MAHIĆ: Nikog nemam sem Poezije

VIJAVICA IZ PISAĆEG STROJA

 

1.

Upoznao sam vjetar koji čisti metlom koziju

ćupriju –

Ljubio sam na ćupriji razvedenu pčelicu,

ujela me za srce!

Otkako sam je napustio pozlilo je i životu…

U kanjonu koza naglas čita Ibn-Arabijevu

strofu

„Zaklinjem se stvarnošću ljubavi

da je Ljubav uzrok svih ljubavi“.

Proljet prosijava jesen

i pali vatru za one što prate ljepotu –

nikog nemam sem Poezije!

Od zla me odvaja vjera u poeziju!

Samo poezija u ljubavi vidi istinu, jer zlo je

laž.

Samo kanjon žubori u vedrom snu i ćupriji

uzima mjeru –

Koza je izljubila Ibn-Arabijevu jasnoću

koja  svira vedre pjesme

visoke i strme vjere…

Smrt prosijava svemir sito slobode –

Sjaj svih Ljubavi pije dijete a požudu vrtlog –

Neka živi dragi  Bog

koji nikog nema osim vode…!

 

2.

NALETU NADAHNUĆA,

moram nešto mijenjati u načinu života

moram se oznojiti kao dirigent –

omnia vincit Amor!

Oh, podlo obilježen svega sam sit…

Nisam znao da u meni šeta

nečija tama, nečiji zbor

što žuboru čistog srca smeta…

Da mi je dlijeto koje u kamenu urezuje

dvostruki lik Postojanja.

Da umičem svakoj pogrešci.

Da ne promrznem od neznanja.

Moj alat – to je moje tijelo.

A radna knjižica – grla moga glas!

Iza smrti ima ustanova-brusionica

u kojoj anđeli  bruse lijek protiv straha!

Alat Gospodnji  porađa hrabrost!

A sad stvarnost.

Da mi je hrvatsku domovnicu – konačno da se upoznamo.

Da mi je pojesti čist zalogaj s kapima kiše

što pada sa crkvenog tornja,

omnia vincit Amor!

Da mi je da se  probudim u više zemalja u isti tren, jer neke

ljude

ne mogu zaboraviti.

Ljude kojima su nedostajale nage ljepotice

ne mogu zaboraviti.

Umrijeću u više zemalja u isti tren

vjerujući da na javi  ljepotice darivam

sirotanima i samim.

Ušao sam u Hrvatsku da pišem, da gorim,

da se pipam po tijelu – da iza divlje ruže

probudim raskoš sna i motrim okom nade.

Ušao sam da spojim led i vatru –

i  da zakucam Gospodu na rajska vrata!

GOSPODE

Oblaci jašu divokoze što po obrncima

brste tvoje svjetlo.

A mene vinograd nosi na leđima

da me upozna sa djevojkom.

VIŠNJO

Čudna si ti višnjo

prekrivena prašinom sa puteljka

Sa mušicom pijem vino

kojeg nam u bokal  toči  opala peteljka

MASLINO

Čudna si ti maslino

prekrivena prašinom sa kozije staze –

jer ledeno  i  slatko ulje iz ljubavne ekstaze

nježnije me opija no vino

LAVANDO

Čudna si ti lavando

prekrivena gorućim srpovima

Ne svetiš se, plačeš u sebi,

iskreno, tiho

GROŽĐE BIJELO

Čudno si ti grožđe bijelo

prekriveno  mirisom djevojačkim

Sanjajući da je ljubim

izljubiše grozdovi njeno medno tijelo.

DJEVOJKO

Čudna si ti ljepotica

Prekrivena prašinom sa mjeseca

GROŽĐE CRNO

Čudno si ti grožđe crno

prekriveno crninom

proplakalo za Isusom

Vječno traj, jer si vjeri ljubavnoj vjerno!

MORE

Čudno si ti more

prekriveno hukom vihorca

Svatovi od morske pjene, krenite sad gore.

Poljubila je mula magarca.

PJESNIČE

Čudan si ti pjesniče

prekriven lakokrilim stihovima

što ih napisa u ovo  ljetno veče.

Gospod ti je dao pjesmu nad pjesmama.

DALMACIJO

Čudna si ti Dalmacijo

prekrivena milijunima arija cvrčaka –

i  orguljnim hujanjem zraka –

Ti si sunce prijateljsko!

GOSPODE

Da mi je litar lavandinog ulja sa otoka Hvara,

da oblikujem tijelo djevice.

Da mi je dobiti azil u kapi lavandinog ulja,

jer sit sam bilo čije

politike sa tuđom kesom i kostima.

Da mi je da se predam hrabrosti…

Da mi je govoriti  istinu  a da nisam unaprijed uhapšen.

Da mi  pokrije lice vijavica iz pisaćeg stroja!

GOSPODE

Hvala ti  što si umirio moj  kret nemira.

Očuvaj me,

i  sačuvaj me

od taštine!

Samo je tvoja Ljubav remek-djelo

u tišini svemira!

Omnia vincit Amor!

 

3.

U Den Haagu

Erazmovo oko klizi po nerazboritim ljudima

a sjetio se i istinskih ludaka.

Gavranovo pero nosi dvorsku ludu

dok lagano se ljulja

svjetiljka nad ulicom.

Samoljublje je karijes duše.

Žak Dobričina, holandski trkač

povlači rasijane dimove iz lule

i  posmatra kršnu bebu u rukama svoje

posrebrene žene. Iznad njih, sa

grede, uske šunke se ljuljaju i  virkaju ti  u zjenice

djevojčice.

Do Žaka je tkački stroj. I on cvrkuće, iako ga uhvatio

drijemež.

Erazmo pokazuje svoj pasoš zvijezdama,

pokazuje ga suhom i crvenkastom

lišću i kaže:

“Zar nije sve

što se radi među smrtnicima

puno ludosti,

zar to ne rade budale

i za

budale?“

 

4.

Blaženko, iz Doma slijepih

OVE ZLATNE ORANICE

I  KIPOVE SVIREPE

OVA BRDA SVILENA

TI NE VIDIŠ MILENA

Držimo se za ruke nas dvoje.

Bestjelesni cvijet omamljuje sreća

ovih raspjevanih ruka. Zlatne boje proljeća

nose bezazlenu vijest iznad pekarske peći.

Vrela tama pretapa se u začeća

svih pupoljaka! Časi svijetle –

slavuj se biglisanjem udaljava od živog zida –

Odjekuju usitnjeno Metle.

Zlatokrila starica

sasvim je malo

otvorila oči što sa sjetom

gledaju u žene koje izlaze

iz džamije.

Starica pije vodu sa Sumbul česme,

gutljaj  po gutljaj –

na srcu se otvaraju katanci,

i sad nema strepnje

da se uputi raju…

Gutljaj po gutljaj

i  oblaci su u galopu.

Oh, kako je bilo mučno i bolno,

izvaditi

zvijer iz duše!

Usamljen je bog u proljeću.

On je za šalu. Ali u mraku krila krije.

A tamo iza  tankog struka jablana

na vjeverici jaše Homer.

Dvije ruke već presvlače slijepca.

I vedrina žuborna

javlja se iz studenca.

Djevojčice, oblak stoji na daski iz koje viri ekser:

i  laste preprodavaju potkošulje pred apsanom.

O da možeš vidjeti, grad je poludio od teških šapa!

Od blagoslovljenih

masnica

nakon plesa sa Panom!

Pred gradom

taksista u čarapama,

pritišće pedalu!

Ima tu i dragih lica!

Bijes zvijeri ovdje je pobjediv!

OVE ZLATNE ORANICE

I  KIPOVE SVIREPE

OVA BRDA SVILENA

TI NE VIDIŠ MILENA

 

5.

Konobarici sam zadigao suknju.

Selim se iz smrti.

Potukao sam se sa samoćom.

Još nitko iz ove četiri dimenzije samoće osim hrvatskog reljefa

nije se sažalio na mene.

Prelazim u druge svjetove.

Ulazim u kino FACEBOOK na onom svijetu  i

Gledam film u kojem moja umrla djevojka svoje poljupce

privezuje kao paradajz za moje tijelo.

Ali njena stabljika pada.

Ja sam SAM kao pritka na koju se ništa ne oslanja…

 

6.

A danas kad sam ušao u Ohrid –

Kliment se nag u jezeru kupao

I volio da razmišlja

o isčezlim gradovima –

A danas kad sam ušao u Ohrid

crvene paprike sa zida su se klanjale!

Veo neizvjesna svjetla je rođen

Iz Magije, iz Priviđenja.

Klimentov svijet je

Dijalekt makedonske grlice – Volio je grlicu

A ja cvijet mastike

kojim učvršćujem lijep trenutak

za daleke svjetove

za veliki ritam planine Belasice:

Prvi cvijet mastike –

Razigrana zvonca

na bijelom konju

Čovjek je tišina tvorca

Drugi mastike cvijet –

Oslijepio je 14 hiljada vojnika Vasilije II

O Vaso Vaso

Čuješ li zvuke zore

Iz Ferijalnih prikolica

Vidiš li mladića sa vještom gitarom

Čuješ li oblake kako čitaju pjesme na vrhovima Belasice

Nadzemna bića usluge nam čine

liječe očima naš strah od visine

U jezeru je crveni korijen sunca

Odzvanjaju opčarani glasovi

u jezerskim mjehurima –

i dok pozdravljam

stolarske radionice

u kojima se teše okvbir za Poeziju

jezerski mjehuri pucaju neprotumačeno

za dječaka u sandalama

što pod rukom nosi litru mlijeka

Bila je to litra Poezije

Bila je to melanholija jezera oblivenog

jabukinom  bojom

Bio je to OHRID

I pljuskanje jezera o zelenilo.

A  Kliment se kupao nag u jezeru

I s njim zemaljska istina koja istresa

ćilime haosa

Trudio se da širi

Leptir-stilom

Pismenost!

Bila je to litra Poezije

I cvijet mastike

Volio je grlicu

 

7.

U svom kolu pleše moćna bujica

Grmi  vrtikolo ljudske sreće

Kleše voda rubove tmine

Bičuje i  bije vodeno cvijeće

Orgiju slobode

 

Vrti se odjeća krasna

Peluda bezazlena

Koji hoće da me spusti u ruke

Voljenoj Mariji – da njene ruke poljubim kao pjena

 

Vrti se nježnost na slabinama

Čunjastog kamena

I udara slap ribara na postolju

Ključa i vrije i pleše

Prošarana odsjajem oblutaka Neretva u polju

 

Vrti se kockast kamen koji čeka

Da kaže koju ljepoticu voli i od koje

ljepotice bježi – huči  i  vrije jeka

slapova u stisci zelene boje…

 

Vrti se raspukli zagrljaj obale i rijeke

Vrte se sve sile koje imaju svoj posljednji dan –

Vrti se trzanje živca udice  i  trzaj usnica pastrmke

Vrti se u odjeku suze ikrin san –

 

Vrti se moj pobratim, pjesnik – sin ljubavi Dragan

i  brže no uragan

napiše pjesmu duhu budnosti

koja  je  odana blagosti!

 

Probudi se, progovori  i pitaj dah crn:

Zašto čovjek gleda u oči smrti!?

Da  nije usamljen ko trn

Udahnite mu dah bez dna koji  vodu vrti!

 

Vrti se vrtikolo naokolo

Vrti se uzdaha kolo

Vrte se nebeska izvorišta –

A ja sam pobratime Dragane Marijanoviću, kao ribar –

Nula i ništa

Još nisam ulovio nevinu ljepoticu

U potpuno praznom srcu!

Fotografija: Velija Hasanbegović