ISMET BEKRIĆ: Već je jezik, da svijetliš…

Ismet Bekrić (Banjaluka, 1943), pjesnik, pripovjedač, dramatik, prevodilac, jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u BiH, koji od februara 1993. godine živi sa porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (grupa književnosti). Radio kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti »Glasa« u Banjaluci (do 1992. godine, kad je kao i većina njegovih sugrađana morao napustiti rodno mjesto). Objavio je više od 30 knjiga...
 ISMET BEKRIĆ: Već je jezik, da svijetliš…

ISMET BEKRIĆ

Već je jezik, da svijetliš…

Svaki dan je i dan jezika. I onog u kojem si odnjihan, onog na čijim si riječima uplovio u život, i ploviš kroz život i vrijeme, i svih onih koji se prepliću i spliću u posebno jedinstvo svijeta, sazdano od prijateljstva i dobrote.

Zato je i ovaj Dan bosanskog jezika – s velikim Slovom – i naš svečani Dan, i dan u kalendaru Svijeta.

Nije jezik,
da ga plaziš
i palacaš njime,
već je jezik,
da ga paziš,
kao svoje ime.

Nije jezik,
da njim pljuješ,
sipaš riječi krute,
već je jezik,

da  začuješ,
i kad  riječi šute.

Nije jezik,
da  prijetiš,
i nosiš k'o breme,
već je jezik,
da svijetliš
kroz život i vrijeme.

Nama, koji smo se, ne svojom krivicom, rasuli, a zatim zgusnuli, prostranstvima svijeta, Jezik je bio, i ostao, ono svjetlo što nam je u tminama i traženjima obasjavalo udaljene i unutrašnje slike i činilo ih još  bližima. Jezik je bio, i biva, vrata kroz koja smo ulazili u nove izazove i predjele, razgovor sa sobom i sa svijetom, a prije svega nadahnuće, da ne zaboravimo svoje ime, i da riječi i dobrote i ljubavi, koje su već bile u nama, kao naše najveće blago, ne zamijenimo riječima zlobe i mržnje. Jezik je bio, i ostao, još više, još osjećajnije, i naš zavičaj, naša kuća, glas najdražih, i ona spoznaja da su moćne samo riječi blage. Zato je i nama, i rasutima, i bliskima, možda još više, izuzetno važno da u spletu jezika, koje učimo i sve bolje govorimo, ne zaboravljamo svoj jezik, onaj koji nas je odnjihao i koji nas je nježno doticao sa majčinih usana, i iz očevih savjeta, iz pjesama i priča.

Jezik, bosanski,  nije samo tekovina, naslijeđe; jezik je i stalno drugovanje sa riječima, koje treba i učiti, pravilno pisati, izgovarati, obogaćivati, dajući im smisao ne samo sporazumijevanja, nego i ljepote. Zato je izuzetno važno, da se, iz dana u dan, zalažemo i za što korektniji, pismeniji standardni jezik, ali i za poetičniji, osjećajniji jezik, koji će svakom trenutku života i stvaralaštva davati više ljepote, unutrašnjeg ozračja.  U jednoj narodnoj pjesmi, u kojoj se govori o vrelom danu, ali metaforično i o životu uopće, samo četiri riječi izražavaju i bitak jezika,  pismenosti, kulture, života:

»Kamen gori, biser odgovara!«

Taj kamen može biti svakodnevlje, ali  i sam jezik u svojoj funkciji, zadatosti; a taj biser je naša stalna težnja da nam jezik bude što ljepši, što bliži, što slikovitiji i poetičniji.

I svaki razgovor o jeziku, zapravo o nama, upliće se u vrijeme u kojem je i previše tih gorećih, užarenih kamenova, i zato se svi moramo potruditi, iz dana u dan, iz trena u tren, da je što više i bisera, susreta i razgovora u kojem ćemo tražiti, i stvarati, ono što nas oplemenjuje, približava, a ne udaljava, razdvaja, plaši. Jezik, tako, može biti sazdan od kamenja, ili od biserja. Sve zavisi od nas.

Velike su samo one riječi, koje se naslanjaju na male, skrivene u njihovoj sjeni. I koje svijetle kroz život i vrijeme.

O autoru:
PJESNIK BESKRAJNOG DJETINJSTVA

ISMET BEKRIĆ (Banjaluka, 1943), pjesnik, pripovjedač, dramatik, prevodilac, jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u BiH, koji od februara 1993. godine živi sa porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (grupa književnosti). Radio kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti »Glasa« u Banjaluci (do 1992. godine, kad je kao i većina njegovih sugrađana morao napustiti rodno mjesto). Objavio je više od 30 knjiga, od kojih ističemo pjesničke zbirke: »Jutro tate Mrguda«, »Klupa kraj prozora«, »Otac s kišobranom«, »Radnička četvrt«, »Očevo breme«, »Očev kaput«, »Dječije nebo«, »Izgubljeni kliker«, »Jesen u gradu«, »Kraljica lutka«, »Pjesma se javlja«, »Čarobno zrno«, »I kad odrasteš«), zatim knjige dramskih tekstova: »Noć kad su neboderi šetali«, »Krojač Djeda Mraza« i »Djeca i lutke«, te knjiga priča iz djetinjstva »Pijetlov budilnik« i »Patuljci se uvijek vraćaju«,   i knjigu bajki »Drveni konjić«.

Knjige i pjesme su mu prevođene na više evropskih jezika: engleski, francuski, njemački, ruski, italijanski, slovenački, mađarski, bugarski, poljski, češki,  turski, albanski, makedonski i dr. Bekrić se i sam bavi prevođenjem – dosad je objavio više knjiga prijevoda iz slovenačke književnosti za djecu (antologijski izbor iz slovenačke poezije za djecu »Kažipot za vsepovsod«/«Kažiput za svaki kut«, dvojezično, Dragotin Kette: »Čuj sanje mi«, Dragotin Kette: »Zimska romanca«, pjesme za djecu i mlade, dvojezično, Srečko Kosovel: »Otrok s sončnico«/«Dijete sa suncokretom«, dvojezično, Srečko Kosovel: »Sončnica na rami«/«Suncokret na ramenu«, pjesme za mlade i pjesme sa Krasa, dvojezično, Boris A. Novak: »Bajka putuje u svijet«, pjesme za djecu, Manja Žugman Širnik: Izsevanja/Žarenja, Breda Smolnika: »Pupoljci« i dr.). Za štampu priprema i knjigu vlastitih pjesama koje je napisao na slovenskom jeziku.

Bekrić je zastupljen u brojnim antologijama, te u programima školske lektire.

Za svoj višegodišnji književni rad dobio je niz značajnijih domaćih i međunarodnih nagrada: »Veselin Masleša«, Zmajeva, Alpe Adria »Riječi bez granica« u Italiji (za dvojezičku pjesničku zbirku »Cipele starijeg brata/Čevlji starejšega brata«, objavljenu u Ljubljani, sa, slovenskim prevodom Milana Dekleve, Godišnja nagrada »Bosanske riječi«, »Mali princ«, »Stazama djetinjstva«, »Skender Kulenović«, Nagrada Sajma knjiga u Sarajevu za najbolju knjigu za djecu  i dr.

Nominiran za prestižnu nagradu »Astrid Lindgren«. Član je Društva pisaca BiH, PEN-a i Udruženja književnikov Primorske.

 

Podijeli