In memoriam: Seid Hasanefendić Trabzon (1935-2020)

Koliko je nišan bio usađen u Hasanefendićevo doživljavanje bosanskog pejzaža svjedoče i kompozicije u kojima se nišani isprepliću sa imaginarnim stablima, preuzimajući snagu i tektoničnost njihova vertikaliteta (Reminiscencije iz 1985. godine). Slikarstvo Seida Hasanefendića nije bilo slikarstvo straha od smrti. To je bilo ozbiljno, misaono, predskazujuće slikarstvo
 In memoriam: Seid Hasanefendić Trabzon (1935-2020)

Piše: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić

Slikar autentične likovne poetike

Kada je još 1978. godine, za slikarstvo Seida Hasanefendića bilo zapisano u likovnoj kritici kako “njegove kompozicije izmiču bilo kakvoj školi ili definiciji”, tada je već, u bitnom, bila određena jedna od temeljnih karakteristika njegove likovne poetike. Hasanefendić ni u jednom trenutku svog dugogodišnjeg likovnog djelovanja nije u bitnome mijenjao morfologiju svog likovnog iskaza, a njegov je izbor motiva ostao reduciran i pomno promišljen. Fascinantna je činjenica da je Seid Hasanefendić punih četrdeset godina ostao najvećim dijelom vjeran jednom, odabranom motivu – nišanu i vrlo karakterističnom likovnom izrazu: hermetičnom, morfološki jasno izbrušenom i zaokruženom.

Nakon završetka Srednje umjetničke škole u Sarajevu, Seid Hasanefendić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1965), u grafičkoj klasi profesora Alberta Kinerta. Profesor Seid Hasanefendić bio je dijelom one iznimne generacije umjetnika koja se pojavila na tada savremenoj likovnoj sceni Bosne i Hercegovine krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i koja je, po prvi puta u širem zahvatu, internacionalizirala njeno djelovanje i postavila temelje visoke likovne kulture. Upravo iz ove generacije likovnih umjetnika formiran je, u najvećem dijelu, nastavnički kadar na tada novootvorenoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Bile su to i godine Hasanefendićevog likovnog sazrijevanja i definiranja stila. Upravo su sedamdesete godine bile vrijeme njegovih najboljih radova u kojima je uspio iz manjeg broja elemenata crpiti veću izražajnu snagu i jasnije se usredočiti na likovnu problematiku u užem smislu (Elementi Bosne, 1978). Bio je to period i dinamične izlagačke aktivnosti, osobito u inozemstvu: tako je Hasanefendićeva izložba u Cannesu, u Francuskoj bila postavljena istovremeno sa velikom retrospektivom Maurice Vlamincka (1975); a bio je jedan od rijetkih umjetnika sa ex-jugoslavenskih prostora koji je imao priliku izlagati u nekim od slavnih evropskih galerija moderne umjetnosti – kao što su Palazzo dei Diamanti u Ferrari (1983) ili u slavnoj rimskoj Palazzo Venezia (1985) kada je njegovo djelo otkupljeno i ušlo u postav vrlo selektivne zbirke vatikanskog muzeja suvremene umjetnosti, a osvrte su pisali neka od tada vodećih imena evropske likovne kritike (Franco Farina, Ferrara, 1983).

Svako ko je osobno poznavao slikara i profesora Seida Hasanefendića osjetio je u kojoj se mjeri njegovo umjetničko uvjerenje prirodno nadovezivalo na njegovu osobnost. Njegova pojava, vitka i visoka, iznimne elegancije, s urođenim osjećajem za mjeru i lijepo, činila je njegov hod, govor i kretanje sasvim usklađenim sa njegovim slikarskim postupkom. Seid Hasanefendić je bio osoba iznimno nenametljive, ali snažne pojavnosti. Od 1974. godine pa sve do umirovljenja u statusu redovnog profesora na predmetima Grafika i Crtanje, predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, upisavši se u ključne i izazovne godine djelovanja ove najstarije likovne akademije u Bosni i Hercegovini: od vremena njenog utemeljenja i kreiranja prvih pedagoških modela, pa sve do teških i izazovnih godina djelovanja i izlaganja u ratnom i opkoljenom Sarajevu. U periodu od 1985. do 1990. godine bio je dekan Akademije i svojim angažmanom značajno je doprinjeo njenoj međunarodnoj afirmaciji. Godine 1991. bio je izabran i za profesora na Fakultetu lijepih umjetnosti Univerziteta Mimar Sinan u Istanbulu. U periodu od 1994. do 2000. godine bio je direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Bio je dugogodišnjim članom ULUBiH-a i ULUH-a.

Značenje motiva

Vezati se uz jedan određeni motiv bila je, nadasve, hrabra odluka u dugogodišnjem i izlagački vrlo bogatom djelovanju. Desecima godina ustrajavao je Hasanefendić na preobrazbi jednog, po svojoj prirodi, ionako visoko stiliziranog i pročišćenog oblika kao što je to nišan. Bila je to potvrda bogate likovne kulture i suptilnog likovnog senzibiliteta. Hasanefendić je u više prilika naglašavao da se radi o spontanom odabiru motiva, dijelu brižljivo čuvanih sjećanja iz djetinjstva i prirodnog ambijenta odrastanja i sazrijevanja u tradicionalnoj, ulemanskoj sredini. Danas se pred njegovim ciklusima Reminiscencije, Elementi Bosne, Bosanske teme potvrđuje teza o proročkoj ulozi svake velike umjetnosti. Ako je Seid Hasanefendić uistinu sasvim spontano u ljepoti nišana prepoznao najjednostavniju, a time najtačniju i najljepšu stilizaciju čovjekova lika, kako danas objasniti intuitivnu snagu kojom je Hasanefendić već dvadeset godina ranije naslutio sav mrak kataklizme koja će se nadviti nad bošnjački narod na koncu proteklog stoljeća, slikajući nišane odrubljenih glava, razbijenih središta; kompozicije čiji se elementi urušavaju i rasplinjuju (ciklusi nišana iz 1970-ih i ranih 1980-ih godina)? Ili, kako objasniti da je prije rušenja Starog mosta u Mostaru Hasanefendić naslikao tragičan motiv urušenog luka koji se u silovitom prasku urušava u Neretvu? (Rušenje Starog mosta u Mostaru, 1993 – u zbirci Bošnjačkog instituta u Sarajevu).

Koliko je nišan bio usađen u Hasanefendićevo doživljavanje bosanskog pejzaža svjedoče i kompozicije u kojima se nišani isprepliću sa imaginarnim stablima, preuzimajući snagu i tektoničnost njihova vertikaliteta (Reminiscencije iz 1985. godine). Slikarstvo Seida Hasanefendića nije bilo slikarstvo straha od smrti. To je bilo ozbiljno, misaono, predskazujuće slikarstvo (Veliki marš šehida, 1996).

U dijalogu s tradicijom, Hasanefendić nije ostao na tek izvanjskim elementima programskog isticanja ideje, a koja bi urušila ekspresivnost samog djela. Ta vezanost uz tradiciju očitovala se i u nekim bitnim elementima samog stvaralačkog postupka, u temeljima umjetničkog uvjerenja i senzibiliteta. I, kada je kritika spominjala Hasanefendićevu sklonost “renesansnom redu”, nesumnjivo je nastojala istaknuti stanovitu “klasičnost” slikarskog postupka. Hasanefendić je vrlo promišljeno i postupno gradio svoje kompozicije, a u osnovi svake kasnije realizacije ležao je crtež kojeg je Hasanefendić smatrao “armaturom likovnog djela”.

Već su rane Hasanefendićeve kompozicije bile obilježene atmosferom fantastičnog i nadrealnog. Uvijek je polazio od predmetnog svijeta. Naglašavao je značenje koje je u razvoju njegovog likovnog senzibiliteta imalo bavljenje kiparstvom za vrijeme školovanja na Umjetničkoj školi: “Ja sam počeo kao kipar. Volim formu, masu, prostor. Osjećam potrebu da svaki element slike ima iluziju treće dimenzije.(…) Idem čak dotle da tako naglašavam forme da se često stiče dojam da one izlaze iz ograničenog prostora slike jer mi se čini da tek u takvoj situaciji slike mogu da žive nekakav svoj život.” Forme su, pri tome, bile ostvarene u izuzetno pročišćenom crtežu. I to je ono što daruje magičnost Hasanefendićevim slikama: svjetovi imaginacije ne rastvaraju se u nečem fluidnom, nestvarnom, već upravo suprotno: u svijetu predmeta snažno naglašenog potcrtanog plasticiteta.

Slikar i rodni grad: Brčko

Rijetko je ko kao profesor Hasanefendić sa toliko ljubavi pričao o svome rodnom gradu i odrastanju uz rijeku Savu. Seid Hasanefendić rođen je u Brčkom 1935. godine, okružen sa dvanaestero braće i sestara, u uglednoj ulemanskoj obitelji. Korijeni umjetničke osjetljivosti ležali su upravo u sjećanjima iz djetinjstva: na dane kada je satima tiho promatrao svoga oca kako ukucava tarihe na nišanima oko kuće. Prezime Trabzon kojim je Hasanefendić potpisivao svoje slike posljednjih četrdesetak godina, bile su trag veze sa mjestom rođenja njegove nane, sa majčine strane. Ravničarski, posavski kraj odredio je i niski horizont koji karakterizira njegovo pejzažno slikarstvo. U pejzažu bitno određenom tokom rijeke Save, Hasanefendić je vrlo smjelo i moderno reducirao prikaz takvog pejzaža “u osnovi, na odnos zelenila i plavetnila”.

Dijelili smo jedno vrijeme kabinet na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i sjećam se brojnih razgovora tokom naše suradnje na pripremi njegove velike retrospektivne izložbe i monografije (2004. godine). U tim je razgovorima sa neskrivenim ponosom nabrajao imena akademski obrazovanih umjetnika-Brčaka, govorio o značaju i izložbama nekadašnje Galerije Rizah Štetić u Brčkom, o dinamičnosti i razvijenosti brčanske kulturne sredine u godinama njegove mladosti kao i o brojnim uglednim Brčacima širom svijeta. Sa nostalgijom se sjećao dana djetinjstva uz Bijelu džamiju, kupanja na Ficibajeru, šetnji brčanskim korzom. Samo u Brčkom imao je uvijek osjećaj da diše punim plućima.

Specifičnog i prepoznatljivog likovnog opusa, naglašene refleksivnosti, predstavljenom na više od šezdeset samostalnih izložaba širom svijeta, profesor Seid Hasanefedić pružio je autentičan primjer jednog sustavnog umjetničkog istraživanja, potvrdivši da se u tek pomno promišljenim vrijednostima vlastite tradicije otvara prostor za definiranje izvorne likovne poetike.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.