Muhamed Seid Mašić, bošnjački i bosanskohercegovački erudita, pjesnik i publicist

Stara je istina da učen i pametan čovjek, pogotovo ako je pjesnik, ne može uspjeti i biti priznat u svojoj sredini i svom vremenu, već, kao što to obično biva, daleko od svog rodnog kraja i vremena djelovanja. To se odnosi i na pjesnika Muhameda Seida Mašića, koji je pjevao na maternjem i arapskom jeziku između Prvoga i Drugog svjetskog rata. Muhamed Seid Mašić je bošnjački i bosanskohercegovački erudita, pjesnik i publicista, našoj javnosti još uvijek nedovoljno poznat.

Rođen je u Gračanici 8. 12. 1913. godine. Potiče iz ugledne familije Mašić. Otac mu, hadži-Ismail-ef. Mašić je 1907. godine završio medresu „Osman-kapetan Gradaščević“ u Gračanici, gdje je radio kao mua'lim (učitelj) u ženskoj mekteb ibtidaijji na Mahmutovcu, a zatim kao muderris[1] u Kladnju. Važio je za dobrog poznavaoca farmakologije iz arapskih medicinskih knjiga znamenitih ljekara „zlatnog doba arapske medicine“ Abdulaha ibn Sinaa, Zeerihaja er-Razija, Allaudina ibn Nefisa i dr. iz vlastite biblioteke, jedne od bogatijih u tadašnjoj državi (neke od tih knjiga danas su u posjedu Gazi Husrev-begove biblioteke, kao zadužbina rahmetli Ismail-ef. Mašića i Muhamed-ef. Mašića).

Muhamed Seid Mašić je rano djetinjstvo proveo u Gračanici i Kladnju, gdje se preselio dvadesetih godina prošlog stoljeća, prateći svog oca Ismail-ef., koji je jedno vrijeme službovao kao muderris u kladanjskoj medresi. Prvih dvadeset godina života Muhameda Mašića proteklo je onako kako je proticao život bosanskohercegovačkih mladića koji su potekli u, za ono vrijeme, natprosječno obrazovanoj muslimanskoj porodici. Godine 1927. upisao je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju završava 1935. godine. Počeo je studirati na Višoj islamskoj teološkoj školi u Sarajevu, koju nešto kasnije napušta iz porodičnih razloga.

Službovao je kao imam-matičar u Čajniču, Žepču, a zatim kao učitelj u Kozarcu, Brki, Lukavici i još nekim mjestima. Poslije Drugog svjetskog rata vraća se u rodnu Gračanicu, gdje radi kao službenik u trgovačkom preduzeću „Bosna“ do odlaska u penziju. Dana 8. 2. 1978. godine preselio je na ahiret.

Muhamed Mašić publicističkim radom počeo se baviti vrlo rano. Još kao srednjoškolac se osposobio čitati i pisati na arapskom jeziku, zahvaljujući naobrazbi koju je dobio od svog rahmetli oca, a zatim i na drugim orijentalnim jezicima, što mu je omogućilo da, prateći onovremenu bogatu arapsku štampu, stekne uvid u savremena svjetska gibanja na Istoku ali i na Zapadu, što će znatno uticati na njegov publicistički, prvenstveno prevodilački rad, a zatim na pisanje poezije i proze. Sa pjevanjem na arapskom jeziku počeo je još u 1. razredu Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.

„Arapska štampa je onovremeno predstavljala jedinog pouzdanog registratora težnji i političkih gibanja dvaju potčinjenih kontinenata od Indonezije na istoku, do Maroka na zapadu i Pretorije na jugu. Suosjećajući s ugnjetenim narodima i poklanjajući svoje simpatije njihovim pokretima za slobodu i nezavisnost, koji su se tek rađali ili rasplamsavali, ja sam zavolio arapsku štampu koja je sve to idejno vodila i zastupala, a sljedstveno tome, zavolio sam arapski jezik i arapsku literaturu općenito.“, zapisao je kasnije u dijelu svog memoarskog rukopisa, „Moja naučna i publicistička djelatnost“, objavljenog 1993. godine u Izdavačkoj kući „Avicena“ d.o.o., Sarajevo, povodom 80. godišnjice njegovog rođenja.

Mladalački zanos Muhameda Mašića i nadarenost za pisanje poezije rezultirali su brojnim pjesmama koje je on još u đačkim danima prevodio iz najpoznatijih arapskih časopisa „Ummul-Kura“, „El-musavver“, „El-feth“, „El-bešir“, „Felestin“ i drugih i objavljivao ih u nekoliko listova koji su objavljeni tridesetih godina prošlog stoljeća u Sarajevu i Tuzli, kao što su: „Islamski svijet“, „Islamski glas“, „Muslimanska svijest“, „Slobodna riječ“, „Hikjmet“ i dr. Ponekad su njegovi prevodilački radovi u pjesmi i prozi bili zastupljeni u više brojeva nekog časopisa zaredom. Originalni rad na maternjem jeziku započeo je nešto kasnije. Posebno treba istaći da su prve njegove pjesme, i to vjerske, ljubavne i druge sadržine, koje je objavio kao dvadesetogodišnjak u nekoliko tadašnjih časopisa, pobudile značajan interes za njegovu poeziju, a također inspirisale svojom smjelom sadržinom, snagom, težinom i dubinom poruke mnogo drugih njegovih kolega i istomišljenika o sličnim temama. Neke od tih pjesama objavljene su u njegovoj knjizi Moji stavovi… izdatoj 1993. godine, te ponovljenim i dopunjenim izdanjima 1995. i 1996. godine, također u Izdavačkoj kući „Avicena“. Poznavao je arapski jezik do te mjere da je mogao objavljivati i u arapskoj štampi. Uslijedila je njegova bogata literarna aktivnost na arapskom jeziu, i to u pisanju poezije, proze i tariha (hronograma), gdje će u zrelim godinama iskazati svu svoju intelektualnu i književnu snagu, naročito kao hronopisac, a prema mišljenju dobrih poznavalaca ove vrste poezije, možda i najuspješniji kojeg smo imali na našim prostorima. Najveći broj njegovih radova na arapskom jeziku objavljen je između dva svjetska rata u listovima „Umm ul-Qura“ – („Majka metropola“) u Mekki i „Barid al-Sharq“ – („Pošta istoka“) u Berlinu, ali i u nekim drugim časopisima.

Osnovna karakteristika Mašićeve književne djelatnosti jeste kristalna jasnoća misli i permanentna logika koja se iskazivala od početka do samog kraja njegovog kazivanja.

Posebnu pažnju zaslužuje njegova pjesma. Analizirajući stihove koje je Muhamed Mašić napisao – a bio je veoma plodonosan pjesnik – uočavamo da on svojom pjesmom nastoji da utječe na dušu, srce, savjest, opredjeljenje i želju čitaoca, i to prije svega aktuelnošću teme, a onda oblikom kojim je ona iznesena. U njegovim pjesmama nema tuđica (internacionalizama), nema nedoumica i nema nikakvog traga za ličnom afirmacijom bilo koje vrste.

Svoju veliku intelektualnu snagu, umjetnički osjećaj, pjesničko nadahnuće i nespornu stručnu i naučnu visinu, iskazivao je naročito pri kraju pjesme, u tzv. šah bejtu (krunskom stihu) u kojem je, silom i logikom namjene, morala da dođe do punog izražaja, kako erudicija tako i akribija njegovog autora. Izražena arapskim riječima, u stihu i formi koji se potpuno uklapa u ostali dio pjesme, ova posljednja strofa, posljednji distih, a nerijetko i posljednji polustih, izražavaju godinu koju dobijemo kroz numeričku vrijednost slova. Nije teško uočiti koliki je napor potreban, kolika je erudicija i stručnost potrebna, i koliko je iskustvo moralo prethoditi tome.

Muhamed Seid Mašić je bio u tom segmentu nedostižan u svoje vrijeme i neponovljiv poslije svoga preseljenja.

Onaj ko zna bilo šta podrobnije o arapskom jeziku, njegovoj strukturi i raširenosti, shvatit će kolikim znanjem je morao raspolagati čovjek kojemu je bilo svejedno da li sluša radiostanicu iz Maroka, Alžira, Tunisa, Sirije, Iraka…, a to je Muhamed Mašić mogao, jer mu čak ni narječja, govori, lokalizmi i ostala odstupanja, do kojih neminovno dolazi u svakom jeziku, nisu predstavljali nikakvu teškoću. Nivo nejgovog poznavanja arapskog jezika stavljao je u nedoumicu, zaprepaštenje i zadivljenost i lektore arapskog jezika. Nije mu predstavljao problem tekst bilo kakvog sadržaja na arapskom jeziku, bez obzira ko mu je autor i sa kojeg meridijana je potekao.

Možda je baš ovo bio razlog da Muhamed Mašić nije bio shvaćen u svojoj sredini i vremenu. Kako li samo proročanski odiše njegova misao: „Ja, već, proživljavam u sebi, duhovno i duševno, takav apolitički i nemilitaristički Svijet u kojemu će se ljudska bića ocjenjivati po karakterima i faktičkim sposobnostima, a ne po stanovitim pripadnostima. Možda sam, za sada, utopista a, bez sumnje, neću takav izgledati kroz koju deceniju ili sto do dvjesto godina.“

Rahmetli Ešref-ef. Kovačević, njegov prijatelj i istomišljenik, u Predgovoru Mašićeve knjige „Moji stavovi…“, čovjek koji je zaslužan da su objelodanjena i javno prezentirana njegova djela, jer je neke od najvrednijih rukopisa Kovačević i sačuvao od propasti i uništenja, napisao je: „Tako je razmišljao jedan erudita, pjesnik, publicista i filozof, poznatiji i priznatiji izvan prostora svoje države, svog rodnog kraja i svog vremena življenja i djelovanja. To je bio čovjek kojeg se nije moglo nagraditi, potkupiti, obmanuti ili uništiti, čovjek koji je u svom životu upoznao samo golgotu – bezumno šikaniranje, mržnju i nasilje – čovjek sa trinaest zanimanja, od imama, matičara, učitelja, mualima, preko knjigovođe, referenta, do publiciste, hronopisca i filozofa, poznatijeg u arapskom svijetu negoli u vlastitoj domovini.

Nažalost, a Boga mi, često i na sramotu svog vremena, svojih savremenika, Muhamed Seid Mašić je jedan od mnogih koji i prožive u znaku ovog lijepog arapskog bejta:

Temetul esedu fil gabati džua –
Ve lahmudda'ani jurma lil kilabi.

Dok se negdje pas šugavi janjetinom
sočnom sladi,
Dotle negdje u pustinji lav ponosni mre
od gladi.

Osim što je ovaj, po Bošnjake, sramni i brutalni rat porušio Bosnu, on uspostavlja i podiže njene stvarne, zaboravljene vrijednosti i stubove, stvarne intelektualne veličine, kao što su Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Edhem Mulabdić, Hamdija Mulić, Salih Hadži-Husejinović Muvekit, Enveri-ef. Kadić i dr. Među njih spada i malo spominjani Muhamed Mašić, potpuno nepoznat na našim prostorima kao mislilac, pjesnik, hronopisac, jedan univerzalni bosanski intelektualac, koji je išao ispred svog vremena, ali nijednog trenutka ne odustajući od svog intelektualnog angažmana. Prosto, išao je ispred svog vremena.“

IZVOR: Izet Mašić, Znanstveni opus Muhameda Seida Mašića, „Avicena“ d.o.o., Sarajevo

[1] Termin muderris se u bosanskom jeziku obično upotrebljava kao titula u značenju “profesor”, “nastavnik”, “predavač” u srednjoj školi ili na fakultetu. Ovaj termin se danas kolokvijalno koristi kao titula kojom se iskazuje posebna počast istaknutim srednjoškolskim i univerzitetskim profesorima. Zvanje muderrisa se stječe nakon završetka (više) medrese ili univerziteta (medreset-ul-džāmiʿa, džāmiʿ-ul-islamijje ili samo džāmiʿa).