Lejletul-miradž i pjesnička forma miradžije u bošnjačkoj književnoj tradiciji

 Lejletul-miradž i pjesnička forma miradžije u bošnjačkoj književnoj tradiciji

Muslimani u Bosni i Hercegovini obilježavaju mubarek noć Lejletul-miradž, koja nastupa večeras sa akšam-namazom.

Lejletul-miradž noć je o kojoj govore i Kur'an i hadis, a pod ovom odrednicom podrazumijevaju se Isra, ponoćno putovanje od Mekke do Kudsa u Jerusalemu, i Miradž, uzdignuće Božijeg poslanika do Sidretul-muntehaa, koji su se dogodili u istoj noći.

Prema historijskim izvorima, ovaj događaj se zbio u jednom od najtežih perioda Muhammedovog, a. s., poslanstva, neposredno nakon senetul-huzna (Godine tuge) u kojoj je Poslanik izgubio dva najveća oslonca, pomagača i zaštitnika među ljudima, h. Hatidžu i Ebu Taliba. Poslije tog gubitka, Poslanik je išao u Taif da tamošnje stanovnike pozove u islam, ali umjesto pristanka protjerali su ga kamenicama i pogrdama. U tim trenucima Poslanik je tražio zaštitu od Najvećeg Zaštitnika i Allah, dž.š., ga je obradovao Israom i Mi'radžom. Cijeli ovaj događaj je precizno izložen i do u detalje objašnjen u brojnim hadisima i povijesnim djelima.


Miradžija kao pjesnički žanr iznimno je značajna i prisutna u bošnjačkoj književnosti; još od starije bošnjačke književnosti, pisane i na narodnom jeziku i na orijentalnim jezicima, pa do novije bošnjačke književnosti. Književna teorija razlikuje tri forme u kojima se poetski slavi poslanik Muhammed, a. s.: na’t, miradžija i mevlud. Na’t je svaka pobožna pjesma posvećena Muhammedu, a.s. U našoj književnosti pisali su ih: Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Sabit Užičanin, Mehmed Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, u 20. stoljeću i Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić, Alija Sadiković…

Miradžija je pjesma koja opjevava Miradž, događaj odlaska Muhameda, a. s., na nebo. Taj događaj može biti opisan u mevludu (i skoro je obavezan dio mevluda), a može i u samostalnoj pjesmi. “I dok je mevlud općenarodni običaj prisjećanja na Muhammedovo, a. s., rođenje, miradžija se, kao samostalna cjelina, prakticirala u užim krugovima, najčešće među sufijama… Miradžija je spjev koji se sastoji od dva dijela, zemaljskog i onozemaljskog, a prati put poslanika Muhammeda od Mekke do Mesdžida Aksa, i to je Isra’, nakon čega slijede beskraji nebeskog prostranstva, Miradž.” Miradžije su u nas pisali: Edaija Sinan Čelebija, Mehmed Rešid, Sabit Užičanin, u sklopu mevluda skoro svi priređivači (od Bašagića do Kovačevića) i Džemaludin Latić.

 


 

MIRADŽIJA

 

O Mi'radžska noći sveta! I Svevišnji tebe štuje

Prvi ajet sure Isrâ’ tvoju vrijednost potvrđuje.

 

Na sunčeve zrake duvak kad večernja

rumen skova

Zvijezde nebo tad posuše s bezbroj

alem-kamenova.

 

Kad je Onaj što svim ravna kuglu

žarkoga sunca skrio

Milijardama drugih kugla nebesa je okitio.

 

Ono gore nije mjesec – to se more tamo giba

Pa valovi izbacuju bezbroj zlatnih ljuski riba.

 

Na ogrtač zlatom veze Svemir što ga noćas ima

Stavio je amber boje plašt sa

dragulj dugmadima.

Sjajni dragulj  sunce žarko

leže u noć da osnaži

Pa učitelj svijeta krenu sa

svijećama da ga traži.

(…)

Sabit Užičanin

 

 

Ešref Kovačević, Sabit Užičanin i njegova Mi'radžija, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 21.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.