Lazar Drljača: “Planina”
Pitam te planino, kaži, o kaži
Jer ti putuješ i brojiš zvijezde,
Koja je moja u dalekom svemiru,
Gdje ljubav na njoj rađa se i zrači?
A tvoji vrhovi kroz oblak se veru
U vječnom krugu što se provlači
Da je nađu i vide i meni kažu!
Ali moje oko još dalje prozire
Daleko! Daleko u svemirski kraj!
I dalje vidi gdje ljubav mre,
Gdje se ljudi obmanjuju, da tu je raj!
Planino kaži, pitamo te, kaži
Da li su ti teški oblaci suri
Nad ponorom,
I da li te munja pokad okrnji?
Kao pramen kose na čelu Njenu
Oblaci suri baciše sjenu
Pred licem tvojim u pola dana,
O kako je lijepa zora rana!
Planino putuj, požuri, požuri!
Volim tvoju kosu i oblak suri!
Ja i ti sami. I svemir kaži:
Jesi li našla zvijezdu i Nju?
I kosu na čelo potraži, potraži?
Lazar Drljača (1882–1970), često opisan kao posljednji bosanski bogumil, je bosanskohercegovački i akademski slikar i pjesnik, rođen u selu Blatna kod Bosanskog Novog. Godine 1896. dolazi u Sarajevo, gdje završava bravarski zanat. Prijemni ispit na Bečkoj akademiji likovne umjetnosti polaže 1906. godine. U Rimu 1911. godine učestvovao je na međunarodnoj izložbi. Osam godina proveo je u Parizu, a nakon toga boravio je i u Rimu, u logoru. U Bosnu i Hercegovinu vraća se 1920. godine, gdje je, u Bosanskoj Krajini, sagradio potrebujuću slikarsku kolibu. U toku 1931. godine naseljava se na Boračkom jezeru, gdje se priprema za osamljenički život na Borcima kod Konjica. Sve do Drugog svjetskog rata živi u Šantićevoj vili, a za vrijeme Drugog svjetskog rata, u jeku užasa, seli se u planinsku kolibu u Kotaradžama. Poslije rata postao je šumski radnik i kosac. Nakon požara koji je 1946. godine izbio u kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne. Općinske vlasti iz Konjica dodjeljuju mu Šantićevu vilu u kojoj je disao i slikao sve do smrti 1970. godine.
