KARAHASAN: Bosanska kuća je poput glavice crvenog luka
Piše: Dževad Karahasan
Bosanska kuća počinje avlijom. Kad prođe avlijsku kapiju, čovjek se nađe u jednom prostoru koji je na pola puta između kuće i vanjskog prostora, recimo ulice ili trga na kojem kuća stoji. Avlija je, poput kuće, ograđena sa svih strana avlijskim zidom ili ogradom i samom kućom, ali nije natkrivena, ona je popločana ili kaldrmisana, ali u jednom kraju, možda uz kuću ili uz avlijski zid nasuprot kući, ima jednu plohu „golog tla“, naime jednu lijehu plodne zemlje u kojoj su zasađene kadifice i turski karanfili. Tako avlija spaja u sebi prirodu i kulturu, plodnu zemlju i pokriveno tlo, nebo i zidove, biljke i česmu, ponekad jedno drvo koje raste ijednu drvenu klupu u njegovoj sjeni, spaja dakle u sebi osobine prirodnog i umjetno oblikovanog prostora.
Čovjek koji se zaputio u bosansku kuću, stupa nakon avlije u divanhanu ili verandu, onaj dio kuće koji je zatvorenom prostoru jedan korak bliže nego avlija. Divanhana ima krov i za nekoliko stepenika je uzdignuta od tla, ali je ograđena samo dopola, jednim „poluzidom“ na čijem su vrhu najčešće saksije sa jaglikom i bosiokom, minđušicama i daninoći, pomiješanim u raznim omjerima i kombinacijama, ovisno o sklonostima žene koja ih je sadila. Čovjek koji sjedi na divanhani nije više na granici, dakle unutra i vani, kao onaj koji se nalazi u avliji, on je definitivno unutra, odvojen od prirode i od grada, ali još uvijek povezan s njima, otvoren njihovim utjecajima, izložen onome što se zbiva vani i prijemčiv za to. On čuje zvukove što dolaze s ulice ili s trga, on udiše mirise koji do njega dolaze iz obližnje pekare, on ne može zaboraviti život koji teče oko njegove kuće i neposredno uz nju, već s onu stranu avlijskog zida.
Ali je taj život, sa svim njegovim zvukovima i mirisima, ublažen i umiren, on se na divanhani već miješa sa zvukovima i mirisima kuće, recimo s onima što dolaze od žene ili iz kuhinje, s mirisom dunja s ormara ili mirisom suhih trava iz potkrovlja. A onda se iz divanhane ulazi u takozvani muški dio kuće u kojem se sjedi s rođacima, s prijateljima, pa čak i sa strancima koji su uspjeli u kuću prodrijeti kao gosti. Muški dio kuće je dakle već sasvim odvojen od prirode, od univerzalnoga, ograđen od neba, vjetra i vode, slobodnih životinja i horizonta, ali je još uvijek zadržao jedan dosta nizak stupanj socijalne otvorenosti.
Kad se prođe i taj dio, stupa se u zatvoreni, ženski dio kuće u kojem borave žene i djeca, u skroviti intimni svijet u kojem se voli, boluje i rađa, u kojem se pretresaju strahovi i brige, traži savjet i utjeha, u kojem se od majke dobivaju prvi dojmovi i pojmovi o svijetu i životu. Tu boravi duša kuće.
Na osnovu ovog opisa moglo bi se reći da je bosanska kuća poput glavice crvenog luka, niz slojeva koji, jedan nakon drugoga, vode prema nekoj unutrašnjosti, koju se ne može vidjeti ni opipati, ali je se itekako može udahnuti, omirisati, upiti kožom, jer ona je doduše nevidljiva, ali sasvim realna. Kod glavice luka je najdublja unutrašnjost, ono „prazno“ mjesto iz kojeg glavica počinje klijati, kod bosanske kuće je najdublja unutrašnjost već spomenuta duša kuće, koja sigurno ima mnogo veze sa duhovnim životom žene što vodi kuću i s njezinim osjećanjem svog boravka u svijetu, svoje familije, svoje ovozemaljske ispunjenosti.
Tako će čovjek, kad bi se takav mogao zamisliti, nakon deset minuta boravka u ženskom, dijelu posve strane kuće, znati o emotivnom životu i snovima, zadovoljstvu i nezadovoljstvu, radosti i tugama domaćice, koliko i o socijalnom statusu familije koja u kući živi. Možda i više, sigurno više, iako sve što vidi i može opipati svjedoči o statusu, a ništa od vidljivoga o onome prvom.
Preuzeto iz: Dževad Karahasan, Izvještaji iz tamnog vilajeta, Dobra knjiga, Sarajevo, 2007, str. 141-142.
