LIČINA: Kad šipurci dozrijevaju

KAD ŠIPURCI DOZRIJEVAJU

Prokaza

Čim uhvati dozu, Omer složi priču naopako i kune se u sve živo kako tek sad govori istinu, zahtijevajuć da pocijepam ranije zapise i povučem nazad «ona govna» koja sam već predao „Sandžaku“. Nisam mu se protivio, držao sam jezik za zubima i njegovu vatru šutke proguvao. Juče mi se, pri pomenu majke i nekakve slamarice koja vonja na mokraću, snevoljčio i smrkao, a onda je obalio glavu u dlanove i na glas se zaplakao. Čekao sam da se smori i zadrijema, odvukao ga do postelje, svukao mu čizme i farmerke, primakao lavor (jer će Omer iza ljute svu noć povraćati) a onda sam izašao na terasu da se i sâm smirim i uhvatim malo čiste zrake.

Blehnuo sam u tavninu, kajao se i pušio. Čula su se horno paščad iz čaršije, iznad Gazilara gluho je sijevalo. S one strane rijeke, gorjelo je svjetlo u tri kuće. Jedno, činilo se, baš u kući Šišmanovoj. Dobro se sjećam toga starca i dobro bi, mislim, bilo da pogledam zapis od subote – mnoge sitne stvari ne štimaju, ni kod Omera a ni kod Hamea, na primjer imena ljudi na Šišmanovoj sahrani, bolest, ime bolesti[1]. Bilo kako bilo, doskora je Šušman kalizio po mahali pijan i razdrljen, na veliku radost dječurlije i paščadi i nevolju žena kojima je, kada bi se zapričale, prilazio straga i hvatao ih za stražnjice. One su se bile svikle na to, liše ovih novih, došljakinja, koje bi se u vrisku nadale i sa njim se čeputale i svadile.

Živjeo je od sadake i mahalskog halamluka: klanja stoke i živine, cijepanja drva, riljanja, čišćenja štala i nužnika. Ranije je, vele, bio kasap, radio je u klanici, imao je sitnu, nijemu ženu, ćerku nekog popa iz Kladnice, kojoj je dohakao rotom i rakijom. Sinovi su ga zbog toga mrzeli, krili mu se i gradili da ga ne poznaju, a kada su ojačali, vukli su ga kući, zabravljali i tukli. Najzad su ga ostavili Jelici na muku i svraćali rijetko, i to zimi, samo da provjere je li blizu smrti kako bi mogli isturiti kuću na prodaju. Kuća im je bila slaba, čatmaruša, ali im je bašta bila povelika i prepuna starinskih voćaka i znalo se da je mnogi priježe i drže na oku.

 Šedrnje

Kad je Šišman čuo kako mu se Hazbo vuče s Jelicom, uhvatio je čéku kod ćuprije sa Bujerom, Mušom i Nanicom i čekao da „nalegnu prijatelji da se izljubimo i bahnemo našte srca jedno šiše ljute!“, te se Bejto, Hazbov i Omerov otac, nije smio od sramote na  bijel dan pomoliti. Tek negdje s jeseni, kad «prokaza preseče batila i sveza ga za postelju» izašli su na vidjelo; Bejto u čaršiju i čaršijske kahve, a Hazbo u baštenske mráke i zasjene u potrazi za Jelicom.

Mahalske se Bronje („sedam kuća, burazeru, a u svakoj po desetak krvometnih duša“) sprva okupiše u ispomoć, a onda se sporečkaše i u dvije grupe razdijeliše. Iz jedne su tvrdili da je Hazba djevojka smanđijala i jake mu čini poturila, a iz druge stvar na spdnju obrtali, dodajući kako su Hazbu „ovi naši suhoparci ogadili, pa bi nešto njihno  – i pomlado i pretilo“.

Bejto se splaka i ostara. Sjeo bi uz mangal, blehnuo u žišku, veremio i kudio: – U moju kuću vlahnjura da uđe! U moju kuću?! E nećeš sine, sem pro mene mrtvog! A vidiš li kud si udario? A vidiš li? A vidiš li, o hajvanu, da ćeš sebet pizde i din i džan izgubiti.

Hazbo je bježao u tavninu, Omer drhturio u postelji i kašljao od ljutog babovog duhana, a Mejra je podizala ruke ka Allahu i molila da ukloni stravu koja im je duše zamračila. Godina je, da ne zaboravim, 1963, a godišnje doba pozna jesen; liježu magle uz plotove, dovlače se ogrijevna drva i grade se, na brzinu, zadnje svadbe i suneti. Jesen će se, veli Omer, završiti mirno. Neće ni zimu po belaju upamtiti. Pamtiće se samo zbog velikih i čestih snijegova (i guzice Jeličine na kojoj će svaki od njih biti oputom upisan[2]). Prvi snijeg će pasti negdje u oktobru, a onda će padati svakog dana i neće se podizati tamo do aprila. Kad pobijeli, zima nije mrazna i te smo godine, ko ni jedne druge, mi, djeca, uživali. U podne raskravi, uveče zamrzni, uhvati se poledica baš ko ogledalo. Momci se dohvati sličuga, a mi, mlađi, sanki i šedrnja i spuštaj se vazdan niz fujaljku koje je počinjala od Gurbi-babine tekije, pa slazila, niz mahalu, sve do česme i Avdove pekare.

Omer drži da je Hame baš te zime dobavio prve kovane šedrnje. Pravio ih je kovač Iso Baca sa Žitnog trga, izgledaju kao sanke, samo što su mnogo manje i što su im nogari gvožđem potkovani. Kada se potkov uglača i kada se fujaljka zaledi, niko, sem Hamea, nije smio da se spusti s vrha, jer su takva zgoda svršavala prslih rebara i prsle tintare.

Tuga

U proljeće, čim otopli i voćke se liske uhvatiše, neke žene opaziše Hazba i Jelicu gdje se grle u gustišu iza Gurbi-babine tekije. Bio je utorak, pijačni dan, i ljudi su sišli u čaršiju. „I Hazbo je – držali smo – na pijac sišao. Reko mu je babo da razvidi kako ide cijena arpadžiku i da kod kovača Isa Bace naruči trnokop i vrtaljke-motičice. Otišo je bio rano i nadali smo mu se prije podneva“.

Omer je motrio s Gazilara, Mejra kriomice sa kućnih prozora, a Bejto se uvijao po avliji tamo i ovamo, preturao pritke i proščice, odvajajuć one žiđe i poduže. Na Hazbovu sreću, Omer će ga prvi ugledati. „Ukaza se, dole, kod ćuprije. Gradio se kako gleda kako Mušo Čajlak gazi u vodi do pojasa, psujući mlade šatkove i šatke koji mu se nisu hvatali u borbu, a jok more – čekao je da ga Jelica opazi i da se, uzmogne li, ka njemu iskrade. Onda je krenuo uz Masli sokak, a ja, trkom, ka česmici“.

Zateći će Hazba kako češlja okvašenu kosu, zagleđuje lice u džepnome ogledalcu koje mu je Jelica poklonila i pjevuši Haj ja zagrizoh šareniku jabuku.

– Bježi od kuće, ubiće te babo – molio je Omer – Čuješ šta ti vičem. Eno ti ga za kapijom s kosirom u ruci.

Hazbo mu je namignuo i tutnuo u ruke novu britvu s drškom od ovnujskog roga.Više ga nije mrškao od sebe, niti ga je prekidao zviždukanjem ili smijehom kada bi mu Omer o nečem pričao. „Valjo sam mu onda. Mnogo sam mu onda valjo, pa me držo na visoku gledu. I zvao me Omčo ili burko, a ranije ne no –  ćoldo, kurče i matrače“.

Omer ga je „prvi od svih Bronja“ zatekao sa Jelicom ali je držao jezik za zubima. Zgoda se desila s kraja ljeta, kad šipurci dozrijevaju. Trava uz mahalske plotove i međe spržila se i srcnela, pa je Omer jednu kravu jalovicu koju je Bejto za kurban kupio, sagonio na utrine oko rijeke Aje gdje se zelen još uvijek držala. Negdje po podnevu, dok se Omer zabavljao rasturajuć mlade krtčinjake, začuo se smijeh sa druge obale. Malo iza toga vidjeo je Hazba i Jelicu kako gacaju brzake. Hitro se zaklonio iza vodeničkih duvarina i otud virio. Oni su lako pregacali rijeku, sjeli u hlad i počeli da se ljube i pipaju. Jelica je svukla bluzu, zatim suknju, a onda je, dvojeći se na čas, svukla i gaćice. I Omer će, po prvi put u životu, vidjeti kako izgleda «to u žena» i osjetiće kako mu je «prokapalo u prsima» i neka se tuga onde nakupila. Jelica se, tvrdi, samo na tren gola ukazala, a onda se još brže obukla i nestala, zajedno sa Hazbom, u gustišu čička i repuha.

Kad bi Jeličina braća, Radiša i Žarko, dolazila s rada iz Srbije (radili su kao sezonski radnici na velikoj vojnoj gradnji blizu Subotice) ona nije smjela podaleko izlaziti i ostavljala je Hazbu pisma u procijepu jabuke budimke pred kapijom a Omer ih potajice uzimao i onamo Hazbova skrivao.

Oko rijeke Aje zateći će Hazba sa Jelicom i Ismail Dacić, zvani Kadar. Ovoga se puta Hazbo grdno uplašio – Ismail je znao i od manje žiške džehenemsku vatru podignuti. Otac mu se toga dana vrati iz čaršije „crnji od čivita“ i još sa kapije udari u viku. – Đe je pašče! Đe je pašče, jebem li mu kurvinsko kotilo!

Hazbo je drijemao u mutvaku i kad začu oca uhvati se stražnji vrata i pobježe. Očev bijes slomi se o Mejru i Omera koji je majku pokušavao braniti.

Nekako se to primiri jer mahalu zviznu druga muka.

 Perovača

Digoše se žbiri s glasinama da će Udba od temelja do rogova prevrnuti svaku kuću na potezu Jaklja – Ringlov – Šutenovac i plijeniti skriveno oružje. Onaj kom se ništa ne pronađe glavom će platiti. Nekako se raspipa i rašču da se glava može otkupiti s jednom puškom kragujevkom i deset metaka.

Uz Masli sokak zahmileše crne limuzine. I ljudi u njima bili su u crnom. Predvodio ih je Pero Jekić, načelnik pazarske milicije od kojeg su ljudi zazirali više no od čume. On sazva zbor ispred Avdove pekare i kada se onde skupi šaka postarijih ljudi, prosu nekoliko lijepih riječi o voljenom drugu Titu i Partiji, zaprijeti narodnim neprijateljima i mračnim silama, zatim skupi svoju svitu i dade se u pijanku. Po gluhome dobu posla svoje pratioce po mahalskog hodžu i zadrža ga sve do zore. Kleo mu se, vele, kako više nema spasa muslimanskom uhu i kako će oni koji „umakoše kami četres prve pasti ispod iste kame, danas, šeset prve“. Preživjeće samo onaj koji pušku kupi ili od njega ili od Veska Nikolića, njegovoga šure.

– Pa poruči braći – vikao je pijan – da Perova puška nije skupa. A pošten je čovek, odža, može unajmiti. Jesi li me razumio? Jesi. E objavi sutra u džamiji: kom je život mio nek prodaje šta ima prodati. Puška se mora dobaviti.

I ljudi počeše kuće rasturati. Puška se najmila na nedjelju dana. Bogatiji ljudi plaćali su najam novcem i nakitom, a slabiji orahovom građom, ćilimima. Pušku je u kuću krišom unosio Vesko Nikolić a iz kuće javno iznosila komisija u kojoj su bili Pero Jekić, Ismail Dacić i dvojica mrkih, nepoznatih ljudi iz Šaronja.

Bejto Bronja primi Hazba ponovo u kuću i stade se premišljati šta mu je činiti. Bilo mu je žao zlata – „jedan šorvan i jednu dvolirku koje je majka rad smrti čuvala“ – a još više oraha, mekiša. Imali su tri snažna stabla koja su rađala u svakoj godini. Kad mu Pero i njegovi ljudi priprijetiše, on oglasi da će „po ovome petku i on drage volje oružje predati“, obali dva stabla te i njemu jedne noći uniješe pro praga perovaču, kako su tu pušku u muci nazvali. Malo po predaji puške i plaćanju duga domovini i narodu, pozvaše ga u Granatu Ismail Dacić i učitelj Rajko Medenica i tamo mu „pod nos neki papir poturiše“ i kako on nije znao čitati, objasniše da je to vojni poziv za njegovog sina Hazba i na tome mu čestitaše. Stari im Bronja plati po čokanj rakije i skrhan se vrati kući. Tek sad nije znao kako će se jadu izbaviti. Muku će mu otkloniti Hazbo tako što će sići u čaršiju i sam se prijaviti vojnome odboru.

Radio na struju

Služio je daleko, na moru, u nekakvoj Crikvenici „gdje snijeg nikad ne udara i gdje nema šaka zemlje mezar da ogrneš, no je posvud kamen ćićerovni“. I Jelicu braća nekud izgubiše. Mahalske su naklapače tvrdile kako su je braća preturila u Srbiju, a onda je Hame sreo na saboru kod Petrove crkve. Vukla se, veli, za jednim grmaljem riđe kose i krvavih, rakijskih očiju.

– Koji ti je ovo kurac? – pitao je Hame.

– Čovjek – šapnula je ona. –  Ne gledaj u mene, okreni se.

Nestala je hitro u gunguli, dok je Hame začuđen zijevao. A onda se, znaš Hamea, raspitao uokolo i doznao da se čovjek zove Radul, da je kazandžija, da drži radnju u Deževi, da je teška rđa i još teža pijanica. „Drmne, burko, svaku večer bocu, bocu i po ljute. Pa ti vidi s kim živi Jelica“.

Hameova priča, premda friška, nije stigla da pusti korijenja. U Jaklji se sad zborilo o jabuci đuli, o Pajazu Bronji i kaišu o koji se obesio. U smrt ga je otpremio kundak puške perovače. Kad je Pajaz došao na red, puška je bila zahrđala pa mu je Vesko naredio da je podmaže i uglača tako da se o nju čovjek može ogledati. I kada je Pajaz, dockan po večeri, primaknuvši uvrh sobe dvije lambe, krpe i činiju gasa, stao pušku timarati, rukohvat se na dvije pole rascijepio. Neko ga je odranije ištetio, ulijepio smolom i nevolju drugome spremio.

Pajaz je u zortu pamet poštetio. Kad se pribrao, skupio je pušku u ponjavu, izašao sa ponjavom u avliju i kako ga pozadugo nije bilo, njegova je žena krenula za njim i ugledala ga obešenog o jabuku pred bunarom. Isrčala je na sokak, digla vrisku, natrntala dole, kod česmice, na Šišmana i Muša Čajlaka, pijanih ko letve. Nekako su, ipak, uhfatili šta im žena priča. I nisu se, potom, mogli načuditi, ne toliko Pajazovoj odluci, koliko grani o koju se obesio.

– Da obesi insan mokre gaće o nju –  čudio se Mušo Čajlak  – pa bi pukla! Nije deblja od detinje ruke. Ali kad je za belaja, izdrža i smiri onakog čovjeka!

Obešenog žena nije zadugo žalila. Pomala, vruća i bastašna, poče primati na konak jakljanske kurvare i džambase sa Bihora i Pešteri pa su druge žene stale ugađati svojim muževima i čuvati da s akšama ne obrnu ka rospijskog strani. Ljudima se smače mrena sa očiju. Ali ne zbog ženskog ugađanja, već zbog vedrih glasova iz čaršije. Glasovi su kazivali kako je Pero Janić dopanuo hapsa i kako je Tito ukinuo Udbu i skrhao s vlasti Aleksandra Rankovića.

Puška perovača propade u zemlju. I ljudi se miru ponadaše. Ta će im nada biti kratka vijeka. Negdje se opet zaratilo.

– Neka nije Rus il Švabo – mirio je Ismail Dacić  – drugoj bi se sili dalo i umaći i preteći.

Kad je Daut kahvedžija dobavio prvi radio na struju, ljudi doznaše da se rat vodi nadaleko i da se „Jevrej sa Arapom za vrat dofatio“. Svaku večer Bejto je išao onamo da posluša vijesti i goneta, do sabaha, ko u ratu gubi, ko dobija. Jednog dana objaviše da će i jugoslovenska armija krenuti u te bojne, arapske pustinje. Hazbu stadoše češće pisati i pare mu u pismo mećati.

U oktobru mjesecu te tijesne godine, Hazbo stiže na odsustvo i njegovi prave džumbus kakav Jaklja nije upamtila. Omer tvdi kako im je Avdo ispekao tri tahte hljebova, tri ovčije i jednu teleću lubinu, kako su najmili harmonikaša Sinaku Dampalu i Hajrušu Čerkeskinju.

Svake noći kuća im se punila ljudima, sjedilo se do gluhoga doba, a Hazbo pričao o pustinjskom ratu naširoko kao da se juče iz njega vratio. Posječari ga nisu razumjeli premda su klimali glavama i grabili krompir i sir iz tepsija koje je Mejra pred njih iznosila. Ona je ushićeno posmatrala sina koji se kočoperio i trsio „smiješan sa krupnim ljudima“. No ta sreća potraja zakratko. Preturao Bejto po Hazbovom vojničkome odijelu, tražio bukvicu i našao pisma Jeličina. I diže se, prisjeća se Omer, da ga spršti i ubije.

Hazbo pobježe u čaršiju i odatle u armiju.

Otuda se opet u čaršiju vratio. Avdo ga je uzeo u pekaru, da mu obnoć puni čarak i drži furunu. Tako bi Hazbo noću radio a danju halijedao za Jelicom. Viđali su se otvoreno. Ona je već bila pušćenica. Kad je Radul čuo priče da se ona «vukla sa turcima», počeo je da je vošti i nagoni da mu kaže kako im se poturala i kako je ono sa njima radila. Jelica se ispva branila i klela u žive i mrtve da se nije nikom poturala, da je došla ko djevojka, da je, iza prve noći, svekrva iznijela krvav čaršaf i rastrla ga preko plota «da vidi Deževa šta je Radul u kuću uveo», da je i sam, ako se ne srami, može sutra o tome pitati, ali njena zaklinjanja, suze i kuknjava nisu pomagala – Radul je svake noći iz sna otimao, saslušavao i gazio. Jelica se, najzad, prelomila. Jedne noći, dok se Radul primicao, motajući kaiš-tokaš oko ruke, Jelica je zabrzala: „Stani. Stani, kazaću ti. Hajdemo napolje.“ Izvela ga je na smrzlinu, uhvatila ispod miške jer se Radul pijan zanosio i povela ka kotaru. A onamo, u kotaru, još od šest uveče, naš veseli Hazbo poskakuje i puha u promrzle prste. Omer tvrdi da će Hazbo samo zaprijetiti Radulu i dati mu besu kako će mu grkljan iščupati ako još jednom pomene Jelicu, a onda će, sa Jelicom, okrenuti ka čaršiji. Kod Hamea ova zgoda zvuči posve drugačije[3]. Ali Hame, po svom običaju, izmišlja i laže.

U zoru će, niz Šestovo, sići u čaršiju. Tamo će ih, u Bećovoj aščinici, uhvatiti pazarska milicija. Jelicu će u stanici dobro izgrditi i pozvati braću da «kurvulju» vode kući, a Hazba će uvesti u podrume. Izeo je grdan ćutek (koji Omer nikad pominjao) i njegov dajidža Selim Lađar dvije ga je hefte u sirovu ovčiju kožu povijao.

Iza toga navadi se na «Granatu» i tako se, pijan, dohvati sa Faćetom Birđozlićem, sa kojim je čipčijao, pobiju se, nagrde se i Avdo ih ispudi napolje. Poslije je kod Haka Pljakića radio s ćerpičem. Pričalo se da taj Hako na proljeće zakopa kvočku s piladima da ne bi padala kiša i štetila mu posao. Bio je ters i jak kao junac, varao je pri plaćanju i Hazbo se sa njim brzo zavadio.

Onda ga je opet Avdo zvao za furunu.

Hazbo se primirio ali ne zadugo. Počeo je unositi ljutu, prosipati, pijan, brašno, zagasivat vatru u nevrijeme, a jedne je rede u pekaru uveo i kurve.

I tad ga je, tvrdi Omer, otpisala čaršija. Pravio je, i poslije, svakojaki pisluk i mahnitluk, ali samo u Granati, gdje su svršavali oni koje je čaršija od sebe odbila.

Jelica je, uz stotine drugih žena, već primljena u fabriku «Rašku» («koja će, drugarice i drugovi, promijeniti svijest i sudbinu sandžačkih žena i grad Novi Pazar dići iz pepela»), ali se nije sa Hazbom viđala.

Ona je nama uvijek bila lijepa, ali sada, kad se makla Radula i bijede, dohfatila prvih plata, svukla tranje, obukla se i pritegla, toliko se izlepšala da se nije moglo, bez tegobe u stomaku, u nju pogledati. Jedno vrijeme nije smjela sama proći kroz čaršiju. Burazeru, veli Omer sinoć, mi onako dupe za našega vijeka više nećemo vidjeti. Sjećaš li se kad bi se loptali kod česme, a ona naiđe iz prve, stane pa nas malo gleda, pa se onda savije da pije i napuči ka nama guzicu. A jebem ti i nas i našu sudbinu!“

Sjećao sam se toga. Sjećam se i šta je na sebi nosila. Bijelu bluzu od perlona sa kratkim rukavima i teget suknju od trevire. Tu su joj treviru dali u fabrici. Moja majka priča da je bila „velka bijeda, da su prve fabrikuše iz naše mahale nosile dimije“, da je Golubović, ondašnji direkor, naredio da se iz fabričkog magacina svakoj ženi da po dva metra perlona i po dva trevire i ona ga, uprkos pričama, uvijek po dobru pominje. A te priče (i usmene i pisane) kazuju drukčije. Većina ih tvrdi da je Golubović TK „Rašku“ u kupleraj pretvorio, da se u fabrici „jebavao svak sa svakim“, da su na najvišoj cijeni bile „jedre seljančice“, a po njima „ turske bule i nevjeste“, naročito one iz Ćukovca i Batal mahale koje su Golubović i njegovi brdsko-planinski kadrovi vodili u seoske krčme u Deževi i Šaronju, „skidali ih gole, peli na hastale, nalivali brljom i terali da im poje spremte se, spremte, četnici“. Nisu rijetke priče i predanja o motelu Sopoćani, o poslovnim partnerima i poslovnim ručkovima i prelijepim pazarkama – radnicima TK Raške, koje služe drage goste, prvo za obedom, zatim u krevetu. Svaka verzija sadrži i iscrpan popis njihovih imena i u svakom nalazimo ime Jeličino.

Ja o tome ne znam ništa, Omer šuti, a Hame izmišlja.

Prije tri noći, u Fontani, dok je tovario na Jelicu svaki kurac iz čaršije, meni je odjednom sijevnulo u glavi: – Halo, stari, i naše su majke fabrikuše.

I Hame nasmijao. A onda je pokunjio kišu, blehnuo u ništa.

– E jebo te đavo, – rekao je najzad. – De, drmni to pa briši…

*

Dok čita imena, majka vrti glavom, krije usta šakom i, potom, zaplače. Lažu, paščad, kaže, pa opet zaplače. Jadno žensko, kaže. Po sto puta jadno. Ada, eto. Neke jesu to činile, ali iz zôra, a ne iz ćeifa. Zaprijeti joj poslom, ona se pomiri sa sudbinom. Ovamo nema kud, kući nema kud, čaršija je izvikala, trpi i šuti. Tako i Jelica. Vukli su je gore i direktor, i Miladin Ravić, i još neki iz tkačnice. Šta je radila ja to ne znam. Znam samo da se jednom obreo Hazbo pred fabrikom. Dohfati se s tim Ravićem i Ujkanom brigadirom, izvadi noževe. I šta će ti biti – zaplati Jelica. Potrči, nesreća, da paščad razvadi i neko je, tako, strefi nožem taman ovdje, ispod srca. Po godine je u krevet ležala. Vratila se, druga žena. Splakala se, ostarala, ojadila. Niđe one naše lijepe i vesele Jelice.

Hazbo, krmski Hazbo. I krmska čaršija.

E i ovo da ti pričam. U fabriku je bilo zabranjeno da se posti. Niko nije smeo, ni žene ni ljudi, niko. I tu je bilo plača i krivenja. Svega je bilo. I taj Ujkan iz tkačnice, on bi uzeo kesu bombona pa zaredi po Pogonu da nas jufatruje. Ko god ne bi hteo, išao je na odgovornost. Žene bi se krile u klozete, iza razboja i mašina. Na čišćenjenju komada  radile su sve stare žene i one bi plakale ko graduške kada bi ih Ujkan juftario. Jelica bi im pomagala, kazivala kad dolazi Ujkan i dvije tri naše, iz mahale, skrivala kod sebe. Ona bi te žene i učila: „ama turite bombon u usta pa ga poslije ispljunite.“ I one ti tako – uzmi bombon od Ujkana i što se on okreni – ispljuni, prouči dovu i opet zanijeti.

Sila je bila ta Jelica. Eto, sila.

I kad joj se rašču to sa Golubovića i još neke druge hrđe koje su joj naturili, prevari se veselnica i posluša braću – dade otkaz i vrati se u kući, u mahalu.

Žene će je dočekati s mržnjom, ljudi sa požudom.

*

Tih će dana, veli Omer, Bejto Bronja poručiti Hazbu da se ne vraća kući sem ako ne misli glavu da izgubi. Na veliku molbu svojte i komšija, prista da ga pusti u kuću za Bajram, ako se zakune na musaf da Jelicu neće ni viđati niti pominjati. Njena braća behu razglasila kako su je obećali nekom milicajcu iz Raške i mahalska je pogan sa merakom priježila šta će Hazbo učiniti. On poruči po nekim momcima da će doći u četvrtak i da vidi Jelicu i da babu ulegne u kuću.

Dva četvrtka

„I dođe taj đavolji četvrtak koji ću pamtiti cio život. Probudio sam se prije sunca, izašao povrh kuće i gledao dole niz puteve kad će se Hazbo pomoliti. Molio sam Boga da ne dođe, a znao sam da me Bog ne čuje. Negdje iza devet sati, ukaza se na ćupriji dvoje-troje ljudi. Odmah sam Hazba prepoznao. Pozvao sam majku i krenuo sa njom da mu pute pripriječimo.

Penjemo se uz Masli sokak. Majka ređa dove i udara šakama o prsa, Hazbo puši a ja gledam gore ka našoj avliji. Ne čujem baba, ne čujem sjekiru. Kratio je drva kad smo mi krenuli.

– Majko – velim – babo se ne čuje.

– Bježi, moj sine. Bježi, sine, ubiće te – šapće majka, a brat tera bajdariju i okreće prema Jeličinoj kući. Majka kuka i sa obje ruke čupa kosu. Uz kapiju Šišmanovu skupljaju se ljudi. Babo se pomalja kod česmice. Sekira mu svitka u rukama. Uh, jebem ti muku. Zgadi mi se život čim se sjetim toga“.

Ali nije to bio taj četvrtak u kojem je Omer poslednji put svog brata vidio. Taj je došao s julskom zvizgom i sparinom.

*

Na minderu sjedi Bejto, do njega Avdo pekar, Iso Bace i mahaski novi hodža, čakarasti mladić, kratke sijere brade, piju šerbete i kahvu.

Za četiri stola sjede Jeličina braća Radiša i Žarko, pa Ismail Dacić, Sreto Ilić, Faik, Idriz i Miralem Bronja, pa Hazbo i neki njegovi iz čaršije. Pred njima tepsije ovčijeg pečenja, tablje sa sirom i turšijom, boce rakije i škatule «Drave», bez filtera. Meze rukama i polako piju.

– Njemačka je čudo – ubjeđuje Faik poštar. – Pričali su meni ljudi a i mnoga pisma sa te strane i lično sam pročitao. Sve fabrika do fabrike, posla do zavrat – dženet, brate, za vrijedne i bastašne ruke.

Bejto Bronja gleda u svoje ispucale ruke, klima glavom, premda ne sluša Mursela niti priče drugih ljudi. Omer mu otresa pepeo s prsluka i izvlači opušak cigare koji mu cvrči između prstiju.

– Eno Selim,  – kitio je Faik – bi li, odek, najcrnja fukara. Bi brate bogomi. Ode tamo, prije dvije-tri godine. I ene ga, ispade planina. Povrnu li babovinu, podiže li kuću? Pa vi velim. Njemačka je sila. Sila! Vala, Hazbo, bidneš li na baba, za godinu ili dvije, do velkog ćeš blaga dopanuti.

I ode naš Hazbo za Njemačku.

 Jutro

Isprva je slao pisma i po „malo crkavice, majci za idaru.“ Radio je u nekoj američkoj kasarni u Nirnbergu kao ložač, žalio s na samoću i na mrsnu i poganu hranu koja neće kroz njegova ustra. I onda su pisma orijedila, po njima i pare, i tako se Hazbo, kao da je umro, posve ušutio.

U poznu jesen 1970. godine ta će se šutnja prekinuti. Neki Ibro Pamuk, bivši golman „Jošanice“, dođe na odmor iz Minhena, odocni sa povratkom i poče se zapijati sa Mušom, Božom Bujerom, Hameom i još nekim šatkarima. Jedne su večeri zaginuli kod Faka Žirafe – uz škembiće i meku rakiju – i „u neko doba, odvrže se Ibru jezik“ i on ispriča Hazbovu sudbinu. Po njegovoj priči, veseli se Hazbo «isto ko mi ovo ovdje, zapio s nekim Bihorcima, pa pijani krenu iz kafane u kafanu da traže naše ljude i našu muziku – i tako hrupe u jednu četničku. Uhvati se onde na riječ s četaljima, posvadi se, lati noževa i pokolji. Te neki, bogomi, padni mrtvi a neki jok no bjež izjutra za Kanadu“. Ibro Pamuk nije znao (ili nije htio znati) u kojoj je grupi Hazbo jutro dočekao.

Omer će tu zlu jesen još zbog jednog čuda upamtiti. Prvi put vidjeo je kako njegov otac plače. Poguren i sijed poput ovce, drhtao je uz vratnicu i brisao suze kapom francuzicom. Mejru su polagano spuštali u volujska kola, obložena slamom i povrh su razvukli ponjavu iz njegove sobe koja je snažno po mokraći odisala. Mejra je dobila jeftiku i ljekari su rekli Bejtu kako ona neće jesen preživjeti[4]. Dok je ležala i u bolnici Jelica je svakog jutra dolazila da je vidi, izvodila je u dvorište, mijenjala joj ruho i marame, češljala je i pojila klekom i đulsijom. Majka bi se, veli Omer, sekirala da je ne zarazi i molila da joj blizu ne prilazi, a Jelica, znaš Jelicu, to nije tragala. Grlila je Mejru, ljuljala je u naručju i – kad Mejru ne bi kašalj razdirao – nagonila da pjevaju Haj ja zagrizoh šareniku jabuku.

Mejra bi joj svakog puta spustila u torbu koji ukriveni dinar, jer se Jelica jedva dovijala. Kad se vratila iz Raške, nije više u očevu kuću dolazila. Najmila je, pričala je Mejri, jednu sobu u čaršiji i radila, s prva, kao kuharica kod Faka Žirafe, pa u „Lipi“ i starom Furgonu. Jedno se vrijeme preturala po privatnim prčvarama u Čekez mahali, kod Buteta na Jermišu, pa kod Šipta i Ljutva Manjane. Omer tvrdi da se nije podavala, već patila: prala i peglala posteljinu, dirinčila u kuhinji, nalagala furune u kurvinskim sobama, palila sakare u tri po ponoći i pekla bubrežnjake i momice za bogate, pozne goste. I onda se izgubila, naglo, kao da je u bunar skočila.

Naći će je braća koju godine docnije. Naći će je na Žitnome trgu, u magazi Isa Bace, među drugim zagubljenim i propalim svijetom. Ovog puta nije bila sama, za sobom je vukla jednu slabunjavu i sijeru čoricu. Savila se u kuću i za dana nije izlazila. Svečeri bi čuli njeno grozno lelekanje i svi su je uvelike držali vješticom. Pričalo se da će stići belaj one munafike koji nagrdiše nju i Hazba, sklanjali su joj se sa puta i samo bi dječurlija guzeljala za njom, gađala je busikama i vukla za kosu kad god bi je opazila samu niz puteve.

Jabuka o koju se Pajaz obesio, čudesno se raskrupnjala. Omer običava da se popne onde i pod hladom njene krošnje drijema ili blehne u čaršiju u koju se, poput kvočke, namješta i gnijezdi podnevna sparina.

[1] Omer tvrdi da je starcu dohakala ljuta, a Hame mu vadi dušu čas prokazom, a čas frenćom  i sraćicom.

[2] Hame priča: „U rano bi jutro izašao jedan od braće  u avliju, obijao onuda ko pašče i ako bi u novome snijegu njene stope opazio povratio bi se u kuću s kakvom letvom il kaišem i onda bi se otud razlegla kuknjava. Kukao je Šišman, a Jelica, poznaješ Jelicu, nije glasa od sebe puštala. Izjela bi ćutek, savila se dva-tri dana, pa opet trči onoj našoj divaniji. Znaš kako bi sprva braću prevarila? Ukrala bi ocu čizme il opanke i u njima pro snijega krivudala i prtila za Hazbovim zvižducima“.

 [3] „Dovuče Jelica onu budalu u kotar. Zvekne ga Hazbo jednom u škembe, jednom u vilice, zaveže mu ruke nasatice i baci u sijeno. – Evo, gledaj, kad si navalio, rekne mu Jelica, nasloni se uz to isto sijeno, zadigne haljinu, natrti guzicu. Hazbo je prihvati. Tako će ih, care, zora uhvatiti“.

[4] Umrla je dvije godine docnije (17. 8. 1973.) i ukopana  na Velikom groblju u Novom Pazaru. Šišman  je takođe umro  krajem te iste godine. Omer tvrdi da mu niko iz mahale nije bio na sahrani, a Hame pominje Ismaila Dacića,  Faka Žirafu i Murća šatkara.