Na današnji dan od posljedica ranjavanja preminuo je dječak-genijalac Karim Zaimović

Na današnji dan, 13. 8. 1995. godine, od posljedice ranjavanja, preminuo je Karim Zaimović, bošnjački i bosanskohercegovački novinar i pisac. Rođen je 6. 5. 1971. godine. Nakon završetka sarajevske Prve gimnazije 1989. godine i odsluženja vojnog roka upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, s koje poslije nekoliko mjeseci prelazi na studij komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Za veoma kratko vrijeme izrasta u svestranog poznavaoca domaćeg i svjetskog stripa, tako da je napisao više vrijednih članaka, kritika, osvrta i recenzija iz ove oblasti. Veoma rano počinje se baviti novinarstvom (s nepunih 15 godina sarađuje na Radio Sarajevu). Piše o filmu, stripu, likovnoj umjetnosti i kulturi općenito u mnogim časopisima, nedjeljnim i dnevnim listovima (Naši dani, Lica, Vidici, Quorum, Kvadrat, Patak, Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Književna revija, Mladina, Start, Erasmus, Oslobođenje, Večernje novine, Avaz, Ven, Sineast, Fantom slobode, Dani). Bio je stalni saradnik Nezavisnog radija “Zid”, a u prijeratnom periodu povremeno je sarađivao na Trećem programu TV Sarajevo i programima Radio Sarajeva. Sve vrijeme rata proveo je u Sarajevu. Nakon demobilizacije iz Armije BiH, u magazinu Dani uređuje oblast kulture. Sa Semezdinom Mehmedinovićem pokreće časopis za kulturu Fantom slobode, u kojem obavlja dužnost zamjenika glavnog urednika. Pisao je pripovijetke i scenarija. Ostala su mu u rukopisu dva nedovršena romana.

Obilježavajući godišnjicu njegove smrti i sjećajući se njegovog lika i djela, Redakcija magazina za kulturu i društvo Biserje objavljuje njegovu pripovijetku Čudo neviđeno:

ČUDO NEVIĐENO

(Nenadmašna sudbina nekog sreskog pisara dva puta ispričana)

Naknadnim klasificiranjem onih knjiga što su ipak izmakle velikom požaru u Vijećnici, ispostavilo se kako se u tom nekadašnjem spomeniku pisanoj riječi mogao pronaći i izvjestan broj naslova koji ne samo da nam bijahu malo poznatim već i takvi za čije je postojanje, pored njihova pisca, znao možda još samo onaj ko ih je nekada preuzeo na čuvanje. Preuzeo, pa ih pohranio i zaveo u spise, prepustio ih tami nekog zaboravljenog rafa. Koliko je takvih knjiga doista bilo, možemo još samo da nagađamo. Požar je uništio dokumentaciju i o onim mnogo poznatijim i čuvenijim naslovima, pa zapravo tek na primjeru usamljenih slučajeva možemo pretpostaviti kakve je sve nepoznate – namjerno ili nepažnjom, od javnosti sklonjene knjige – čuvala bivša Univerzitetska biblioteka. Baš kao što će njihova osebujnost i raznolikost vjerovatno zauvijek ostati izgubljenim za nas.

Jedna od upravo takvih knjiga, svjedoka toj žalosnoj činjenici, jeste i knjižica skromnog obima i čudna naslova, porijekla na prvi pogled zagonetna i nejasna. “Kabal: potraga za jednim vampirom”, njen je naziv, uz jednako intrigirajući podnaslov: “Po sopstvenim doživljajima istinita pripovijest iz ljeta Gospodnjeg 1914, zabilježena od strane sreskog pisara Dobroslava Mihčića”. Ta knjižica, debela jedva nekih pedesetak stranica i listova uveliko iskrzanih °d godina protavorenih u kakvom zaboravljenom kutku Vijećnice, u mojim se rukama našla ljeta 1992. Tada mi ju je predao gospodin Ivan Lovrenović, došavši do knjige nakon akcije spašavanja onoga što se vatri još dalo oteti, preduzetoj od strane brojnih sarajevskih pisaca. Poznavajući moju naklonost prema štivima čije je polazište u fantastičnom i fantazmagoričnom prosedeu, taj naš poznati književnik i publicista smatrao je kako če ova knjiga kod mene svakako ostati sačuvanom, pa možda i kritički biti obrađena u kakvom časopisu. Gledano sa ove distance, nakon svih onih nevjerovatnih događaja čijim je uzročnikom bila upravo ta knjiga, slobodno mogu kazati kako mi je gospodin Lovrenović napravio “medvjeđu uslugu”, no ostajem svjestan njegovih, svakako samo najboljih namjera.

Knjigu je, sudeći po prvim informacijama sa unutrašnjosti omota, napisao i o sopstvenom trošku izdao u Sarajevu godine 1915. stanoviti Dobroslav Mihčić. Pod takvim, svakoj povijesti bosanskohercegovačke književnosti nepoznatim imenom (pa u prvi mah čak posumnjah da nije riječ o pseudonimu), detaljno se opisuje navodni lov na i borba sa “Sarajevskim vampirom”, kako pisac imenuje glavnog protagonistu. Očito nastala pod izrazitim uticajem Bram Stockerovog klasičnog romana “Dracula”, Mihčićeva se knjiga u prvi mah doimala kao prilično početničko djelo, mada pisano ambiciozno i u prvom licu.

Naime, autor čvrsto tvrdi kako je čitava tu opisana priča istinita, da je u periodu između 1913. i 1914. Sarajevom zaista harao vampir, mitsko biće čija se egzistencija i vječni život zasnivaju na sisanju tuđe krvi. Autor gorljivo pripovijeda da se vampir imena Kabal skrivao pod identitetom izvjesnog Karla Josefa Hirschfitza, poručnika grenadirskog konjičkog puka austrougarskog garnizona u Sarajevu. Zatim potanko prepričava kako je on lično otkrio vampirov stvarni identitet i krenuo u dvogodišnji lov na “demonskog poručnika” – kako ga ne jednom Mihčić naziva, detaljno prepričavajući svoju potragu sve do obračuna u samo praskozorje sarajevskog atentata.

Knjigu pročitah odmah nakon što sam je dobio, krateći vrijeme i strah u dugim, detonacijama granata nemiravanim noćima tog prvog ratnog ljeta. Već sama po sebi, knjiga mi se bila učinila dovoljno zanimljivom bar iz dva razloga. Prvi je svakako taj što se za njeno postojanje praktički nije ni znalo. Naime, pažljivim pregledom Zbornika štampanih radova u Sarajevu iz perioda od 1910. do 1915, pod rednim brojem 472. može se naći zavedena i Mihčićeva knjiga (str. 28, red 9), ali uz kasniju napomenu, pridodatu rukom kakva savjesna činovnika, da se u štampariji Eze Rahina, svega dva dana nakon štampanja “Kabala”, zbio veliki požar. Ista napomena kazuje kako je tom nesretnom prilikom izgorio cjelokupan tiraž, svih petsto primjeraka koliko je Mihčić od svoje plate bio u stanju finansirati.

Primjerak kojim sam raspolagao jedan je, dakle, od onih nekoliko što su ipak izmakli vatri. A s obzirom na decenije minule u međuvremenu, lako je moguće da sam, štaviše, u rukama imao posljednji sačuvani primjerak knjige. Istovremeno, neobičnost te, u grubim crtama prethodno spomenute fabule navela me da prvenstveno iz obične književno-istraživačke radoznalosti posvetim nešto više pažnje i vremena utvrđivanju toga koliko u Mihčićevoj priči ima eventualnog uporišta u stvarnosti. Da li je njen osnov možda mogao biti skriven u kakvoj lokalnoj legendi, izmakloj budnosti ovdašnjih etnologa? Traganje koje je počelo kao bizarno ubijanje ratne nervoze i apatije uskoro je preraslo u kontroverzno, neke bi kolege upotrijebile i pojam senzacionalno, otkriće, nenaslutivo i najživljom maštom kojom se razmetahu sarajevski umovi u tadašnjem očekivanju skore vojne intervencije i pobjede.

Dobroslav – lik i djelo

Prvi logičan korak bio je da pokušam utvrditi stvarni identitet i životni put Dobroslava Mihčića. Nakon prve runde istraživanja, u mnogome limitirane ograničenošću raspoložive dokumentacije, uspio sam doći do prilično šturih podataka. No, povezani u cjelinu sa biografskim naznakama što ih sam Mihčić nudi u uvodu knjige, ipak su donekle osvijetlili njegov životopis.

Rođen osamdesetih godina prošlog stoljeća u Varaždinu, 1905. je stigao u Sarajevo. U početku radi kao pripravnik u advokatskoj kancelariji svog ujaka Vinka Devlića, u to vrijeme poznatog i cijenjenog sarajevskog odvjetnika. Nezadovoljan sporom karijerom u sjeni ujaka, s kojim se, izgleda, nije ni najbolje slagao, uskoro je prešao u državnu službu i zaposlio se kao viši sreski pisar u Kalajevoj vladi Bosne i Hercegovine, anektiranog istočnog pipka tada već podobro trule Austro-Ugarske Monarhije. Na toj poziciji ostaje sve do početka Prvog svjetskog rata, kada biva mobiliziran. Prema podacima u čiju vjerodostojnost, doduše, ne možemo biti potpuno sigurni, Dobroslav Mihčić je poginuo 1917. na venecijanskoj fronti, kao ađutant u povijesti mnogo znanijeg pukovnika Rehdla. Kao opravdan zaključak nametnula mi se pretpostavka da je ova knjiga bila njegov jedini literarni pokušaj, te da on sam zapravo nikada nije ni imao stvarnih spisateljskih ambicija. Tim prije što uporno tvrdi da je “Kabal” istinita kronika, a nipošto rezultat književne uobrazilje. Evo onda ukratko prepričanog sadržaja Mihčićeve knjige, takvog kakvog ga rekonstruiram prema onome što sam uspio sačuvati u vlastitim bilješkama.

Pisac knjigu započinje izvještajem o tome kako se krajem 1913. u Sarajevu zbio niz nerazjašnjenih ubojstava za koje se policija trudila da ne dospiju do javnosti. Ili, bar, da ne dospiju u svom stvarnom obliku. Ipak, nakon svakog novog lesa nađenog u jarcima Miljacke ili jednostavno bačenog u gustiš gradskog parka, čitava bi čarŠija naveliko brujala o tome, dodajući svako pri tome malo od svoje verzije i vlastitog mišljenja, pa nije ni čudo da u tom mahalskom naklapanju istina osta zagubljenom. Primjera radi, u vrijeme kada je Mihčić krenuo sa svojim istraživanjem, tačna brojka od osam ubijenih u naroda se prometnu u odista onespokojavajućih dvadeset i četvero. Za čitavu priču Mihčič se zainteresirao sasvim slučajno, na jednoj od brojnih sjedeljki u baštama kahvana podno Bendbaše, gdje je kao neoženjen i bez porodične obaveze, a društva željan bekrija, često odlazio. Njegov poznanik doktor Bjeljani, zamjenik načelnika tadašnje mrtvačnice u sarajevskoj bolnici, izlanu se jedne večeri pod dejstvom alkohola, pa ispriča Mihčiću o stravičnim unakaženjima žrtava kakve im je policija, uz naredbu da ih niti najbliža rodbina ne smije vidjeti, dovozila sve češće. Po Bjeljanijevim tvrdnjama, svi leševi su na vratovima imali tragove dubokih uboda, a pri samoj autopsiji utvrđeno je kako je svaki od tih osam pokojnika umirao od nedostatka krvi. Manjkala bi im čak dobra trećina potrebnih zaliha.

Iako bi ovakva priča kod mnogih u najmanju ruku izazvala skepsu, Mihčić se odmah zainteresirao za slučaj. Jer, kako nam to navodi, njegov djed Joakim Firsch, mađarski Jevrej, bijaše u svoje vrijeme poznati kabalista i demonolog, čovjek koji je, ako ćemo povjerovati Mihčiću, svoj čitavi život posvetio borbi protiv demonskih sila na ovom svijetu. Da bi čitatelja uvjerio u ovo, u sljedećih nekoliko pasusa Mihčić sa žarom vrsnog upućenika navodi sve “poznate manifestacije zlih sila”, bitno ističući vampirsko postojanje. O njemu, dapače, zbori gotovo čitavu stranu. Već tada je on bio uvjeren da lanac tajanstvenih sarajevskih ubojstava nije bio ništa drugo do posljedica vampirske djelatnosti.

Vođen takvim, mada vrlo klimavim pretpostavkama, čić započinje sveobuhvatno istraživanje. Kao odlučujući niornenat istrage navodi povezivanje sa Ezrom Toledanom, rabinom i mistikom iz Kordove. Toledano, veliki poznavalac habale, bijaše stari prijatelj Mihčićevog djeda, još od ^Vremena kada su obojica bili učenici čuvenog mističkog vidovnjaka Abrahama ben Samuela Abulafie, o čijim mističnim vizijama još uvijek kruže vrlo prisutne legende širom podzemnog ezoteričnog toka novije evropske povijesti. Mihčič i Toledano stupili su u prepisku čiji je rezultat bio niz savjeta dostatnih da se u relativno kratkom vremenu “Sarajevski vampir” identificira kao poručnik Karl Josef Hirschfitz. Doduše, o načinu kako je stigao baš do Hirschfitza, Mihčić ne govori opširnije. Možda je to usljed prikrivanja tih drevnih nauka i metoda kojim se po Toledanovim uputama koristio, mada, moram priznati, u tom sam se momentu čitanja knjige ozbiljno zapitao o suvislosti Mihčićevog uma.

Ipak, u onome što na stranicama “Kabala” nabacuje kao niz šturih i katkada potpuno nepovezanih podataka, može se razaznati da je lociranje “Sarajevskog vampira” kao poručnika Hirschfitza najprije rezultat Mihčićevog detektivskog rada i uvida u neke dokumente što su mu kao vladinom činovniku mogli biti dostupni. Nije zgoreg pripomenuti da se, dok je tekla prepiska, desilo još nekoliko ubojstava isisavanjem krvi. U potpunosti zatečene ovakvom misterij om, lokalne vlasti su sve bezuspješni]e pokušavale zataškati čitavu stvar, pa se o ovim uznemirujućim događajima dočulo čak i do Beča i Pešte. Narednih sedmica Mihčić sve svoje vrijeme posvećuje praćenju Hirschfitza i, kako tvrdi, dolazi do “nepobitnih dokaza” o poručnikovoj krivnji. Indicije se konačno potvrđuju pošto je tokom jednog od noćnih uhođenja i sam zamalo postao žrtvom Hirschfitza i njegovog vampirskog ujeda. Ali, izgleda da je Hirschfitz bio iz reda nižih vampira, jer njegov ujed nije nesretne žrtve pretvarao u nove pripadnike tog demonskog soja, već ih je odmah usmrćivao, tako da bi jadnici izdisali u najvećim mukama.

Nakon tog neposrednog iskustva susreta sa sarajevskim vampirom, Mihčić na neko vrijeme napušta grad i odlazi u inozemstvo da skupi snagu za odlučujući duel sa Hirschfitzom, čija se djelatnost nesmetano nastavila i nakon opominjućeg susreta sa svojim progoniteljem.

Stoga se do njihovog sljedećeg kontakta broj vampirovih navodnih žrtava popeo na dvadeset i sedam ubijenih osoba, na j različiti je starosne dobi i oba spola. Ali, ni Mihčić nije mirovao. Svoje putovanje po Evropi iskoristio je da rekonstruira život poručnika Karla Josefa Hirschfitza i konačno dozna korijene njegovih vampirskih devijacija.

Hirscbfitz – lik i djelo

Evo skraćene verzije onoga što je Mihčić doznao. Karl Josef Hirschfitz rođen je 1883. u alpskom seocetu Wusensbriigel kao jedini potomak ugledne austrijske nižeposjedničke porodice. Nakon uspješno započete liječničke karijere, mladi Karl se prijavljuje u aktivnu vojnu službu i uskoro kao sanitetski poručnik biva prebačen u Mađarsku, u Pečuj. Upravo taj period Mihčić smatra ključnim. Uporednim proučavanjem dokumentacije doznao je kako je u vrijeme Hirschfitzovog službovanja u Pečuju, u okolini tog pitoresknog grada zabilježeno uznemirujuće djelovanje “nečistih sila”, što se ogledalo u čestim nestancima ljudi iz tog kraja i stravičnim, misterioznim pokoljima stoke. No, nemoćne lokalne vlasti nisu ni pokušavale da prikriju ta događanja. Jednostavno, Mađarska je oduvijek bila zemlja puna raznovrsnih legendi i sa folklorom vezanim za mitološka bića kao što su razni vukodlaci ili akrepi, pa je tajanstveni noćni posjetitelj udaljenih salaša ubrzo postao poznat kao “Pečujski vukodlak”.

I konačno, kockice slagalice počinju da naliježu jedna u drugu kada Mihčić, iz svjedočenja nekadašnjeg Hirschfitzovog oficirskog kolege, doznaje o nikada razjašnjenom nestanku četvorice vojnika tokom izvođenja Jedne od manevarskih vježbi u okolini Pečuja. Indikativno je da je do nestanka došlo na stražarskom mjestu pod komandom poručnika Hirschfitza. On sam jedini je pronađen živ nešto kasnije, u žbunju jedva kojih desetak metara od stražarskog mjesta i u bunilu koje će ga držati još deset dana. Nakon toga, tek oporavljenom poručniku stigao je novi premještaj, ovaj put u Sarajevo. Mihčić smatra da je Hirschfitz u toku incidenta na straži jedini preživio susret sa “Pečujskim vukodlakom”, a o čijoj nam daljoj eventualnoj sudbini pisac ne daje više informacija. Posljedica ovog susreta značila bi da je ujed pečujskog monstruma obilježio poručnika kao stvorenje slično samom vukodlaku, odnosno vampiru. Dakako, ta dva pojma ni u kojem slučaju ne treba miješati, ali Mihčić uspostavlja smionu tezu o posebnosti Karla Josefa kao specifičnog mutanta, rijetkog čak i u relacijama takvih bića izopćenih od prirodnih i Božijih zakona. Kao dokaz tome, Mihčić navodi da su se sva Hirschfitzova ubojstva dešavala u noćima punog mjeseca, kada bi pod uticajem kosmičkih sila njegova nečista krv proključala i zavladala tim inače uzoritim i čestitim vojnikom. Štaviše, po nekim Mihčićevim pretpostavkama, Hirschfitz možda i nije bio svjestan svoje dualističke prirode. Ipak, to ga u progoniteljevim očima nikako nije oslobađalo odgovornosti.

Godine 1914, oporavljen i snabdjeven izvjesnim mističkim pomagalima čiji nam karakter ne otkriva, Mih­čić se vratio u Sarajevo, odlučan da zada posljednji udarac “Sarajevskom vampiru”. Na stranicama gdje opisuje povratak i pripreme, Mihčić nam zapravo po prvi put daje puniji Hirschfitzov opis. Mada knjiga više nije u mom posjedu, iz razloga što će vam jasnijim postati kasnije, taj Mihčićev opis me pri prvom čitanju toliko dojmio da sam ga odmah prepisao. Prenosim vam ga, dakle, takvog kakav je i meni ostao.

“Visok, crnokos, naočitog držanja, u kojem se ogledahu vojnička elegancija i aristokratska nadmenost, Hirschfitz bijaše jedan od najomiljenijih časnika sarajevskog garnizona. Bio je i miljenik ovdašnjih društvenih krugova kojima se nametnu svojim sjajnim poznavanjem klasične umjetnosti, pogotovo u muziciranju na glasoviru, pa su česti i vrlo posječeni bili njegovi koncerti u časničkom klubu. Ipak, ispod te čestitosti, te hinjene umiljatosti kolonijalnog oficira, krilo se grozno čudovište, demonsko biće, ni čovjek ni životinja, stvorenje što nije niti od čega prezalo da zadovolji svoju žeđ za krvlju. Ja, beznačajni pisar, bijah usamljeni borac, sam protiv te nemani, sam da uz Božiju pomoć našem lijepom gradu vratim onaj mir. Moradoh stoga i ja postati biće tajne i mraka, skrivati svoje znanje od onih što ga razumjeli ne bi, već bi me čak i ludim proglasili, kao što nekada proglasiše jadnog Jakoba sa Alifakovca. Na mojoj je duši taj zadatak, ta kušnja da idem protiv zla demonskog, pa šta i kako bude meni, bit će i ovom gradu”, završava Mihčić taj zbrkani i prilično nepismeni pasus.

Krug se zatvara

Do odlučujućeg obračuna između Mihčića i njegovog vampirskog protivnika došlo je svega nekoliko dana pred sarajevski atentat. Neki istraživači više skloni špekulacijama, iskoristili bi podudarnost ta dva događaja za izvlačenje kakvih ishitrenih zaključaka o njihovoj eventualnoj povezanosti. Ali je i sam Mihčić takvo što smatrao krajnje izlišnim. Mnogo više pažnje nego dnevnoj politici, u završnici knjige posvećuje okolnostima finalnog obračuna. Potanko opisuje kako je namjestio klopku za Hirschfitza, u noći punog mjeseca, dok je poručnik, zakrvavljenih očiju i neljudskog hroptaja što dopirao je !Z dubine njegovih demonskih grudi, izbezumljeno tragao ²a novim žrtvama.

Mihčić tvrdi da je do tog finalnog obračuna došlo u Pasažu zgrade u kojoj je danas smješten Kamerni teatar 55. Međutim, kako je ovaj dio pisan neposredno nakon tih odsudnih događaja, stoga je on još zbrkaniji i nedorečeniji. Jednom riječju, malo šta se zbilja konkretnog dalo tu shvatiti u prvi mah. Jednako nejasnim ostaje i način kojim je Mihčič namjeravao, odnosno pokušao usmrtiti Hirschfitza. Da čitava stvar bude još gora, vatra u Vijećnici imala je toliko snage da oprlji nekoliko posljednjih stranica knjige, učinivši ih ne samo krajnje nečitljivim, već i takvim da se raspadaju pri svakom grubljem dodiru.

Mada još uvijek tu čitavu pripovijest nisam tada smatrao stvarnijom od mašte njenog tvorca, priznajem da me zanimao kraj. Šta se, dakle, desilo sa Hirschfitzem? Da li ga je Mihčić naposljetku uspio zaustaviti i otposlati ga tamo gdje mu je bilo mjesto? Iako sam bio sklon da brzo zaboravim Mihčićevu knjigu i u svojoj joj biblioteci podarim onakvu pažnju kakvu je imala i u samoj Vijećnici, neki vrag u meni nije mi davao mira sljedećih dana. Gotovo da sam sa radošću dočekao novi period besposlenosti da se ponovo dohvatim drugog, sada mnogo ozbiljnijeg iščitavanja “Kabala”. Ovaj put pokušao sam, u onoj mjeri koju mi je omogućavala situacija u gradu, da konsultiram i povijesne izvore iz onog vremena. Rezultati su bili zaista zapanjujući u pogledu nekih podudarnosti.

S druge strane, za jednog neukog amaterskog pripovjedača poput Mihčića, konstrukcija u potpunosti fiktivne fabule za jednu takvu knjigu bila bi umnogome neizvedivim zadatkom. Jedna od prvih, mada bizarnih potvrda Mihčićeve eventualne vjerodostojnosti, došla mi je preko moje nane. Još se i danas ona sjeća uznemirujućih priča iz njene mahale o čudnom, neljudskom biću što je za puna mjeseca haračilo po mračnim baščama i avlijama, pa bi mještani udaljenijih ulica, čak i u doba kada su Hirschfitzovi zločini bili relativna prošlost, još uvijek dvostrukim katancem zamandaljivali kapije. Mada se takve priče mogu pripisati i uvijek živopisnom folkloru sarajevskih mahala, prekopavanjem po ishabanim kompletima tadašnjih novina, iz kolekcije mog ljubaznog komšije Ahmeda Hrasničanina, dobio sam nove, vjerodostojne podatke. Primjerice, Jefrim Hadžić, urednik “Sarajevskog glasnika”, poznatog dnevnika s početka stoljeća, u jednom se uvodniku srdito pita šta policija konačno misli preduzeti povodom sve učestalijih ubojstava nedužnih stanovnika “što se iz kasna vračaju kuci iz kahvane ili s kakva posla što od čovjeka iziskuje i noćno vrijeme”.

Dakako, to mi još ništa nije govorilo. Međutim, naredni dokazi natjerali su me da konačno i nažalost shvatim kako je jadni Mihčić govorio samo istinu. Kažem nažalost, jer od tog trena, mada ne svojom voljom, postah posljednjom karikom te priče duže od pola stoljeća.

Preko prijateljice iz gradske Skupštine uspio sam doći i do fotokopija knjiga mrtvih iz perioda vladavine Austro-Ugarske. Na vlastito zaprepaštenje utvrdih kako se Mihčićevi izvještaji o datumima navodnih Hirsch-fitzovih žrtava savršeno podudaraju sa dokumentima, baš kao i izvještaji iz bolničkih arhiva, koji neosporno potvrđuju da je kod svih nesretnika uzrok smrti bio drastičan te neobjašnjiv manjak golemih količina krvi.

Ali, najsablasniji i najupečatljiviji dokaz pronašao sam u pasažu Kamernog teatra, današnje zgrade Napretka, u prolazu što vodi do bivše Galerije “Roman Petrović”. Upravo na mjestu koje Mihčić navodi kao pozornicu za finalni okršaj sa “Sarajevskim vampirom”, i dan danas na jednom zidu sasvim se jasno da razaznati otisak zgrušane krvi. Da se ne radi o slučajnosti, pokazalo se pošto sam sastrugao nešto crvenkastog praha sa otiska i odnio ga u Državnu bolnicu. Finalni podaci doimali su se zastrašujuće. Zaista se radilo o krvi, no takvoj kakva e na medicinski neobjašnjiv način u sebe transmutirala ljudsku i vučiju krv. I ne samo to! Jednako je utvrđeno da je krv još uvijek aktivna u smislu množenja leukocita unutar te nevjerovatne simbioze što je bez riječi ostavila i vrsnog stručnjaka kakav je doktor Grubeša.

Nakon ovakvih dokaza više nisam mogao imati mira dok ne doznam što je moguće više o onim presudnim dešavanjima, “cenzuriranim” iz knjige učinkom vatre. Uskoro sam, više srećom nego trudom, doznao da je familija Mihčićeve jedine sestre Margarite danas nastanjena u Pragu, gdje je prešla sredinom sedamdesetih. Iskoristio sam sretnu priliku da se tih dana na put u Prag upravo spremao poznati sarajevski radio-voditelj Adnan Sarajlić. Iako skeptičan prema mojim objašnjenjima, Adnan je pristao da u moje ime kontaktira jedinu unuku gospođe Margarite i pokuša saznati da li je preko nje moguće doći do bilo kakvih dokumenata ili spisa pokojnog brata njene bake. Adi mi je, štaviše, pomogao iznad svih mojih očekivanja. Ne mogavši odoljeti njegovom šarmu i vještoj šupljoj priči, unuka gospođe Margarite poslala mi je ni manje ni više nego originalni dnevnik gospodina Dobroslava Mihčića.

Na iščitavanj e tih neurednih stranica, ispisivanih po raznim frontovima srednjoevropskih ratišta, bacih se istog trena, sa takvim žarom da sam se morao zapitati krećem li se istim stazama ludila u kakvo je, možda, zapravo kliznuo i nesretni pisar. Ali, stvari su se već otrgle racionalnoj kontroli. Naposljetku, Mihčićev nervozni rukopis rekonstruirao mi je posljednja dešavanja vezana za slučaj “Sarajevskog vampira”.

O kovčezima i četnicima

Dakle, ono što Mihčić još zbrkanije nego u svojoj knjizi navodi u dnevniku, objašnjava kako je, nakon što je Hirschfitz upao u zasjedu i sukobio se sa svojim progoniteljem, hrabri sarajevski vampirolog zadobio teške rane. Ipak, uspio je dobrim dijelom onesposobiti Hirschfitza, ali nije imao dovoljno snage, vjerovatno ni dovoljno znanja, da definitivno usmrti “demonskog poručnika”. Za takvo nešto, tvrdi on u dnevniku, trebala mu je pomoć nekog daleko stručnijeg, s obzirom da se Hirschfitz pokazao zapravo mnogo ozbiljnijim i opasnijim protivnikom nego što je to Mihčić sve vrijeme pretpostavljao. U nadi da će preko svojih ezoteričnih poznanstava naći nekog kalibra dostojnog Hirschfitzovom, Mihčić je trenutno onesposobljenog poručnika (“uspavanog” – kako to opisuje vrlo nejasno i nedefinirano) smjestio u hermetički zatvoren kovčeg i sklonio ga unutar jednog slijepog zida na tavanu zgrade današnjeg Kamernog teatra 55. Potom je zazidao tu izbu, sakrivši je od očiju nepoželjnih znatiželjnika.

Nažalost, Dobroslavova tadašnja mentalna pome-tenost i česte neuroze, kakve su shvatljive poslije svih dešavanja, spriječile su ga da potraži potrebnu pomoć. Stigao je rat, pa mobilizacija. Nesretno stradavši kao vojnik raspadajuće imperije, Mihčić je, činilo se tada, definitivno odnio svoju tajnu u neoznačeni grob negdje na prilazima Veneciji.

Nakon čitanja dnevnika, u čitavu priču sam bio upao u toj mjeri da sam prešao onu granicu kada je po­vratak još uvijek bio moguć. U toj situaciji, prikliješten spoznajom Mihčićeve nevjerovatne tajne što me poput kamena njegova ludila, zakačenog sada za moju sumnja­ma mučenu svijest, vukla sve dublje u ono što se čvrstom raciju moglo doimati samo kao bezdan paranoje i men­talne rastrešenosti, sljedeći, jedini logičan korak bio je da i sam provjerim opisanu lokaciju na tavanu Napret-kove zgrade.

Jednog dana na samom početku decembra 1992, koristeći dolazak struje u taj kvart i u pratnji mog prija­telja O. iz specijalnih jedinica republičkog MUP-a, po­sjetio sam dotični tavan. Pun prašine i vlage, izgledao bi kao decenij ama nedirnut da u samom krovu nije bilo oveće rupe od granate pale tu već na samom početku rata. U prvi mah se činilo kako tu nema ničeg neobi- čnog. No, na sreću, uvježbanim ratničkim okom, moj prijatelj je otkrio nešto što bi moglo ličiti na tajnu pre­gradu, na rubovima jedva načetu detonacijom granate. Dobrih pola sata trebalo nam je da priručnim sredstvi­ma razvalimo tajni zid. Kada smo ga konačno dovoljno uklonili, ušli smo u malu izbu koju je krila pregrada. Izba je bila mala, a pod slabim svjetlom priručnih lampi ugle­dasmo baš isti onaj kovčeg što ga je Mihčić jasno opisao u dnevniku! A onda, dok se slatkasta ciglena prašina od razvaljenog zida lijepila za znojem nakvašena naša lica, pod blijedom iluminacijom titravog snopa lampe čija se svjetlost komešala od povremenih odbljesaka mjesečine kroz rupu na krovu, ugledasmo taj strašni prizor. Hir-schfitzov kovčeg bio je otvoren i prazan!

Po svježini otisaka stopala u naslagama prašine na podu moglo se zaključiti kako su napravljeni nedavno. Prestravljeni tim prizorom, shvatili smo da postoji još jedan izlaz iz izbe koji je vodio kroz svjetlarnik klozeta u stanu susjedne zgrade. Stan je bio napušten još pred početak rata od strane jednog visokog rukovodioca SDS-a, a docnije granatiran do te mjere da više nije bio uslovan za stanovanje. U naknadnom razgovoru sa stanarima zgrade, detaljno smo obaviješteni kako je većina njih koju noć ranije bila probuđena nesnosnim zvukovima lomljave zida i neljudskim cviljenjem što je dopiralo sa gornjih spratova. Čak su i policiju zvali, sumnjajući na eventualnog snajperistu, ali sarajevski čuvari reda nisu našli baš ništa.

Nakon tako nevjerovatnog i uznemirujućeg otkrića trebalo je proći nekoliko dana da se oporavim od šoka. Pokušao sam rekonstruirati prihvatljivu varijantu raspleta priče koja je rezultirala pronalaženjem praznog kovčega. Dakako, više nisam imao nikakvih dilema oko pravovjernosti Mihčićeve priče. A ako, dakle, prihvatimo kao istinito da je pronađeni kovčeg zaista bio počivalištem onesposobljenog vampira Hirschfitza, gdje je kao u svojevrsnom limbu proveo sve ove decenije, opravdanim se nametnulo pitanje gdje je onda sada njegovo tijelo? I koliko god jezovitim i nevjerovatnim bijaše odgovor što nametnuo se sam od sebe, jedini je nudio prihvatljivu logiku.

Naime, detonacijom granate, Hirschfitz je na neki način bio probuđen iz svog sna. Prestravljen situacijom u kakvoj se zatekao, nakon očajničkog višednevnog rada ipak je uspio probiti prolaz u sljedeću zgradu i pobjeći. I opet je demonski poručnik, sarajevski vampir Kabal, bio slobodan! Žedan nove krvi. A ja jedini bio sam svjestan te činjenice.

Naravno, da odem u policiju ili vojsku i prijavim sve to, u najboljem slučaju bih bio proglašen ludim i uskoro bih vjerovatno isprobavao elastičnost gumenih zidova ćelije na Klinici “Nedo Zec”. Zapravo, više nisam imao mogućnost izbora, baš kao što je jednom ranije nije imao niti moj prethodnik Mihčić. Morao sam pronaći Hirschfitza i definitivno mu stati na put!

IZVOR: Karim Zaimović, Tajna džema od malina, Šahinpašić, Sarajevo, 2013.