MUJKIĆ: Grob azijskog migranta nema svoju sadašnjost

 MUJKIĆ: Grob azijskog migranta nema svoju sadašnjost

ODA SVJETIONICIMA

Prvi svjetionik. Crvene i bijele pruge,

Otječe u zjenice, u sjenke

Pastelnih haljina koje podiže vjetar

Prazni se u sićušne prostore između prolaznika

 

U krajoliku je litica s koje se osipaju

Konopci i padaju po hridima

Jedan maslačak što odolijeva vjetru

Zarobljava me njegova agonija

 

Drugi svjetionik. Ima svog najstarijeg

Svjetioničara. Leži i znam, lijevim

Okom ga gledne. Humku sam prvo

Posula kamilicom, zatim izmrvljenim

 

Mimozama, a naposljetku je stigla

Vatra. Crna trava i kamenčići željezne rude.

Pravimo dugačke korake po stijenama.

Kuda će more kad svjetionici ćute.

 

I lažni odsjaji. Brodovi prolaze, brodovi i nade

Kao mala stabla u crnoj travi. Ja sam otkopčala

Košulju. Iza utrnuća. Ispred čovjeka koji je plakao.

 

Treći svjetionik. Slijedi put božiji

Iako je od pješčanih cigli. Zastrašujuće je sam.

A nekada je bio lud od ljubavi.

I po Pepeljastom nebu crtao kuće, kao žive dokaze sebe.

 

RUJEVINA

Prvo su stidljivo u cekerima donosili cjepanice,

a onda su malo po malo u park počeli dolaziti

sa providnim vrećicama triješća.

Jedan čovjek, što je kupovao od njih,

nosio je rujevinu preko granice

i tamo prodavao pet puta skuplje.

Bračni par ništa nije znao o granicama.

Njihovi kupci bili su stariji ljudi

koji su ispred sebe gurali ceker kolica.

Oni su govorili kako ih drveće prati.

Tamo gdje se starci razbole izniknu ljekovita stabla.

Ali, rujevina nije rasla u gradu.

Da li to znači da rujevina starcima u gradu

nije bila ni od kakve koristi?

Bračni par nije imao odgovor na to.

“Mi samo prodajemo rujevinu”, rekli su.

Snijeg spava u parku. Svoje džepove

Izvrće decembarsko nebo. I starci spavaju

U svojim vonjavim sobičcima.

Željeznim prstima

Žena skida snijeg sa naslagane rujevine,

kao Zgužvan čaršaf. Ulične lampe žmirkaju, a iz

Lišća koje se još drži na granama rastu sjećanja.

Muškarac gleda u lišće. Čini se da mu lišće

Pokušava nešto reći, ali on to ne razumije.

 

AZIJSKI MIGRANT

Azijski migrant bijaše mlad i čio

Pred kraj ljeta rijeka ga je ubila

A njegova sestra koju

je na leđima nosio 2756 milja zapjevaše

pjesmu o čovjeku koji jede ljude

Djecu je lovio, što su bosonoga stajala

Pored puta

U poljima čaja radile su majke

Ali nisu imale snage da iz gustog

žbunja izađu prije zalaska sunca

Djeca su čekala da se umiri horizont

Pa da utonu u njihove zjenice

Ja sam zaspala pored puta,

Rekla je djevojčica

A kada sam se probudila

Više nisam mogla da ustanem…

Prošli su dani otkako smo

Pobjegli iz sela, prošle su milje

Pod mojim srcem i mnoge će još proći,

Tamo u polju muškarac jede žene

Koje beru čaj, ovdje se voz

Pretvara u veliku kredu, a niko se

Ne prenu.

Prvi mraz steže jednu svježu humku

i smijalice na licima živih.

Između te dvije mrkline − pjesma.

 

MAJKA AZIJSKOG MIGRANTA

Grob azijskog migranta

Pokrile su sjenke drveća

I sitan prvi snijeg

Iz njega ništa ne izbija,

Ali trava će rasti, svakako, rasti

Grob azijskog migranta nema

Svoju sadašnjost

Ali, tijelo pod zemljom

Mora da je imalo majku, mora

I ona sada čeka i zabrinuta je

Jer do nje ne dolaze nikakve vijesti

Ona glavu podiže prema nebu

Iznad nje jure oblaci

Puni lepeta ptičijih krila

Ona se rukama hvata

Za ivicu jednog oblaka

I ostala bi tamo, sumnjajući

U postojanje sudbine

Da oblak nije rekao:“Vrati se!

Tvoj sin sada je u kući tvoga srca”. I

majka se, jašući na suzama etera, vrati.

ČEKAONICA

Kad uđoh u čekaonicu,

Natpis iznad vrata nakrivi se,

U lijevoj neonci svjetlost zatreperi

Gdje ćemo pratiti vozove

Ako nam se čekaonica sažme

U komad žbuke?

Hoće li vozovi prolaziti ovuda

Ako ne budu morali?

Odmotah šal, spustih torbu na

Kao ruke staraca izmrvljene pločice

Potom znak iznad vrata

Pogurah na mjesto knjigom

Koju sam nosila u ruci

Ustajalost ga primamljivaše u udubljenje

Između štokova, kao da su nemirni ljubavnici

Pogurah ga nekoliko puta

Sa mišlju o psovkama

Čovjek bez kose i bez obrva pomjeri se

Ne ustajući sa klupe

Iz novčanika izvadi fotografiju

“Ovo sam ja s kosom”, reče

kao da mi se udvara

U čekaonici na željezničkoj stanici

Svi ljudi su vjerovali da je to on

Na fotografiji, a lice sa fotografije

Ulazilo je u njihovu vjeru Bogu hvala

Čime sam još mogla vratiti

Znak na mjesto, do knjigom poezije

Iz koje je ispadalo suho cvijeće

S tragovima smrti na svojim tjelešcima ili

Peruškama golubova što su padale

Sa prvim snijegom

 

CIGANKA

Dolazila je krajem mjeseca uvijek u podne

Pred njom su igrale šamije

prošarane zlatnim nitima

I nespretni zavežljaji koji su joj

Lomili kičmu

Trgovala je novostima i pričama

Koje je skupljala po dalekim selima

Mijenjala ih za jabuke, jaja,

Zejtin, tek skuhanu kafu ili komad

pšeničnog kruha

Pod njenim glasom hrapavim

U dvorištu su padale jabuke

Padale su u krilo efendinice

što bi Ciganku posjela ispred

Sebe i čekala čekala

Nikada nisam vidjela zvijezde u

Njenim očima do tada

kada bi Ciganka mrvila duhan:

“U Velikoj opet Ukrina izlila…”

“Opet?!”

“Bajri Bundevici sva goveda u

štali odnijela, a on spavao!”

“Ma, šta kažeš!?”

Potom bi efendinica kao mrtva

Padala na sećiju, a ja sam joj

dodavala čašu s vodom i kocku

šećera

Još vidim kako mi čaša drhti u ruci

I kako kapi padaju po običnom stolu

I tada, potpuno bezbrižno, zatvorim oči

 

STARI SAT

Sjedim pored ulaznih vrata konobe,

A likovi iz mojih knjiga za

Drugim stolovima, piju i gledaju

U snijeg koji bezbrižno pada

Ogledaju se u svojim čašama,

Okreću ih na ivicama i dok to rade

Čaše se sjaje, a ja pored ulaznih vrata

Mijenjam položaj nogu, kao nestrpljiva

Grana pod teretom snijega u koju

Gledamo, ali joj ne prilazimo

Konobar dohvaća metlu

U metalnu lopaticu smeće tugu

što sinoć prosula se po podu konobe

i sada se svima lijepi za cipele

Kad bi snijeg prestao da pada

Tuga bi odšetala na ulice

I mnogi bi pošli da je traže,

Jer nemaju vlasititu

Kasnije bi proklinjali konobu

Sve je to maslo Starog sata

Zavezanog za prvi potporni stub

Koji udara po našim srcima

 

JAGODE

Iza kuće mog oca stoji voz pun jagoda

Iz vagona ispadaju i kotrljaju se u svim pravcima

Baštu su pokrile kao lišće. Jesen je i niko ne jede jagode.

Ljudi govore: “To nisu jagode. To su mali vragovi», a zatim svi

bježe u šume, u planine, iza kutova samih sebe.

Rijeka jagoda pored naše kuće i samo je pitanje

Vremena kada će početi ulaziti unutra.

Otac spušta ljestve uz glavu voza. Majka kaže “Ne penji se! Ne smijemo

Vjerovati jagodama“

Vuče ga za košulju, vuče ga za remen na pantalonama, vuče ga za kosu.

Kako ga samo vuče!

Brat sjedi u kolima, otvara i zatvara prozor, pritiska gas i

Viče kako više neće čekati.

Uzimam jednu jagodu u ruku. Poznat mi je njen miris. Je li to miris

Malih demona? Iz nje se cijedi krv i kapa na moju haljinu.

U njihovoj utrobi krije se moje srce

Znaju li to jagode? Znaju li kako se kaže: NE.

 

Preuzeto iz: Godišnjak BZK “Preporod” 2018.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.