Ibrahim Džafčić – bespoštedni borac za Bosnu i Bošnjake

Piše: Asmir Crnkić

U islamskoj filozofiji djelo bez čista i iskrena nauma ne vrijedi ništa. Samo ono što je iskreno, uime Boga i što koristi ljudima ima vrijednost; za to Svemogući i Milostivi Bog obećava nagradu. Dobra djela koja učini pojedinac mogu biti skrivena i takva imaju veliku vrijednost, a za neka djela je poželjno da budu vidljiva kako bi ponukala i druge da ih čine. Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu kaže: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.”[1] Iako se ponekad ljudi, a posebno društveni režimi potrude da nešto iz određenih razloga prikriju, ono kad-tad izađe na vidjelo. Davno je rečeno da je historija dobar svjedok i da vrijeme pokaže pravu istinu. Nakon skoro stoljeća anonimnosti “otkrili smo” Ibrahima Džafčića, još jednog u nizu zaboravljenih Bošnjaka i Krajišnika koji je živio i djelovao između dva svjetska rata, a čije intelektualne tragove nailazimo u publicistici iz tog perioda. Živio je kratko u veoma hirovitom vremenu, gdje je režim tadašnje Kraljevine SHS činio sve da zatre narod kojem je pripadao. Istraživao je, pisao i suptilnim rječnikom objavljivao radove i priloge, ukazujući da su Bošnjaci stari evropski i balkanski narod koji ima svoju kulturu, tradiciju i da sa ostalim narodima u zajednici žele živjeti i graditi bolju budućnost. Pored niza novinarskih priloga, pjesama, zabilježenih pripovijetki, napisao je obimom neveliko, ali veoma značajno djelo Fragmenti iz historije b. – h. muslimana. Kad se u obzir uzmu vrijeme i okolnosti kad je djelo nastalo i objavljeno, onda je to zaista vrijedno poštovanja. Podsjećamo da je vrijeme Kraljevine SHS period kad je bošnjačko-muslimanski identitet bio strašno ugrožen, a teme vezane za našu kulturu veoma deficitarne u tadašnjoj publicistici.[2] Sam naslov Džafčićevog djela potvrđuje njegov stav da su bosanskohercegovački muslimani zaseban narod, a nikako Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovijesti, kako je to u momentu izdavanja knjige tadašnji režim nametao. Autor kroz cijelu knjigu bosanskohercegovačke muslimane naziva Bošnjacima i konstatira da “čitava prošlost Bosne nije ništa drugo već jedna duga historija krvavih borbi autohtonog življa u obrani od nasrtljivog tuđina”.

Zanimljivo je da i danas mnogi savremeni bosanskohercegovački intelektualci citiraju Džafčića, a da se nigdje nije mogla čuti ili pročitati njegova biografija. Istražujući prošlost Bosanske Krupe tokom pisanja knjige Bosanska Krupa u vrijeme austrougarske uprave[3] iz više izvora smo sabrali sve dostupne podatke i kompletirali biografiju ovog veoma interesantnog Bošnjaka i Krajišnika. Nakon “otkrića” Murata Šuvalića, Murata ef. Hajrovića, Huseina Hilmiju ef. Durića i Fejzulaha Čavkića, napokon ćemo u kolektivnu memoriju vratiti i Ibrahima Džafčića.

Jedina sačuvana fotografija Ibrahima Džafčića

Prezime i porodica Džafčić na području Bosanske Krupe su iščezli, a bivši sistemi i prirodni zaborav učinili su da nestane i sjećanje na njih. Kako smo mogli saznati, posljednja porodica sa tim prezimenom živjela je u blizini današnje autobusne stanice. Velika vjerovatnoća je da je porodica odnekud doselila u Bosansku Krupu. U vrijeme austrougarske uprave migracije su bile jako izražene. Kako se prenosi, znameniti bosansko-krupski intelektualac Murat Šuvalić također je bio potomak doseljenika iz Beograda. Porodica Murata Hajrovića također je doselila u Krupu. Sudeći po prezimenu, možda čak i iz Sandžaka. Otac Huseina Šehića doselio je iz Bosanskog Petrovca (Novosel) u Bosansku Krupu nakon što je dobio posao kadije. Za duboko porijeklo Ibrahima Džafčića ne znamo, ali sa sigurnošću znamo da je rođen u Bosanskoj Krupi 1894. godine. Iz dostupnih tekstova vidljivo je da je odrastao u siromašnoj porodici, što ga je dovelo u poziciju da se već rano morao brinuti o egzistenciji. Nažalost, zbog tih okolnosti, nije mogao nastaviti školovanje. Međutim, prirodni talent, bistrina, marljivost i energija učinili su ga izuzetno društveno angažiranom osobom.

Bosanska Krupa u periodu između dva svjetska rata

Kao što je navedeno, Džafčićevo najpoznatije djelo je Fragmenti iz političke istorije b. – h. Muslimana, u izdanju “Oboda” iz Sarajeva 1925. godine. Riječ je o političko-historijskoj studiji, gdje se tematizira višestoljetna borba bh. muslimana za svoj identitet i za svoj vatan, Bosnu i Hercegovinu. Značaj ove knjižice je u tome što je to jedan od prvih osvrta na historiju Bosne i Bošnjaka od autora koji dolazi iz tog naroda. Prije njegove knjige o ovoj temi starija je jedino Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine Safvet-bega Bašagića, izdana 1900. godine. Podsjetimo da je francuski filolog i istraživač Massieu de Clerval (1820–1896) za Bošnjake-muslimane izjavio sljedeće: “Velika nesreća ovog dijela slavenskog naroda jeste u tome da je nepoznat, osim po izvještajima svojih neprijatelja”. Zato je objava knjiga o temi historije Bosne i Bošnjaka domaćih autora veoma značajna.

Knjiga Fragmenti iz historije b. – h. muslimana razumljiva je širokim masama upravo iz razloga što je Džafčić u ono vrijeme istražio raspoloživu literaturu, konsultirao umne ljude i javnosti predočio vrlo jasan prikaz prošlosti Bosne i njenog autohtonog bošnjačkog naroda. Njegove radove i priloge nailazimo u listovima Gajret, Novi Behar, Đulistan,Vrbaske novine i dr. U svojim prilozima autor je, pored imena, naglašavo da se javlja iz Bosanske Krupe. Imao je čak i srednje ime Edhem, što na arapskom znači crn ili tamnoput. Kroz te priloge vidljiv je interes za mnoge društvene anomalije i probleme s kojima se tada susretao bošnjačko-muslimanski narod. Vidljiv je i trud u prikupljanju i očuvanju naše usmene predaje, usmenih pjesama te namjera memoriranja značajnih historijskih događaja.

Kad je riječ o njegovom stvaralačkom opusu, izdvajamo neke od njegovih radova:

1. Ibrahim Džafčić, “Tri brata i tri sestre”, Behar, br. 20/21, 1909/10.
2. Ibrahim Džafčić, “Uzroci propadanja muslimanskog ženskinja, Štamparija S. Ugrinović sa sinovima, Banja Luka, 1919.
3. Ibrahim Džafčić, “O noste se crna jata gavranova”, Gajret, br. 5, 1924, str. 72.
4. Ibrahim Džafčić, “Uspomena na Muju Pašića”, Gajret, 1924, str. 166.
5. Ibrahim Džafčić, Fragmenti iz političke istorije b. – h. muslimana, Obod, Sarajevo, 1925.
6. Ibrahim Džafčić, “Borba protiv okupacije Bosne i Hercegovine”, Novi Behar, br. 4, 1927/1928, str. 5–7 (53–55).
7. Ibrahim Džafčić, “Naš ideal”, Đulistan, br. 1, 3. 3. 1926, str. 8.
8. Ibrahim Džafčić, “Grob Potopnice Naze u Banjoj Luci”, Novi Behar, br. 3, 1928/1929, str. 34-35.,
9. Ibrahim Džafčić, “Jedan aktuelan prijedlog”, Povodom 50-godišnjice okupacije Bos. i Herc., Novi Behar, br. 2, 1927/28, str. 12.
10. Ibrahim Džafčić, “U srid šehera, u srid Banjaluke”, Novi Behar, br. 2, 1928/29, str. 34–35.[4]

Od Edhema Miralema, koji je pisao za Literarnu štampu, saznajemo da je “Džafčić bio uistinu plodan i vrijedan naš javni radnik te da je pisao i surađivao skoro sa svim muslimanskim listovima, a bio je saradnik i nekih zagrebačkih listova”.[5]

Autor je i dvije pjesme koje su i danas jednako aktuelne jer tematiziraju dvije pojave prisutne i u današnje vrijeme: međubošnjačke svađe i iseljavanje.[6]

Pjesmu Ne ostavljajmo domovinu!, koja podsjeća na Šantićevu pjesmu Ostajte ovdje objavio je 1910. godine, kada je imao samo sedamnaest godina. U listu Novi Behar 1927. godine objavio je rad o borbi Bošnjaka protiv okupacije Bosne i Hercegovine sa fokusom na Banju Luku, gdje detaljno opisuje upad austrougarskih vojnih trupa, stradanje muslimana i sveopću pljačku i uništavanje njihove imovine: “Gdje god bi se musliman pojavio na ulici bio je smjesta ubijen”. Iste godine, također u Novom Beharu, povodom 50-godišnjice okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske, iznosi prijedlog da se izda spomenica u kojoj bi bile sažete sve historijske činjenice u vezi sa suprotstavljanjem bosanskohercegovačkih muslimana austrougarskoj okupaciji. Uz opise pojedinih bojeva i okršaja, pozvao je da se “naznače imenično naši istaknuti junaci kao i imena streljanih, interniranih i opljačkanih naših ljudi, uz sve detalje koji se na to odnose”. Kako je naveo u tom pozivu, u tu svrhu je kontaktirao sve naše historičare i osigurao njihovu saradnju. Također poziva “svu našu pismenu braću diljem domovine a naročito iz onih mjesta gdje su se bojevi najviše vodili da porade na prikupljanju dragocjenih podataka za ovu stvar dok još ima živih svjedoka”. Iz ovog vidimo koliko je Džafčić bio svjestan značaja dokumentiranja i zapisivanja historijskih događaja, odnosno opasnosti od zaborava, ukoliko se to pravovremeno ne učini.

Zagovarao je korjenite reforme u svim segmentima

Bio je dio reformističkog kruga inteligencije okupljene oko lista Đulistan. Riječ je o časopisu koji je promovirao umjerenu modernističku orijentaciju i srednji put kad je riječ o rješavanju bošnjačkog ženskog pitanja. Zagovarao je evolutivne promjene putem prosvjete, a ne revolucinarne prevrate. Riječ savremeno prihvatao je s oprezom. Dakle, bio je za savremeniji odgoj i kontinuirano obrazovanje žena muslimanki, ali u duhu islamskih normi. Kao uzor za emancipaciju žene muslimanke navodio je primjer Sukejne, kćerke hazreti Husejna, odnosno praunuke Muhameda, a. s, koja je bila slavna u svoje vrijeme, vrlo obrazovana, a poznata po dobročinstvu i moralu.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata iz Krupe je odselio u Banju Luku, gdje je radio kao službenik Vrbaske banovine. Nije tajna da je u to vrijeme jugoslovensku ideju srčano prihvatila većina muslimana sve dok je nisu kompromitirali velikosrpski hegemonisti, zbog čega su muslimani doživjeli razočarenje. Džafčić je, vjerovatno, bio pristalica jugoslovenske ideje jer drugačije i ne bi mogao postati državni službenik. U toj ulozi je učestvovao na Prvoj konferenciji radničkih povjerenika održanoj 6. aprila 1924. godine, gdje je iznio svoj referat o temi Inspekcija rada i radnički povjerenici. Bio je i saradnik Službenog lista, čiji je izdavač bio tadašnji zvanični organ Oblasnog odbora Vrbaske oblasti u Banjoj Luci. Godine 1919. sa krugom banjalučkih muslimanskih intelektualaca osniva muslimansko-kulturno i dobrotvorno društvo “Spas”, čija je misija bila obrazovna i materijalna podrška muslimanskim ženama u funkciji sprečavanja prosjačenja i nemorala.

Poput svojih Krupljana, Murata Šuvalića i Murata Hajrovića, i Džafčić je umro veoma mlad. U Novom Beharu za godinu 1929/1930. u rubrici “Listak” Husejn Đogo informira javnost o njegovoj smrti: “Inna lillahi… Naš saradnik Ibrahim Džafčić ispustio je svoju plemenitu dušu u Banjaluci gdje je bio činovnik Vrbaske banovine. Umro je koncem decembra prošle godine. Isticao se kao javni radnik u kulturnim muslimanskim društvima Banjaluke a pomagao je i naš list koliko saradnjom još više sakupljanjem pretplata. Rahmetliji neka Bog dadne firdevsi ala dženet a njegovoj supruzi sabur.”[7]

Veoma lijep, emotivan i sadržajan nekrolog o Ibrahimu Džafčiću u Literarnoj štampi napisao je njegov prijatelj Edhem Miralem koji je, također poput Džafčića, pisao za Novi Behar i druge listove iz tog vremena. Iz tog teksta saznajemo da je Džafčić pisao za skoro sve muslimanske listove te da je bio saradnik i nekih zagrebačkih listova. Između ostalog, u nekrologu stoji i sljedeće: “Rahmetli Ibrahim bio je neobično osjećajan. Jedna blagorodna duša, koja je trpjela za muke slabih i potlačenih. Bolila ga je nepravda učinjena bilo kome. Naročito je patio nad nedaćama u našoj islamskoj zajednici. Svaki ružni slučaj koji bi se dogodio među nama, odjeknuo bi bolno u osjetljivoj duši rahmetli Ibrahima. U radu za poboljšanje i pridignuće nas muslimana, nije znao mjere. Nije se žalio ni štedio ni onda kada mu je to zdravlje zahtjevalo. Taj veliki i nesebični rad mnogo je doprinio da je potpuno ruinirao svoje zdravlje”.

Koliki je bio vjernik ilustrira njegovo pismo jednom prijatelju, skoro pred samu smrt. U tom pismu stoji ovakav pasus: “(…) nemoj prijatelju da te čudi što ti mnogo ne pišem. Ja sam potpuno iscrpljen i svjestan sam da mi se približio kraj života, a u teškim momentima najbolje je da mi je uvijek na jeziku kelimei-šehadet”.[8] Na kraju Miralem konstatira da nikad nije upoznao tako nesebičnog i vjernog prijatelja te da je gubitak Ibrahima veliki gubitak i za zajednicu.

Naslovna strana Džafčićeve knjige

Preminuo je u banjalučkoj bolnici 29. decembra 1929. godine u 35. godini života, najvjerovatnije pokošen sušicom (tuberkulozom) od koje su tada mnogi stradali. Zagonetna je činjenica da je prezime Džafčić danas prava rijetkost u Bosni i Hercegovini. U Novom Beharu iz 1928. godine nalazi se pjesma Otmica Jediđar Emine koju je zabilježila Razija Džafčić.[9] Da li je riječ o supruzi rahmetli Ibrahima nismo mogli saznati. U Medžlisu Islamske zajednice Banja Luka nemaju saznanja gdje je tačno pokopan i da li ima potomke. Nakon nekoliko objavljenih radova o našim uglednicima iz Bosanske Krupe možemo zaključiti da je u ovom gradu između dva svjetska rata djelovao veoma jak krug angažiranih intelektualaca u kojem je bilo darovitih pisaca, pripovjedača, slikara, filozofa, novinara-dopisnika, vjerskih službenika, humanitarnih i kulturnih radnika. Ovi markantni intelektualci, koji su djelovali u daleko težim vremenima nego mi, obavezuju nas svojom zaostavštinom da ne posustajemo, već da se više trudimo i dalje razvijamo ideje i ideale na kojima su oni radili i da na tom putu istrajemo.

Poziv Reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića da se podrži Novi Behar; pored

potpisa Reisu-l-uleme pobrojani su i saradnici lista, među kojima je i Ibrahim Džafčić[10]

LITERATURA

1. Kur'an sa prijevodom, Besim Korkut, El- Kalem, Sarajevo, 2012.
2. Atif Purivatra, JMO u političkom životu Kraljevine SHS, Svjetlost, Sarajevo, 1977.
3. Asmir Crnkić i Mirza Ahmetbašić, Bosanska Krupa u vrijeme austrougarske uprave, Arhiv USK, Bihać, 2020.
4. Asmir Crnkić, “Ibrahim Džafčić, bespoštedni borac za Bosnu i Bošnjake”, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, br.1–2, Sarajevo, 2022.
5. Edhem Miralem, “Kronika-merhum Ibrahim Džafčić”, Literarna štampa, br. 1, Sarajevo, 1930.
6. Novi Behar, br. 10, Sarajevo, 1928.
7. Novi Behar, br. 17–18, Sarajevo, 1929/1930.

[1] Sura et-Tevba (Pokajanje), 105. ajet, “Kur'an sa prijevodom”, prev. Besim Korkut, El-Kalem, Sarajevo, 2012, str. 202.

[2] Koliko su Bošnjaci bili ugnjetavani i nezaštićeni na kraju Prvog svjetskog rata i u prvim godinama postojanja zajedničke države govori i intervju tadašnjeg Reisu-l-uleme Džemaludin ef. Čauševića za francuski list Le Temps; Vidjeti: Atif Purivatra, JMO u političkom životu Kraljevine SHS, Svjetlost, Sarajevo, 1977.

[3] Asmir Crnkić i Mirza Ahmetbašić, Bosanska Krupa u vrijeme austrougarske uprave, Arhiv USK, Bihać, 2020.

[4] Asmir Crnkić i Mirza Ahmetbašić, Bosanska Krupa u vrijeme austrougarske uprave, Arhiv USK, Bihać, 2020, str. 174.

[5] Edhem Miralem, “Kronika-merhum Ibrahim Džafčić”, Literarna štampa, br. 1, 1930, str. 11.

[6] Gajret, 5. 11. 1910.

[7] Novi Behar, br. 17–18, 1929/1930, str. 288.

[8] Edhem Miralem, “Kronika-merhum Ibrahim Džafčić”, Literarna štampa, br. 1, 1930, str. 11.

[9] Novi Behar, br. 10, 15. 9. 1928, str. 156.

[10] Novi Behar, br. 1, 1. 5. 1927.