MENZIES: Pisati srcem Bosne

STARI MOST (MOSTAR)

Više nećeš stajati
na Starom mostu
Koliko je samo vremena
proteklo.

Sada je tu žičano uže
labave daske i strah
trideset metara visoko
Ponad zelene Neretve.

Simbolika je sada drukčija
susret Istoka i Zapada
je potopljen, raskoljen.

Razapeta je nova linija života
Opkoračuje dva srušena svijeta,
A klisure cigle,zemlja
Krune se niz obale
u zelenu Neretvu.

Danas je klaun
Došao na Trg –
čudnovati most
da ih razveseli;

Kratkoga je vijeka, pa ipak je to početak
Tamo gdje život visi o svakoj niti
a duh ne želi umrijeti.

Septembar, 1994.

 SARAJEVO

Lijepi grade Sarajevo
ti što umireš
i odbijaš da umreš,
tvoja ranjena duša
pomirena
mada još gorka
leži sjetna
u posljedicama rata.

Šetam pored
hladnih voda Miljacke
pod veličanstvom
tvojih brda što bole.
Ispružila su se brda
oko mojih ramena
kao ogrtač opleten
od tolikih
raspoloženja godišnjih doba.

Ušla sam
u neuhvatljivu geometriju
tvoje ljepote,
u staro kamenje
u pjesme
u svjetlo.

Pila sam vode iz tvojih česama.
Ja poznam varljivi
osjećaj zadovoljstva.

Divotni grad Sarajevo
iznevjeren
a odbija da umre.

Čak i u ovo teško vrijeme
prigrlio si me

iako sam stranac:
dolazim iz svijeta
koji te iznevjerio.

ZID

Njena je sjena izdužena
na večernjem suncu.

Ona sjedi
na zidu.

Kao taj zid
ona je sjela
na dan
puška bijaše uperena
u njenu dušu

I ona mora
izabrati

da njenu kćer
siluju

ili da njenog sina
ubiju.

Njena je sjena izdužena
na večernjem suncu.

 PRIJATELJI NAŠI DUGOGODIŠNJI

 Glas 1

Mogu oprostiti
ali nikada neću
razumjeti.
Zašto?
Zašto su to uradili?

 Glas 2

Moja najbolja prijateljica je otišla
bez zbogom.
Znala je da ćemo sutradan
biti granatirani
i ostavljeni da umremo.

 Glas 3

Mojoj kćerki su noge
bile slomljene.
Moja susjeda je znala
da mi treba pomoć.
Otišla je.
Sljedećih četiri sedmice
proveli smo u strahu
u podrumu.
Bilo je nemoguće
izaći napolje.

 Glas 4

Moja najbolja prijateljica
me nije gledala
u oči
kad mo se zadnji put sreli.
To nikada
neću zaboraviti.

O prijatelji naši.

Prijatelji naši
dugogodišnji.

OPROSTITE MI 

Oprostite mi što pišem kao stranac.

Ali ja to jesam, ako govorimo o teritoriji omeđenoj stvarima

što teritoriju omeđuju:

linije na kartama, planine, jezici, ček-pointi,

novac za ulazak i natpisi što upozoravaju:

“Ne gazi travu”.

Oprostite mi što pišem.

Ja jednostavno moram kazati onim

ljudima koji žele čuti što sam vidjela.

Jer ono što se desilo bijaše tako strašno,

a ljudi ovdje još ne znaju koliko strašno biješe

ni koliko je boljelo

ni da ta bol neće proći.

Oprostite mi.

Iako to nisam ja uradila

niti sam započela to,

ni ovdje niti igdje drugdje,

čak ni u svom vlastitom dvorištu.

Oprostite mi

što želim da budem ovdje

sa vama.

Ne donosim ni izobilje ni rješenja

već jednostavno želim biti čovjek

u ovo nečovječno vrijeme.