Hamza Humo – Povodom 25 godina Gajreta

Priredio: mr. Alen Zečević

Hamza Humo

POVODOM 25 GODINA GAJRETA

Sudbonosni časovi istorije, koji su sve donedavna maćuhinski titrali sa našim cjelokupnim narodom, postupali su i sa bosansko-hercegovačkim muslimanima na jedan neobičan način. Pored tamnih strana koja su vremena kao prokletstva nosila sa sobom, ovi istorijski časovi ostavili su dosta i svijetlih tragova u prošlosti bosansko-hercegovačkih muslimana. Ti svijetli časovi, to su njihove duhovne i kulturne tekovine koje nose jedan naročit ton u sebi i koje danas karici kulturnih tekovina našeg naroda daju jednu posebnu nijansu. Ta nijansa, iako u suštini slična ostalim, pokazuje jednu vidnu disonancu u svojoj sredini, ali ne i disharmoniju. Ta nijansa vuče svoj korijen iz duboke prošlosti, mijenjajući vremenom snagu svog naglaska, ali ostajući uvijek jasna i postojana. Ali ta nijansa još je karakterističnija po svojoj psihički složenoj nutrini. Ona nosi opreku u duši samih stvaranja ovih kulturnih tekovina, opreku sa svojom sredinom, koja rezultira iz fatalne granice Istoka i Zapada, rezultira iz nemirne raskrsnice na kojoj su se bosansko-hercegovački muslimani nalazili od prelaza za islam, pa još i od ranijih vremena, a nalaze se i dan danas.

Dušom srasli sa svojom sredinom i bivajući jedna organska cjelina s njom, oni se neprirodno izdvajaju iz te cjeline i u ovim našim slavenskim melanholičnim krajevima stvaraju atmosferu zvjezdanog istoka i odaju se potpuno i predano njoj. Pa ipak, to može da izgleda i tako prirodno i obično. Jer oni u duši, kao i ostali Slaveni, vuku svoju duboku melanholiju iz azijskih strana, vuku svoju ustreptalu osjetljivost i cijeli onaj kompleks naših neispitanih duševnih elemenata koji svojom zasadom unose toliko strasti u život, toliko fatalnosti i kontrasta.

Ogledajući se, iako u dosta mutnom, ogledalu prošlosti, muslimani Bosne i Hercegovine nose sve gore navedene karakteristike koje ravnaju njihovom sudbinom, ispunjuju im cijelu istoriju, a pojavljuju se još i danas u obliku tradicionalnog odvajanja od svoje sredine. Osim dubljih istorijskih razloga, ovo njihovo izdvajanje iz cjeline kojoj pripadaju, taj njihov zasebni život, nastao je u našoj Otadžbini u najstrašnijim prilikama, na poprištu bezakonja, žučnih vjerskih borbi i plača nezaštićenih. Pred zauzeće Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija, istorija govori o tadanjim strašnim prilikama u kojima su se nalazili naši pradjedovi. Bosna je i tada bila granica gdje se sudario Istok i Zapad, silom naturajući svaki svoje tekovine. Iz tada moćnog papinskog Rima zalijetale su se crne jezuitske mantije da proliju bratsku krv svojim intrigama, a kad im to nije uspijevalo, zvali su u pomoć katoličke mađarske kraljeve da sa svojim hordama pustoše našu zemlju. Hrišćanski istok, mnogo manje moćan, imao je svoje pristalice, a oni progonjeni nalazili su ujehe i oslonca u vjeri bogumilskoj. Pored toga, moć gramzive vlastele stvarala je još užasniji haos i beznadnu bezizlaznost.

Zato, kad je na proljeće 1463. godine, silni osmanlijski sultan Fatih Mehmed II sa svojom vojskom stao na obale nasrtljive Drine, po Bosni puče glas o njegovu dolasku i zaradovaše se širom cijele Kraljevine progonjeni i nezaštićeni, njih većina. Zaradovaše se Osmanlijama kao zaštitnicima i protiv Rima i protiv sopstvenih ugnjetača, čiji jaram se nije mogao duže da snosi. Za ilustraciju ovih prilika, potrebno je samo da spomenemo riječi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića: da je polovina bosanskog stanovništva, ogorčena katoličkom bezobzirnošću, voljela Turke nego li njega. Stanovništvo je čak ulazilo u vezu sa Turcima i pozivalo ih da isto postupaju sa Bosnom kao što su postupili i sa Srbijom. Kako po svemu izgleda, ovom raspoloženju spram Turaka najviše je doprinio Rim, a da je tako vidi se i po tom što pri osvajanju Bosne nije ni jedan jači pokret za otpor izbio na površinu. A kako je narod volio svog kralja, za kog kaže narodna pjesma da ga je prevarila gospoda latinska pa je primio njihovu vjeru, kažu stihovi:

Svoj je braći svojoj

omrznuo, i golubu na

jelovoj grani.

I sam taj zbog katolicizma omraženi kralj ne pokušaje da se odupre Osmanlijama. Tako, bez kapi krvi, Bosna pade pod tuđinsku vlast, a primanje islama otpoče dragovoljno i u velikom stilu. Poturči se plahi i lakomi, kaže narodna pjesma. Dakle, osim onih koji su htjeli da očuvaju svoje posjede i privilegije, poturči se sve ono što je još imalo snage i borbenosti, što je još prkosilo i nije htjelo da pređe na vjeru svojih progonitelja. Otud kod bosanskih muslimana, u prvim počecima, odmah se zapaža ona crta ponosa i prkosa koja se u kasnijem dobu kristalizuje. Ta crta kod bosansko-hercegovačkih muslimana s vremenom ide tako daleko da graniči s tvrdoglavošću i ona se od tih vremena kao nit provlači kroz njihovu psihu sve do današnjih dana…

…Kako vidimo, na islam se prelazi uveliko i bez pritiska, a vlastela tim prije što je kod nje bivalo i iz ranijeg doba prelaženja iz vjere u vjeru, pod pritiskom Rima ili ugarskih kraljeva, bilo samo prividno ili stvarno. Zato se razumije da su oni to činili s mnogo manje pregaranja nego li ostali narod. Kasnije i same Osmanlije forsiraju islamizaciju iz razloga da bi u novoosvojenoj pokrajini imali što pouzdaniji oslonac, od kog doba muslimanstvo u Bosni, a nešto kasnije i u Hercegovini, uzima sve više maha u upravi i vladanju zemljom. Ali uza sve to, koliko god bio snažan uticaj Osmanlija i novoprimljene religije, ima mnogo dokaza da su se muslimani u Bosni i Hercegovini strogo lučili od Turkuša, kako su oni nazivali Osmanlije za razliku od sebe.

Kad bi se zapitali šta je uzrok tomu da muslimani Bosne i Hercegovine nisu asimilovani od strane Osmanlija, mogli bi da odgovorimo: prvo, što su imali svoju jaku tradiciju, svoj jezik, svoje pismo, svoju pjesmu, samosvijest o tom da su oni nešto sasvim drugo od Osmanlija, a zatim i sama osmanlijska taktika, bolje reći netaktika, ni najmanje nije išla u prilog asimilaciji. U ono doba, Turci su se oslanjali samo na vjeru, i kad je neko bio musliman, to je za njih bilo dovoljno. Male nijanse koje su muslimani različitih nacionaliteta nosili na sebi izbile su pojačano na površinu tek pri slabljenju turske carevine. Turci, kao eminentno ratnički narod, nisu imali svoje samonikle kulture da bi mogli njome da preplave jedan narod. Svoju duhovnu i materijalnu kulturu oni su donekle crpili iz starog Vizanta, a glavno od Arapa i Perzijanaca, koje su oružjem pokorili. Njihova moć, kojoj je dekoracija bio mač i sjaj, ležala je sva u islamu. Zato su cijenili i Bosance, kao junake na maču, dobre muslimane, a i kao njihove duhovne radnike, i ne pomišljajući na mogućnost i potrebu asimilacije.

Da bi završili ovo nekoliko riječi o prelazu na islam, potrebno je još da spomenemo da je i prije okupacije Bosne bilo muslimana u tadanjoj bosanskoj kraljevini. Jedan nadgrobni spomenik kraj Haseći-hatun džamije u Sarajevu kaže: Pomoli se Bogu za dušu utemeljiteljice ove zadužbine, Haseći Have. Umrla 1446. Dakle, devetnaest godina prije ulaska Osmanlija u Bosnu. Turska istorija kazuje da je prije osvojenja Bosne u ovoj pokrajini sjedio sultanov namjesnik i u ime njegovo pobirao danak od bosanskih vladara. U oporuci Gazi Isabega, trećeg bosanskog bega, spominje se da je godine 1465., dakle dvije godine poslije osvojenja Bosne, utemeljio zadužbinu (vakuf) u Medinei Saraju (medina – glavni grad jedne pokrajine). Među u zadužbinu zapisanim dobrima spominju se: kuća u selu Brodcu, prenoćište (han) za siromahe i putnike kao i hrana za njih. Za izdržavanje ovog vakufa zapisao je svoje nekretnine u čaršiji, a spomenuti han biće da je današnji “Kolobara han”. Dakle, Osmanlije su se, i prije definitivnog ulaska u Bosnu, donekle osjećali kao njeni gospodari.

Nakon ovih ukratko iznešenih prilika u vrijeme početka prelaza na islam, da bi se jasnije iznijele neke karakterne osobine bosansko-hercegovačkih muslimana moramo, u prvom redu, da obratimo pažnju na njihove izvjesne običaje čiji počeci sežu daleko u još tamniju prošlost, a koji su se sačuvali do današnjeg dana. Na običaje treba da obratimo pažnju i iz tog razloga što oni bacaju izvjesni zrak i na njihovu nacionalnu pripadnost, način njihova života, kao donekle i na stvaranje njihove narodne pjesme. Ti običaji karakterišu donekle muslimane Bosne i Hercegovine, jer potječu iz dubine njihovih duša, a treba da ih spomenemo i kao rasnu osobinu. Zadahnuti dahom prastarih vremena i poganske mistike, više od hiljade godina, ovi se običaji prenose u narodu s koljena na koljeno i čuvaju ga da ne bi pao pod utjecaj stranih najezda kojima je bio toliko izložen da mu je donekle prijetila i opasnost asimilacije. Ali ne samo da su ga običaji i tradicija sačuvali od asimilacije, nego su oni pokazali i svoju asimilatorsku moć nad čisto turskim elementom, koji se izgubio među bosansko-hercegovačkim muslimanima, a regrutovao se uglavnom iz redova turskog činovništva. I danas ima begovskih porodica u Bosni za koje se zna da su čisto turskog porijekla, a o turskom jeziku nemaju ni pojma. Ti običaji nisu mogli da se iskorijene čak ni primanjem islama. Neki od njih su i danas sačuvani, a neki su skopčani sa tako neobičnim vjerovanjima da liče na pravu pagansku šarenu mitologiju, koja je, usljed primjesa docnije primanih religija, postala još šarenija. Ovi običaji nisu jedinstveni kod svih muslimana u Bosni i Hercegovini; oni su vezani za izvjesne krajeve i podliježu međusobnim varijantama, pa ipak u narodnoj psihi oni ostavljaju neizbrisiv trag koji karakteriše moral i umjetničku snagu te psihe. Oni imaju veze sa paganskim poštivanjem elemenata: vatre, vode i vazduha, poštivanjem životinja, nebeskih tijela i sličnog.

Ti običaji ne samo da u životu nalaze odsjeva, oni ga nalaze i u narodnoj pjesmi i čine jedan od njenih najljepših elemenata. Jer samo ono što je poniklo u jednom narodu može da bude ogledalo njegove duše. Strani uticaji ako se i drže, oni se uvijek ne shvaćaju ispravno, kao što je to bio slučaj u svim nesamoniklim stvaranjima, pa ma koliko oni bili jasni i veliki. Muslimani u Bosni i Hercegovini shvatili su sve na temelju podloge koju su im postavile paganska i bogumilska religija, obje u suštini mistične. Tešku mistiku ovih religija i danas na svojim paganskim plećima nose doline i planine Bosne, koja u svojim njedrima drži i zamotava ljude paradoksa i skrivenih dragocjenosti. Teško pristupačni svim novim pojavama, ovi naši sinovi pomirili su tvrdoglavo u svojim mozgovima sve kontraste prošlih i sadanje religije, pa otud bi se dala navesti neelastičnosti njihove psihe, tako fatalne i po njihovu prošlost i po njihovu budućnost.

Jer, i pri primanju islama, ova tradicija igrala je vidnu ulogu kod bosansko-hercegovačkih muslimana. Osim toga što je islam primljen i kao spas iz ondašnjih nesređenih prilika i to, kako smo već naglasili, dragovoljno primljen, on je u dušama nailazio na otpor upravo poradi ovih tradicija i bojazni da se one ne izgube. Pa, kako ćemo vidjeti, one se nisu izgubile. Bosanski muslimani sačuvali su svoju potpunu individualnost u moru muslimanskih naroda i onu svoju karakterističnu crtu – bojazan pred novotarijama, sačuvali su i kao pripadnici islama, prolijevajući i krv za nju. Pa zašto su oni, ustvari, u svom vjerovanju tvrđi od ostalih muslimana? Jedan je razlog već gore iznešen, a sad ćemo da iznesemo i drugi: islam je širen prvenstveno od Arapa i njihove velike kulture, a zatim od drugih istočnih naroda, Perzijanaca pa Turaka. Kroz to vrijeme on je preživio sve faze svog razvoja, pojave mnogih sekta, koje i danas postoje na Istoku, i tome slično. Bosanski muslimani primili su ga staložena i sakrosanktna u jednoj prelaznoj i mučnoj epohi svog života. Nisu ga primili na jednoj svijetloj osnovi, nisu ni mogli da ga prime, jer su bili tako snažno opterećeni tradicijama, a osim toga oprečnost narodnosti i prosvjete učinila je i ovdje svoje. Masa naših hodža, osim rijetkih iznimaka, nisu nikad mogli da dobro shvate kulturu Istoka. Nisu nikad mogli dobro da razlikuju pravo od krivoga, pa ni dan-danas. Polupismeni, ili čak nepismeni, stajali su pred kulturom islama kao pred nečim bogodanim i primali sve kao religiju, pa to makar bile fantazije kakvih egzaltiranih derviša. To su sve prenosili u narod i slagali kao tvrdokorno vjerovanje u njegovu dušu, inače naklonjenu čudima i fantastičnosti. Da na isti način i danas postupaju i da nisu mnogo odmakli od svojih predšasnika imamo nebrojenih dokaza slušajući naše mnoge hodže po selima i kasabama…

…Treba da se osvrnemo i na još neke karakteristične osobine bosansko-hercegovačkih muslimana, kao što su ponos, gostoljublje, samilost i osjećanje grjehote. Prva od ovih osobina je ponos. On se isticao nekad u junaštvu, u prkosu i u društvenom životu, a danas naročito u ovom posljednjem, i to sebi na štetu. Poznat je iz istorije i karakterističan slučaj Zmaja od Bosne, a poznati su i današnji slučajevi gdje zbog tog ponosa mnogi naši muslimani trpe u borbi za svoj savremeni opstanak i bivaju zapostavljeni. Pa koliko je god lijepa i otmjena ta crta, ona u današnje doba ne smije da bude pretjerana. Ne smije da bude na smetnji slobodi čovjeka koji je svjestan svojih prava u borbi za svoju egzistenciju…

…Naposljetku, ponos se ogleda i u jednoj finoj crti, to je u gostoljublju, društvenosti i drugarstvu, što je kod bosansko-hercegovačkih muslimana veoma razvijeno. Ta naša slavenska osobina pojačana je identičnom istočnjačkom u velikoj mjeri. Musafir, gost, riječ je puna poštovanja, a da je njih, musafira, bivalo mnogo, a i danas ih još ima, dokaz su česte musafirhane (gostinske sobe) kod iole imućnije kuće. Sa ovim duševnim osobinama i pod utjecajem islama, razvila se još i jedna veoma mekana i do suptilnosti humana osobina: grjehota. Grjehota je ucviliti sirotu ili joj nažao učiniti. Grjehota je zgaziti parče hljeba. Čak je grjehota zgaziti jaziju (pismo). Grjehota je jesti pred sirotinjom ako joj ne možeš ponuditi, i stotine drugih grjehota koje se u protivnom slučaju, to jest ako se ne čine, sve pretvaraju u sevap, to jest upisuju se u dobro djelo. Ovo nekoliko osobina karakterističnih za bosansko-hercegovačke muslimane potrebno je bilo da letimično spomenemo zato da bi nam njihova slika, koju u ovom radu želimo ukratko da iznesemo, bila donekle osvjetljenija…

…Jedan od najsvjetlijih naših momenata pod tuđinskom vladavinom, to je osnivanje “Gajreta”, na dan 20. februara godine 1903. Osnivanje ovoga društva ujedno je bio znak da bosansko-hercegovački muslimani ne misle da njihov poredak treba povjeriti u ruke tuđinu koji bi ga obojio svojim sopstvenim interesima. U ovom slučaju, težnje bosansko-hercegovačkih muslimana udarile su svojim starim pravcem: što dalje od stranog uticaja! Sačuvati pošto-poto svoju individualnost i čistotu svoje tradicije. Jer da “Gajret” nije osnovan, mnogi musliman omladinac, student bio bi prisiljen da padne u vrtlog austrijskih makinacija, moralno obavezan potporom od strane Austrije. Šta bi to značilo za naš elemenat dovoljno pokazuje i činjenica da je broj onih koji su naginjali Austriji, pod njenim uplivom, radio uvijek protiv interesa svog rođenog naroda i ometao svaku akciju narodnih prijatelja.

Osnutkom “Gajreta” bosansko-hercegovački muslimani uvidjeli su konačno i u širim slojevima potrebu stvaranja svoje inteligencije, uvidjeli su potrebu napretka i novih orijentacija. Potpomaganjem “Gajreta”, to su oni stvarno i priznali. Istorija “Gajreta” donekle je ogledalo našeg života posljednih dvadesetpet godina, pa iz tog razloga, “Gajret” je u vezi sa svim pojavama našeg kulturnog političkog i socijalnog života. “Gajret” je puls naših slojeva, po kom, kroz ovo razdoblje, možemo da osjetimo opšte stanje našeg elementa, njegova nastojanja i prava raspoloženja, njegov kulturni napredak i njegove želje. Danas, kad se bura sudbine utišala nad našim glavama, “Gajret” vije nad nama kao veličanstvena pobjednička zastava. Ona kaže: “Pobjeda je naša. Sve je minulo. Došla su nova vremena u kojima treba da me visoko dižete, i što sam ja na većoj visini, dalje vidim vašu budućnost, sve puteve i potrebe.” Da bi bolje upoznali ovog našeg vodiča u budućnost, svakako je potrebno da se pozabavimo i istorijom njegovog razvoja i da se upoznamo sa svim fazama koje je on prošao kroz ovo dvadesetpet godina svoga svijetlog opstanka…

…O postanku imena “Gajret”, jedan od njegovih prvih osnivača, Izet ef. Pertev, pripovijeda: “U zimu 1901/1902. godine, na jednom sastanku u maloj, prizemnoj i zadimljenoj, sobici – kako to rahmetli h. Hamid Svrzo u 1-3. broju Gajreta od 1. III 1913. godine veli – bijahu, osim onih po rahmetli hadži Hamidu spomenutih lica, prisutni još: Rizabeg Kapetanović te rahmetlije Omer ef. Muftić, Hamidbeg Mutevelić, Mehmed ef. Berberović, i još neki. Između ostalog, razgovaralo se ponajviše o brigama i kuburacijama nekojih akademičara, đaka muslimana, koji su istupili iz bečkog tzv. Kalajevog konvikta za bosansko-hercegovačke visokoškolce, kojeg su neki švapski studenti posprdno nazivali Ćušenhajm i Bosnischer Asyl. Tada je na tom sastanku udaren prvi kamen temeljac “Gajretu”, jer se u živahnoj debati rodila ideja za osnutak đačkog potpornog društva i tada se zaključilo da se pokretačka skupština sazove prigodom dojdućih konjskih trka u Butmiru, kada najveći dio bosansko-hercegovačke elite i notabiliteta bude na okupu u Ilidžama i Sarajevu. Poslije toga zaključka, na sastanku, po nečijem prijedlogu, kupili su se novčani prilozi za neke đake koji su izgubili štipendije. Tom prilikom, naime, kada se išlo od jednog do drugog iščući prilog, vikao je g. Rizabeg iz sveg grla: Ha! Gajret, braćo, ako Boga znate!, i to je kod svakog pojedinog ponavljao. Kada se sakupljanje završilo, neko iz društva uzviknu: ‘Znate l’, braćo, kako ćemo nadjenuti ime ovom našem potpornom društvu čije osnivanje sada zaključismo?’ Svi redom za čas ušutjesmo, a ovaj drug nastavi: ‘Eto, braćo, g. Rizabeg mu je, možda i nehotice, ime dao vičući: Gajret, braćo!, pa stoga ja predlažem da se društvo nazove “Gajret”’. Ovaj prijedlog bi, uz živahno odobravanje, od sviju primljen, a Rizabeg, prijatno pobuđen i smjehuljeći se, okrenu se prema jednom drugu i reče mu: ‘E, sada kad sam ja ovako lijepo vikao i time nešto pridonio društvu, i ti meni za nagradu otpjevaj onu, znaš: Ej, vjetar puše a katmer miriše… Rizabegu je odmah udovoljeno i za čas je cijelo društvo popratilo baritonskog pjevača, a poslije toga obećao je g. Rizabeg sutra k večeri donijeti fotografski aparat da nas uslika, što je i učinio, ali, na žalost, nijesmo svi na okupu bili te večeri, nego tek jedna trećina od jučerašnjeg društva. Eto, to je jedna od početnih epizoda “Gajretove” istorije – nastanak njegovog imena.

Poslije konstituirajuće skupštine u proljeće 1903. godine, zašli smo nekoliko nas iz društva po čaršiji i posjetili viđenije age i trgovce, te ih pozivali da se upišu u “Gajret”. Odziv je bio veoma slab, može se reći skoro nikakav. U sarajevskoj čaršiji – ni kod mlađih, a kamo li starijih čaršinlija – nijesmo našli potrebnog razumijevanja. Tek jedan starina odazvao se i odmah položio utemeljačinu od 200 K, s molbom da mu imena ne objavljujemo. Sada, pošto je taj dobrotvor već poodavno preselio na ahiret, smijemo mu ime objelodaniti. To je bio rahmetli hadži Mujaga Semiz, da mu Bog da firdeusi ala dženet.”

Kako smo već naprijed spomenuli, ideja o osnivanju “Gajreta” nikla je kod naših akademičara koji su uvidjeli da potpomaganje njih od strane Austrije može da urodi hrđavim plodovima po opštu narodnu stvar, a narod je prihvatio tu ideju da stvori svoju inteligenciju, svoj oslonac u svakoj eventualnoj potrebi borbe za svoja prava i svoj opstanak. Osim ovog, uviđala se potreba stvaranja inteligencije koje je bilo veoma malo. Muslimani Bosne I Hercegovine, do sad, braneći svoja prava mačem, najednom su se našli u sasvim drugoj situaciji gdje su svoja prava morali da brane perom i naukom. Promjena zaista velika i fatalno je da se u posljednoj četvrti vijeka iza okupacije nije priskočilo u pomoć našoj omladini. Uzrok zakašnjenju školovanja potpuno je jasan kad uzmemo u obzir naglu promjenu tako oprečnih prilika, jer je potrebno bilo da se, makar donekle, izmire krajnosti, pa da se otpočne sa snalaženjem u novim prilikama.

Dan 20. februara 1903. epohalan je dan za nas muslimane u Bosni i Hercegovini, jer taj dan osnovano je društvo “Gajret”. Na sam taj dan osjećalo se neko veselje među pokretačima i omladinom, kao da se očekivalo nešto novo i svijetlo, od čega će u buduće biti lakše svim u tuđinski jaram okovanim dušama. Ali, ujedno se osjećaše i velika bojazan da se ova radost ne bi rasplinula neosnivanjem društva. Jer znalo se da u ovom slučaju vlada ima svoje prste, da ima ljudi uplivnih i uglednih koji rade po njenim instrukcijama. Zato se sa velikim uzbuđenjem očekivalo otvaranje prve skupštine i njen rezultat. Na poziv pokretača, odazvaše se mnogi rodoljubi, svjesno i oduševljeno, a mnogi se ne javiše iz bojazni da stvar ne izađe na neuspjeh, pa čekahu rezultat samog osnivanja društva. Jer mnogi, poučeni prilikama, gledahu na stvar s mnogo sumnje.

Na pomenuti dan, odmah iza podne, iz džamije, počelo je da se skuplja u Kiratehanu sve što je bilo prožeto idejom “Gajreta”, sve što je bilo za kulturni rad. Sa velikim oduševljenjem dočekani su njegova presvjetlost Reisul-Ulema, za ovim načelnik grada Sarajeva i ostali. Sve napeto očekivaše otvaranje skupštine. Tačno u dva sata popodne ustade predsjednik privremenog odbora Safvet-beg Bašagić i otvori skupštinu, pozdravivši prisutne. Zatim izreče sljedeći govor: “Štovana gospodo i prijatelji! Hvala vam u ime privremenog odbora što ste se odazvali pozivu, gajret učinili i došli na skupštinu gdje se društvu Gajret polaže temeljni kamen, na kome će se, ako Bog da i sreća nas posluži, s vremenom podići trajni spomenik koji će podsjećati naše potomstvo da smo i mi jednom na svijetu bili i nešto učinili. A sada mi dozvolite da vam ukratko kažem istoriju razvića ovog društva od početka do danas.

Prije četiri-pet godina, u kolu nekoliko mladih muslimana koji su na prolazu iz Beča svratili u Sarajevo, rodila se misao da se osnuje jedno društvo koje će potpomagati siromašne i neopskrbljene slušaoce na višim školama. Zato su bila izrađena i pravila, ali prilike i bojazan za loš odziv od strane naroda uspavale s utu plemeniti zamisao na neko vrijeme. Istom prošle godine, naš novi podmladak na visokim školama u Beču obratio se pismeno na nekoliko mladih nastavnika u Sarajevu i izvan Sarajeva s molbom da se svaki, po uviđavnosti i po mogućnosti, pobrine da što više naše mladeži pohađa moderne škole. Ta skromna molba iskrene mladeži potaknula je ponovno na razmišljanje svakog njezina prijatelja. Pri koncu lanjske školske godine, u kolu više učitelja poveo se razgovor po tom pitanju. Iz običnoga razgovora isplela se misao da se osnuje društvo koje će potpomagati siromašne muslimane da pohađaju osnovne i srednje škole. To malo društvance od nekoliko učitelja i prijatelja ove misli razišlo se za zadaćom da preko školskih ferija ispita hoće li takvo poduzeće moći naći odziva. Nekoliko dana prije ove školske godine, za vrijeme trka u Butmiru, došlo je u Sarajevo dosta odličnih muslimana iz pokrajine. Dakle pružila se lijepa prilika za sporazum i nije se smjelo propustiti a da se malo življe ne rastrese pitanje o osnivanju islamskog potpornog društva. Kad se vidjelo da i u pokrajini ima dosta rodoljuba koji će se svojski zauzeti za ovakvo poduzeće, zgoda se nije mogla propustiti; na brzu ruku sazvano je danas za sutra više odličnika, sa strane i iz Sarajeva, da dođu na mali razgovor u Ruždiju. Kako je brzo išlo, odziv je bio dobar, a uspjeh još bolji. Izuzev nekoliko njih, brzo smo se sporazumjeli i jednoglasno je zaključeno da se osnuje društvo za potpomaganje siromašnih muslimana na srednjim i višim školama, pod imenom “Gajret”. Tu je odmah izabran privremeni odbor od šest članova da izradi pravila i predloži ih vladi na odobrenje. Kako je poznato svima, pravila su odobrena i “Gajret” će se danas ovdje konstituisati i stupiti u život.

Govoriti o koristi i zamašaju ovog poduzeća svakako je suvišno, jer to znači raspravljati o koristi od nauke uopće. A mi svi znamo da stotinu ajeti kerima i hadisi šerifa preporučuje, čak i nalažu, nauku kao vjersku dužnost svakome bez razlike roda i staleža. Bojeći se da ne bih oduljio navađujući sve ajete, hadise i riječi prvih halifa, pomenuću samo neke: Talebul ilmi faridatun ala kulli muslimin ve muslimetin, što znači: tražiti nauku sveta je dužnost svakom muslimanu i muslimanki. A koja je to nauka i gdje je treba tražiti tumače nam dva naredna hadisa: Utlubul ilme velev bissini, što znači: traži nauku pa makar u Kini. Ovim riječima komentara ne treba; njima su muslimanu otvoreni putevi da traži nauku od koga god bilo i gdje god hoće. U tome mu se daje potpuna sloboda. Što mi tu svetu dužnost ne vršimo, mi smo sami krivi.

Štovana gospodo i prijatelji! Meni je danas u dio zapala osobita čast, čak to mi i laska, da sam predsjednik privremenog odbora gdje se nalazi više odličnih prvaka i velika svita mladeži. Doduše, imade u tome i malo egoizma, ja to i ne tajim, jer je zbilja lijepo bar nekoliko časaka biti tumačem svog naraštaja, svoje generacije. Vjerujte mi, od mladeži nema simpatičnijih i milijih slušatelja pred kojim čovjek može slobodnije otvoriti srce i reći svoje misli, jer se nada da će ga slušati i razumjeti. Mladež lahko svaća i s mladenačkim žarom odmah počinje da radi, čim se uvjeri da je nešto dobro i korisno. I prva misao za ovo poduzeće planula je u mladim srcima, zato ovdje, moji mladi prijatelji, stupite vi naprijed, pod pokroviteljstvom i iskusnim savjetom naših prvaka i uleme.”

Apelom na mladež predsjednik završava svoj govor koji je saslušan sa velikom pažnjom i svaka njegova riječ pala je prisutnim na srce. Poslije njegova govora podiže se bura od pljeskanja i uzvici: Živio! Zatim Dr. Halidbeg Hrasnica čita skupštini pravila bez ikakvih upadanja i prekidanja, a poslije toga, Safvet-beg pita da li ko ima šta da primjeti, našto ustaje Esad-efendija Kulović i govori: “Stvar za koju se iskupismo dobra je i lijepa i mora se zahvaliti pokretačima za njihov rad i trud. Ali, obzirom na okolnosti vremena, na abnormalno stanje koje kod nas vlada i na pomanjkanje upliva u narodu, neće biti željenog uspjeha, pa će nam rezultat biti kajanje. Ovo će se smatrati kao neka kontra i stvarati će izazivanje, pa će biti još veći razdor. Da se tome izbjegne, ja predlažem da se ovo odgodi na neizvjesno vrijeme. Eto, još dosad ima prigovora da je štatut skučen, jer nema unutra medresa ni hodža. A vjerujte, ne možemo biti ni bez toga.”

U daljnjem svom izlaganju vladinovac Esad-efendija Kulović i nadalje govori proti ideji o osnivanju “Gajreta”, što u publici izaziva silno negodovanje. Ademaga Mešić pobija Kulovićev prijedlog, pri čemu se kod prvih njegovih riječi diže silna bura odobravanja i padaju poklici živio! On kaže:

“Ja ustajem protiv Esad-efendijina prijedloga te želim da se društvo osnuje. Ja sam naročito došao iz provincije i danas nam se pruža ovdje najbolja prilika da pokažemo zborom kako nam na srcu leži naš napredak. Za dobru i plemenitu stvar uvijek je dobro vrijeme da se započne. Ugledajmo se, braćo, na naše djedove koji su se za nas mačem borili, a naše oružje danas je samo – pero. Naoružajmo i sirotinju tim oružjem, pokažimo da nam je to na srcu. Bezi, age i trgovci mogu svoju djecu uzgajati, ali sirotinja nema odakle. Srce im kuca za naukom, a nemaju sredstava. Današnji dan pruža nam priliku da pomognemo onima koji žele da uče a ne mogu. Mi iz provincije uprli smo oči u Sarajevo. Mi nismo ništa drugo nego vojnici, pa ako nas naše vođe budu dobro vodile, mi ćemo ih slijediti. Ne odgađajmo, nego pokažimo da hoćemo i možemo, i da se ne plašimo, već samo: naprijed, naprijed i naprijed! Ja ispred svog Tešnja, a jedini sam, čini mi se, iz provincije, pozdravljam s oduševljenjem osnivanje društva. Živio Gajret!”

Na odgovor Kulovića ponovo nastaje negodovanje među prisutnim, našto ustaje Safvet-beg Bašagić i veli da je ipak zgodan čas da se društvo konstituiše. Već dosad ima oko šest stotina članova, pa on pokazuje telegrame i uvjerava da je veliki broj svjesnoga svijeta uz nas. Halidbeg Hrasnica predlaže da se ovo predpitanje ipak riješi parlamentarnim putem. Osman-efendija Hadžić veli da se stvar razbistri pa kaže da bi se krivo učinilo ako bi se Kulovićev prijedlog pogrešno shvatilo i mislilo se da je on možda protiv toga. On nadalje kaže da ja najvažnije to što nisu prisutni čak ni oni za koje se društvo osniva. On se boji da će posljedica svega toga biti deprimisanje naroda, pa će biti još više neprijatelja. Na to ustaje učitelj Hasan-efendija Hodžić: “Ja, gospodo moja, nijesam mjerodavan da govorim o tom, ali mislim: ako je stvar dobra i plemenita, svi smo duži da za nju radimo i za nju je uvijek zgodno vrijeme.” Esad ef. Kulović upada mu u riječ: “Je l’ sad vrijeme da sijemo bostan?!” Govornik mu odgovara: “Nije Gajret njiva!” Između ostalog, on apelira u ime sirotinje koja ne može čekati da se društvo konstituiše kad se kome prohtije.

Edhem ef. Mulabdić, između ostalog, veli: “Pitam vas, gospodo moja, s kakovom bi idejom trebalo doći pa da sav narod prihvati za nju kao za jedan štap? Nema te ideje danas koja bi svakog oduševila. S toga, dakle, nemojmo se obazirati što sve nije na okupu. Kad mi budemo imali društvo koje će podupirati ovu našu mladež, mi ćemo se nekako tom prilikom više zainteresovati za nju pa je češće obići, a djetetu je koji put dosta i kad ga po plećima poplješćeš i time osokoliš na učenje. U nas toga dosad nije bilo, a postankom Gajreta i toga će biti. Probudiće se i u nama veći interes za mladež, i u mladeži za nauku.” Esad ef. Kulović ustaje po treći put i kaže da se on slaže s tim mislima, ali se boji da ne prouzrokuje još veći razdor. Želi da se o stvari izraze iskusniji ljudi te se osvrće na Reisul-Ulemu. Nastaje odlučan čas, sve uprlo oči u Hadži Reis-efendiju šta će on reći, a on na to odgovara: “Bojati se da bi bili lijeni da se opet sastanemo.” (Prava bura odobravanja: Živio Hadži Reis-efendija!)

Esad ef. Kulović sa još nekoliko upadica nastoji da omete raspoloženje oko osnivanja društva, a kad mu se ne usvaja prijedlog, predsjednik ga stavlja na glasanje. Pri glasanju ustaju Kulović i Hadžić, a za njima još jedanaest osoba. Pošto Kulovića prijedlog pada, on ustaje sa sedam drugova i ostavlja skupštinu, dok onih pet ostaje, pokorivši se zaključku ogromne većine, iza čega se prelazi na biranje odbora.

Tako je ova prva “Gajretova” skupština slika i naših tadanjih prilika. Sumnja mnogih da bi vladini prsti mogli da osujete ovu veliku zamisao izbila je na površinu, ali je, na sreću, ostala bez dejstva. Koliko je po nas bosansko-hercegovačke muslimane mogao da bude fatalan recimo jedan Kulović i sličan njemu jasno je kad se vidi šta je “Gajret” učinio za muslimane kroz ovo dvadesetpet godina. Sreća je da su ovi kukolji u šenici, pa koliko god oni bili krupni, ipak ostali neprimjetni. Danas, isti ovi kukolji mogu da posluže svima za primjer, a oni su ujedno i dokumenat prilika s kojima je “Gajret” morao da se bori još u svom zametku. I s vremenom, slični kukolji nisu iščezavali; kako ćemo vidjeti, oni se pojavljuju često puta u toku “Gajretova” rada, sa manje ili više štete, nesvjesno ili zlonamjerno, kao što je bio slučaj sa Esad ef. Kulovićem, koji je bio, skupa sa svojim drugovima, oruđe u rukama austrijskih mahinacija. Jer, Zemaljska Vlada za Bosnu i Hercegovinu, nemogući javno, gledala je da na intrigantski način, pomoću svojih ljudi, omete osnivanje “Gajreta” kao štetno po njene interese. Znali su oni na vladi šta za muslimane znači osnivanje jednog ovakvog društva. Znali su oni da će se iz njeg nasposlije da izlegu njeni najljući neprijatelji. A u svojim slutnjama, kao što smo vidjeli, nisu se prevarili, što nam može samo da služi na ponos.

Da je narod osjećao isto što i pokretači “Gajreta” najbolji dokaz je oduševljenje kojim je širom Bosne i Hercegovine pozdravljeno osnivanje “Gajreta” kao i prvi stvarni rezultati tog oduševljenja. Na prvoj redovnoj glavnoj skupštini od 19. juna 1903., sekretar g. Hasan ef. Hodžić govori o poletu u narodu koji je stvorila “Gajretova” ideja. Nakon četiri mjeseca protekla od konstituirajuće skupštine do ove redovne, “Gajretova” ideja našla je odziva u četrdeset i jednom kotaru i “Gajret” već broji oko šest stotina svojih članova. Propaganda za “Gajretovu” ideju vrši se održavanjem pokrajinskih skupština, po raznim sastancima i sijelima…

…“Gajret” u ovo doba, pa i nadalje, fungira isključivo kao muslimansko đačko potporno društvo, komu je jedini cilj da stvara što jači kadar inteligencije, u čemu i uspjeva. Cijela prva godina “Gajretova” rada prošla je bez ikakvih trzavica u radu na napretku društva i njegovog cilja. Druga godišnja skupština održana je u Kirajethani na Bendbaši, 24. juna 1904. godine. Rezultati rada kroz ovu godinu, izneseni na glavnoj skupštini, jesu podjela dvadesetpet stipendija u iznosu od 5.460 K i potpora u iznosu od 200 K. Broj članova popeo se ove godine na 1.613. Na ovoj skupštini sekretar izvještava između ostaloga: “Za širenjem društvene misli išao je zaključak odbora od 28. oktobra 1903. Pokušalo se da se na 20. februara, kao na godišnjicu osnutka društva, priredi zabava u Sarajevu, ali što se nije moglo izvesti u Sarajevu, to su izveli dični Tešanjci i na čelu im društveni dobrotvor gospodin Ademaga Mešić. Oni su na pomenuti dan priredili zabavu u Tešnju, a u korist Gajreta. Živjeli! Čini se da će ovakve zabave preporoditi nas muslimane, jer zabave ove vrste vode do društvenosti, a gdje je razvijena društvenost, tu istom mogu da uspijevaju i napredne misli… Općenito uzeto, društvo je u ovoj godini lijepo napredovalo, a što je najglavnije, Gajret je osvojio srca muslimana i svako osjeća njegovu potrebu i zamašitost, ali time se ne smijemo zadovoljiti.”…

…VI redovna glavna skupština “Gajreta” održana je u Društvenom domu, u prisustvu oko 350 članova iz Sarajeva i provincije. Prisutni su skoro svi članovi Egzekutivnog odbora, sa Ali-begom Firdusom na čelu. Nekoliko privrženika tadanjeg režima žele da ometu ovu skupštinu i da je vladin izaslanik rasturi, ali im to ne polazi za rukom. Tajnik izvještava između ostalog: “Ove godine broj članova popeo se na 4.082, a u agilnosti povjerenika osjeća se izvjesna labavost. Obustavljeno je izdavanje kalendara Gajret jer se njegovo štampanje pokazalo kao suviše skupo, a kalendarova prođa nikakova, zato, mjesto kalendara, trebalo bi pokrenuti list Gajret, u kom će odbor publikovati imena novih članova, kvitirati prispjele novčane pošiljke, izvještavati članove o svim događajima koji se tiču društva itd, a osim toga, u koliko prostor bude dopuštao, treba da taj list donosi i poučne članke za narod. Po odborovu zaključku od 5. avgusta 1907. pokrenut je taj list. O potrebi, podesnosti i praktičnosti takovog društvenog glasila ne može niko sumnjati kad zna kako se tim listom podržava neophodno potreban saobraćaj između odbora, povjerenika i članova, i kako se njime daje prilika svakom prijatelju Gajreta da prati rad odbora i napredak institucije. Tako npr. u listu Gajret mogla su i naša politička glasila da nađu dosta pobuda i građe da pišu o društvu, pa da od svoje strane, mudrom i bratskom riječju i pou- kom, podupru odbor u teškom radu oko osvješćivanja i prosvješćivanja naroda. Ali, na žalost, moramo konstatovati da su se ti politički listovi slabo zauzimali za Gajret. Šta više, našlo ih se i takovih koji su u svijet proturali izmišljene vijesti, bez imalo bojazni i savjesti hoće li te vijesti škoditi Gajretu ili neće. Te vijesti nijesu Gajretu naškodile. Mi ovo spominjemo samo zato da gospoda članovi vide u čemu se sastoji rad nekih naših patriota.”…

Na VIII redovnoj glavnoj skupštini od 15. jula 1910. konstatuje se da je rad za “Gajretovu” ideju u redovima inteligencije veoma slab. U zapisniku sa skupštine stoji: “Koliko bi inteligencija mogla da učini za Gajret, dovoljan je uspjeh nekolicine agilnih omladinaca koji su preko ferija mnogo učinili za ovu našu kulturnu ustanovu. Odbor stoga apeluje na patriotizam sve braće muslimana, a naročito mladih i inteligentnih ljudi, da prime srcu ovu našu korisnu ustanovu koja imade tako uzvišen cilj. Minula društvena godina donijela je društvu jedan nov prihod, koji je iznosio koncem društvene godine 1.745.50 K. Taj prihod donijela je Liga hiljade, za koju je mjeseca oktobra prošle godine dao ideju Smajil-aga Ćemalović, vlasnik Samouprave, a koja je prihvaćena među mostarskom omladinom. Na list Gajret, otkako ga uređuje naš poznati književnik Osman Đikić, javilo se novih hiljadu pretplatnika jer list, pored izvještaja o stanju društva, donosi članke beletrističkog i raznog sadržaja. Tokom rješavanja raznih tačaka na skupštini, prelazi se na biranje novog odbora, a zatim na diskusiju oko lista Gajret, kojom prilikom njegov urednik s uspjehom odbija sve prigovore.”… Na početku zasjedanja X redovne glavne skupštine, održane 17. jula 1912., predlaže Mustajbeg Halilbašić da se, prije nego se pređe na dnevni red, ustanovi ko može prisustvovati današnjoj skupštini, a ko ne može. Veli da imade među prisutnim osoba koje nemaju pravo glasa, a drugi, koji ga imaju, nisu dobili članske legitimacije. Edhem ef. Mulabdić je mišljenja da legitimacije koje je Odbor izdao radi prava pripuštanja ne mogu biti mjerodavne, jer toga nema u društvenim pravilima, a predlaže da se po društvenim knjigama ustanovi ko na današnjoj skupštini ima pravo glasa, a ko nema… Pošto je riješeno ko će prisustvovati ovoj skupštini, tajnik, između ostaloga, izvještava:

“Gospodo skupštinari! Upravni odbor ima prije svega da stavi slavnoj skupštini na znanje tužnu i žalosnu vijest da je društveni poslovođa Osman Đikić, u cvatu svoje mladosti, promijenio ovaj svijet boljim. Smrt Osmana veliki je i nenadoknadivi gubitak, kako za društvo Gajret, tako i za cio islamski elemenat. Apstrahujući pjesnika i književnika, novinara i političara, ostaje nam Đikić kao kulturno-socijalni radnik na polju narodnog dobra. I zaista, pravu zadaću druš- tva Gajret ispovijedao je Osman još prije nego je postao društveni poslovođa, a s Gajretom se upravo onda srastao kad je prešao prag društvenih prostorija kao njegov poslovođa. Mnogobrojna zanatlijska i druga društva, čitaonice i zadruge, posvjedočuju danas Osmanovu radinost. Marljiv kao pčela, ustrajan kao mrav, radio je neumorno za napredak ovoga društva i podigao ga na dostojnu visinu, učinivši od njega neki centar oko koga se kreće naš kulturni i privredni život. Da blagotvorno djelovanje i uticaj društva Gajret dođe i do najzabitijih krajeva naše otadžbine, reformisao je društveno glasilo, list Gajret, i okupio oko njega lijep broj naše omladine, pripravljajući je tako na intenzivan i plodonosan rad u narodu. Zdrave i plemenite ideje, puni i sočni članci, nalazili su mjesta u listu koji je bio krvna mreža u našem kulturnom životu. Služeći se devizom udruženim silama, radio je na kulturnom i ekonomskom polju da udruži staro i mlado, bogato i siromašno, kako bi svi skupa uprli i pomogli da naš život krene boljim i sigurnijim pravcem. U tome je donekle i uspio, o čemu svjedoči i napredak društva i društvene ideje, pa je dužnost da ga se i ovaj put i na ovom mjestu sjetimo i rahmet mu predamo. Slava Osmanu!”

…Tokom daljeg zasjedanja skupštine, Ibrahim-beg Defterdarević tvdi da, pored svih izaslanstava i svih agitacija, narod ipak neće da prigrli “Gajret” onako kako bi to moglo da bude. “Gajret” nije mogao da raširi svoju ideju radi toga što se još od osnutka u njegove redove uvukla politika i strančarstvo. Govori kako je “Gajret” u početku bio u rukama ferdekterskim, zatim kako je prešao u ruke narodne i naposljetku kako su ga prisvojili demokrati, pa da društvo radi ovih trzavica nije napredovalo onako kako bi trebalo da napreduje. Te trzavice vidi i na današnjoj skupštini. Gospoda skupštinari podijeljeni su u dva neiskrena tabora: za jedne se veli da su Srbi, a za druge da su Hrvati, a naš narod neće ni jedno od toga. Na ovo Smajl-aga Šarić uzvikuje: “Ja sam Srbin, elhamdulillah! Živio kralj Petar!”, našto se uzrujaše detektivi, a većina poče da uzvikuje: “Živio Šarić!” Govornik moli, u interesu našeg napretka i naše prosvjete, da se u Odbor biraju ljudi koji nisu prononsirani ni Srbi ni Hrvati. Samosvijest muslimana u Bosni i Hercegovini tako je živa da ne treba da im diktira ni Beograd ni Zagreb, a pitanje narodnosti možemo komotno prepustiti vremenu i prosvjeti. Mustajbeg Halilbašić ustaje i daje izjavu, u svoje i u ime svojih drugova, da oni nisu niti Srbi niti Hrvati, kako je to rekao gospodin Defterdarević. Ova skupština protekla je burnije nego li ijedna do nje. Struja narodska i struja vladinovaca sudarile su se u nepomirljivom sukobu, što je opet završilo pobjedom nacionalista…

…XI godišnja glavna skupština održana je 29. jula 1913. godine. Ovo je ujedno i posljednja “Gajretova” skupština koja se održala pod nadzorom izaslanika austrijskih vlasti. Tajnik u svom izvještaju, između ostalog, kaže: “…Iako je broj članova porastao, ipak je neznatan uporedivši ga s brojem muslimana u Bosni i Hercegovini kao i prema materijalnom stanju njihovom. Koliko je još maleno i slabo shvatanje ovog društva vidi se najbolje po tome što se mnogi bogati, i vrlo bogati, ljudi upisuju za članove 4. reda i misle da su sa 20 helera mjesečno uplate izvršili svoju dužnost i prema uzvišenoj zadaći ovog društva i prema sa- mom sebi… Ne smijemo, gospodo, biti tako ravnodušni prema svojoj budućnosti. Naš svijet nije nesvjestan, nije ni tvrdica, on će rado priložiti kad mu se stvar razjasni, a to se vidi po tome da ona mjesta osobito daju gdje su vrijedni pododbori i povjerenici, a gdje su oni nemarni, otud ne dolazi ništa.”

…Hijadu devetsto i četrnaesta godina bila je sudbonosna za “Gajret” kao i za ostale nacionalne institucije. “Gajret” je raspušten po vladinoj naredbi i predat na upravu predsjedniku Vakufskog saborskog odbora kao komesaru, a na upravljanje odboru. Ova uprava, kroz cijelo vrijeme rata, nije posvećivala mnogo pažnje društvenom napredku. Abnormalne prilike, kao i nemarnost ove uprave, mnogo su pridonijeli nazatku “Gajretove” ideje… Zato, novom odboru, izabranom na XII redovnoj glavnoj skupštini “Gajreta”, 19. septembra 1919., u velikoj sali Društvenog doma, stavljen je u dužnost veliki zadatak: da preporodi zamrli “Gajretov” rad i da ga podigne na dostojnu visinu… Tajnik čita izvještaje u kojima pododbori u interesu “Gajreta” traže da se u Odbor izaberu ljudi bez partijske boje, mladi i aktivniji. Konzervativci više ne bi smjeli doći u odbor (burno odobravanje). Dr. Karamehmedović hoće da govori, ali mu većina skupštinara ne dozvoljava, a čuju se i neki glasovi kao: “Nećemo kapitalista koji imaju dnevno 300 K prihoda, pa i opet neće sirotinju da liječe badava! Dolje s njim!” U to ustaje Sakib Korkut i počinje: “U ime Jugoslavenske muslimanske organizacije…” (opšti protesti: Dolje! Ovdje se ne govori u ime političkih organizacija!) Pošto se duhovi malo smiriše, nastavlja Korkut: “Ovdje su dvije kandidacione liste. Jedna Jugoslavenske muslimanske organizacije, a druga onih oko Budućnosti. Mislim da bi se moglo doći do kompromisa.” (glasovi: Nećemo u “Gajretu” kompromisa sa političkim strankama!) Enver Muftić misli da bi u interesu “Gajreta” trebalo da dođe do kompromisa. Na to ustaje Šukrija Kurtović pa veli: “Ja sam ovdje izvan stranaka te ne govorim ni ispred kakve organizacije. Meni je na srcu napredovanje Gajreta kao jedine kulturne institucije muslimana u Bosni. Stoga ne mogu dopustiti da se ovdje govori u ime kakve političke organizacije, kao što je to gospodin Korkut učinio. Političkih stranaka ne smije da bude u Gajretu, niti se smije dopustiti da se u Gajretu, pod vidom mu- slimanstva, vodi propaganda za koju političku partiju, da konzervativci u njemu žare i pale i da našim študentima oduzimaju štipendije samo iz toga razloga što s njima ne dijele ista načela (burno i dugotrajno odobravanje). Ovdje valja govoriti kao član Gajreta, a ne kao strančar. Korkut je rekao da je njegova stranka spremna na kompromis. No, ovdje se ne radi o kompromisu političkih stranaka, ovdje se radi o borbi između starih i mladih, između onih koji su prošli i onih koji dolaze, a tu nema kompromisa. Gajret će samo onda moći napredovati ako se nađe u rukama mladih i borbenih elemenata (burno odobravanje).” Poslije toga govori Ešref ef. Imamović o štetnosti politike u “Gajretu” te apelira i zaklinje skupštinare da se toga okane i prigrle “Gajretov” program…

…2. marta 1920. primio je predsjednik Glavnog odbora od Policijske direkcije akt kojim ga ova poziva da u roku od osam dana sazove društvenu izvanrednu skupštinu u svrhu izbora novog odbora. Svi članovi odbora primaju taj poziv sa negodovanjem, jer drže da se miješanje političkih vlasti u poslove kulturno-prosvjetnog društva, a na zahtjev natražnjih i društvu nenaklonjenih elemenata, a može biti i nečlanova ili direktnih neprijatelja “Gajreta”, kosi sa ustanovama i duhom društvenih pravila. Osim toga, dolazi taj poziv pod kraj društvene godine, u vrijeme kad je odbor izvukao društvo iz blata i nereda, kad je zainteresovao prave njegove prijatelje da za društvo rade. Tehničke teškoće tako su velike da bi one same diktirale odboru da taj poziv otkloni i da uloži protest protiv takvog postupka spram ovako važnog društva kao što je “Gajret”. Određuje se predsjednik i blagajnik da kod Policijske direkcije i kod predsjednika Zemaljske vlade uruče pismeni protest. Policijska direkcija za Bosnu i Hercegovinu saopštava rješenje Zemaljske vlade da nije uvažila protest protiv zahtjeva Policijske direkcije da se sazove redovna skupština radi biranja odbora i poziva predsjedništvo da, u roku od osam dana, sazove skupštinu u tu svrhu. Iz ovoga razloga saziva se XIV redovna glavna skupština, koja je održana u gimnazijskoj dvorani Velike gimnazije u Sarajevu, na dan 23. maja 1920. godine…

…U svom izvještaju, sekretar navodi i opisuje kampanju koja se vodila od strane Jugoslavenske muslimanske organizacije protiv “Gajreta”, odbijajući razložno i opravdano sve prigovore od strane njezine, pa završava: “Ljudi starinskog kova, nesavremenih nazora, anacionalni, fanatični, zagrižljivi, prkošljivi, ljudi koji se zalijeću na Gajret ne da ga unaprijede, već da mu razvitak koče, ljudi koji nemaju ni toliko intelektualne ni moralne snage da bar dobro prouče društvena pravila, da ih se drže, da čuvaju ugled i dostojanstvo Gajreta, skrivili su da je ovo društvo toliko zaostalo iza bratskog kulturno-prosvjetnog društva Prosvjete, kojoj moramo biti zahvalni što je dijelila pomoći ne obazirajući se na konfesije učenika. Dužnost je ove skupštine da najstrožije osudi one barbarske individue koje Gajretu, radi ličnog ćara, bacaju klipove pod noge.”…

…XV “Gajretova” glavna skupština održana je 24. jula 1921. u prostorijama “Gajretova” muškog konvikta. Između ostalog, u svojoj pozdravnoj riječi predsjednik Alija Kurtović kaže: “Iza velikog niza godina neprestanih borba i političkih trzavica u društvu Gajret, uspjelo je naposljetku današnjem odboru da našoj javnosti, odnosno da političkim nasrtljivcima koji u sve hoće da unesu čaršijsku politiku, dokažu da Gajret nije mjesto gdje se vodi partizanska politika. Kao što rad, marljiv rad, u običnom životu svakog čovjeka čuva od poroka i zla, od nevaljala puta, jer ne dozvoljava da se razbuktavaju u njemu političke strasti, tako je i glavni odbor društva Gajret uspio da radom spase društvo od političkih trzavica. To je naš najveći uspjeh. On nam omogućava da nesmetano nastavimo rad oko dizanja “Gajretove” ideje. “Gajret” više nije poprište partizanske politi- ke, nego poprište rada i velike nacionalne ideologije… Mnogo veći uspjeh od svega ja vidim u tom što smo otvorili ženski srednjoškolski konvikt u Sarajevu i tako omogućili našem ženskom svijetu da se razvija savremeno. Moje je mišljenje da je centar muslimanskog pitanja kod nas – žensko pitanje, i da je ono preduslov našeg napredka. Bez kulturne majke nema kulturne porodice, a bez kulturne porodice nema kulture u narodu… Žalostan je fakat, gospodo i braćo, da muslimanski široki slojevi ne osjećaju svoje inteligencije i nemaju povjerenja u nju. Nikad do sada, osim časnih iznimaka, nije ništa učinjeno da se steče to povjerenje i da narod osjeti da ima svoju inteligenciju. Musliman kad svrši škole ili je državni činovnik ili političar, čisti političar koji svoju politiku zasniva na frazama i ujdurmama, a ne na pozitivnom radu. S toga puta treba da se skrene na bolji i da se inteligencija organizuje za rad u narodu. “Gajret” treba da postane centar te organizacije i na tom polju ja vidim mnogo veći i bolji zadatak nego na izdavanju materijalne pomoći. Inteligenciju i rad treba organizovati. Ni jedno selo ne smije da izostane da ga makar jedan inteligenat ne obiđe, ni jedan čovjek ne smije da ostane kome ne bi bilo poznato da postoji “Gajret” i da ne zna njegov zadatak…

…Da spasavamo sirotinju, sirotu djecu i da ih očuvamo i učinimo korisnim za našu zajednicu, nosimo se mišlju da osnujemo jedno sirotište, pa smo i tu na putu skorog otvorenja njegova. Ovaj posao ne bi trebao da bude naš; prirodnije je a i pozvanije je da to uradi Vakuf, ali.. Najbolje je da se zaustavimo na ovom ali, da ne izazivamo nepotrebne sukobe među nama. Pored toga, odbor misli da pokrene list, da preuzme inicijativu za narodno prosvjećivanje i u tom se nada da će, i kod vas i kod naroda, u tom naići na razumijevanje i pomoć, jer sam ne može sve da podnese. Bude li se ovako radilo i bude li sloge u ovom radu, ja sam siguran u naš uspjeh.”

…Ovaj, u glavnim potezima izneseni, rad i život “Gajreta”, nije samo njegov istorijat; on je ujedno i putokaz za budući rad u ovom našem jedinom kulturnom društvu. Svaka stranica, obilježena nastojanjima i trudom oko podizanja ove zgrade, može da se primjeni i na današnje prilike i potrebe, i, gledana u prošlosti, ona je još jasnija i ubjedljivija; svaka stranica obilježena našim manama i nedostacima isto tako može da nam posluži kao dobar primjer za budući rad u društvu, kao način odnosa sa svim onima koji rade protiv društvenih interesa. Zato, pri završetku ovog prikaza o “Gajretovu” radu i životu, treba istaknuti još jedino želju da “Gajretu” u budućnosti bude oslonac svaka ovdje iznešena plemenita namjera, a prst pažnje svaki i najmanji mig onih koji bi radili protiv njegovih interesa. Ali mi vjerujemo da su redovi ovih posljednjih ugasnuli i da će ideja “Gajreta”, kao pobjednica, nesmetano da krči puteve prosvjete i napredka u kulturno i ekonomski zaostalim hiljadama nas muslimana u Bosni i Hercegovini.

______________________________

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII-XXV, 2023-2025, 123 – 141.