Godišnjica smrti Hamze Hume, pjesnika prenapregnute čulnosti

 Godišnjica smrti Hamze Hume, pjesnika prenapregnute čulnosti

Na današnji dan 19. januara 1970. godine u Sarajevu preminuo je Hamza Humo, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, romansijer, dramski pisac i esejist. Rođen je 30. decembra 1895. godine u Mostaru, gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi u Zagreb na studij historije umjetnosti, poslije Beč i Beograd. U Zagrebu upoznaje Antuna Branka Šimića i druge pjesnike.

Njegova prva pjesnička zbirka je Nutarnji život (1919) u kojoj emanira poetiku ekspresionizma. Humin iznimno plodan književni opus nastavljen je zbirkom pripovijetki Strasti (1923), pjesničkim zbirkama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploča istočnih (1925). Humino najveće književno djelo je lirski roman Grozdanin kikot (1927) koji je preveden na mnoge strane jezike. Riječ je o romanu koji slijedi sve tokove evropske avangarde i lirske revolucije, a koji pored toga memorira kulturološko naslijeđe autorovog rodnog kraja, odnosno Hercegovine. Nakon toga, objavljuje romane Zgrada na ruševinama (1939) i Adem Čabrić (1947), dramu Tri svijeta (1951) i dr.

 

 

 

Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je časopisa Gajret. Od 1932. do 1937. godine radi kao novinar u Press-birou, a potom sve do rata radi kao novinar Politike. Drugi svjetski rat proveo je u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje list Novo doba, potom je urednik programa Radio Sarajevo i direktor Umjetničke galerije. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih se izdvaja Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH za životno djelo.

 


 

NEMIR

 

Jasmini cvjetaju i bašte listaju.

Prolaze behari.

O, bijelo ruho moje djevojačko,

Što truneš pusto u staroj sehari!

 

U zelen ćup svakoga jutra

Bacam po kamičak

I tako brojim dane iščekujuć’ tebe,

O dragi, tugo moja ranjena!

Suzama zalivam đerđef,

A katmer i jasmini venu u avliji našoj.

 

I jeseni venu, i zime dolaze,

I puste duge noći jezde bijelim ravnima.

Budim se.

 

Vrisnem iza sna ko preplašena ptica:

— Ko kuca zvekirom na vrat!

— O, nije ništa, ništa —

To moje srce bije

I dolje u aharu zveči

Lanac našega ata.

 

IZVOR: Hamza Humo, Pjesme, Grozdanin kikot, Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 59.

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.