Noel Malcolm: Srednjovjekovna bosanska država, 1180—1463.

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka često je zbrkana i dovodi čovjeka u nedoumicu. Ipak, ističu se trojica moćnih vladara: Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204), ban Stjepan Kotromanić (1322-1353) i kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391). Pod drugim od ove trojice Bosna se proširila i na kneževinu Hum (Hercegovinu), a pod trećim se proširila još dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmoćnija država na zapadu Balkana. Jedini dio današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihać, što je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju.

To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moći i nezavisnosti. U različitim razdobljima između vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo službeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast među lokalnim plemićkim porodicama. Premda je društveni i politički sistem u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije riječ o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemićki posjedi pripali kruni kad plemići ne bi izvršili svoju vojnu dužnost: plemići su bili samostalni zemljoposjednici i često su sa svojih pozicija teritorijalne moći diktirali ko će naslijediti bosansku krunu. Tu leže korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.

Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na početku 14. stoljeća Srpska je Kraljevina također prerasla u moćnu državu u vojnom smislu; ipak, začudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokušali osvojiti Bosnu. Ugarski kraljevi imali su više puta priliku ustanoviti kako je teško domoći se Bosne zbog nepristupačnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlušnosti zemljoposjedničke vlastele.

Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj karakteristici njezine srednjovjekovne povijesti: šizmatičnoj Crkvi bosanskoj. Čini se da se ta crkva otcijepila od Katoličke crkve u trinaestom stoljeću, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokušali obnoviti vlast Rimske crkve u četrdesetim godinama 14. stoljeća. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljeća natjecala s Rimokatoličkom crkvom dok joj svećenici nisu, uoči osmanlijske najezde, bili protjerani ili silom preobraćeni na katoličanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuživali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualističku ili manihejsku. Zbog tih optužbi, Crkva bosanska obično se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske. Međutim, suvremena znanost iznijela je ozbiljne zamjerke na račun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko složena da ćemo se njome posebno pozabaviti u sljedećem poglavlju.

Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj povijesti. “Čak i dan-danas”, pisao je povjesničar William Miller 1921. godine “narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a ‘pričati o Kulinu banu’ omiljena je uzrečica o nekome ko govori o dalekoj prošlosti, kad su šljive u Bosni vječito stenjale pod teretom plodova a žuta žitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama.” Dvadeset četiri godine mira zasigurno je bilo dobrodošla promjena za običnog Bosanca u ono doba. Sačuvani djelići svjedočanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovački ugovor s Dubrovnikom 1189. godine i poticao dubrovačke trgovce da eksploatiraju bogate bosanske rudnike. Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za ženu, i sa srpskim velikim županom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjića, koja će od Srbije napraviti velesilu u sljedeća dva stoljeća. Ali odnosi s druge dvije države nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je još smatrala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: današnja Crna Gora), koja se udružila s Ugarskom iz taktičkih političkih razloga.

Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolička zemlja i podložna vlasti nadbiskupa dubrovačkog.

Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo miješala u poslove Katoličke crkve u Bosni: njoj je bilo u biti dopušteno da sama imenuje svoga biskupa (čija se dijeceza protezala na sjever, čak i na hrvatsko-ugarske zemlje). Ugarska je željela uspostaviti strožiji nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na početku devedesetih godina 12. stoljeća zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu. Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, počeo obasipati papu poslanicama u kojima se tužio da su Kulin ban, njegova žena i na hiljade njihovih podanika postali heretici. Možda su te pritužbe bile i način da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nešto od bosanskog teritorija. Međutim, Kulin ban je na kraju neutralizirao krizu tako što je sazvao skup poglavara Katoličke crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojem je javno žigosan niz pogrešaka. Čini se da su se te pogreške više odnosile na nemar u vršenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna žigoše optužbama zbog hereze. Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar katolik, umro je sljedeće godine.

U idućih pola stoljeća Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga moćnog susjeda Ugarske. Ugari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom. Pape su u tridesetim godinama 13. stoljeća neprekidno upućivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi. To je djelomice bila i reakcija na neobično nizak nivo bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine rečeno je za katoličkog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje čak ni obred krštenja, i da je, što nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A možda se iza svega toga krila i zabrinutost koju su vješto poticali ugarski vladari, koji su tražili vjersko opravdanje za upad u Bosnu. Do upada je i došlo potkraj tridesetih godina 13. stoljeća; do 1238. godine Ugari su osvojili južni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red. Bosanski ban Ninoslav zadržao je ipak nešto teritorija; kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljačke i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Međutim, kad su saznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su način zaobišli Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve štete.

U drugoj polovici 13. stoljeća čini se da je Bosna bila prilično izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Ugarskoj; međutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlašću), pa je ukinuta gotovo svaka mogućnost bilo koje crkvene vlasti da utiče na Katoličku crkvu u samoj Bosni. Ugarska je još jedanput pokušala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali čini se da je otada pa sve do kraja stoljeća ostavila na miru prvobitnu Banovinu Bosnu – nasljednicu države Kulina bana. Međutim, nekoliko sjevernih dijelova današnje Bosne, recimo Soli, ili područje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je članovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistočni dio tih krajeva združen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Mačva.

Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedeću vladarsku porodicu u Bosni. Stjepan Kotromanić naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeća kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i oženio se kćerkom vladara Mačve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, čije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemićkom porodicom, Šubićima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Čini se da su Šubići vladali starom Banovinom Bosnom za većeg dijela prvih dvaju desetljeća 14. stoljeća i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanićem. Ali negdje na početku dvadesetih godina Kotromanić je slavio pobjedu: Šubić je bio bosanski ban još 1318. godine, ali je Kotromanić 1322. došao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, počeo je proširivati bosansku državu pripojivši staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome područja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduče če ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale između Dubrovnika i Splita. Godine 1326. anektirao je veči dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine političku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilično samostalan pod vlašću lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovništvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.

Kotromanić je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku sreću što je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dušana Silnog, bila zaokupljena planovima da proširi vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grčku. Kotromanić je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334) i s Mlecima (1335) i dobro surađivao s ugarskim kraljem šaljući mu bosanske jedinice u pomoć u njegovim pohodima protiv neposlušnih plemića u Hrvatskoj. Ali dokle god je Kotromanić prihvatao i podržavao opstojnost šizmatičke Crkve bosanske (što je bila činjenica, premda je sam vjerovatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri. Godine 1340, da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se već bili udomaćili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlučno pokušavali prodrijeti u Bosnu. Čini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanić prešao na katoličku vjeru: u aprilu te godine lično je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veći broj školovanih svećenika koji će biti “vični u poučavanju vjere i koji će znati narodni govor”. Svi potonji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit će također katolici.

Franjevci su uskoro osnovali “Bosansku vikariju”, administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo veće područje jugoistočne Evrope i protegnula se sve do Rumunije. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevačkim spisima moglo odnositi, takoreći, na bezbroj grijeha.) Godine 1385. Vikarija je obuhvatala 35 franjevačkih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega četiri: u Visokom, Lašvi, Sutjesci i Olovu. Do godine 1463. podići će se još 12 samostana u granicama bosanske države. Međutim, ni jedan samostan nije smio imati više od 12 fratara, a prosječno su u svakom samostanu zapravo bila svega četvorica. A kako su prva tri od četiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u središnjem dijelu Bosne, franjevačka težnja da ponovo zadobiju duše za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u većem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda. Crkvi bosanskoj, kao što ćemo vidjeti, također je nedostajalo pravog teritorijalnog ustrojstva, pa je po svoj prilici veći dio seljaka prakticirao tek najnižu formu narodnog kršćanstva, uglavnom bez svećenika.

Kad je Stjepan Kotromanić pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku državu nezavisnu, bogatu i moćnu. Ipak, njena je stabilnost još ovisila o saradnji plemićkih porodica koje su imale svoja snažna uporišta u različitim dijelovima zemlje. Sinovcu koji je naslijedio Kotromanića, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da održi na okupu sve te centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj jedva čekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarske pretenzije; godine 1366. bio je čak prisiljen potražiti utočište na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemića ustoličila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali već 1367. godine – očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on neće imati nikakve koristi – Tvrtko je opet u Bosni na vlasti. Otada mu ugarski kralj ne zadaje više mnogo briga jer je zaokupljen događajima na sjevernim granicama Ugarske.

Zatim je Tvrtko obratio pažnju na jug. Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dušana 1355. godine. Jedan od srpskih plemića koji su nastojali prigrabiti što više teritorija od ostataka carstva bijaše Lazar Hrebljanović, koji je vodio zamršenu borbu za vlast s ostalim plemićima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori). Tvrtko je pružio Lazaru potrebnu pomoć, pa je bio nagrađen pri kasnijoj razdiobi plijena širokim pojasom teritorija južno i jugoistočno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i južne Dalmacije (uključujući i dio morske obale između Dubrovnika i Boke kotorske) i onim što je poslije postalo Novopazarski sandžak. U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileševa u kojem su se čuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvažnijih svetaca u povijesti Srpske pravoslavne crkve. Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako što se u Mileševi okrunio za kralja – ne samo Bosne nego i Srbije. (Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Mileševi. Međutim, nedavna su istraživanja pokazala da se on nije okrunio u Mileševi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni. Vidi Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak 1.) Međutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilično pompozne dinastičke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu što ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj tvrđavi na Bobovcu. Tvrtko je zaista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjića, ali nikad nije ozbiljno pokušao zavladati Srbijom.

Njegove političke i teritorijalne ambicije ležale su na drugoj strani. Najprije je pokušao razviti novu trgovačku luku na sjevernoj strani Boke kotorske: nazvao ju je Novi (današnji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo). Međutim, to je naljutilo dubrovačke trgovce, a Bosna je previše ovisila o Dubrovčanima u privrednom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se prešutno odustalo od nauma da se trgovački putevi skrenu s Dubrovnika na Novi. Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio građanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doći do bogatijeg plijena. Udruživši se s jednom od najmoćnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje jedinice u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je očuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletačkom vlašću. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa će nakon Tvrtkove smrti osvojiti veći dio dalmatinske obale. Međutim, trenutačno je Tvrtko bio na čelu znatno proširenog Bosanskog kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu-dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i “kraljem Hrvatske i Dalmacije”.

U osamdesetim i na početku devedesetih godina 14. stoljeća dolazimo do još jedne velike prekretnice u povijesti zapadnog Balkana. Od pedesetih godina osmanlijska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snažne srpske oružane snage i doživjele težak poraz. U osamdesetim godinama Osmanlije su počele upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina osmanlijskih pljačkaša upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlašću, ali ih je tu dočekao i do nogu potukao lokalni plemić Vlatko Vuković. Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu “kneza” dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti osmanlijsko vrhovništvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomoć. Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovića, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389. Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao kataklizmički poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon čega su Osmanlije pregazile ostatak Srbije, istina nije baš tako dramatična. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske jedinice vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego činjenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen neriješen ishod, a Osmanlije su se nakon toga vraćale iz godine u godinu sa sve većim snagama. Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlašću, priznale su osmanlijsku vrhovnu vlast.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašća i političke zbrke. Izvještaj o Bosni koji je u to doba napisao francuski hodočasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika, pruža zaista žalosnu sliku: “Prehranjuju se isključivo divljači, ribom iz rijeka, smokvama i medom, čega imaju u izobilju, kreću se u bandama iz šume u šumu i pljačkaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu.”

Bosanska država nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao što se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanića, ali su se plemići s jakim regionalnim uporištima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izručeni na milost i nemilost promjenljivim savezništvima i suparništvima među glavnim plemićkim porodicama. Ugarski kralj također se ponovo zainteresirao za zbivanja u Bosni, iako je težak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijele Osmanlije 1396. godine ograničio na nekoliko godina sposobnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Međutim, 1404. godine, kad su plemići protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U idućih desetak godina on je, uz ugarsku podršku, ponovo zadobio vlast u Bosni i pripomogao da se poprave odnosi između Ugarske i najmoćnijeg bosanskog plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića.(Ovaj kratki spomen ne odgovara važnosti Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je bio jedna od najvažnijih političkih figura potkraj 14. i na početku 15. stoljeća. Vidi prikaz njegova života kod Šišića, Vojvoda Hrvoje.) Tada, 1414. godine, pojavio se novi faktor koji je poremetio ravnotežu sila, i vojnu i političku: Osmanlije su proglasile izgnanog Tvrtka II za zakonitog kralja Bosne i poslali oružane snage da pljačkaju po Bosni. Kad su sljedeće godine u Bosnu nahrupile mnogo jače osmanlijske jedinice, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Osmanlije i bosanski plemić Hrvoje. Ugarska je vojska doživjela težak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Osmanlijama da će on, a ne Tvrtko II, biti potvrđen za bosanskog kralja, bilo je jasno da će ubuduće uticaj Osmanlijskog carstva u Bosni biti ravan uticaju Ugarske.62 Imajući na umu konačno osmanlijsko osvajanje Bosne, neki su današnji povjesničari, posebno srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemićima koji su na taj način surađivali s Osmanlijama. Ali njihovi potezi u to doba nisu se ni po čemu razlikovali od poteza prijašnjih sudionika u toj bosanskoj političkoj igri, koji su se obraćali Ugarskoj za pomoć; glavna je razlika zasigurno u njihovim glavama bila u tome što im se činilo da Osmanlije predstavljaju dalju i možda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici neće nametati neku svoju neposrednu vladavinu.

Ostoja se održao na vlasti još nekoliko godina i zapravo je proširio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suočio s istim problemima – suparništvom plemićkih porodica i osmanlijskim uplitanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je osmanlijska podrška pomogla Tvrtku da se još jednom ustoliči kao bosanski kralj. Na početku dvadesetih godina 15. stoljeća Bosna je uživala još nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomoć protiv Osmanlija, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko područje oko Srebrenice u istočnoj Bosni. Na početku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemić Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomoć i podršku i od srpskih plemića i od Osmanlija, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Između 1433. i 1435. godine ugarska i osmanlijska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove južne i srednje Bosne uključujući i Vrhbosnu (oko današnjeg Sarajeva). Osmanlijske su snage, uz pomoć Sandaljeva nećaka Stjepana Vukčića Kosače i moćnog gospodara Huma, odbacile Ugare. U to vrijeme Osmanlijama je više bilo stalo do pljačke nego do direktnog pripajanja teritorija. Većina povjesničara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom važnom tvrđavom Hodidjedom, ne samo pala u osmanlijske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlašću 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedočanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.

Tvrtko II zadržao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obilježene su daljnjim osmanlijskim upadima (uključujući i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukčića, gospodara Huma. Vukčić je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaša pa se nekoliko godina vodio građanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vukčić i dalje potpomagao srpskog vladara Ðurađa Brankovića, koji je, kao polunezavisni osmanlijski vazal, još ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istočnoj Bosni. Vukčić se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: “Herceg od Huma i Primorja”. Poslije je titulu izmijenio u “Herceg od Svetog Save”, prema svecu pokopanom u Mileševi, na njegovu teritoriju. Riječ “herceg” nastala je od njemačke riječi Herzog (vojvoda), a od te titule potiče i ime “Hercegovina”. Stjepan Vukčić uživao je još nekoliko godina moći i blagostanja, ali se na početku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u građanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj porodični spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatražio pomoć od Osmanlija i potaknuo Osmanlije da uz Bosnu uključe i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine.

Posljednje godine kršćanske Bosne protekle su neminovno u sjeni osmanlijske prijetnje. Obuzet očajničkom željom da osigura pomoć izvana, kralj Stjepan Tomaš obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljeća. Rim se posljednjih godina sve više zanimao za Bosnu, pogotovo pošto su franjevci ondje razvili živu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u četrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuživala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, među njima i za maniheizam. U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvještaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kaže se da se “u mjestima u kojima prebivaju heretici, čim se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri”. Tada je 1459. godine, kralj Stjepan Tomaš pristao da prijeđe na direktne progone krivovjernika. Sazvao je svećenstvo šizmatične Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katoličanstvo ili da napuste Bosnu. Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije hiljade njih odlučilo je da se preobrate, a samo su se četrdesetorica sklonila u Hercegovinu. Tako je sam bosanski kralj slomio kičmu crkvi bosanskoj, svega četiri godine prije propasti Bosanskog kraljevstva.

Kad je Stjepan Tomaš 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomašević, na pomolu očito bijaše propast Bosne. Tomašević je 1461. godine u poslanici papi predvidio osmanlijsku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Ali pomoći niotkuda. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala (20. maja) bijaše stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ. Opkoljen Osmanlijama, predao se, uz osmanlijsko obećanje da će mu poštedjeti život. Poslije su nastale kojekakve zamršene priče o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slučajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama osmanlijskog janjičara srpskog porijekla, od čijeg se realističnog opisa ledi krv u žilama: “Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudruzi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju.”

Uprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uživala u stvarnom blagostanju. Ključ je njenu bogatstvu bio u rudarstvu: u Kreševu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Možda je još u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistočno od Gornjeg Vakufa). Potkraj 13. i na početku 14. stoljeća stigli su u Bosnu prvi njemački rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i počeli eksploatirati njeno rudno bogatstvo. Još je više Sasa pristiglo u 14. stoljeću jer su Stjepan Kotromanić i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasništvu lokalnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i uglednici: jedan od njih čije se ime često spominje u službenim spisima, Hans Sasinović (dakle, Sasov sin), dobio je u “trajan” zakup veliki komad zemljišta i putovao je više puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.70 Već 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zasigurno na krovovima mnogih najljepših srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvažniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (čije je latinsko ime bilo “Argentaria”) postala najveći rudarski i trgovački grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije. Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila već važno trgovačko središte s uglednom dubrovačkom kolonijom. Dubrovčani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina išao je preko Dubrovnika. Zauzvrat su Dubrovčani uvozili u Bosnu gotove prerađevine kao što je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile više od jedne petine ukupne produkcije srebra u Evropi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priuštiti takve tkanine.

Dubrovačke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim važnim trgovačkim središtima kao što je bila Foča. Dubrovačka je kolonija postojala i u Visokom, političkoj prijestolnici Banovine Bosne za većeg dijela srednjega vijeka. Ti važni gradovi, sa svojim katoličkim zajednicama Sasa, Dubrovčana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlačili franjevce kad su počeli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolički značaj. Među ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovačkim putevima u Bosni isticali su se još Jajce, Travnik, Goražde i Livno. Uz ta glavna središta bilo je i mnogo manjih utvrđenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni). Među njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala isključivo od tvrđave i sela, a koju su Osmanlije ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.

Na selu su većinu stanovništva sačinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i plaćali desetinu (bar teoretski) kralju. Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj tržnici robija u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u južnu Francusku i Kataloniju. U višim bosanskim planinama bilo je čobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje). Čobane je bilo teže uključiti u feudalni poredak. U bosanskom je društvu postojala bitna razlika između običnog naroda i plemstva, ali je bilo i razlika između viših i nižih plemića, iako tamošnji plemići nisu bili propisno svrstani u zapadnoevropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moć, naravno, ovisila o količini zemlje, ali je rang više ovisio o službi: oni koji su obavljali najvažnije državne službe zvali su se velmoze, a niži dužnosnici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se još očuvala stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, župan, ta je čast bila negdje između ta dva nivoa. Viši su plemići, kao što smo vidjeli, imali veliku političku moć, mogli su postavljati i svrgavati banove i kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, između devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15. stoljeća, okupljali su se na manje-više službena državna “vijeća” da raspravljaju o tome ko će naslijediti vladara, i o drugim važnim poslovima unutarnje i vanjske politike.

Neki su od najviših plemića živjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a dolazili su im u goste, često o velikom trošku, iz Dubrovnika i još daljih mjesta, frulaši, svirači lutnje, trubači, žongleri, “pajaci” i drugi zabavljači. Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizirane državne kancelarije, u kojima su često, poslije četrdesetih godina 14. stoljeća, uredovali franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz ćirilice se razvila i specifična bosanska vrsta pisma zvana “bosančica”. U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Nažalost, malo je njihovih djela sačuvano, ali se vješto klesarenje može razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrašenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom. Dakako da Bosna nije bila važno središte evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi trebalo preuveličavati ni njenu provincijalnost. Plemićke i vladarske porodice bile su orođene sa širim svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grčke. Možda je Bosna bila mrtav rukavac prema zapadnoevropskim mjerilima, ali je to bio mrtav rukavac u koji je dotjecalo nešto i od plime evropske kulture. [Ovaj prikaz srednjovjekovne bosanske kulture vrlo je kratak. Opširnije podatke o bogatoj kulturnoj baštini iz tog razdoblja (posebno o stećcima, rukopisima i pečatima) čitatelj može naći u sljedećim djelima: Anđelić, Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Srednjovjekovni pečati iz Bosne; Benac i Čović, Kulturna istorija Bosne; Bogićević, Pismenost u Bosni; Wnzel, Ukrasni motivi na stećcima.]