Nedeljna tišina, dva mačka i Hadži Hafiz sam u čošku

10.01.1956.

Hadži Mujaga priča:

Rahmetli Hadžimulić Hadžihatib-efendija kazuje nam jednom na dersu, kako je negđi u tefsiru našao:

Ejub alejhisselam, prije nego što je ozdravio, dobije haber Allah terefinden, da će padati zlatni lepirovi.

– Što god padne na tvoj posjed, moreš uzet, ali izvan, ne smiješ! – rekne mu melek koji je taj haber donio.

Kad je pala ta zlatna kiša, Ejub, a.s., počne kupiti lepirove, pa pošto ih pobere po svojoj bašči, pređe i izvan ograde, pa stane kupiti.

– Šta to? – upita ga melek, naglo doletjevši.

Ejub, a.s., se obrati dovom direktno svome Stvoritelju:

– Ja Rabbi, zar se more neko Tvoga nimeta nasititi?

I Bog mu se smilova, pa mu opet poruči po meleku:

– Kupi! Koliko god hoćeš.

Pouka: Kako je Ejub, a.s., svojom skrušenošću i mehkim riječima, ublažio Božiju srdžbu i povrati njegovu naklonost i  milost. Eto, koliko more učiniti dova, a naročito Pejgamberska dova.

1938.

Došao sam jednom u posjetu Hamdiji Kreševljakoviću. Kod njega sjedi Alija Nametak.

– Znaš li ti, ko je ovo? – pita ga Hamdija.

Alija šuti, gleda u mene.

– Ovo ti je allame! – kaže mu Hamdija. (allame je učenjak, titula koja se daje islamskom učenjaku sa visokim stepenom obrazovanja, a može značiti i Božiji znak)

Ova scena, i ova zgoda – moj prvi susret sa Alijom Nametkom – pala mi je na um danas (3.9.1997.), obrađujući jedan bejt iz Mesnevije. To je 1149. bejt iz I sveska, a koji glasi:

Ko želi i traži, da shvati ovu tajnu

       to dobro zna i poznaje Husamuddin.

                 On je osoba visokog imena.

29.12.1955.

Sad su dani najkraći pa se izutra zadugo ne razvidi. Jutros sam prilično kasno pošao od kuće, ali sam ipak stigao u džemat u Begovu džamiju.

Kakvo je to uživanje klanjati sabah u onoj jutarnjoj tišini, za Sabrijom, a pokraj Muhamed ef. Pašića! Hvala ti Bože kad mi imamo takvih ljudi.

28.12.1955.

Okrenuo sam broj 2521.

– Halo! Je li tamo Ulema– medžlis?

– Jest.

– A na telefonu?

– Hindija.

– Ovdje Vakufska direkcija, na telefonu Hadžimulić. Molim te Hindija, šef je naredio da napravite privremenu priznanicu na iznos od 55.500 – dinara i da neko od vas dođe ovamo na blagajnu pa da podigne spiskove nagrada, koje ćete vi među sobom podijeliti.

– U redu Halide, odgovorio je Hindija i upitao: – Je li odmah!

– Da, odmah!

Kad sam spustio slušalicu, Pozderović mi je sa osmijehom dobacio: Ja mislim da im od jutros nije stigla bolja vijest.

24.07.1967.

Prije godinu dana jedan od uglednih starih Sarajlija došao mi je u džamiju na akšam (u Hadži Hafizovu mahalsku džamiju) pa pošto smo izašli iz džamije i ostali nasamo upitao me je, iznenađeno:

– Ama je li istina da si ti odbio da se primiš imameta u Begovoj džamiji?

Odveo sam ga kući pa smo porazgovarali jedan sat i obrazložio sam mu tu stvar. Lijepo smo se rastali. On je otišao, ali ne znam šta misli o mojoj odluci. Je li ubijeđen da sam ja u pravu ili misli da sam pogriješio.

NEGATIVNA MIŠLJENJA:

Jedan mi kaže da sam ahmak. Drugi mi kaže: ima preči od tebe! Treći mi kaže, da nemam moralnih kvalifikacija. (Misli valjda na to, što nisam oženjen.)

Ovo su mišljenja, vjerovatno onih prijatelja koji mi zavide.

POZITIVNA MIŠLJENJA

Jedan od uglednih i učenih ljudi kojima sam se obratio za savjet, odgovorio mi je ovim Kur'anskim riječima: Haza min fadli Rabbi! (to ti je dar od Boga, dž.š.). Ovaj mi je čovjek, po svemu izgleda, iskreni dobroželitelj.

Drugi od učenih ljudi kaže mi:

– Brate, trebao si da primiš. Ti si ehl. Lijepo učiš, po kiraetu, a dobar si i hafiz.

Treći mi kaže prijeteći:

– Ako ti to ne primiš, nadaj se kazni od Boga!

Pogledajte sad ovih suprotstavljenih mišljenja! (zabilježeno 24.07.1967.g. u 10 h prije podne na Darivi. Sunce peče, Miljacka žubori.)

21.05.1978. – pola godine od smrti sestre Samije:

Samije više nema! Preselila je u vječnost prije pola godine – 17. nov. 1977.g.

Kakvo je danas stanje, nakon Samijine smrti?

Kuća je pusta!

Husein ef. (zet) je na selu!

Sam sam kod kuće!

Nedeljna tišina.

Dva mačka– na dvije kamarije.

Ja sam u čošku.

30.03.1956. – dženaza Muhamed ef. Hadžialića

 I. U srijedu 28. marta 1956. (16. šabana 1375.), naveče, oko jacije, preminuo je Muhamed efendija Hadžalić, imam džamija Pod takišom i u Vlakovcima, te hatib Ferhadije džamije i džuzhan Begove džamije. Ukopali smo ga sutradan, u četvrtak, na Hambinoj carini.

Iza jacije, proučili smo mu hatmu kod Hadži Mujage Merhemića.

 II. Suljaga Ablaković, inkasant Vakufske direkcije u Sarajevu, koji inače stanuje u Harvatinu, ispričao mi je jedan interesantan detalj iz posljednih dana života Muhameda ef. Hadžalića:

U ponedeljak 26. marta 1956.g., na Lejlei-Berat, pošto su klanjali jaciju u džamiji u Vlakovcima, rahmetli Muhamed ef. im je održao lijep vaz o značaju treće mubarek večeri. Dugo im je vazio, a onda je zamolio džematlije, pa su svi s njim zajedno pošli do susjedne džamije Pod takišom, te su je otvorili i u njoj klanjali dva rekata nafile namaza, da ne bi ova džamija, uoči lijepe mubarek večeri, ostala mahrum.

Zatim im je opet uputio nekoliko riječi o našem teškom halu, koji nas je poklopio zato što smo napustili džamije i dozvolili da one stoje zatvorene:

– Sve će ove hair sahibije nas tužiti Allahu, dž.š., što smo mi ove džamije napustili. I mi ćemo odgovarati zato, i bićemo kažnjeni.

 III. Pošto smo pred Begovom džamijom klanjali dženazu rahmetli Muhamed ef. Hadžaliću, krenuli smo sa tabutom prema Hambinoj carini. Tabut je bio prekriven adžam-pasom, a na bašluku je bio fes, koji je Muhamed ef. vazda nosio. Rahmetlija je bio momak – nije se nikada ženio. Bilo mu je oko 70 godina.

Dok su ljudi sa dženazom otišli zaobilaznim, ravnijim putem uz Bistrik i Balibegovicu, ja sam se pridružio Hadži Mujagi, koji je krenuo kraticom, ispred Jedilerovog turbeta, da bih bio uz svoga hodžu, ako mu šta zatreba.

Idući uz basamake prema tunelu, Hadži Mujaga mi je dao nekoliko lijepih savjeta, između kojih bilježim sljedeći:

– Ova moderna nauka, koju ljudi zovu naprednom, služi nam dok smo na ovom svijetu i vrijedi samo do groba. Čim čovjek umre, on od tog znanja nema više koristi.

– Međutim, islamska nauka nije tako ograničena, ona je univerzalna i vječna. Ona vodi čovjeka putam spasa i sreće u ovozemnom životu, a ujedno ga priprema za budući, vječni život. Prema tome, islamska nauka vrijedi čovjeku i za ovaj i za budući svijet.

Kako nas hazreti Mevlana divno savjetuje

– Ova ljudska pamet, tzv. logika, po čijim se zakonima odbija ovozemaljski život, vodi čovjeka samo do kabura i tu ga ostavlja!

– Kad je tako, sinko moj, a ti se dobro promisli, šta te čeka i kud ideš. Ako želiš sebi dobro i spas svojoj duši (ako ti želiš da nađeš spasa iza smrti), onda se ti zaranije pobrini, da nađeš drugu pamet, koja će ti biti vodič tamo, u zagrobnom životu, i izvesti te na selamet!

Tu drugu pamet može nam pružiti jedino čista islamska nauka.

 IV. Prilikom samog čina sahrane, kad je zemlja počela padati po naslonima iznad tijela rahmetli Hadžalića, a grumenje tupo udaralo o debele daske, Hadži Mujaga se obazro prema meni i rekao mi:

– Je l’ de, Halide, i ti ćeš sad baciti koju lopatu zemlje?

Time me je opomenuo da to treba da učinim.

– Hoću, Hadži Mujaga! – odvratio sam ja i skočio na noge.

– Evo ti i ovaj grumen zemlje, pa ga ti za me baci u kabur.

To rekavši, pružio mi je jedan grumen ilovače, koji je on držao u ruci i na njega učio za sve vrijeme dok se vršila sahrana. Ja sam uzeo taj grumen i izvršio Hadži Mujaginu želju.

 V. Pričao mi je Halid Delalić, muezin Gazgani hadži-Ali džamije na Širokači, kako se je on jedanput zaputio sa hadži Mujagom, prateći jednu dženazu. Tom prilikom Hadži Mujaga mu je dao ovakav savjet, pokazujući na tabut sa tijelom umrlog:

– Ovo mi nosimo njegovu lješinu da je zakopamo, da ne smrdi. A on, ako je šta zaradio, to je prije njega otišlo.

 VI. Pošto je isti dan, kad smo ukopali rahmetli Hadžalića, bilo uoči petka – dan dersa iz Mesnevije – Hadži Mujaga je predložio da proučimo hatmu iza dersa. (Hadži Mujaga je sam, bezbeli uz pomoć svoje hafiz Mula-hanume, proučio preko 25 džuzova, a ostatak smo dovršili nas nekolicina)

Naravno, da smo svi rado prihvatili ovaj predlog, koji je Hadži Mujaga propratio riječima:

– Da mu pošaljemo jedan peškeš! Nek zna, u kakvom je društvu bio.

Dnevničke zapise pripremio: Šaban Gadžo