O smrti posljednjeg bana i prvog bosanskog kralja
Piše: Alen Zečević
Na današnji dan, prije 630 godina, umro je Tvrtko I Kotromanić, od oca kneza Vladislava i majke kneginje Jelene Šubić, posljednji ban i prvi bosanski kralj. Godine 1353. na samrtničkoj postelji u vladarskoj kući ležao je teško oboljeli, od bosanskog naroda obljubljeni, ban Stjepan II Kotromanić. Predosjećajući suđeni čas podiže iscrpljenu ruku da mu je posljednji put poljubi uplakana Elizabeta, kćerka koju predaje za zakonitu suprugu ugarskom kralju Ludoviku Anžuvinskom, a onda, umorni pogled zaustavi na licu mlađahnog Tvrtka, kao da mu, svjestan istine da iza sebe ne ostavlja sina koji bi ga naslijedio, u njegove dječačke ruke predaje Bosnu i zavjetuje ga na njeno čuvanje i slobodu.
Na prvim listinama što su izišle iz banske kancelarije nigdje nećemo pronaći Tvrtkovo ime, nego potpise njegova oca Vladislava i majke Jelene. U međuvremenu, 1354., dakle samo godinu nakon što je Tvrtko formalno preuzeo vlast u Bosni, umro je Vladislav i državnim poslovima u potpunosti je ovladala njegova ambiciozna supruga Jelena. Na ugarskom dvoru, gdje je već ustoličena njena zemljakinja Elizabeta, bosanka sa mađarskom kraljevskom krunom, pokušavala je Jelena da za svoja dva sina, i Tvrtka i Vukca, osigura podjednaku bansku upravu u Bosni. No, Ludovik za to nije želio ni da čuje. Njemu je, što nikad nije ni krio, na pameti bila Humska zemlja kao miraz koji je sa sobom u brak unijela Elizabeta. Slomivši simboličan otpor hrvatske vlastele Ludovik se okrenuo Bosni u namjeri da je potčini i stavi u vazalski položaj. Poslije stotinu godina tišine on se zamjerio bosanskim “krivovjernicima” i najavio protiv njih dva križarska pohoda kako bi ih trajno protjerao iz oblasti Usore i Soli. Dvije križarske vojske na Bosnu su krenule 1363. godine. Jednu, koja je u Bosnu prodirala dolinom Sane prema Jajcu, a kojom je zapovijedao Ludovik lično, pod bedemima grada Sokola, na Plivi kod Jajca, Tvrtko je sa svojim jedinicama do nogu potukao, a bolje sreće nije bila ni druga Ludovikova posrnula vojna. Ono što je od njih ostalo u paničnom bijegu preko bosanskih granica uspjelo je sačuvati živu glavu, ali ne i ugarski državni pečat koji je zauvijek izgubljen na nepokorenom bosanskom tlu, u Srebreniku.
Koncem 1374., kad je Tvrtko navršio trideset punih ljeta, u njegov život ušla je supruga, princeza Doroteja, kćerka bugarskog cara Ivana Stracimira, s kojom je izrodio jednog sina, Tvrtka II.
Na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine, u Milima kod Visokog, krunisan je za “…kralja Bosne, Srba, Pomorja i Zapadnih strana”. Koristeći nesređene prilike u susjedstvu Tvrtko je Bosni 1390. godine pripojio gradove Split, Trogir i Šibenik, otoke Brač, Korčulu i Hvar, čime je svoju vlast uspostavio na jadranskoj obali, od Kotora sve do ušća Zrmanje, a već iste godine zaposjednute oblasti unio je u svoju kraljevsku titulu, pa se u ispravama i poveljama potpisuje “…po milosti Božjoj slavni kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.
Sa dušom se rastao, po svemu sudeći u pedeset i trećoj godini, 10. marta 1391. godine, ostavivši iza sebe Bosnu kakvu je cijelog života snivao: veliku, ni od koga zavisnu, kraljevinu!