MUJKIĆ: Grob azijskog migranta nema svoju sadašnjost
ODA SVJETIONICIMA
Prvi svjetionik. Crvene i bijele pruge,
Otječe u zjenice, u sjenke
Pastelnih haljina koje podiže vjetar
Prazni se u sićušne prostore između prolaznika
U krajoliku je litica s koje se osipaju
Konopci i padaju po hridima
Jedan maslačak što odolijeva vjetru
Zarobljava me njegova agonija
Drugi svjetionik. Ima svog najstarijeg
Svjetioničara. Leži i znam, lijevim
Okom ga gledne. Humku sam prvo
Posula kamilicom, zatim izmrvljenim
Mimozama, a naposljetku je stigla
Vatra. Crna trava i kamenčići željezne rude.
Pravimo dugačke korake po stijenama.
Kuda će more kad svjetionici ćute.
I lažni odsjaji. Brodovi prolaze, brodovi i nade
Kao mala stabla u crnoj travi. Ja sam otkopčala
Košulju. Iza utrnuća. Ispred čovjeka koji je plakao.
Treći svjetionik. Slijedi put božiji
Iako je od pješčanih cigli. Zastrašujuće je sam.
A nekada je bio lud od ljubavi.
I po Pepeljastom nebu crtao kuće, kao žive dokaze sebe.
RUJEVINA
Prvo su stidljivo u cekerima donosili cjepanice,
a onda su malo po malo u park počeli dolaziti
sa providnim vrećicama triješća.
Jedan čovjek, što je kupovao od njih,
nosio je rujevinu preko granice
i tamo prodavao pet puta skuplje.
Bračni par ništa nije znao o granicama.
Njihovi kupci bili su stariji ljudi
koji su ispred sebe gurali ceker kolica.
Oni su govorili kako ih drveće prati.
Tamo gdje se starci razbole izniknu ljekovita stabla.
Ali, rujevina nije rasla u gradu.
Da li to znači da rujevina starcima u gradu
nije bila ni od kakve koristi?
Bračni par nije imao odgovor na to.
“Mi samo prodajemo rujevinu”, rekli su.
Snijeg spava u parku. Svoje džepove
Izvrće decembarsko nebo. I starci spavaju
U svojim vonjavim sobičcima.
Željeznim prstima
Žena skida snijeg sa naslagane rujevine,
kao Zgužvan čaršaf. Ulične lampe žmirkaju, a iz
Lišća koje se još drži na granama rastu sjećanja.
Muškarac gleda u lišće. Čini se da mu lišće
Pokušava nešto reći, ali on to ne razumije.
AZIJSKI MIGRANT
Azijski migrant bijaše mlad i čio
Pred kraj ljeta rijeka ga je ubila
A njegova sestra koju
je na leđima nosio 2756 milja zapjevaše
pjesmu o čovjeku koji jede ljude
Djecu je lovio, što su bosonoga stajala
Pored puta
U poljima čaja radile su majke
Ali nisu imale snage da iz gustog
žbunja izađu prije zalaska sunca
Djeca su čekala da se umiri horizont
Pa da utonu u njihove zjenice
Ja sam zaspala pored puta,
Rekla je djevojčica
A kada sam se probudila
Više nisam mogla da ustanem…
Prošli su dani otkako smo
Pobjegli iz sela, prošle su milje
Pod mojim srcem i mnoge će još proći,
Tamo u polju muškarac jede žene
Koje beru čaj, ovdje se voz
Pretvara u veliku kredu, a niko se
Ne prenu.
Prvi mraz steže jednu svježu humku
i smijalice na licima živih.
Između te dvije mrkline − pjesma.
MAJKA AZIJSKOG MIGRANTA
Grob azijskog migranta
Pokrile su sjenke drveća
I sitan prvi snijeg
Iz njega ništa ne izbija,
Ali trava će rasti, svakako, rasti
Grob azijskog migranta nema
Svoju sadašnjost
Ali, tijelo pod zemljom
Mora da je imalo majku, mora
I ona sada čeka i zabrinuta je
Jer do nje ne dolaze nikakve vijesti
Ona glavu podiže prema nebu
Iznad nje jure oblaci
Puni lepeta ptičijih krila
Ona se rukama hvata
Za ivicu jednog oblaka
I ostala bi tamo, sumnjajući
U postojanje sudbine
Da oblak nije rekao:“Vrati se!
Tvoj sin sada je u kući tvoga srca”. I
majka se, jašući na suzama etera, vrati.
ČEKAONICA
Kad uđoh u čekaonicu,
Natpis iznad vrata nakrivi se,
U lijevoj neonci svjetlost zatreperi
Gdje ćemo pratiti vozove
Ako nam se čekaonica sažme
U komad žbuke?
Hoće li vozovi prolaziti ovuda
Ako ne budu morali?
Odmotah šal, spustih torbu na
Kao ruke staraca izmrvljene pločice
Potom znak iznad vrata
Pogurah na mjesto knjigom
Koju sam nosila u ruci
Ustajalost ga primamljivaše u udubljenje
Između štokova, kao da su nemirni ljubavnici
Pogurah ga nekoliko puta
Sa mišlju o psovkama
Čovjek bez kose i bez obrva pomjeri se
Ne ustajući sa klupe
Iz novčanika izvadi fotografiju
“Ovo sam ja s kosom”, reče
kao da mi se udvara
U čekaonici na željezničkoj stanici
Svi ljudi su vjerovali da je to on
Na fotografiji, a lice sa fotografije
Ulazilo je u njihovu vjeru Bogu hvala
Čime sam još mogla vratiti
Znak na mjesto, do knjigom poezije
Iz koje je ispadalo suho cvijeće
S tragovima smrti na svojim tjelešcima ili
Peruškama golubova što su padale
Sa prvim snijegom
CIGANKA
Dolazila je krajem mjeseca uvijek u podne
Pred njom su igrale šamije
prošarane zlatnim nitima
I nespretni zavežljaji koji su joj
Lomili kičmu
Trgovala je novostima i pričama
Koje je skupljala po dalekim selima
Mijenjala ih za jabuke, jaja,
Zejtin, tek skuhanu kafu ili komad
pšeničnog kruha
Pod njenim glasom hrapavim
U dvorištu su padale jabuke
Padale su u krilo efendinice
što bi Ciganku posjela ispred
Sebe i čekala čekala
Nikada nisam vidjela zvijezde u
Njenim očima do tada
kada bi Ciganka mrvila duhan:
“U Velikoj opet Ukrina izlila…”
“Opet?!”
“Bajri Bundevici sva goveda u
štali odnijela, a on spavao!”
“Ma, šta kažeš!?”
Potom bi efendinica kao mrtva
Padala na sećiju, a ja sam joj
dodavala čašu s vodom i kocku
šećera
Još vidim kako mi čaša drhti u ruci
I kako kapi padaju po običnom stolu
I tada, potpuno bezbrižno, zatvorim oči
STARI SAT
Sjedim pored ulaznih vrata konobe,
A likovi iz mojih knjiga za
Drugim stolovima, piju i gledaju
U snijeg koji bezbrižno pada
Ogledaju se u svojim čašama,
Okreću ih na ivicama i dok to rade
Čaše se sjaje, a ja pored ulaznih vrata
Mijenjam položaj nogu, kao nestrpljiva
Grana pod teretom snijega u koju
Gledamo, ali joj ne prilazimo
Konobar dohvaća metlu
U metalnu lopaticu smeće tugu
što sinoć prosula se po podu konobe
i sada se svima lijepi za cipele
Kad bi snijeg prestao da pada
Tuga bi odšetala na ulice
I mnogi bi pošli da je traže,
Jer nemaju vlasititu
Kasnije bi proklinjali konobu
Sve je to maslo Starog sata
Zavezanog za prvi potporni stub
Koji udara po našim srcima
JAGODE
Iza kuće mog oca stoji voz pun jagoda
Iz vagona ispadaju i kotrljaju se u svim pravcima
Baštu su pokrile kao lišće. Jesen je i niko ne jede jagode.
Ljudi govore: “To nisu jagode. To su mali vragovi», a zatim svi
bježe u šume, u planine, iza kutova samih sebe.
Rijeka jagoda pored naše kuće i samo je pitanje
Vremena kada će početi ulaziti unutra.
Otac spušta ljestve uz glavu voza. Majka kaže “Ne penji se! Ne smijemo
Vjerovati jagodama“
Vuče ga za košulju, vuče ga za remen na pantalonama, vuče ga za kosu.
Kako ga samo vuče!
Brat sjedi u kolima, otvara i zatvara prozor, pritiska gas i
Viče kako više neće čekati.
Uzimam jednu jagodu u ruku. Poznat mi je njen miris. Je li to miris
Malih demona? Iz nje se cijedi krv i kapa na moju haljinu.
U njihovoj utrobi krije se moje srce
Znaju li to jagode? Znaju li kako se kaže: NE.
Preuzeto iz: Godišnjak BZK “Preporod” 2018.