KODRIĆ: Alija Izetbegović – čovjek i historija

 KODRIĆ: Alija Izetbegović – čovjek i historija

Na današnji dan, 19. oktobra 2003. godine preminuo je prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Potječe iz ugledne begovske porodice koja je živjela u Beogradu, a koja se još 1868. godine preselila u Bosanski Šamac. Već u trećoj godini Izetbegovićevog života, njegov otac Mustafa, koji se bavio trgovinom i bankarstvom, odlučio se na selidbu u Sarajevo. Alija Izetbegović u Sarajevu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je agronomiju, koju je napustio nakon tri godine i upisao Pravni fakultet u Sarajevu, koji je uspješno završio u roku od dvije godine. Od 1950. do 1960. godine radio je kao rukovodilac gradilišta, a od 1960. do 1982. godine kao pravni savjetnik u brojnim sarajevskim firmama. U proljeće 1983. godine je uhapšen i u ljeto iste godine u montiranom Sarajevskom procesu osuđen na 14 godina zatvora. U zatvoru je proveo šest godina. Tokom drugog boravka u zatvoru pisao je bilješke. Bila su to razmišljanja o životu i sudbini, vjeri i politici, o pročitanim djelima i njihovim autorima, ali ekonomiji i fizici. Godine 1990. osniva stranku Stranku demokratske akcije (SDA), prvu registriranu demokratsku političku stranku u Bosni i Hercegovini, a nakon prvih Općih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine izabran je za predsjednika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Odluku o povlačenju iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine saopćio je 6. juna 2000. godine.

 

 

Povodom obilježavanja godišnjice smrti predsjednika Alije Izetbegovića, donosimo izlaganje predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prof. dr. Sanjina Kodrića kazanog na svečanoj akademiji povodom smrti predsjednika Izetbegovića 2020. godine.

 

 

 

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

 

Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović još za života postao je historija, a njegovo ime postalo je simbol – bio je djelić historije pred nama, pred našim očima i na dohvat ruke, a njegov životni put simbolizirao je mnogo više od života tek jednog čovjeka.

Porijeklom iz porodice koju ju, kao i mnoge druge Bošnjake, prognaničko-muhadžirski put doveo u Bosnu kao onu konačnu tačku, tačku odakle se nema i ne može kud dalje, Izetbegovićev život bio je borba, stalna borba da se ostane i opstane ovdje, na ovom sudbinski dodijeljenom nam tlu, život daljnjih, novih, ličnih i kolektivnih progona i tamničenja, osvajanja slobode i životnih zamaha, pa opet progona i ponovnih tamničenja, padova i ustajanja, život stalnih pokušaja i nastojanja, traženja pravog puta, puta spasa i najboljeg izlaza… Taj jedan ljudski život, taj jedan ljudski vijek, kao i da nije bio samo život jednog čovjeka, samo jednog iz cijelog ovog naroda, već kao da se u to jedno vremenski ograničeno ljudsko življenje u metaforičkom smislu naselila historijska sudbina čitavog tog naroda – historijska sudbina Bosne i Bošnjaka. Jer, nije li historija i Bosne i Bošnjaka upravo jedno golemo, stoljećima dugo nastojanje da se ostane i opstane ovdje, u svojoj zemlji, u svojem biću, u onome gdje jesi i što jesi, historija i progona i tamničenja, ili historija uskraćivanja i zabranjivanja, historija borbe i osvajanja slobode, i historija njezina ponovnog gubljenja, i ponovnog njezina osvajanja, historija uvijek nekih novih nesreća i padova, i historija uvijek nekih novih uzdizanja i kretanja naprijed, uprkos svemu…?!

Alija Izetbegović bio je, dakle, jedan od nas – tipični čovjek Bosne, s tim da je njegov usud bio taj da su se u njegovu vlastitom životu simbolički reflektirali neki od ključnih aspekata historijske sudbine Bosne i Bošnjaka na način sinegdohe, odnosno tako da dio predstavlja cjelinu i obratno. A to nije slučajno.

I danas se rado spominjemo davnog, pradavnog bana Kulina – „Kulina bana i dobrijeh dana“, i to baš zato što u Bosni, našoj domovini, toj malehnoj zemlji na raskršću svjetova, gotovo nikad nisu lahka i lagodna vremena niti vremena bez izazova i iskušenja, ili su ta vremena uvijek rijetka i uvijek kratka. U takvoj Bosni rastao je i oblikovao se i Alija Izetbegović, u takvoj Bosni stjecao je iskustvo i mudrost života, iz takve Bosne motrio je i razumijevao život i svijet oko sebe, i – konačno – kao državnik vodio je baš takvu Bosnu, nastojeći sačuvati i njezin vlastiti život – njezino daljnje povijesno-državno postojanje, i živote njezinih ljudi. Takva Bosna gradila je i suštinski odredila Aliju Izetbegovića, i baš takvu Bosnu mislio je i promišljao Alija Izetbegović, i sve to ostavio je i u svojem djelovanju – u svojem bosanskom državničkom djelu, ali i u svojim tekstualnim tragovima mislioca i mudraca Bosne…

Bosna je kompleksna zemlja u svojoj povijesnoj i egzistencijalnoj zbilji, ali je istovremeno i zemlja neke neobične, čudne – mrke ljepote u svojoj suštini. Stjecajem povijesnih okolnosti pozicionirana svojim bićem između muslimanskog Orijenta i evropskog Zapada, u naročitom liminalnom prostoru, Bosna je i heterotopijski prostor – prostor i tamo i ovdje, ali ni tamo ni ovdje, ali je, isto tako, i osobeni utopijski prostor ili prostor utopije. Ta naročita, složena ambivalentnost Bosne reflektirala se i u mišljenju o Bosni Alije Izetbegovića, a na poseban način odredila je i Izetbegovićevo bosansko državničko djelovanje. Pritom, Izetbegović je Bosnu promišljao s punom historijskom utemeljenošću i iskustvenom uvjerenošću, a njegovi zaključci bili su zaključci s kulturološkom, sociološko-filozofskom i politološkom relevantnošću, a što se sve zaokružilo u iznutra složen, ali suštinski jedinstven sistem mišljenja i djelovanja.

„Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem“ – izjava je predsjednika Izetbegovića iz 2002. godine, i to je samo jedan od znamenitih Izetbegovićevih iskaza o Bosni i njezinim ljudima, samo jedan od njegovih vidova mišljenja Bosne koji su već odavno ušli u narod, u kolektivnu narodnu svijest i postali neka od upečatljivih i prepoznatljivih mjesta pamćenja narodnog uma. Ovi i ovakvi Izetbegovićevi iskazi temelje se upravo na dramatičnom i traumatičnom bosansko-bošnjačkom iskustvu povijesti, naročito na dugoj povijesti negiranja i marginaliziranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, povijesti koju je najdirektnije iskusio i sam predsjednik Izetbegović, a zapravo temelje se na nekim od fundamentalno važnih aspekata ukupne kulturne memorije Bošnjaka. Tu bošnjačku kulturnu memoriju duboko iznutra poznavao je i prisno osjećao Alija Izetbegović i zato je toliko istine u njegovu mišljenju Bosne i njezina svijeta.

Nesumnjivo, riječ je o jednom od testamentarnih iskaza predsjednika Izetbegovića, o poruci i oporuci za budućnost utemeljenoj na njegovu suštinskom razumijevanju povijesti i povijesnih zakonomjernosti, ali takva je, isto tako, i sljedeća Predsjednikova izjava:

„Trebamo pokušati da budemo, ako je moguće, Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući, naravno, nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije, ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.“

U pitanju je, dakle, još jedan upečatljiv i fundamentalno važan primjer Izetbegovićeva mišljenja Bosne, ali i njegova bosanskog državničkog djelovanja. Treba se podsjetiti i toga da ovaj stav o Bosni i njezinim ljudima Izetbegović izriče još 1996. godine, tj. neposredno poslije rata, odnosno onda dok su još uvijek bile svježe sve ratne rane, drame i traume, a zemlja praktično pocijepana krvavim granicama unutrašnjih ograda i razgraničenja. A baš tad, znajući Bosnu i njezino biće, znajući njezinu povijesnu sadržinu i suštinu, predsjednik Izetbegović naglašava cjelinu i jedinstvenost države i njezina naroda (ili njezinih naroda), znajući da Bosna treba širinu i slobodu identiteta njezinih ljudi, ali i nužne poveznice među svim ljudima Bosne jer bez tih poveznica Bosne u suštini nema. Pritom, i ova Predsjednikova izjava testamentarnog je karaktera, kao i prethodna o nužnosti čuvanja i očuvanja vlastite nacije i bošnjačkog imena, vjere i tradicije, pri čemu ove izjave nisu ni u formalnoj, a posebno nisu u suštinskoj suprotnosti. Jer – kako je to Alija Izetbegović sa sigurnošću znao – naše bošnjaštvo nije suprotstavljeno našem bosanstvu, niti je naše bosanstvo suprotstavljeno našem bošnjaštvu, već se, zapravo, radi tek o dva različita, ali jednako potrebna i jednako realna, odnosno o dva usko povezana i komplementarna aspekta našeg kolektivnog identiteta: bošnjaštvom se identificiramo kao pripadnici jednog naroda, bez obzira na državu za koju smo vezani, i tako se uvezujemo s ostatkom našeg narodnog bića ma gdje živjeli, a bosanstvom Bošnjaci u Bosni i Hercegovini iskazuju svoju vezu s vlastitom državom te potvrđuju svoju vezu s drugim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.

A da je to baš tako, da je predsjednik Izetbegović zaista suštinski razumijevao Bosnu i njezin svijet, potvrdit će još jedan znameniti, također testamentarni njegov iskaz, izrečen 1997. godine u New Yorku prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju:

„A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.“

Za mene lično, ovdje je najviše Alije Izetbegovića, državnika i mudraca Bosne – to je Predsjednik koji budi naše emocije, koji potiče našu misao i s kojim se identificiramo bez ostatka… Jer, u pitanju je jedan suštinski, gnomički iskaz o Bosni i njezinim ljudima, lapidaran i, kao svaka druga do jezgre smisla dovedena misao, iskaz koji pogađa vjerovatno i samu moguću bit Bosne, ali i – još više – izražava jedno golemo nastojanje, jedan san i jednu viziju, jedan credo koji je odredio cjelokupno političko i, posebno, državničko djelovanje Alije Izetbegovića. Pritom, misao ova implicira i nesumnjivu svjesnost o tragičnom povijesnom usudu Bosne i njezinih ljudi ovdje, na trusnom i krvavom Balkanu, istu onu povijest koju ju na sebi, na svojoj koži, i u svojoj nutrini, s bolom i mukom osjećao i sam Alija Izetbegović, ali je ovo i duboko humanistička težnja prevladavanja svijeta kojim upravlja isključivost i konfliktnost, težnja kojom je Izetbegović i kao državnik i kao mislilac nadilazio svoje vrijeme i zazivao neki drugi, sretniji trenutak, odnosno sanjao i barem u želji stvarao jednu drugačiju, bolju i sretniju Bosnu budućnosti.

I tu je, možda, i suština Alije Izetbegovića, mislioca i državnika Bosne: ukliještenost među javom i među snom cijeli njegov život bila je ono njegovo „činiti i biti“. Jer, mudrošću svojom u politici je Izetbegović morao biti realist – na to ga je tjerala sama zbilja života, a u suštini bio je idealist, i kao mislilac Bosne i kao bosanski državnik, pri čemu se državnik u Izetbegoviću nije mogao razdvojiti od mislioca i mudraca u njemu samom. Jer, Predsjednik, taj mudri i plemeniti čovjek, između ostalog kaže i sljedeće:

„Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.“

Na početku i na kraju stoji, dakle, etika, i to etika proizašla iz jasne svijesti o neminovnoj ljudskoj konačnosti i metafizičkoj odgovornosti. Ta etika kao ono što čovjeku daje esenciju njegova ljudskog dostojanstva, esenciju njegove čovječnosti, prožima i iznutra suštinski određuje i Izetbegovićevu misao o Bosni i njegovo bosansko državničko djelo. To je bio Izetbegovićev i početak i završetak, i to onaj najintimniji, kao u pjesmi Poruka sebi, možda ne jedinoj, ali vjerovatno posljednjoj koju je napisao:

„Ostani uspravan
Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda
Kojim god putem da kreneš
Na kraju čeka smrt
I sve se završava propašću
I ti ćeš umrijeti
I ovaj svijet će umrijeti
Zato ostani uspravan.“

Takav je, dakle, bio predsjednik Alija Izetbegović i zato je za života postao historija i prerastao u simbol.

 

Sarajevo, 7. 8. 2020.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.