Slikar „pikturalne euforije“ koji nije volio slikati po narudžbi: Godišnjica smrti Marija Mikulića

Na današnji dan, 5. augusta 1991. godine u Sarajevu preminuo je znameniti bosanskohercegovački slikar Mario Mikulić. Imao je bogato ispisanu životnu putanju, začetu 8. maja 1924. na Korčuli. Jedna od odlučujućih ličnosti u formiranju karakternih osobina slikara bila je njegova teta Katica, očeva sestra. Za nju Mikulić kaže: „Da mi je ostavila bilo kakvo bogatstvo u naslijeđe, ne bi me zadužila koliko je to učinila svojim odgojem i povjerenjem u vlastitu ličnost.“

Na školovanje odlazi u Split, gdje živi u jako teškoj materijalnoj situaciji. Bile su to godine bijede i siromaštva. Godine 1941. dolazi u Sarajevo, gdje nastavlja školovanje u sarajevskoj gimnaziji. Da bi se izdržavao, radio je teške fizičke poslove. Nakon rata završava osmi razred gimnazije i upisuje se na tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Sa studijem i sudjelovanjem na tadašnjim omladinskim radnim akcijama, gdje crtežom svjedoči o tim vremenima, počinje njegova duga i uspješna umjetnička karijera.

Godinama radi na opremi knjiga kao likovni urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući „Svjetlost“, a onda i kao ilustrator i karikaturist u sarajevskoj novinsko-izdavačkoj kući „Zadrugar“. Dugo je godina sarađivao i sa Zavodom za izdavanje udžbenika u Sarajevu. Sve to vrijeme ugledan je i plodan slikar. Jedno je vrijeme bio i predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.

Mikulić je poznat po portretnim ostvarenjima. Portreti ljudskih figura njegove su opsesivne teme. Pri izboru ličnosti koje je slikao, rukovodio se isključivo zanimljivošću izraza i fizičkog sklopa lica. Opredjeljivao se za one ličnosti koje su ga okupirale dramom, koja se očituje na njihovom licu, sudbinom koju to lice otkriva, kompleksnošću karaktera. Slikao je čobane, radnike, starce, djecu, žene, poznanike, književnike, umjetnike, sugrađane, Tita…

„Kao tema i sadržaj, portret me je zanimao od mojih prvih radova… Bezbroj pogleda je zaustavljeno na mojim skicama ili uljima, dok sam tražio bitne sadržaje pojedinih ličnosti. I često sam stajao začuđen pred ljepotom, a i enigmom ljudskog lika“, kazao je jednom prilikom sam Mario Mikulić.

Mikulić je bio slikar duše, slikar karaktera. Nije volio slikati po narudžbi i prije portretisanja prakticirao je upoznati model, želeći proniknuti u one vrijednosti koje je smatrao esencijalnim. Slikao je u jednom dahu, ne dajući ni sebi, a ni svom modelu vremena za pozu. To slikanje u dahu primjetno je čak i u formalnom posmatranju portreta koji su oslobođeni svake deskriptivnosti i naracije. Pastuozni namazi boje, dinamična gesta oplođena emocijom i rafinirani kolorizam stvorili su ekspresiju velike umjetničke vrijednosti. Ta „pikturalna euforija“, kako je naziva Planinka Mikulić, stavlja ovog umjetnika u red onih koji su prihvatili moderan odnos umjetnosti prema svijetu, gdje funkcija umjetnosti nije da podražava realni poredak stvari, već da otkriva najdublje tajne čovjeka i svijeta. Da govori istinu. Tokom pedeset godina bavljenja umjetnošću Mario Mikulić naslikao je čitavu galeriju likova, koji ne govore samo o sebi već i o svom vremenu. Ostavio je galeriju sjećanja i podsjećanja na ljude koje više nećemo imati priliku sresti.

Za svoj plodni umjetnički rad dobio je i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva (1966).