„Iz historije Sarajeva: Sarajevski janjičari u posljednjem stoljeću postojanja vojnog reda“

Piše: Enver Rizvo, MA

Izučavanje nastanka i razvoja gradova i gradskih naselja predstavlja jako važno pitanje iz historije prostora Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu. U proteklim decenijama je ovdašnja historiografija posvetila dosta pažnje razvoju osmanskih gradova u Bosni, ali i različitim ekonomskim, kulturnim i društvenim fenomenima koji su ih pratili. Jedno naročito interesantno pitanje kojim se historiografija bavila jeste i pitanje vojnih redova u Bosni i Hercegovini u navedenom periodu, o čemu su napisane široke studije. Međutim, uprkos tome što se čini jako zanimljivim, o jednom fenomenu do sada nije napisana šira historiografska sinteza. To je pitanje janjičara na prostoru Bosne i Hercegovine u posljednjim decenijama postojanja ovog reda. Ova tematika samo je usputno spominjana u historiografiji, ali niko joj nije posvetio širu pažnju. S tim u vezi, predstavit ćemo ovu tematiku kroz prizmu posmatranja sarajevskih janjičara, koji su u periodu stagnacije i transformacije osmanske države iz vojne organizacije prerasli u društveni i politički sloj, koji je igrao veoma važnu ulogu u mnogim važnim pitanjima za Bosanski ejalet i njegov ekonomski centar, Sarajevo.

Janjičarski korpus i njegova transformacija kroz vrijeme

Janjičarski korpus spadao je u red najstarijih institucija uspostavljenih u Osmanskom carstvu. Kao vojna struktura nastao je odmah iza timarnika, ali je bio baziran na sasvim drugim osnovama i ustrojen prema drugim ciljevima i namjenama. Ovaj vojni red bio je, još od najranijeg perioda širenja osmanske imperije, udarna pesnica Carstva. Pored toga, janjičari su bili potčinjeni direktno sultanu, pri čemu su bili i njegova lična garda, koju je koristio za zaštitu osmanskog političkog poretka. Pitanje regrutacije pripadnika janjičarskog korpusa vremenom se preinačilo u historijsku kontraverzu, koja se naročito raširila djelovanjem nacionalnih historiografija i propagandi balkanskih država koje su se osamostaljivale tokom 19. stoljeća. Naime, još od najranijeg perioda svoga postojanja utvrđeno je da janjičarski vojni red bude organiziran i sastavljen od djece neturskog etničkog porijekla, a prvenstveno od djece kršćanskih podanika. Ova regrutacija vršena je podsredstvom institucije devširme, koja je podsredstvom nacionalnih propagandi i pogrešnih percepcija u 19. i 20. stoljeću postala ozloglašena u općoj kulturi, pa joj je dat i naziv „danak u krvi“, što je trebalo ukazivati na izrazito nasilno odvođenje kršćanske djece u janjičarske redove. Savremena historiografija i osmanistika ipak su pokazale da je problem devširme dosta kompleksniji od onakvog kakvim ga je predstavljala starija historiografija te da je u ovu organizaciju ulazio i veliki broj muslimanske djece, ali i starijih osoba još u periodu osmanske vlasti koji se ponaviše problematizirao i bio uzrokom kontraverzi.

Djeca regrutirana putem devširme dobijala su specijalno vaspitanje i odgoj, a kršćanska djeca su prevođena na islam. Njihova naobrazba bila je prvenstveno vojničkog karaktera, međutim, školovanjem su ta djeca bila raspoređivana na različite dužnosti centralne vlasti i mogli su dostići najviše položaje u Osmanskom Carstvu. U svojstvu vojnika janjičari se nisu mogli ženiti sve dok su bili u aktivnoj službi, a za vrijeme vojne službe redovno su bili podvrgavani vježbi i pripremama za rat. S tim u vezi, prema ocjeni većeg broja historičara, janjičari su bili prva stajaća i obučavana vojska u Evropi, a po svojoj borbenoj sposobnosti predstavljali su najelitniju vojsku koja je postojala u to vrijeme. Međutim, o takvom vojnom uređenju se, kako navodi Ahmed Aličić, može govoriti kada se priča o janjičarskom korpusu do kraja 16. stoljeća.

Ovakvo stanje unutar janjičarskog korpusa počelo se mijenjati već u posljednjim decenijama 16. stoljeća. S obzirom na to da su bili desetkovani u velikim ratovima protiv Perzije i Austrije (1578–1606), potreba za nadomještanjem broja ljudi dovela je do toga da janjičarskom korpusu počnu pristupati i muslimani. Tokom 17. stoljeća dešavale su se sve češće pobune janjičara koje su u par navrata dovele do svrgavanja sultana, a sam korpus isuviše se širio, jer su mu sve više počeli pristupati kako siromašni seljaci tako i obrtnici iz gradova. Pitanje pristupanja obrtnika janjičarskom korpusu posebno će biti zanimljivo za ovu temu, jer je ono ostavilo izrazitog traga na janjičare u Sarajevu. Devširma je, kako se zna, posljednji put provedena 1648. godine, a njen posljednji spomen dolazi iz 1705. u vrijeme vlasti sultana Ahmeda III. U janjičare su obrtnici ulazili na različite načine, a sve veća prisutnost ljudi koji nisu bili profesionalno vojno obučavani utjecala je na samu borbenost i efikasnost janjičara kao vojnog reda. Carske vlasti nastojale su se oduprijeti ovom trendu, ali su bile bezuspješne. Iako je ovaj fenomen bio zastupljen u cijelom Carstvu, naročito se taj trend osjetio u Bosni. Tu se u red janjičara tokom 18. stoljeća svrstalo skoro svo gradsko muslimansko stanovništvo.

Janjičari u Bosni bili su organizirani u janjičarske orte i odžake. Ulaskom u janjičarsku organizaciju, siromašno muslimansko stanovništvo nastojalo je osigurati egzistenciju i zaštitu, dok se obrtničko gradsko stanovništvo time nastojalo osloboditi poreza. Kako Porta nije uspjela spriječiti ovakav trend, nastala je znatno veća vojna organizacija kojoj je bilo potrebno daleko više sredstava za izdržavanje. U ovakvom stanju janjičarski je odžak nastojao ostvariti sve veću nezavisnost od ostalih organa osmanske vlasti u Bosni. Ulazak esnafa unutar janjičarskog korpusa doveo je do toga da oni, zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći, počnu predstavljati sve ozbiljniju političku organizaciju. Janjičarska esnafska organizacija uživala je dvostruku zaštitu u Carstvu. Prva je bila ona od ahu baba koji su bili pripadnici dervišikih redova, a drugu su im pružale janjičarske age. Veza derviških redova sa janjičarima pretvara se u ideološku podlogu janjičarstva. Janjičari su tako od vojnih odreda sklonih ratovanju prerasli u političko tijelo koje je nastojalo utjecati na sva zbivanja u Carstvu. Oni su postali bitan faktor čiflućenja, a njihova je volja postajala sve važnija pri izboru lokalne vlasti, a ovaj fenomen bio je posebno zastupljen u Sarajevu.

Sarajevski janjičari i njihova vojna aktivnost

Pređimo na glavnu temu, na pitanje sarajevskih janjičara. Kao vojni centar Bosanskog sandžaka, Sarajevo je još od najranijeg perioda osmanske vlasti bilo pravi vojni logor. U samom gradu, kao i njegovoj bližoj okolini, nalazile su se velike vojne snage, posebno u vremenu dok je ovaj grad bio na granici i kada su iz njega polazile vojne akcije prema sjeveru. Kasnije, kada je granica Carstva pomjerena prema sjeveru, broj vojnih lica u gradu je smanjen. Međutim, i tada kada je Sarajevo ostalo duboko u unutrašnjosti osmanske države, kao stanovnici ovoga grada javljaju se predstavnici vojnih snaga. Defteri iz 16. stoljeća bilježe spahije, janjičare, ali i brojne druge rodove osmanske vojske stacionirane u Sarajevu. Dakle, kao i u drugim većim gradovima Imperije, i u Sarajevu je bio stacioniran janjičarski garnizon čija je uloga bila sprječavanje zloupotrebe lokalnih vlasti, gušenje pobune stanovništva i različite druge dužnosti. U 16. stoljeću broj janjičara u gradu nije bio velik, što ukazuje na to da u tom periodu u gradu nije bilo puno nemira niti je gradu prijetila neka veće vojna opasnosti. Međutim, kao što je već rečeno, tokom 17. stoljeća, pod utjecajem više različitih faktora, brojnost janjičara u Sarajevu, kao i u drugim dijelovima Carstva, postajala je sve veća.

Još od Bečkog rata (1683–1699) spahijska vojna organizacija zadobila je udarac od kojeg se nikad nije oporavila. Situacija je bila ista i u janjičarskom redu, koji se našao u još gorem položaju. To se vidi iz opisa francuskog akademika Turnofa, koji o stanju Osmanskog carstva početkom 18. stoljeća piše: „Sad su sve oblasti prostranog turskog Carstva pune pješačkih vojnika koji se zovu janjičari. Ali oni niti pripadaju pravome janjičarskome koru niti šta znaju o staroj turskoj disciplini.“ Dalje navodi da u janjičarski red stupaju svi oni koji bježe od neke kazne ili se žele osloboditi nekih nameta i poreza. Zbog toga ti „vojnici“ ne samo da ne primaju plaće, kao što je propisano, nego i sami daju nešto novca janjičarskim starješinama kako bi ih ovi i dalje držali na spiskovima. Takva situacija vladala je i u Sarajevu. Sarajevski janjičari su, ovisno o svom raspoloženju ili političkoj orijentaciji, prihvatali ili odbijali odlazak u rat, a već početkom 18. stoljeća je odbrana Bosanskog ejaleta pala na ramena kapetanija koje su bile raspoređene duž granica. Ipak, Hamdija Kreševljaković navodi da su uz kapetane i ajane (te njihove vojne jedinice nefera), za osmanske uspjehe u Austrijsko-osmanskom ratu (1736–1739) posebno bili zaslužni janjičari. Enes Pelidija u svojoj knjizi Banjalučki boj iz 1737.: Uzroci i posljedice navodi posebnu spremnost Sarajlija da se odazovu vojnom pozivu bosanskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua na Travničko polje i stave mu se na raspolaganje.

U periodu koji je uslijedio po okončanju ovog sukoba, došlo je do čestih pobuna i nereda u Bosanskom ejaletu, a janjičari su se također priključivali ovim nemirima iz vlastitih razloga. Sarajevski i bosanski janjičari te zbivanja u vezi s njima čest su motiv zapisa sarajevskog hroničara Mula Mustafe Bašeskije, koji je, sudeći prema njegovom, prezimenu i sam vjerovatno bio usko vezan sa janjičarskim korpusom. Prema njegovim zapisima, da se uvidjeti da je unutar same janjičarske organizacije često dolazilo do malverzacija, ali da su se i ostale vlasti veoma loše i nemarno ophodile prema njima. Radi primjera, ovdje donosimo dva citata koja govore tome u korist. Oba ovdje navedena Bašeskijina zapisa govore o malverzacijama koje su se dešavale prilikom isplata plaća janjičarima, dok zapis iz 1763/1764. govori i o odnosu janjičara spram takvog tretmana, ali i načinima lošeg ophođenja janjičarskih glavešina prema stanovništvu:

Bjelobradi janjičarski aga zabit Laz kroz dvije godine svog službovanja mnogo je globio svijet, a njegov pisar janjičar Hasan-efendija spletkama se veoma obogatio. Njih dvojica nisu podjelili janjičarima plaće za 1177. i 1178. (1763 i 1764.) godinu. Nekim vojnicima podjeliše, a nekim uskratiše plaće. Nakon podjele plaća pukao je top, a iza toga odmah spomenuti aga Laz najmio je konje i htio pobjeći. Međutim, nekoliko ljudi kojima nisu date plaće, održa sastanak i pobuni svijet, te spomenutog Laza i njegova pisara zatvoriše u tvrđavu.

U mjesecu muharemu 1182. (18. V – 16. VI 1768.) godine dokinuta je plaća sedamdeset i dvojici janjičara, a ovi su određeni kao mustahfizi u Van i Trabzon. Kada konačno stigoše plaće za 1179 (1765/66) godinu, jasno se pokaza da je spomenutim dokinuta plaća i tako ovi janjičari ostadoše bez plaća.

Zbog ovakvog stanja po pitanju vlasti, spram janjičarskih plaća i primanja došlo je do još veće pasivnosti unutar janjičarskog tijela koje je sve više bilo izloženo esnafskom utjecaju kako se ranije moglo vidjeti. Oni su ipak učestvovali u uspješnom pohodu na Crnu Goru (1768), a veliki broj janjičara otišao je i u rat protiv Rusa već 1769. godine, gdje je veliki broj sarajevskih janjičara i postradao, kako govori Bašeskija u svom nekrologiju. U više su pak navrata u narednim decenijama, kako navodi Galib Šljivo u svojoj studiji Bosna i Hercegovina 1788–1812, sarajevski janjičari odbijali učestvovati u različitim pohodima i mobilizacijama koje su provodili bosanski namjesnici. Uz to im se pripisivala izrazita pasivnost i spočitavalo im se za veoma slabo učešće u Austrijsko-turskom ratu (1787–1791) koji je na južnoslavenskim prostorima ostao upamćen kao Dubički rat, jer su se ratne operacije na bosanskom frontu, ponajviše dešavale na prostoru grada Dubice. Sarajevski janjičari učestvovali su i u gušenju Prvog srpskog ustanka (1804–1813) i njihove snage su u ovom pohodu imale promjenjive uspjehe. Međutim, taj događaj ostao je jako upamćen u historiji sarajevskih janjičara, jer je opjevan u više pjesama. Treba napomenuti da se i Sarajevo općenito našlo u teškoj ekonomskoj situaciji nakon požara koji je izazvao Eugen Savojski (1697), od čega se grad, kako veći broj historičara kaže, nikada nije oporavio. Veliki napori su uloženi na obnovu uništene infrastrukture, a bilo je objekata koji su obnavljani još i u kasnim decenijama 18. stoljeća, kako to navodi Bašeskija. Sve je ovo naravno imalo utjecaj na život i djelovanje janjičara u Sarajevu, koji su u ovom periodu postali posebna društvena skupina, što nije bio slučaj samo u Bosni i Hercegovini, već i u drugim krajevima Carstva, kao npr. u slučaju janjičara u Kairu koji su još u 16. stoljeću postali zaseban trgovački sloj.

„Janjičari esnafije“

Da bismo bolje shvatili odnos sarajevskih janjičara spram odlaska u rat, ovdje ćemo prikazati izgled esnafske janjičarske organizacije, kako ju je prikazao Hamdija Kreševljaković u svom djelu Esnafi i obrti u starom Sarajevu. Kreševljaković navodi da je najveći broj obrtnika muslimana pripadao janjičarskom korpusu, zatim kaže da su u mirno oni u mirno doba, kao i graničari radili svoj posao, a kada bi ih sultan pozvao pod zastavu, zatvorili bi dućane, prihvatili bi oružje i uputili se na bojno polje. Čaršija bi, kako tvrdi Kreševljaković, opustjela, što govori u prilog tome kakve ekonomske gubitke je rat donosio cijelom Bosanskom ejaletu. Janjičari su dobijali godišnju plaću koja se dijelila vrlo neuredno i više je ličila na kakvu redovnu potporu, a kako smo već ranije pokazali pri samoj podjeli iste često je dolazilo do malverzacija.

Iz esnafskih knjiga saračkog, kazaskog i kovačkog esnafa saznajemo da je svaki ovaj esnaf činio za sebe jednu vojnu jedinicu, kojoj je na čelu stajao alajbeg. Prema broju dotičnog senafa, uz alajbega je bilo više časnika i podčasnika. U defteru iz saračkog esnafa 1238. (1823) godine upisano je 1140 osoba, a prema ovom broju bilo je u ovoj vojnoj jedinici pored alajbega još i: 1 bašjuzbaša, 10 juzbaša, 1 bašbuljukbaša, 5 buljukbaša, 1 bajraktar i njegova 2 jamaka (zamjenika), 1 serčauš, 1 alajčauš, 14 čauša i 3 doadžije. Juzbaša odgovara nečemu što bi u današnjoj vojnoj hijerarhiji odgovaralo činu kapetana, dok mu je buljukbaša po časti skoro ravan. Doadžija se smatra vojnim sveštenikom. Serčauš, alajčauš i čauš su potčasnici. U defteru istog esnafa iz 1191. (1777) upisano je 898 osoba, a u popisu iz 1212. (1797) spomenut je isti broj časnika kao i u prethodno navedenom popisu. Uporedbom sa brojem vojnih obveznika esnafa iz 1823. godine da se primijetiti da se u 19. stoljeću broj istih izrazito povećao. Svi su časnici bili obrtnici. S ovakvim rasporedom u esnafu srećemo se prvi put u kazaskom popisu iz 1728. godine. Kršćani i Židovi nisu služili u vojsci, ali je na njih otpadala briga za komoru. Oni su plaćali momke, koji su vodili komorske konje. Jednu trećinu troška snosili su sami židovi, drugu ćurčije, a treću ostali obrtnici. Prema tome, osmanske vlasti nisu dijelile pravoslavne i katoličke kršćane.

U Sarajevu se nalazila janjičarska komanda za sve oblasti Bosanskog ejaleta. Sarajevo je bilo glavno smještajno mjesto i broj janjičara zahvaljujući tome bio je u Sarajevu jako veliki. Sam komandant janjičara cijele pokrajine Bosna, tzv. yanicer-aga ili zabit rezidirao je u Sarajevu. On je dobijao na značaju i time što je bio zadužen za slanje komandanata janjičarskim kontigentima po drugim gradovima ovog ejaleta. Janjičari su igrali važnu ulogu i u Zvorniku i Tuzli, a u Hercegovačkom sandžaku bilo je nešto njihovih manjih grupacija u Stocu, Trebinju, Blagaju, Pljevlji, Foči, dok su u Mostaru njihov utjecaj na lokalne poslove bio velik. Zgrada janjičarskog odžaka u Sarajevu se nalazila na mjestu na kojem se danas nalazi Katedrala Srca Isusova, te je ova zgrada po ukidanju janjičarskog reda pretvorena u han i vojno skladište. Francuski diplomat i putopisac Chaumette des Fosess u svom djelu Voyage en Bosnie uočio je da „većina muslimanskih građana nosi titulu janjičara“, rekli su mu da od 78.000 janjičara u Bosni svega njih 16.000 prima plaću i obavlja stvarne vojne dužnosti, a da su svi ostali obrtnici koji samo uživaju pravo na titulu. Ovaj podatak naročito je važan kako bi shvatili stvarnu situaciju po pitanju učešća esnafa u janjičarskoj organizaciji te samoj brojnosti janjičara. U Sarajevu je, pak, prema njegovom izvještaju, bilo najmanje 20.000 janjičara, od kojih su neki bili vojne osobe, ali ni jedan vezir nije mogao olako preći preko njihovih privilegija. U Sarajevu je muteselim zastupao vezira, ali je imao ograničenu vlast.

Godine 1818, ađutant austrijskog konzula Dimitrije Atanasković izvidio je prilike u Sarajevu te je podnio izvještaj u aprilu iste godine. Njegovim izvještajem bogato je rasvjetljena pozornica mnogih najvažnijih zbivanja u Bosanskom ejaletu toga vremena. On piše da je Sarajevo najveći i najbogatiji grad Bosanskog ejaleta, da se u gradu nalazi oko 15.000 kuća, pa procjenjuje da u gradu živi oko 80.000 stanovnika. Kuće su građene u levanskom stilu od solidnog materijala, pokrivene čeramidom i gotovo sve na sprat. Grad ima široke popločane ulice; čist je izuzev na ulazu u grad. Rijeka Miljacka dijeli ga na dva dijela, od kojih se veći nalazi na desnoj obali, a povezani su sa više kamenih ćuprija. Sa ovim Atanaskovićevim podacima podudaraju se i Rankeovi opisi grada u kojima on daje jedan pravi hvalospjev Sarajevu. Grad je u ovom vremenu biio i najveći trgovački grad Bosanskog ejaleta i središte trgovaca iz drugih gradova. Računa se da je u gradu bilo oko hiljadu dućana i oko dvije hiljade zanatlijskih radnji, a među trgovcima je bilo muslimana, kršćana i jevreja te su se bavili trgovinom robe različitog porijekla.

Sarajevski janjičari kao političko tijelo

Upravu grada činila su trojica glavara: mula, janjičarski aga i muteselim. Mulu i janjičarskog agu postavljala je Uzvišena Porta fermanom, a oni su bili dužni po preuzimanju dužnosti da posjete valiju u Travniku i iskažu mu svoju vjernost. Na osnovu ovog da se primijetiti koliku političku moć su imali janjičari u Sarajevu te u cjelom Bosanskom ejaletu. Janjičarski aga je sam imao izvršnu vlast samo nad muslimanima, ustvari je imao vlast samo nad janjičarima, ali pošto su gotovo svi muslimani u Sarajevu bili janjičari, njegova se vlast protezala nad cijelim gradom. Francuski konzul u Travniku Pierre David navodi u jednom od svojih pisama da je janjičarska organizacija u Sarajevu, činila jednu pravu „oligarhijsku republiku“. Autonomnost ove „republike“ sarajevski janjičari su izvodili iz tog što je sultan upravljao Sarajevom upravo podsredstvom njihovog janjičarskog age. Sama politička situacija u gradu bila je u ovom periodu anarhična iako je janjičarska struja pri tome imala najveću moć. Sva ova situacija djelovala je kao pobuna, a gradsko stanovništvo se podijelilo. Ono se podijelilo na dvije partije: u prvu su spadali cjelokupna ulema, najstarije age i ugledni trgovci, koji su na strani valije i vojnih poglavara, a drugu skupinu su činili janjičari i sitni trgovci, koji su vjerovali u svoju silu i oružje.
Vlast i moć janjičarskog age ipak je ovisila o tome kako će se prema njemu odnositi većina janjičara,  a naročito o njihovim političkim vođama. Koliko je pak janjičarski aga sam imao vlasti i moći govori i jedan slučaj iz marta 1818. godine. Naime, aga je tada zatvorio jednog janjičara, a da prethodno nije dobio saglasnost stranke. Njene vođe su zahtijevale da se on smjesta oslobodi, nakon čega je došlo do žučne rasprave i aga je morao pustiti janjičara iz zatvora. Ozlojeđeni pripadnici suprotne stranke, zaprijetili su da će se žaliti valiji na ovakvo janjičarsko držanje, pa je zbog toga već narednog dana stiglo pet stotina janjičara pred gradsku tvrđavu. Oni su uperili topove prema gradu, direktno na čaršiju i zaprijetili: ukoliko prva partija pozove u pomoć valiju, oni će otvoriti vatru i čaršiju pretvoriti u prah i pepeo. Ovo je čist pokazatelj kakvu moć su naoružani janjičari imali kao političko tijelo koje je ekonosmkom centru Bosanskog ejaleta u više navrata moglo nametati svoju volju.

Reforme u Carstvu – kraj janjičara

Upravo iz ovih razloga još su u drugoj polovini 18. stoljeća centralne vlasti nastojale suzbiti moć janjičara i nekako reformirati ovaj vojni red. Međutim, to je išlo jako teško i gotovo bezuspješno. Početak pravih reformskih mjera u Osmanskom carstvu u vezi je sa vladavinom sultana Selima III (1798–1807). On je, uviđajući slabost Osmanske države, pokušao preurediti Carstvo po uzoru na evropske države. U početku je zbog toga bila zahvaćena samo vojna organizacija. Selimove reforme poznate pod imenom nizam i džedid (novi sistem) predviđale su ukidanje glomazne i skupe janjičarske organizacije i uvođenje moderne vojske koja bi boravila u kasarnama i bila plaćena iz državne kase. Kako su janjičari ovim promjenama bili nezadovoljni, oni su se usprotivili i Selim nije uspio dovršiti ovu reformu. Iako je čak odstupio od provođenja istih, Selim je ubijen 1807. godine. Međutim, reforme i zamisli Selima III proveo je njegov nasljednik Mahmud II (1808–1839) On nije odmah ukinuo janjičarski red nego mu je davao različite nove povlastice i privilegije, držeći ih tako mirnim, dok je u isto vrijeme stvarao nove, dobro opremljene i uvježbane plaćene vojne jedinice. Tek kada je nova vojska ojačala i bila spremna, Mahmud II je 1826. godine izdao ferman o ukidanju janjičara. Pobunu koja je uslijedila sultan je lahko ugušio, a uz njegove nove vojne odrede pridružio mu se i narod kojem je „bilo dosta janjičarskog zuluma“. Potom je zakonom zabranjena i čak upotreba janjičarskog imena.

Ferman o ukidanju janjičara se odnosio na cijelo Carstvo, pa tako i na Bosanski ejalet. Međutim, bosanski janjičari, koje su podržali slojevi muslimanskog plemstva, nisu imali povjerenje u novu vojsku i njene slabosti za odbranu granica Bosanskog ejaleta. Oni su zato zahtijevali da se janjičarska organizacija u Bosni ne ukida. Kako njihov zahtjev nije uvažen, došlo je do sukoba koji je riješen intervencijom osmanske vojske pod komandom Abdurahim-paše. On je ukinuo janjičarski red u Bosni 1827. godine i smaknuo sve uglednije prvake janjičarske organizacije, a posebno su pri tome stradali sarajevski janjičari. Veliki broj preživjelih raspršio se na sve strane, pa su mnogi našli zaklon i u susjednoj Habsburškoj Monarhiji. Janjičarski red i njegovo ukidanje bio je samo prva stavka sveopćih osmanskih reformi. Međutim, nezadovoljstvo muslimanskog dijela stanovništva u Bosni, odnosno njegovog plemstva, nastavilo se i u narednim decenijama.

Odijevanje sarajevskih janjičara u posljednjim decenijama njihovog postojanja

Upravo je pitanje vojske, načina njene regrutacije te njenog stila odijevanja bilo jedan od glavnih problema sa kojima su se kasnije osmanske vlasti suočavale u Bosni. S tim u vezi, ovdje ćemo dati neke opise janjičarskih uniformi koje su bile popularne u posljednjim decenijama postojanja ovog vojnog reda u Bosni, a koje stanovništvo nije imalo želju izrazito mijenjati u toku reformi. Naime, veoma rijetko su pokrajinske vlasti donosile propise o odijevanju stanovništva, ali se to ipak događalo. Husamedin-paša je 1794. godine izdao naredbu da odjeću i obuću zelene, bijele, žute i crvene boje nose muslimani i janjičari. Posebna janjičarska nošnja je sadržala visok kalpak, dal-bes (visoki fes), gunj, zagrariju i obuću od kajsara. Uz to su se oni koristili različitim vrstama sablji, jatagana, pušaka nabijača – poznatih kao šišane i kratkih pušaka kubura i samokresa. Jedan posebno interesantan izvor koji govori o opremi sarajevskih janjičara jeste pjesma koju je kazivala Umihana Čuvidina pod naslovom Sarajlije iđu na vosjku protiv Srbije koja opisuje  pohod janjičara Sarajlija na srpske ustanike. Na samom početku pjesme dat je opis janjičarske odjeće:

Kad to čuli mladi jeničari:

Zlatne poše razmotaše,

Čiverice obukoše;

Al-binjiše poskidaše,

Zagarije obukoše;

Aga-šalvar iskidaše,

Gazalice obukoše;

Kajsarlije iskidaše,

Kaišlije pritegoše.

U ovom opisu poša je vrsta stare janjičarske kape, slična turbanu ili saruku. Čiverica je druga vrsta kape. Binjiš je široki ogrtač od čohe, dugačkih rukava. Ogrtanje svečanim binjišem smatralo se jednim vrstom odlikovanja. Zagarija jeste gunj izrađen od smeđeg sukna, postavljen jagnjećom kožom, a njegovo prisustvo u pjesmi podudara se sa ranije spomenutim fermanom o oblaćenju u Bosni. Šalvare su široke hlače, a posebnu vrstu istih često su nosili janjičari. Kajsarlije su bile cipele od kajsara, tj.od crvene kozije kože, a kaišlije vrsta opanaka, odnosno opanci sa kaiševima. Ovakav vid oblaćenja, sam po sebi, djelovao je muslimanskom stanovništvu daleko tradicionalnijim od novih vojnih trendova te nije ni čudo što su se u narednom periodu stanovnici cijele Bosne često bunili protiv uvođenja novih uniformi. Uprkos tome što su janjičari bili izrazito omrženi u posljednjim decenijama njihovog postojanja, kasnije su u periodu reformi, pa čak u toku četredesetih godina 19. stoljeća, među stanovništvom Bosne često dolazile vijesti o tome da će janjičarski red ponovno biti uveden u Bosni, a prisustvo janjičara na ovim prostorima zadržalo se i dalje u imenima mnogih toponima, ali i u prezimenima stanovništva, što je bilo prisutno i u Sarajevu.

Zaključak

Kao što se dalo uvidjeti, tokom 18. stoljeća janjičari su u Sarajevu iz vojne organizacije skoro pa potpuno prerasli u političko tijelo koje je imalo za cilj obezbijediti privilegije dijelu stanovništva koji je pripadao ovom vojnom sloju. Oni su pred kraj svoga postojnja, uz ajane i kapetane, bili glavni faktor odlučivanja u Bosanskom ejaletu, toliko da su u Sarajevu ostvarili skoro pa vlastitu autonomiju. Međutim, zbog jačanja janjičarskog utjecaja u Carstvu i razloga što je isti bio jedan od faktora propadanja države, centralne su se vlasti odlučile suočiti sa ovom rak-ranom carstva te je red uz teške muke ukinut 1826. godine, a taj sam čin nazvan je sretnim događajem. Međutim, svojom egzistencijom i djelovanjem, janjičari su ostavili veliki trag na historiju današnje Bosne i Hercegovine, a kako se dalo vidjeti, i njenog glavnog grada. S tim u vezi, bilo bi dobro da se u nekom doglednom periodu napiše i jedna sinteza o ovom fenomenu u osmanskom periodu u Bosni, kako bi mnoga društvena pitanja iz tog perioda postala još jasnija.

Literatura

Aličić, Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983.

Aličić, Ahmed, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996.

Bašeskija, Mula Mustafa, Ljetopis (1746-1804), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

Grandits, Hannes, Multikonfesionalna Hercegovina Vlast u lojalnost u kasnoosmanskom društvu, Institut za istoriju, Sarajevo, 2014.

Ihsanoglu, Ekmeleddin, Historija osmanske države i civilizacije, Sarajevo, 2004.

Kreševljaković, Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1954.

Kreševljaković, Hamdija, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958.

Malcolm, Noel, Bosna: Kratka povijest, Buybook, Sarajevo, 2011.

Omanović-Veladžić, Alma, „Hasećija Mehmed Memiš-aga Mačković i sarajevska svakodnevnica“, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 2010.

Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1787-1812, Institut za istoriju u Banjaluci, Banjaluka, 1992.

Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1813-1826, Planjax komerc, Tešanj, 2016.

Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1827-1849, Planjax komerc, Tešanj, 2016.

Teinović, Branislav, Nacionalno-politički razvoj Bosne i Hercegovine u posljednjem vijeku turske vladavine (1800-1878), doktorska disertacija, Banja Luka, 2019.

Zlatar, Behija, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Svjetlost, Sarajevo, 1996.

O autoru:

Enver Rizvo rođen je 26. juna 1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog posebnog interesovanja za historijsku nauku, 2017. godine upisao se na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem diplomski studij završava sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši diplomski rad o temi Julijan Apostata: Život i djelo. Učestvovao je na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Piše različite tekstove iz domene historije za više portala, a nekoliko naučnih članaka mu je objavljeno i u razičitim naučnim publikacijama. Član je nekoliko građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen volonterskom radu i aktivizmu. Bavi se i pisanjem poezije.