Lejletul-miradž: Noć o kojoj govore Kur'an i hadis
Mubarek noć Lejletul-miradž nastupila je večeras s akšam-namazom, a u džamijama širom Bosne i Hercegovine i dijaspore obilježena je prigodnim programima.
Prema historijskim izvorima, ovaj događaj zbio se u jednom od najtežih perioda Muhammedovog, a. s., poslanstva, neposredno nakon Godine tuge, u kojoj je Poslanik izgubio dva najveća oslonca, pomagača i zaštitnika među ljudima, h. Hatidžu i Ebu Taliba. Poslije tog gubitka Poslanik je išao u Taif da tamošnje stanovnike pozove u islam, ali umjesto pristanka protjerali su ga kamenicama i pogrdama. U tim trenucima Poslanik je tražio zaštitu od Najvećeg Zaštitnika i Allah, dž. š., ga je obradovao Israom i Miradžom. Cijeli ovaj događaj je precizno izložen i do u detalje objašnjen u brojnim hadisima i povijesnim djelima.
U Kur'anu je o Israu zabilježeno: “Neka je slavljen Onaj Koji je proveo Svoga roba od Mesdžidul-Harama (Kabe) do Mesdžidul-Aksa (Kuds) čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu znamenje Naše pokazali. Zaista On sve čuje i sve vidi.” (El-Isra,1)
Na Miiradžu je Poslanik uzdignut na najviše nebo i boravio je u blizini Uzvišenog Gospodara, prekoračivši granicu koju nije dopušteno prekoračiti ni samim melekima. Tu je vidio znamenja koje ljudsko oko nije vidjelo, niti će vidjeti do Sudnjeg dana. Kur'an to potvrđuje riječima: “A vidio Ga je i drugi put, kod Sidretul-muntehaa, kod nje je džennetsko prebivalište. Kad je Sidru prekrivalo ono što je prekrivalo, pogled mu nije skrenuo niti je prekoračio. Vidio je najveličanstvenija znamenja Gospodara svoga.” (En-Nedžm)
Na M'radžu je Poslaniku objavljen propis o namazu koji je, prema njegovim riječima, “Miradž (duhovno uzdignuće) muslimana”, a objavljena su mu i tri posljednja ajeta sure El-Bekare. Nije precizno zabilježeno kada je bila noć Israa i Miradža. Sigurno je da je bila prije Hidžre, bez daljnjeg preciziranja, ali je pretpostavka da je to 26. noći mjeseca redžeba.
Miradžija kao pjesnički žanr iznimno je značajna i prisutna u bošnjačkoj književnosti; još od starije bošnjačke književnosti, pisane i na narodnom jeziku i na orijentalnim jezicima, pa do novije bošnjačke književnosti. Književna teorija razlikuje tri forme u kojima se poetski slavi poslanik Muhammed, a. s.: na’t, miradžija i mevlud. Na’t je svaka pobožna pjesma posvećena Muhammedu, a. s. U našoj književnosti pisali su ih: Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Sabit Užičanin, Mehmed Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, u 20. stoljeću i Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić, Alija Sadiković…
Miradžija je pjesma koja opjevava Miradž, događaj odlaska Muhameda, a. s., na nebo. Taj događaj može biti opisan u mevludu (i skoro je obavezan dio mevluda), a može i u samostalnoj pjesmi. “I dok je mevlud općenarodni običaj prisjećanja na Muhammedovo, a. s., rođenje, miradžija se, kao samostalna cjelina, prakticirala u užim krugovima, najčešće među sufijama… Miradžija je spjev koji se sastoji od dva dijela – zemaljskog i onozemaljskog, a prati put poslanika Muhammeda od Mekke do Mesdžida Aksa, i to je Isra, nakon čega slijede beskraji nebeskog prostranstva – Miradž.” Miradžije su u nas pisali: Edaija Sinan Čelebija, Mehmed Rešid, Sabit Užičanin, u sklopu mevluda skoro svi priređivači (od Bašagića do Kovačevića) i Džemaludin Latić.
MIRADŽIJA
O Mi'radžska noći sveta! I Svevišnji tebe štuje
Prvi ajet sure Isrâ’ tvoju vrijednost potvrđuje.
Na sunčeve zrake duvak kad večernja
rumen skova
Zvijezde nebo tad posuše s bezbroj
alem-kamenova.
Kad je Onaj što svim ravna kuglu
žarkoga sunca skrio
Milijardama drugih kugla nebesa je okitio.
Ono gore nije mjesec – to se more tamo giba
Pa valovi izbacuju bezbroj zlatnih ljuski riba.
Na ogrtač zlatom veze Svemir što ga noćas ima
Stavio je amber boje plašt sa
dragulj dugmadima.
Sjajni dragulj – sunce žarko –
leže u noć da osnaži
Pa učitelj svijeta krenu sa
svijećama da ga traži.
(…)
Sabit Užičanin
Ešref Kovačević, Sabit Užičanin i njegova Mi'radžija, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 21.
