Ilija Ladin: Dođi u moju sobu, Marija
Još nisam kaput zimski kupio
Ali nosim kožu svoju
Savijenu u usta
Savijenu u zube
Kožu svoju i grijem se – dođi
Kao žaba i daždevnjak
Ja gutam svoj zrak
I davim se njime – dođi
Sve što je ispod nule
Napolju je
Tek je stigla zima: o proljeću
Ne vrijedi ni maštat
Pišem pjesme i palim
Cigaretu na cigaretu Gori vatra
Uvijek s jedne strane
Cigare – dođi
Dođi da čudimo se tome
I kroz sibirske magle išao
I kroz snjegove Kilimandžara
Samo da vidim te
I jesi l’ živa mi
Dođi da ne čudimo se baš
Kad moja kapa nije na glavi
Ona je na podu
Kad glava nije na podu
Ona je na ramenu
Dođi da čudimo se tome
Evo sam ti
Kao kanonik
Kao vojnik il’ dječak u pubertetu:
Sav sam u mislima na ženu – dođi
Da ne čudimo se baš
Ko voda uz tanjur
Ko voda uz tanjur koji moramo obrisati
Uza me se
Pripijaš: sanjam – dođi
Dođi da čudimo se tome
Mi se volimo zar ne
I sa sedam uštapa
Ugovor popečastimo
Prije negoli otiđoh – dođi
Dođi da ne čudimo se baš
I što tvoj je doseg oblak
I što moj je doset vatra
Vatra u kojoj sagorim ja
A ostaneš ti – dođi
Dođi da čudimo se tome
I ne znam više pravo
Da l’ me ledom ledenim
Il me vatrom svojom oprži
Samo znam: oprži – dođi
Dođi da ne čudimo se baš
Svakom guranju odozdo
Pomaže vučenje odozgo
Kao voda kroz bujnu biljku
I kad zamijenimo se za položaj je l’ da
Nećeš ispariti?
Dođi da čudimo se tome
Izmeđ’ plime dvije
Vrijeme ima naravno
Ima oseka
Ima vrijeme za oporavak potrebno
Muškarcu, Muškarcu ko i moru, Marija
Dođi da ne čudimo se baš
Dođi i daj mi termin:
Kad ćeš opet doći
Da učimo od sastanka do sastanka
I uvježbavamo partnerstvo
I odgajamo biljku
Dođi i ne čudimo se
Meni nadobudnom
Jer doći će vrijeme
Kad neće biti leptira
Kad neće biti šuma
Ni lišću ni za smokvin list
I mnogu će draž izgubiti ljubav
Dođi i ne čudimo se
Meni paničnom
Ni što u hramu sam
Malo slobodno uzimao od boga
Usred molitve
U polju
Poslove poljske zanemarivao kod oca
Samo da vidim te
U mislima malo –
Ni tome
Ni što rekoh jednom
„Božanstvo“
A uvrijedi se životinja u nama
„Govori kao što radiš“ reče
Reče nam usred posla ljubavnog
I nauk dade
Bogovima –
Ni tome
Brojim zvijezde noćas
I koliko divova pobih
A jedna milijarda ih je još
Sutra preda mnom bože
Bit će malo previše
Bit će malo predugo
Meni čekat, Dulcinejo
Mogu li i ja ostarjeti
Prije neg’ sve pobijem?
Sve su mogućnosti u igri
Dođi da čudimo se tome
Predugo te u fantaziji samo viđajuć
O Dulcinejo
Tijelo jednog Don Quijota je obmanuto
Dvadesetidevet puta
Obmanuto
I ono može ne vjerovat
Stoti put
Dulcinejo
I rođenim očima videći
Ne vjerovat da si pred njim
Dođi da ne čudimo se baš
Sa očima od ljeta
Sa dahom od proljeća
Da popraviš doba godišnja dođi
Dođi u moju sobu, Marija
Sklupčan sam i ležim
I rane svoje ližem o dođi
Dođi u moju sobu, Marija –
Što pitaš gdje? Tu te čekam
Crno ili bijelo jedro
Na lađi li je – pogledam
IZVOR: Odjek, Sarajevo, god. XLIII, br. 2, str. 11.
Ilija Ladin (Kozić), bosanskohercegovački pjesnik, rođen je 19. 7. 1929. godine u naselju Stratinska kraj Banje Luke. Godine 1962. završio je Višu pedagošku školu, a 1976. Odsjek za romanistiku na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Radio je kao učitelj i profesor francuskoga jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, a najdulje u Sarajevu. Eruditski pjesnik, samosvojne poetike, objavio više pjesničkih zbirki, u kojima je zaokupljen biblijskom i antičkom tematikom, fenomenima života i prirode, zajedništvom svih živih bića (Prije tebe ničega, 1968; Od neba naovamo, 1973; Pjesme o kobili, 1975; Pjesme o pticama, 1979; Patnja je počela, 1986; Takav sam vam večeras, 1989). U zbirkama Gospodin Mo (1995) i Muzama se ispričavam (1995) izrazio je svoje iskustvo sarajevske ratne tragedije, a izbor iz njegova opusa objavljen je u knjizi Račun svodeći (1999). Preminuo je 23. 10 2001. godine u Sarajevu.
