tavana. Našla se u vrtu, pred ocem, koji je, zavaljen, umoran, a raspoložen, sjedio za polupraznom trpezom. Pred njim su, na stolu, stajali ostaci ohlađenih jela, ležale prevrnute flaše, širile se mrlje na isproljevanom stolnjaku s kojeg je na travu, poput krvi, kapalo gusto crno vino. Digao je do vrha napunjenu čašu vina prema njoj. U njoj je vidjela njegovo uvećano, posljednjim zračkom sunca obasjano, kao krvlju podliveno kratkovido oko. Sve oko nje se zaljuljalo i zavrtjelo. I ona se zavrtjela. Kao što su se vrtjele djevojke koje su plesale nasred vrta. Vrtjela se sve brže. Pri tom je spustila, prvo jednu, pa potom drugu bretelicu svoje, za sestrino vjenčanje sašivene, nove svilene haljinice. I dok se i dalje vrtjela, haljinica joj je skliznula niz tijelo i pala na zemlju. Ostale je samo u bijelim gaćicama. Vrtjela se, poput čigre, sve brže i brže. A onda se naglo zaustavila i, ljuljajući se i posrćući, skinula i gaćice. Stajala je nasred vrta, obasjanog rumenilom sunca na zalasku, i pred ocem, s pridignutom čašom u ruci zastaloj u zraku, na domak, širom otvorenih ukočenih usta, gola golcata. Kao od majke rođena. Kao pred subotnje kupanje u plehanoj banjici. Ne zna koliko je dugo tako stajala. Činilo joj se cijelu vječnost. Otac se nije ni mrdnuo, niti je proslovio i jednu jedinu riječ. Jedva održavajući ravnotežu, sagela se i podigla sa zemlje gaćice i haljinicu i otrčala u kuću. Ne zna kako se dokopala kreveta, uvukla se u njega i pokrila jorganom preko glave. Majka ju je, sutradan ujutro, dugo zvala i drmala, ali je nije uspijevala probuditi, jer i nije spavala, nego se pravila da spava. Bila je budna. Žmirila je. Nije htjela otvoriti oči. Htjela je zauvijek ostati sklopljenih očiju. Zaspati tako da se nikada više ne probudi. Umrijeti.

Nakon toga, dugo ocu nije pogledala u oči. A kad god bi im se pogled slučajno sreo ili na sebi samo osjećala očev pogled, pocrvenjela bi do ušiju. I dugo se rumenjela poput prvih zrelih trešanja na velikoj krošnji usred vrta. I kada joj je otac vadio, rubom svog rupca, gar iz oka, koji joj je upao dok se naginjala kroz proroz, gledajući kada će se ukazati Travnik, pri njihovom prvom obiteljskom putovanju. I kada je položila malu maturu najvišom ocjenom i otac joj kupio slamnati šeširić, s ljubičastom trakom i zataknutim buketićem suhog cvijeća. I kada se udala za mog djeda i, kao nekad njena starija sestra, sva u bijelom, stajala nasred vrta i svi prilazili da joj čestitaju… I kada je stajala u kapeli pored njegovog kovčega. I tada je osjećala da je, i ispod sklopljenih kapaka na voštanožutom licu, obrubljenom svježim cvijećem, gleda. Jedina na njegovoj sahrani nije plakala. A rumenjela se u licu kao onoga dana kada je u svom prvom pijanstvu stajala, nasred vrta, pred njim gola golcata.

Kada sam joj, sjedeći pored uzglavlja njene postelje, kao ona nekada pored moje, dok me svakonoćno uspavljivala pričama i mijenjao na njenom vrelom čelu obloge nakvašene ružinim sirćetom,  ispričao ono što sam od nje nekada davno čuo, ona se ničega nije sjećala. Ni danas ne znam da li se nije sjećala svog prvog pijanstva i da je plesala gola pred svojim tatom ili da mi je o tome ikada pričala.