KLJUČANIN: Kako da ja postanem dobar čovjek?

Razgovarao: Sead Begović

Odmah ćemo osluhnuti tvoje bilo pri spomenu Bosne (i Hercegovine, naravno) i priupitati te, s obzirom na tvoj književni opus: Koliko je „Bosna još uvijek tvoja aorta“, a koliko „Ušur“? Kao što vidiš to su ujedno dvije tvoje istoimene pjesme nakon kojih se čitač zbog izokrenute perspektive i dojmljivosti – sledi. Pa, koliko još i dokle to Bosna može biti književna parabola?

Bosna je vječni underground. Ne znam odgovoriti zašto, možda se odgovor krije u tim patarenskim začecima. Ja, uglavnom, ne znam manju zemlju koja, bez ikakvog mara, iz tog svog podruma konstantno izbacuje inovativnost. Zbilja, čudo. Da nije takva, Bosnu ne bih volio. S druge strane, to podrazumijeva uvijek pacifističku poziciju (neki to miješaju sa pozicijom žrtve). Ne mogu zamisliti Bosnu da nekoga napadne. Davno sam rekao: kada bi moja zemlja učinila agresiju, odrekao bih je se… Nemojte pomisliti da sam ja neki veliki patriota, neki domoljub spreman da veliča i ono dobro i loše bosansko. Naprotiv, klonim se takvih patriota, takvi patrioti koji to rade iz svoje dobrote kod mene izazivaju nelagodu, a kad to rade radi utilitarnog patriotizma – gađenje. Pogotovo u sferi kulture. Na primjer, tražio bih krivičnu odgovornost onih poslijeratnih sastavljača školskog programa koji su Edhema Mulabdića, Safvet-bega Bašagića pa i Envera Čolakovića proglasili velikim piscima, pa mi šalju djecu na fakultet gdje ih četiri godine moram ubjeđivati da postoji i Pound i Eliot, i Saroyan, i Hrabal, i Erlend Loe… Možda je to moje mišljenje o Bosni samo jedna mitologema, ali za mene lijepa i spisateljski plodonosna, kao što je, primjerice, Irska bila Yeatsu…

Bi li još uvijek mogao pisati „pjesme nevinosti“ , bez nekih zdvajanja, posebice nakon svih „iskustava“ i romana „Šehid“?

Mogu pisati «pjesme nevinosti». To sam i učinio u zadnjih nekoliko svojih knjiga pjesama, prije svih mislim na «Godinu dana poezije» i «Vikendicu». Naime, u mom poetskom iskustvu desilo se jedno, za mene, malo čudo. Nakon zbirke «Nikad nisam bio u Bosni», iz 2000. godine, dugo nisam pisao poeziju. Jednostavno, nisam želio da pišem pjesme koje bi, kako rekoste, imale ikakvih «zdvajanja». A mogao sam, imao sam već pjesničkog iskustva i znanja da napišem deset knjiga s kojima bi svi bili zadovoljni ali ja ne bih. Onda se 2008. godine desilo, ne znam drukčije kako bih ga nazvao, otkrovenje. Te godine sam napustio grad, posao profesora na univerzitetu, i zatvorio se u svoju vikendicu pored Sarajeva. U prvi mah nisam bio planirao ništa da pišem, nego da upoznam neposredni svijet koji me okružuje. Ali, svijet se nije dao. Nisam npr. mogao da spavam, pa sam utvrdio da ne mogu spavati od tišine. Vježbao sam da slušam cvrkut ptica, da izoliram sve drugo što je moguće i samo slušam cvrkut ptica, ali nisam uspijevao ni nekoliko minuta. I danas mislim da 99% ljudi na svijetu ne može slušati 15 minuta cvrkut ptica. Učio sam kako se zovu ptice. Ja sam do tada znao samo kako izgleda golub, vrabac, vrana, i možda sjenica, a kada su se jednoga dana u vrtu pojavile neke prekrasne oveće ptice, zvao sam prijatelja, pokojnog Rajka Đuricu koji se razumio u te stvari, i pitao ga koja je to ptica. Sojka, rekao je. Zamislite, jedna od mojih najdražih sevdalinki je Zapjevala tica sojka, a ja ne znam ni kako ona izgleda! To sve govorim zbog sljedećeg: počeo sam pisati, i to – poeziju. Poezija je bila taj oblik koji je tražio da se ti elementarni sadržaji komponiraju. Imao sam osjećaj da se tada pri pisanju konstruira nanovo svijet, ali sada na istinskim osnovama i odnosima. Ne umišljam, neka me Allah dž.š. uščuva toga poriva, da ja sve to stvaram, ali imalo je u svemu tome nečega profetskog. I tako je nastalo oko 1000 «nevinih» pjesama.

U zemlji koja ti je sve više ličila na flašu u kojoj je zatvoren škorpion, kako si pomirio strogi znanstveni diskurs (ipak si ti poeta docti), obveze spram obitelji (očinstvo, supružništvo) i neminovno meandriranje u poetskim strategijama teksta?

Ja sam, prije svega, pisac. Nikad ne bih doktorirao i bavio se književnom znanošću da to nije dio moga spisateljskog rada. Kada bi mi imalo smetalo, ja bih odustao od toga. Ja moram imati nekoliko sati kristalne vedrine svakoga dana, i sve sam spreman žrtvovati za to. Što se tiče familije, tu sam, naprosto, imao sreću. Mojoj supruzi nikad nije smetalo moje pisanje, dapače, ona je davno uvidjela da sam sretan kada pišem, a takav i bolji muž. Zato je to podsticala. Nikad od mene nije tražila da idem na posao od 8-16, nikad da zarađujem više nego što mogu. Ja svaki dan pišem nekoliko sati, od prve svoje knjige do danas, sa prekidom u ratu (u ratu nisam pisao), sa obaveznim spavanjem poslijepodne, i noćnim radom do kasnih ili jutarnjih sati. Djeca su se, jednostavno, u to uklopila. Otkad su protepala znala su da me ne treba buditi kada spavam ni ometati kada pišem. Sjećam se anegdote kada je rahmetli Alija Izetbegović jednom nazvao i javila se moja kćerka Bisera, koja je tada već znala ko je Alija, i rekla mu: «Babo, spava». A kada joj je Alija rekao da me probudi, ona mu je začuđeno rekla: «Pa, predsjedniče, babo SPAVA». Uz sve to, mislim da sam dobar muž i babo.

Zašto nisi pisao za vrijeme rata?

Da bih pisao, ja moram biti smiren i radostan. U ratu sam bio potpuno, ako ne uništen, onda doveden blizu granice uništenja. S druge strane, mislio sam da pisanje nema nikakvog smisla ako Bosna bude okupirana. Da se je to desilo, mislim da bih se ubio. Ne mislim, pritom, da su svi trebali odustati od pisanja, dapače, desilo se, a i to je jedan od onih bosanskih undergrounda, da se je u Bosni u ratu pisala sjajna književnost, od tada već prepoznata kao «ratno pismo»…

Možeš li nam reći nešto o toj književnosti?

To je sjajna pojava u bh. književnosti. Desila se «pod pritiskom», neočekivano reklo bi se, ali moćno i suvereno. U svim žanrovima. Kod svih generacija bh. pisaca. Pisci starije generacije koji su i prije rata dobro pisali, napisali su sjajna djela. Pisci iste generacije koji prije rata i nisu baš imali poetskih rezultata, napisali su dobre knjige. A, što je možda i najvažnije, pojavila se potpuno nova generacija: Asmir Kujović, Faruk Šehić, Mustafa Zvizdić, Adin Ljuca, Damir Ovčina, Fahrudin Zilkić, Mirsad Sijarić… S takvim, «ratnim», rezultatima bh. književnost je u poetičkom smislu ušla, prvi put u povijesti, adekvatno u «areu suvremene svjetske književnosti», sa velikim «prtljagom» iskustva, na primjer, stvarnosne literature, nadrealizma, bitnika, strukturalizma, magijskog realizma, postmodernizma, ženskog pisma, postkolonijalne književnosti…

Osobno mislim da su aluzivno metaforičke refleksije na zbilju u svakom romanu o povijesti  dojmljivije od neorealističke faktografije jer se podastire dramatični redosljed ratnih stradanja, a istom se poštuje i  poetika suvremenog romana Marquezovskog ili Pavićevskog tipa. Zašto si, odlučivši napisati roman „Šehid“, zagospodario labirintom snova, maštarija i legendi iz bošnjačkog – muslimanskog života, a što upućuje na fantastični realizam, a nije te zanijela neorealistička, dokumentarna statistika odigranih zbivanja, naravno, koja nije ništa manje važna?

«Šehid» je strukturalno morao imati tu «mrežu magijskog realizma». Ne zbog toga što je latinoamerički realizam bio jedna od mojih lektira, nego zbog povijesnog i zbiljskog poimanja života u Bosni. Naime, bosanska životna paradigma zasnovana je na sinkretizmu, s jedne strane, civilizijasko-kulturalnih segmenata islama, kršćanstva, praslavenstva, paganstva, pa i animizma. Uzmimo, na primjer, samo praznovanje Jurjevdana (Jurjeva, Erdeleza, Đurđevdana), koji svoje početke korijeni u općečovječanskom osjećanju slavljenja rađanja prirode, novog života. Ja iz djetinjstva imam iskustvo slavljenja jurjeva, sa svim tim paganskim elementima skupljenih u islamsku molitvu, a, ne samo u socijalnom smislu, i iskustvo slavljenja toga dana u hrišćanstvu i kršćanstvu. Ili, praznovanje Aliđuna (Ilindana), o kome jedna izreka kaže: «Do podne Ilija, od podne Alija». Meni je drag taj bosanski sikretizam, i mislim da je literarno itekako upotrebljiv. Zapad je davno izgubio čudo, Bosna još nije. Pogledajte samo koliko se na zapadu (u literaturi, pogotovo u filmu) trude da ponovo začude receptora. Teško u tome uspijevaju, jer, naprosto, medij dosezanja čudnovatog im je posve mehanički, ili je odavno demistificiran (vampir, npr.). Naši mediji su, tako da kažem, produktivni, poetički učinkoviti. Uzmimo, na primjer, džine. Prastari je poetički problem «jedinstva vremena» u književnom djelu, koji to pripovjedač može povezati priče iz davne prošlosti i sadašnjosti? Andrić je, znamo, koristio civilizacijske objekte (ćuprija, most). Džini, međutim, u svojoj biti imaju značajke temporalne pojavnosti i prostorno-zbiljske pokretljivosti: Džin se u jednom trenutku može naći u osmanskom Istanbulu, u drugom u sadašnjoj Švedskoj; u jednom vidu može biti vidljiv, u drugom nevidljiv… A, ne zaboravimo, džini su bića, kako kaže jedan moj prozni junak, «od Boga priznata».

Može li samotnjaštvo (osama), na koje si se ti u jednom trenutku odlučio,  biti najbolja piščeva pozicija i izbor, ili on mora biti bačen u vatru, biti aktualan i angažirani prezent?

Nekad sam se puno zanimao za taj pojam «angažmana u literaturi». Sada više ne. Mislim da tu «najboljih pozicija» nema. U književnosti ništa nije formulaično. Niti je angažirani pisac bolji pisac zato što je angažiran, niti je neangažirani pisac bolji zato što nije angažiran. Dobru književnost pisali su i angažirani i neangažirani pisci. Na primjer, jedan od meni najdražih pisaca je Marquez, veoma angažiran, ali i Bukowski, operiran od angažmana. Zanimljivo je možda, evo sjetih se, da je mene pisanje doslovno spasilo od bilo kakvog političkog angažmana (osim ratnog, ali to je bila doslovna borba da ne umrem), iz prostog razloga što nisam imao vremena za takvo što od pisanja. S tim u vezi je, možda, i moja šutnja u mnogim izazovima koje su mi upućivali «moji klevetnici». Kada bih sjeo da im odgovorim, uvijek bih malaksao pred besmislom faktičkog moga sjedenja za laptopom zbog te rabote, i to bi trajalo najviše desetak minuta, a onda bih otvarao fajl sa poezijom i prozom i osjećao kako me sve više i više obuzima radost. Za svoje neprijatelje ja naprosto nemam vremena.

 „Sva Božija čuda“, primjerice običan „crv“, mogu u tvojoj pjesmi transcendirati. Proizlaze li te meditativne interakcije iz osobnog vjerničkog iskustva ili su one odraz osluškivanja obrazovanog autora koji prirodu i stvari dovodi u teološko-teleološke sveze?

Radi se, čini mi se, o oboma: i o vjerničkom iskustvu, kako ste to označili, i o «osluškivanju obrazovanog autora». Moram priznati, više o ovom drugom. Duhovnost proizišla iz vjerničke prakse uvijek je rijetka. Mogao bih je usporediti sa sabiranjem koju svaki vjernik pokušava da dostigne pri svakom obraćanju Bogu, ali to, svaki će iskreni vjernik to priznati, dostiže veoma rijetko, u većem ili manjem stepenu. Ali civilizacijski modeli islama, pa i hrišćanstva i judaizma, koji su primjereni transpoziciji u literarni tekst, bezbrojni su, i neprestano traže svoje prevrednovanje u vremenu. Nisam napisao mnogo pobožnih pjesama, jer moja stvaralačka pozicija nije primarno vjernička, već više poetička. Inače je malo pisaca u BiH čija je stvaralačka pozicija vjernička, mogao bih sa sigurnošću navesti samo ime Džemaludina Latića.

Ako se osvrnemo na pjesmu „Epitaf“ iuz 2000. godine, osjeća se eho medievalnih napisa („…odvedoše mi kćeri, gospodine, niz vožje, niz bjelogrozje…“). Što je tebi značio i znači Mak Dizdar?

Više su mi značili medievalni napisi, sa kojima sam se dugo bavio u rasponu od postmodernog predloška do znanstvenog diskursa, nego Mak Dizdar. Mak Dizdar je dobar pjesnik, ali na mene, i na moju generaciju uopće, takva poetika nije mnogo utjecala. Takva metaforičnost, pa i psalmičnost, meni je strana. To je «poetika neutjecaja», sa velikim literarnim dosezima ali prilično zatvorena u svoju formu. Sličan je slučaj, po mome mišljenju, sa Borgesom. Svi oni koji su išli tragom Borgesa, koji je vjerovatno najveći pisac XX. stoljeća, osim možda Danila Kiša, samo su postali njegovi blijedi epigoni. Zašto Dizdar nema «direktnih poetičkih nasljednika»? Ne kažem da ih ne može imati, možda se samo nije rodio naš Kiš. Inače mislim da se s Dizdarom, koji je nesumnjivo dobar pjesnik, odavno nacionalno i politički manipulira. Kad čujem da neki glumac, onako dubokim glasom i pun lažnog patosa, deklamira «Ko je ta, šta je ta, Bosna da prostiš», mene obuzme neki stid, i dođe mi, da prostiš, da sve to postmodernistički ismijem: i Dizdara, i Bosnu, i «dobre Bošnjane», i sebe…

Tvoja dojmljiva ratna lirika svjedočanstvo je jednog vremena koje zaista nije bilo sklono Bosancima, Bošnjacima napose, pa je čak, kažeš, to je vrijeme logorskom žicom razdvajalo komunizam od kapitalizma. Koje su po tebi dobre, a koje loše interakcije jednog i drugog ideologema, društvenog uređenja, gospodarskog režima, ili kako već hoćeš…?

Sklon sam ustvrditi da mi koji smo živjeli u socijalizmu a sada u kapitalizmu ne znamo skoro ništa ni o socijalizmu ni o kapitalizmu. O socijalizmu govorimo sa čežnjom, a o kapitalizmu sa zebnjom, zaboravljajući pritom na zebnju koju smo osjećali u socijalizmu a čežnju prema kapitalizmu. Smiješni su mi ti nostalgični recidivi, koje vjerovatno i sam imam, o «socijalističkom dobu blagostanja», ta poređenja «ovoga i onoga doba», tipa mogli smo s jugo-pasošem ići svuda po svijetu, spavati bezbjedno po parkovima i slične baljezgarije. Pa, mogli smo, ali nismo imali para, ni za odlazak kod daidžinice u Cazin, ili spavanje u najgorem studentskom hostelu. Mislim da o dobu socijalizma moramo više govoriti – kao i iskustva iz njega koristiti u literaturi – oslanjajući se na znanstvena istraživanja, nego na naše osjećanje, i sjećanje. Problem je što tih istraživanja mi skoro da i nemamo.

U pjesmi „Konvoj“ spretnom aluzijom (intertekstualnom intervencijom) na pjesmu iz filma „Tko to tamo peva“ također si lucidni navjestitelj genocidnih nakana dojučerašnjih Titovih izaslanika. Spram represivnih metoda uglavnom si sarkastičan što je odličan odraz tadašnjih zbivanja. Jesi li neke „nezdrave radnje“ već primjećivao u Drugoj Jugoslaviji, jer, osobno znam da nisi bio poslušno zadojeni „omladinac“.

Meni je bilo nezdravo što je moja majka Derviša imala više slika druga Tita nego mojih. Bio sam ljubomoran na toga tipa. Kako majka, koja me voli najviše na svijetu, može voljeti nekoga više od mene? Da apsurd bude veći (a o tome sam, kao i o prethodnom pisao u svojim proznim knjigama) zamislite ovu sliku: moja majka, izbjeglica u Švedskoj, nakon rata dolazi na zgarište naše kuće, i plače; mi je tješimo, a ona nam kaže da plače što bar jednu Titovu sliku nije spasila! To je, po meni, slika izgubljenosti svih nas: svi plačemo na zgarištima naših domova sa slikom u glavi tipa o kojemu ne znamo ništa. Kad govorim o «tipu» mislim na cijelo jedno razdoblje, na naš život, na socijalizam kao društveni sistem… Ja ne mogu ništa objektivno reći o Jugoslaviji, jer o njoj ništa ne znam. Čekam već dvadeset godina da mi neko znanstveno objasni šta je to npr. socijalističko samoupravljanje. Kad to kažem, mislim zbilja ozbiljno, ne zezam se. Što ne znači da se s tim i ne može zezati. Pogledajte, Hrabala, ili Vojnoviča! Uzgred, prije izvjesnog vremena sam čitao nekoliko tomova Titovih govora, trebalo mi nešto za scenarij. Bože moj, što je to smiješno! Danima sam se valjao od smijeha. Taj smijeh bila je nekakva nadoknada na onu zebnju koju sam osjećao u socijalizmu, s tim, priznajem, što je se nisam riješio, s njom ću izgleda i umrijeti.

Nadam se da nije preuzetno etičko pitanje: Koliko se „iza žice može biti kreativan»? Rusi su u takvom razdoblju napisali nezaobilazne, odista značajne romane, recimo jedan Piljnjak, Babelj, Oleša, Zamjatin, pa pjesnici kao što su Osip Mandeljštam, Ana Ahmatova i Marina Cvetajeva… i tako dalje.

Zaboravio si, po meni, najboljeg, kad o tome govorimo – Varlama Šalamova. Šalamov je dokaz da se velika literatura može pisati i kad čovjek padne ispod svega egzistencijalnog. To me podsjeća na onog Kranjčevićevog Zadnjeg Adama koji po ledu noktima ostavlja trag. Nisam sklon onim mišljenjima koji zagovaraju «trunku torture» za dobro pisanje. Ali sam zagovornik da je književnost jedna od najvažnijih komponenti civilizacije, ma na kom stepenu civilizacija bila… Inače, mislim da mi «na ovim našim regionima» zadnjih decenija neopravdano ne čitamo rusku literaturu, jednu od najvećih u svijetu, od ruskih romantičara i realista do sada. Prije kratkog vremena, na primjer, čitao sam Červinskog i najnovije ruske drame. Kako je to dobro, Tito dragi!

Gdje smještaš svoju nostalgiju, pomažu li tu dove ili je razočaranje posvemašnje?

Ja uopće nisam razočaran. Ne shvatam to stanje duha. Niti sam neki «dovepsihoanalitik». Nostalgiju smještam, i to je mislim veoma vidljivo, u literaturu, onu koju pišem, onu koju sam pročitao, i onu koju čitam. A dove upućujem u sve nerodovitijim džumama (godinama tražim džamiju u kojoj me neće maltretirati sa hudbama!), i sve brojnijim svojim umrlima. Zadnjih godina mi umire puno dobrih ljudi, od oca do prijatelja, i to je fenomen koji me sada zanima. Dobri ljudi. Zašto mi Svemilosni uzima dobre ljude? Kako da ja postanem dobar čovjek? Tragam za dobrim ljudima, hoću da se s njima družim, čim osjetim djelić zloće kod nekoga, odlazim. Znam da sam spreman za dobre ljude, lišio sam se pritom potrage za drugim osobinama ljudi koje su mi nekad bile važne. Primam i neobrazovane i dosadne i neinteligentne i prljave i smrdljive i lijepe i ružne – samo da su dobri.

Zanima me tvoja mjestimična uporaba bosanske ikavice (mliko, vrime, srića, lipo, svit itd.) koja povremeno zaživi u tvojem djelu. Odakle interes da se ona oživotvori?

Odrastao sam «na ikavici». Sada se malo zna činjenica da je bosanska ikavica, ustvari, osnova bosanskog jezika. Adem Handžić u knjizi «Tuzla i njena okolica» iznosi nevjerovatan postotak protežnosti ikavice do dolaska Austro-ugarske u Bosnu. Standardizacija južnoslavenske štokavštine je vremenom uklanjala ikavske segmente iz jezika. Ijekavica je pomicala ikavicu, tako da se aree štokavskoikavskog govora sve biše smanjivale. Tome je doprinijela i «modernizacija». Uzet ću jedan primjer. Moja majka je govorila mliko kod kuće, a kada ga je prodavala državi zvala ga je mlijeko. A ikavica je lijepa, neobično poetična i melodična, bogomdana za pjesmovno oblikovanje.

Po naglašenom erotiziranju, seksualnim aluzijama, tjelesnim simetrijama i parabolama i tako dalje, kao da si poticajno prethodio  takozvanim „stvarnosnim pjesnicima“ koji ljubavnu igru ipak ne mogu drugačije izraziti nego eksplicitno? Nije li tek takav način vulgarno nasilje nad poetskim i proznim tekstom?

Seksualnost me je oduvijek zanimala. I to je velika, prilično neistražena, tema svjetske književnosti. Ja u književnosti bilo što da radim, malo istražujem. U letimičnom pregledu svjetske književnosti zapanjujuće je pomanjkanje tematiziranja toga, jednoga od najvažnijih, segmenata ljudskosti. Civilizacija je iz vijeka u vijek postajala sve više puritanska. Ulogu pri tome je, kao što znamo, odigrala crkva, tj. neki njeni pokreti. U islamu, na primjer, osim u fokusu tih, u većini slučajeva ortodoksnih pokreta, odnos spram seksualnosti bio je posve prirodan i ljudski. Pročitajte samo, na primjer, Gazalijev «Vrt milovanja»!

Jesi li zbog takvog tjelesnog fungiranja u jeziku imao problema od tzv. čistunaca koji bi nas učili nesnošljivosti spram književne slobode? S koje su ti strane zagovarači upućivali pohvale, a s koje strane su dolazile pokude i – je li ih uopće bilo?

Jezik nije uvijek polje slobode. Puritanizam u jeziku je našao plodno tlo. Zanima me, primjerice, otkud uopće pojam «vulgarizama» u tako negativnom naboju. Hajde da napravimo mali pokus. Riječ kurac je lijepa riječ, prirodno nastala i trajna, označava dio našega tijela odlučujućeg za opstanak čovječanstva. Zašto bi onda riječ penis bila adekvatnija? Ja ne znam odgovor na to pitanje. U Bosni, pak, pitanja seksualnosti i erotičnosti koje sam pokrenuo u nekim svojim djela – a ja mislim da je to pokrenuto u dobrim tekstovima – gotovo da nije izazvalo nikakvu reakciju. Bilo je nekih usmenih prebacivanja lažnih puritanaca, koji su to pokušali tumačiti u polarnosti «ruhani i šejtani inspiracija», pripisujući seksualnosti šejtanske iluminacije. Ne znam gdje su našli te «teorije»? Valjda je seks i ljubav ishodište meleka, a ne šejtana. Isti ti su spremni da seksualno opće sa djevojčicama, i da danonoćno pretražuju sexi web stranice. Govorim o lažnom puritanizmu, u Bosni danas vrlo fluktualnom, koji, kao, svoju inspiraciju crpi iz tradicije. Takve tradicije u Bosni nema. Ja sam o seksu slobodnije raspravljao sa svojom rahmetli nenom, pobožnom i bogobojaznom, bolje od ovih retarda. U stvari, s njima i ne raspravljam.

Za „nas“ bi posebno bilo interesantno čuti koji su tvoji favoriti bosansko-hercegovačke  književnosti, ali i one iz ex-Jugoslavije. Od kojih se bolje učilo o prihvatljivijem „svijetu“ literature? Ne zaboravimo ni Europu…

O, ima toliko pisaca koji su moji «favoriti». Više, doduše, u evropskoj literaturi nego u južnoslavenskoj. Talijan Alessandro Baricco, Nijemac Daniel Kehlmann, Austrijanac Christoph Ransmayr, Norvežanin Erlend Loe, Libanac-Francuz Amin Maalouf, Francuz Pascal Quignard, Englez-Pakistanac Hanif Kureishi, Holanđanin-Iranac Abdolah Kader… Iz Hrvatske tipujem na Zorana Ferića, iz Bosne na Asmira Kujovića, iz Srbije na Svetislava Basaru. Primijećujete da se radi o prozaistima. Manje, dakle, pratim druge žanrove. Osim poezije u Bosni. Tu sve čitam. I tu ima sjajnih pjesnika. Admiral Mahić, Mile Stojić, Milorad Pejić, Naida Mujkić, Saša Skenderija, Damir Uzunović, Asmir Kujović…

Kako ti inače izgleda slika suvremene svjetske književnosti?

Carlos Fuentes u jednom intervju za svjetske živuće pisce rekao: «Svi smo mi Šeherezadina djeca». Sjajno opažanje, i nadasve tačno. Naime, nakon svim «izama» u svjetskoj književmosti XX. stoljeća, ono što je preostalo književnosti je – priča. Uočljivo je da pisci (prozaisti, naime) nastoje ispričati zanimljivu priču, koristeći sva dosadašnja iskustva «izama». S druge strane, fantastično je da je književnost – nakon svih onih teorija o «kraju književnosti», a pogotovo iskustava globalizacije – ne samo opstala, nego je i iskoristila taj globalni proces u svoju korist (za razliku od onoga što, kažu, vlada svijetom – ekonomije). Mislim da se tek sada može i u geografskom smislu, a ne samo u duhovnom, može govoriti o nečemo što smo odavno nazvali – svjetska književnost. Da navedem (uz ona koja sam naveo iz evropske književnosti) samo neka imena čija djela volim: Roberto Bolano, Philip Roth, Rana Dasgupta, Rabih Alameddine, Paul Auster, Rawi Hage, Čingiz Ajtmatov, Patrick Süskind, M. Vargas Llosa, Junot Diaz, Jhumpa Lahiri, Jaromir Štetina, Khaled Hosseini, Haruki Murakami, Peter Høeg, Lloyd Jones…

Do nas u Hrvatskoj dopiru glasovi upućenih. Na primjer, kažu: da je Nedžad Ibrišimović napisao samo „Ugursuza“ njegov nemjerljiv doprinos BiH književnosti bio bi dovoljan. Isto kažu i za tvog „Šehida“, uz mnogo epiteta hrabrom strukturiranju kompozicije romana koji nije samo postmodernistički ustupak. Kako se nosiš s tako obvezujućim prosudbama i što dalje?

Recepcija naše književnosti sklona je fokusiranju na jedno, «fundamentalno», autorsko djelo. To je tzv. magistralno shvatanje književnosti. Ja tako književnost ne promatram. Bez margine, nema ni magistrale. Sjećam se svojih prvih, gimnazijskih, iskustava čitanja. Pročitam dobro djelo nekog pisaca, pa onda tragam za svim drugim njegovim djelima, pa onda se «kačim» na njegove poetičke sudrugove, pa, možda, i na korpus književnosti kojoj pripada. Priznajem da sam svjestan kako ima pisaca koji nakon svoga remek-djela napišu nekoliko osrednjih ili slabih djela. Priznajem da sam i danas nad tim dječački začuđen: kako, na primjer, jedan Eco nakon genijalnog «Imena ruže» može da napiše jednog osrednjeg «Baudolina», ili, još gore, veoma loš roman «Praško groblje»?… Inače sam sklon piscima sa velikim opusom (što ne znači da mi nisu dragi pisci kao Huan Rulfo, ili John Fante, na primjer), i taj fakat velikog opusa povezujem, s pravo ili ne, sa pojmom «velikog pisca» (ako takvo što uopće postoji?). Ne može, primjerice, Abdulah Sidran biti veliki pisac sa jednom dobrom knjigom poezije. Nedžad Ibrišimović već može, sa obimnim opusom, a da je Bog dao da je ispunio sav svoj stvaralački potencijal, Ibrišimović je komotno mogao biti svjetski pisac… I, da budem neskroman, meni je taj okvir bh. književnosti sve više i više preuzak, i sve me manje zanima moja pozicionarinaost u tome. Ono što me zanima je moja iluzija da učestvujem u nekoj globalnoj literaturi, i moje mjesto u tome, kao pisca iz nigdine, koji piše u zemlji i jeziku marginaliziranih u tim globalnim kulturanim tokovima. Da budem posve jasan. Danas čitamo neke inozemne aktualne pisce koji nipočemu nisu bolji od bh. ozbiljnih aktualnih pisaca. Ali, oni se čitaju i valoriziraju u svjetskom miljeu, a mi ne dosežemo ni do Brčkog. Jedan Julian Barnes je slabiji pisac od nedavno umrlog Nedžada Ibrišimovića.