Nešto što u Bosni umrlo nije i umrijeti nikada neće

BOSNA

U tvorničke hale, nebodere i automobile,
u asfaltirane autostrade i helikopterima okićeno nebo,
u izloge s frižiderima, televizorima i kaloriferima,
u barove sa stripteaseom, urlatorima i električnim gitarama
zakopana leži jedna još neumrla, još nezaboravljena Bosna
koju volim.

Nisu to mahale, ašik-pendžeri, kaldrme, šedrvani, turbeta, mezari,
nisu ni tukadosi na glavama starica u haljinama sjajnim, svilenim,
ni čakšire, ni tespihi međ prstima sa ćebenskim halkama,
ni aščinice s tepsijama bureka, džanećije i toplih drhtavih pača,
ni seljaci s crvenim šalovima oko glava
okićenih okom sokolovim i brcima Kraljevića Marka,
ni čaršijski ćefenci, ni crne kafe, ni salep zimi, ljeti doldrma i boza,
ni tovarni tankonogi konjići s prućem na nesigurnim klimavim samarima,
ni mujezini koji sa svih brda u suton pozivaju na molitve starce,
ni teferiči, janjci na ražnju, akšamluci uz obalu potoka i šutnju,
nešto je drugo što u Bosni umrlo nije i umrijeti nikada neće,
što živi u koraku svakom, u svakom osmijehu i suzi,
što volim.

Enver Čolaković

Ilustracija: Mersad Berber