„Prestat ću da putujem onda kad zavičaj prestane da mi osvjetljava put“: Na današnji dan u rodnom Konjicu ukopan je Zulfikar Zuko Džumhur

Na današnji dan, 29. novembra 1989. godine, u rodnom Konjicu ukopan je Zulfikar Zuko Džumhur, bošnjački i bosanskohercegovački putopisac, slikar, karikaturista, filmski i televizijski scenarista, pozorišni scenograf i kostimograf, umjetnički direktor filma i likovni kritičar. Preminuo je dva dana ranije u Herceg Novom.

Rođen je 24. septembra 1920. godine u Konjicu. Potiče iz stare ugledne ulemaske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija (rođena Rufo). Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam u Bajrakli džamiji, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na Likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže objavio je u Narodnoj armiji (1947), a od tada sarađuje kao karikaturista i slikar u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, NIN-u, kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih igranih filmova i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj dokumentarnog serijala Hodoljublje.

Ovog venerabilnog hodoljupca, čovjeka sa bezbroj zavičaja, proslavila je knjiga Nekrolog jednoj čaršiji (1958). Riječ je o putopisu koji je refleksija njegove obredne smirenosti, stvaralačkog drhtaja i užitka artističkog postupka. Neretva je za Džumhura Rijeka bez koje ne postoji ni Grad, ali ni sama Priča. Džumhur je uistinu bio svestrani artist i istačani hedonist koji je kreirao fikciju u zelenoj bradi Počitelja, što je uspješno kombinirao sa fakcijom prostora i kulture. Upravo je smjenjivanje imaginarnog i puke realnosti apsolut razumijevanja njegovih putopisa. On povijest, vedutu, historijski dokument i dojam uvezuje u sliku. Kad korača stambolskom kaldrmom, on istovremeno bilježi i kreira scenografiju kojom se kreće čitavo stanovništvo, a da sam čitalac nikad ne ostane bez konkretnog detalja koji individualizira ličnosti i situacije. Džumhurove slike u putopisima znakovite su i upečatljive, ponajprije na fonu uspješnih i pitoresknih metafora i personifikacija.

Zavičajnost je njegov dominantni emotivni naboj u putopisu; ona nosi sve elemente mehanhonije i elegijskog doživljaja svijeta. Ta zavičajnost temeljna je prepoznatljivost putpisa i on, kako je to često spominjao, sva prostranstva svijeta mjeri aršinom srca svog zavičaja: „Prestat ću da putujem onda kad zavičaj prestane da mi osvjetljava put“. Čitajući putopise Zuke Džumhura, osjetno je da su korijeni njegovog literarnog stvaranja najprije su u bošnjačkoj usmenoj književnosti, a tiču se narodnih predaja, priča i pjesmama. Pored Nekrologa jednoj čaršiji (1958), objavio je i Pisma iz Azije (1973), Hodoljublja (1982) i Putovanje bijelom lađom (1982).

Povodom sjećanja na Zulfikara Zuku Džumhura, objavljujemo pjesmu Putnik Skendera Kulenovića, posvećenu upravo Zuki Džumhuru:

PUTNIK

Zuki Džumhuru predgovor putopisu

Bio je jedan putnik s okom – soko i sova,

s rukom što naslika šta đavolu vidi duša,

s dušom bez koje bi nastala vječita suša,

s glavom što kuću hoće da sagradi s krova.

Kamena nije imao, a gradio je kule.

Krenuo je da vidi kakav je kod drugih pako,

i je li raj drugih kao kod nas ovako,

mudrace da vidi što mole i one što na boga hule.

Mislio je: ako ja sve ne stvorim u riječ i sliku,

ništa se nikad neće vidjeti na vidiku,

– teftere moj dragi, primi moj vjerni trag.

Putuje još. Obići će sve ovog svijeta ćabe.

Hoće l’ od ikojeg cara il’ ikoje barabe

donijeti putničku miso ikom pred truli prag?

IZVOR: Skender Kulenović, Pjesme. Ponornica, Muslimanska književnost XX vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1991.