HANUMICA ZEKIĆ: Krali su radnički znoj i suze

Džemila Hanumica Zekić

LICEMJERJE

Na zemlji ste sebi stvorili
džennet
sirotinji džehennem,
gradite vile od zlata i mramora
vozite se u kadilacima, boinzima
a jahte bliješte nasred mora.
U ruci nosite tespih,
a pod pazuhom Kur’an
sirotinju arapsku plašite
džehennemom,
džehennem je u vašim srcima!

A džennet, da u njeg vjerujete
ne biste ga stvarali na zemlji!
Džennet je na dunjaluku
kad nekom učiniš dobro
džehennem kad mu naneseš bol,
dakle, oboje je u nama samim.

Ne biste gradili vile od zlata i
mramora,
vozili se u jahtama, kadilacima,
boinzima
ženili američkim ljepoticama
da vjerujete u ono što pričate
sirotinji:
Na drugom svijetu
džennet i džehennem da ima!…

POEMA RUDARIMA

Sišli ste dolje u bezdan
u vlagu, trulež, mrak,
jedan od drugog,
mlada srca puna ideala za bolje
sutra.
Prošlost puna zala pomrači vam
snove
u nove puteve htjeli ste kročiti…
Kod kuće neimaština, bijeda,
glad
razmišljali ste, dokad?…
Dok ste se spuštali u jamu
U duhovnu osamu
Kolona duga… sto osamdeset
komora…
Da kopate crno zlato za
gospodu,
što nikad lopatu i krampu
nije uzela u ruke,
a jela i jela je uklete zalogaje
zakuhane od vlažnog znoja
heroja rada
čije su kapljice kao zrna bisera
krasile vaša čela…

Selam alejkum, muslimani,
hvaljen Isus Hrvati, Srbi,
Slovenci
neka vijenci isprepleteni od naših
suza
okite vaše rake!
U oblake olovnog dima ispario
se metan
krov od žute ilovače nadvisio je
vaše kovčege
– nagrada za prisege koje ste dali
Da ideali rada, socijalna pravda
ispune našu Domovinu.

San vam se nije ispunio,
umrli ste prevareni!
Gospoda ljetuje na vašem moru
na kontinentima diljem planete
na azurnim obalama,
a vi ste štrajkovali
u zemlji socijalizam tražili
pravdu,
da nahranite dječicu
čija boja na licu svjedoči da nisu
zdrava.
Babo rudar, od bijedne plate
ne može kupiti ni mesa ni
čokolade,
dok u hladu morskih palmi
igraju moderne igre
rumena punačka djeca
gospode u zemlji socijalizam
što nose ime Drugovi.
Fotelje su istruhle po njihovim
leđima jer krali su radnički znoj i
suze
o metane, zašto ubi sirotinju?…

KOLIKO KONCA

Kolika je svota duhovnog novca
za ovo konca,
što se odmota sa duše,
da njim zakrpiš rane na duši,
što luta izgubljena, ojađena –
ne zna pronaći put do Ideala?!

Svijet zala srušio je
u dno bez oslonca.

Koliko treba konca
da se zašiju pukotine,
da zasija u njoj svjetlost,
a nestane tmine?

Koliko konca do oslonca?!

DŽEMILA-HANUMICA ZEKIĆ  (1917-2004)

Džemila Zekić rođena je u Sarajevu 1917. godine, a umrla 2004. godine. Skoro cijeli život provela je u porodičnoj kući na Mihrivodama, u Ticinoj ulici br. 10. Porodica Zekić doselila se iz Stoca u tadašnju Ticinu ulicu, koju je osnovao Hadži Salih Tica. Džemila je bila najstarije dijete Avde Zekića (zvani “Bunardžija”), a pored nje je Avdo Zekić imao i dva sina Reufa i Ragiba. Reuf je završio Višu željezničku školu i poginuo u Drugom svjetskom ratu, dok je Ragib imao veoma uspješnu naučnu karijeru doktoriravši na polju mikrobiologije na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Džemila Hanumica Zekić potomak je Ahmed Vehbi Zekića, pjesnika hronograma na turskom jeziku s kraja 18. i početka 19. stoljeća u Stocu. Ahmed Vehbi Zekić umro je 1801. godine u Travniku kao kadija.

Odrastajući u takvoj porodici, Džemila upisuje Žensku realnu gimnaziju koju, prema iskazu bratića Jasenka Zekića, nikad nije završila. Za razliku od ove tvrdnje, Mustafa Mulalić, na drugoj strani, navodi da je Džemila završila gimnaziju te da je 1950. godine u Sarajevu završila i bibliotekarsku školu. U svim biografskim i bibliografskim podacima navodi se da je svoje prve tekstove objavila 1935/36. godine. Međutim, ona je još 1932/33. godine, kao učenica drugog razreda gimnazije, objavila svoje prve pjesme u časopisu Islamski svijet (pjesme Islam i Muslimanka). Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula. U razgovoru sa Mustafom Mulalićem Džemila navodi da je strast za nauku i svoju skolnost ka pisanju poezije uvidjela još kao učenica mekteba. Svjesna šta nauka i obrazovanje donosi mladom čovjeku, Džemila veliku pažnju posvećuje svojoj edukaciji. O tome svjedoči i njena lektira na kojoj je oblikovala svoj svjetonazor i estetski ukus. Najprije je čitala prijevode klasika orijentalno-islamske (Hafiza, Širazija, Hajjama) i evropske književnosti (Getea, Puškina, Šilera, Tolstoja, Dostojevskog, Turgenjeva), a potom i pisce južnoslavenskih književnosti (Ćatića, Kranjčevića, Dučića, Zmaja, Radičevića). Iako njenom poezijom dominiraju religijski motivi, vidljiv je utjecaj svih spomenutih pisaca, i to naročito nakon 1935. godine, kada njena poetika svoje izvore pronalazi u društveno-socijalnim temama kao i u dubokim promišljanjima o čovjeku, njegovom bitku i identitetu – tzv. refleksivna poezija. Džemila se u Drugom svjetskom ratu, tačnije 1943. godine, udaje za Adema Čolaka, koji je obnašao funkciju ustaškog dovodnika u NDH. Zbog funkcije koju je obnašao njen muž u ratu, Džemila je u novoj državi imala težak život. O tome najbolje svjedoči činjenica da je zajedno s mužem bila u sarajevskom zatvoru “Beledija”, gdje je provela skoro tri mjeseca. Nakon izlaska iz zatvora, razvodi se od muža te se ponovo vraća u očevu kuću gdje ostaje do smrti. Sva navedena dešavanja utjecala su na to da Džemila ne objavljuje tekstove sve do 80-ih godina kada njenu poeziju afirmiraju učenici Gazi Husrev-begove medrese i uredništvo novina “Preporod”. Budući da je teško živjela, često su u “Preporodu” izlazili tekstovi u kojima se apelira da joj pomognu dobri ljudi. Međutim, i nakon agresije na Bosnu, sve do smrti 2004. godine, ova književnica živi veoma teško, ali susretljivošću dobrih ljudi (Timur Numić, Abdulah Sidran, Fahrudin Rizvanbegović i Enes Duraković), ona nije oskudijevala u osnovnim životnim potrebama. Umrla je 21. oktobra 2004. u 88. godini i ukopana je na mezarju “Grlića brdo” u Sarajevu. (Ulomak iz predgovora Dr. Nehrudina Rebihića “Na marginama pjesničke zbirke ‘Zeleni biseri’ Džemile Zekić)

Preuzeto iz: „Zeleni biseri“, Izabrane pjesme, crtice i publicistički članci Džemile Hanumice Zekić (1917–2004), priredio Nehrudin Rebihić, Udruženje za edukaciju i razvoj civilnog društva “Bridge”, Sarajevo, 2019.