Godišnjica smrti Hamze Hume, pjesnika prenapregnute čulnosti

Na današnji dan 19. januara 1970. godine u Sarajevu preminuo je Hamza Humo, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, romansijer, dramski pisac i esejist. Rođen je 30. decembra 1895. godine u Mostaru, gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi u Zagreb na studij historije umjetnosti, poslije Beč i Beograd. U Zagrebu upoznaje Antuna Branka Šimića i druge pjesnike.
Njegova prva pjesnička zbirka je Nutarnji život (1919) u kojoj emanira poetiku ekspresionizma. Humin iznimno plodan književni opus nastavljen je zbirkom pripovijetki Strasti (1923), pjesničkim zbirkama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploča istočnih (1925). Humino najveće književno djelo je lirski roman Grozdanin kikot (1927) koji je preveden na mnoge strane jezike. Riječ je o romanu koji slijedi sve tokove evropske avangarde i lirske revolucije, a koji pored toga memorira kulturološko naslijeđe autorovog rodnog kraja, odnosno Hercegovine. Nakon toga, objavljuje romane Zgrada na ruševinama (1939) i Adem Čabrić (1947), dramu Tri svijeta (1951) i dr.
Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je časopisa Gajret. Od 1932. do 1937. godine radi kao novinar u Press-birou, a potom sve do rata radi kao novinar Politike. Drugi svjetski rat proveo je u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje list Novo doba, potom je urednik programa Radio Sarajevo i direktor Umjetničke galerije. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih se izdvaja Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH za životno djelo.
NEMIR
Jasmini cvjetaju i bašte listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojačko,
Što truneš pusto u staroj sehari!
U zelen ćup svakoga jutra
Bacam po kamičak
I tako brojim dane iščekujuć’ tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam đerđef,
A katmer i jasmini venu u avliji našoj.
I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noći jezde bijelim ravnima.
Budim se.
Vrisnem iza sna ko preplašena ptica:
— Ko kuca zvekirom na vrat!
— O, nije ništa, ništa —
To moje srce bije
I dolje u aharu zveči
Lanac našega ata.
IZVOR: Hamza Humo, Pjesme, Grozdanin kikot, Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 59.