HASKOVIĆ: Pepelnica

Husein Hasković jedan je od najvećih majstora jezika savremenog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesništva. Rođen je 1955. godine u Šadićima, nadomak Foče. Za sebe kaže da je dovoljno da se o čovjeku zna kad je rođen, kad je umro, i 'nako ime – ono što na kamen stati može
 HASKOVIĆ: Pepelnica

PEPELNICA

crno mlijeko zore,
pijemo te jutrom, pijemo s večeri!
u vazduhu kopamo grob,
gdje neće nam biti tijesno!

 1.

Izgažene sedžade majčine dušice u haremu –
kadife, đurđini, neveni,
samonikli sestrini prsti –
s proljeća nicahu, nevini,
pod srp i staračku ruku! –
bijelo brezje, u srhu jasika,
studenica voda Topala –
sveti svemir avlije…
vitezi Svetog Save kad vučki dovijaše,
anđeli smrti, uz konjsku dlaku Kosovom režeći –
mlađani, mrđani, srđani
nakot majke Knešpoljke!

Između dva treptaja oka –
očevu kuću jezici vatre obilaziše,
i uvijek bijelu barku pripetu na Potoku,
bijeli oblak dima svu obujmi
i u crno te zavi –
volja ti u vodu, volja u goru –
kući više nemaš kud!

Padaju očinji kapci –
u pamet ne daš ludoj žar-ptici
al širiš nozdrve žudno,
zadihano srčeš sve blago svoje –
u kripte nosnica gomilaš mirise gladno –
miris anduza, ramazana dah,
pah sestrinog ruha.

U miru paleži tamjana miris poznaj
i zadrži ga u pameti!
Iza pohare Srba učas će pohora vjetra –
Nuhova barka bijela raspinje jedra od dima,
ko Bejtullah na nebo dignut za Potopa,
očeva krilata kuća plutaće nebesima!

2.

Da znaš –
Kuće više nikad, nikad imati nećeš!
do samo –
trnjine, kužnjak, krvara,
svlak nepomenice, pirevina,
žara –
uz temelj kuće, na nebo dignite,
u zaru dima uzletjele,
nedozov zove, suhufi rasute Knjige,
– ni za kog! –
rukom nizani redovi Mudžize
pod ključom devetnaest,
sahat Stambolac, koncu svedeno vrijeme –
crnim skazaljkama srezano u strize!
I sjene klatih –
klatno što mreska vode zjene –
baš pred molitvu!
još kletvu,
brušenu pijeskom vodenih sati:
Skotsko vam pleme ušlo u riječ
ko Lutov narod, smetli se, dabogda!
I plodovi zakkum drveta bili vam
poslastica!

Ako izgubiš i to –
ostaćeš, zbilja, bez išta.

3.

Riječi da ne pogubiš, bar:
babak, obarak, bobak, oborak,
badac, Bobovac, bogac, pabirak –
nižeš ih u tespih,
liješ u bajalicu! –
fenjer, posijelo, ognjište –
pepelno, razvijano, hladno,
i, kao sve izgubljeno,
blisko.

U tom je pola tebe
i tom ti polom zboriš –
sa srcem sebe!

I tamo si
gdje ti je srce.

4.

Moraš –
dok gori očeva kuća, hodati svijetom
s bremenom nevidovnim na vratu,
držat se majčine smrti
kao Sulejman štapa,
znati da duh je krasta puti,
učit se svetom neznanju,
potkazati uvijek sjenu,
upijati samo jeku majčinske riječi,
gorčine joj ljekovitost –
Naš udes je u mlijeku!
Gledati svaki rezani kamen
ko da je iz nekog Zida plača,
na svaki dan kao danak
na zlato ljeta otišlih u dim.

5.

I  ko tu još o pobjedi da zbori!
Ostaje ti sve da pregoriš
borba ti ostaje
bor da si –
kamen da nađeš.

Ilustracija: Velija Hasanbegović

Podijeli

Podržite nas!


This will close in 18 seconds