Lejletul-miradž i pjesnička forma miradžije u bošnjačkoj književnoj tradiciji

Muslimani u Bosni i Hercegovini obilježavaju mubarek noć Lejletul-miradž, koja nastupa večeras sa akšam-namazom.
Lejletul-miradž noć je o kojoj govore i Kur'an i hadis, a pod ovom odrednicom podrazumijevaju se Isra, ponoćno putovanje od Mekke do Kudsa u Jerusalemu, i Miradž, uzdignuće Božijeg poslanika do Sidretul-muntehaa, koji su se dogodili u istoj noći.
Prema historijskim izvorima, ovaj događaj se zbio u jednom od najtežih perioda Muhammedovog, a. s., poslanstva, neposredno nakon senetul-huzna (Godine tuge) u kojoj je Poslanik izgubio dva najveća oslonca, pomagača i zaštitnika među ljudima, h. Hatidžu i Ebu Taliba. Poslije tog gubitka, Poslanik je išao u Taif da tamošnje stanovnike pozove u islam, ali umjesto pristanka protjerali su ga kamenicama i pogrdama. U tim trenucima Poslanik je tražio zaštitu od Najvećeg Zaštitnika i Allah, dž.š., ga je obradovao Israom i Mi'radžom. Cijeli ovaj događaj je precizno izložen i do u detalje objašnjen u brojnim hadisima i povijesnim djelima.
Miradžija kao pjesnički žanr iznimno je značajna i prisutna u bošnjačkoj književnosti; još od starije bošnjačke književnosti, pisane i na narodnom jeziku i na orijentalnim jezicima, pa do novije bošnjačke književnosti. Književna teorija razlikuje tri forme u kojima se poetski slavi poslanik Muhammed, a. s.: na’t, miradžija i mevlud. Na’t je svaka pobožna pjesma posvećena Muhammedu, a.s. U našoj književnosti pisali su ih: Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Sabit Užičanin, Mehmed Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, u 20. stoljeću i Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić, Alija Sadiković…
Miradžija je pjesma koja opjevava Miradž, događaj odlaska Muhameda, a. s., na nebo. Taj događaj može biti opisan u mevludu (i skoro je obavezan dio mevluda), a može i u samostalnoj pjesmi. “I dok je mevlud općenarodni običaj prisjećanja na Muhammedovo, a. s., rođenje, miradžija se, kao samostalna cjelina, prakticirala u užim krugovima, najčešće među sufijama… Miradžija je spjev koji se sastoji od dva dijela, zemaljskog i onozemaljskog, a prati put poslanika Muhammeda od Mekke do Mesdžida Aksa, i to je Isra’, nakon čega slijede beskraji nebeskog prostranstva, Miradž.” Miradžije su u nas pisali: Edaija Sinan Čelebija, Mehmed Rešid, Sabit Užičanin, u sklopu mevluda skoro svi priređivači (od Bašagića do Kovačevića) i Džemaludin Latić.
MIRADŽIJA
O Mi'radžska noći sveta! I Svevišnji tebe štuje
Prvi ajet sure Isrâ’ tvoju vrijednost potvrđuje.
Na sunčeve zrake duvak kad večernja
rumen skova
Zvijezde nebo tad posuše s bezbroj
alem-kamenova.
Kad je Onaj što svim ravna kuglu
žarkoga sunca skrio
Milijardama drugih kugla nebesa je okitio.
Ono gore nije mjesec – to se more tamo giba
Pa valovi izbacuju bezbroj zlatnih ljuski riba.
Na ogrtač zlatom veze Svemir što ga noćas ima
Stavio je amber boje plašt sa
dragulj dugmadima.
Sjajni dragulj – sunce žarko –
leže u noć da osnaži
Pa učitelj svijeta krenu sa
svijećama da ga traži.
(…)
Sabit Užičanin
Ešref Kovačević, Sabit Užičanin i njegova Mi'radžija, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 21.