“Kao da se sjećam tvoga glasa što treperi”: Godišnjica smrti Abdulaha Sidrana
Na današnji dan 23. marta 2024. godine preminuo je akademik Abdulah Sidran, jedan od najznačajnijih pjesnika novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, istaknuti televizijski i filmski scenarist, dramatičar, romansijer, prozaist i publicist.
Rodio se u 2. oktobra 1944. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovu školu i gimnaziju te studirao na Filozofskom fakultetu. U književnosti se javio šezdesetih godina 20. st. u generaciji tad mladih pisaca poznatih i pod imenom “šezdesetosmaši”, s novim i drugačijim književnim prosedeom, da bi u kasnijim godinama izrastao u živućeg klasika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Bio je prije svega pjesnik, pri čemu je njegov pjesnički senzibilitet obilježio i njegov ukupni književni rad. Između ostalog, objavio je niz pjesničkih knjiga: Šahbaza (1970), Kost i meso(1976), Bolest od duše (1988), Sarajevska zbirka (1991), Sarajevski tabut (1994), Dvije grafike, dvije pjesme: poetsko-likovna mapa (sa Safetom Zecom, 1994), Planeta Sarajevo (1995), Zašto tone Venecija (1996), Sarajevska zbirka i druge pjesme (1997), Morija (2006), Pjesme poslije rata (2006), Izabrane pjesme (2007), Dobročinitelj (s Mersadom Berberom, 2008) i Suze majki Srebrenice: 11. juli 2007. (2009), scenarije: Jegulje putuju u Sargaško more (1979), Veselin Masleša (1981), Sjećaš li se Dolly Bell (1981), Otac na službenom putu (1985), Povratak Katarine Kožul (1989), Kuduz (1989), Praznik u Sarajevu (1990–1991), Savršeni krug (1997), (A)torzija (2002) i „Tvrđava“ Meše Selimovića: dramatizacija i scenarij (2004), drame Otac na službenom putu (1983), U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce (2002) i Prvi put s ocem na izbore (2006), romane i prozne knjige: Potukač (1971), Sjećaš li se Dolly Bell (1982), Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva(1996), Otkup sirove kože (2011), Oranje mora (2015) i A Nurija veli (2022) te brojne publicističke i druge radove. Izabrana djela objavljena su mu 2004. godine, a bio je zastupljen i u svim značajnijim antologijama savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, kao i u edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga (1984/85), Muslimanska književnost XX vijeka (1991) te Bošnjačka književnost u 100 knjiga (1999, 2023) Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.
Za svoj književni rad dobio je brojna domaća i inostrana priznanja i nagrade: Godišnja nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1979), Godišnja nagrada izdavačkog preduzeća “Svjetlost” (1979), Zmajeva nagrada Matice srpske (1980), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1986), Nagrada za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja (SAD, 1993), Nagrada slobode PEN centra Francuske (1994), Premio letterario della Fondazione Laboratorio Mediterraneo (1996), Nagrada “Skender Kulenović” (2002), Godišnja nagrada Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” (2002), Bosanski stećak – nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine za životno djelo (2004), Premio letterario dedicato a Umberto Saba (2005), Velika plaketa Kantona Sarajevo (2006), Nagrada “25. novembar” (2018)… Između ostalog, bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i jedan od osnivača PEN centra Bosne i Hercegovine te redovni član Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine i jedan od osnivača Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.
ZAPIS O ČUDU
Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i ja
netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim kako rukom
sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog pokreta, sjećam se: ti
lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela.
Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na
stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u
čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem,
ja kao da se sjećam kako te čujem, kao da se sjećam tvoga
glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je oluja.”
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što traje i
život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se
sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok
govoriš, poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.
IZVOR: Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka, BZK “Preporod“, Sarajevo, 1999, str. 79.
