Godišnjica rođenja Zilhada Ključanina
Zilhad Ključanin, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, rođen je 5. 3. 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta. Završio je studij filozofije i sociologije Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku pohađao je poslijediplomski studij književnosti koji je nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao 2000. godine. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2002. godine.
Poeziju, prozu, dramu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove piše od gimnazijskih dana, u mnogim listovima i časopisima. Bibliografija takvih radova iznosi preko 400 jedinica. Drama Šehid, napisana na uzoru istoimenog romana iz 1994. godine, premijerno je izvedena 7. 12. 1999. godine u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, u režiji Slobodana Stojanovića. Preminuo je 6. 6. 2016. godine.
Ja šehid, i svjedok, potvrđujem…
1. Ja-Sin;
Abdullah ef. Ćeman – starac; neprikosnoveni autoritet sela; njegova riječ je razvrstavala putnike za džennet i džehennem, što on nikad nije shvatao kao privilegiju nego Božiji usud; četnicima ‘92.-ge nije dozvolio da obuveni uđu u džamiju; oni su ga, međutim, prvo potkovali, pa zavijenog u ćilim, spalili na sred džamije.
2. Tako Mi Kur'ana mudroga;
Feriz Šabanović zvani Feriz Fehkin – baraba, i seoska pijanica; bio nadaleko čuven, jer je na jednom takmičenju psovača pobijedio suparnika u finalu tako što je na sijaset njegovih psovki dodao samo kvadrat; inače, najdraža psovka mu je bila džamijski alem. 1992. godine Feriz Fehkin prvi je osjetio da su mošti uzele kame u ruke. U maju iste godine četiri moštaša nose zastavu sa četiri C, ulaze pjevajući u Trnovu, i penju se na munaru, da izvjese zastavu. Feriz Fehkin razoružava svečetvericu, skida ih do gola, i šalje ih odakle su došli. U junu ubija kalašnjikovim krmaču koju su Srbi namjerno pustili da isprovociraju sukob, rekavši, sada već povijesnu rečenicu: “Šta će vlaško krme u muslimanskoj Trnovi?!” Time je počeo rat. Jedini se toga juna nije predao Srbima koji su ušli u Trnovu. Otišao je u šumu. Tri mjeseca u napušteno selo četnici nisu smjeli ući. Četvrtog se mjeseca sam predao, iscrpljen sifilisom, zadobijenim sa nekom šokicom. Kada su četnici potom ušli u selo, i počeli rušiti kuću po kuću, na džamiji nije bilo alema. Njima to i tako nije bilo važno, niti su znali šta je alem, ali, ipak, neka se pamti da na džamiji nije bilo alema, a da je jedini preživjeli tada bio Feriz Fehkin – baraba, i seoska pijanica, kojemu je najdraža psovka bila džamijski alem.
3. Ti si Poslanik, doista;
Esad Bijelić – starac, doživotni predsjednik Mjesne zajednice; ubio ga, pištoljem, Mihajlo Crnomarković, predsjednik općine.
4. Na Putu Pravome;
Fate Čaušević rođ. Šabanović – nekadašnja ljepotica; uzdah momaka pri jurjevdanskim urancima i prvim dječačkim maštanjima; ‘92.-ge pokušala pobjeći pred četnicima, skočivši u omahu pored mlina; nije se pojavila na površini vode; vodeni su putevi široki, a odaje prostrane, pa nije za odbaciti vjerovanje po kojem utopljenice nastavljaju živjeti u vodenim izbama, pod sedrama.
5. Po Objavi Silnoga, Milostivoga;
Ismet Čukan – pedesetogodišnjak; imao sedam kćeri i jednoga sina; četnici su mu, pred njegovim očima koje više ništa nisu mogle vidjeti, silovali svih sedam kćeri , i zaklali sina.
6. Da opomeneš narod čiji preci opomenuti nisu bili, pa su nemarni;
Tajib Šupuk – mesar; zaklao se sam pred četnicima, prethodno rekavši: “Ja, ipak, znam kako se to bolje radi!”
7. A već se obistinila Riječ za većinu njih, zato neće vjerovati;
Sefer Jagurdžija – mladić, neoženjen, tražio djevojku koja će se zaviti, i nije našao; mujezin, sa glasom koji je budio i vodu; četnici su pitali “ko je ovih godina pjevao sa džamije”; da ima preživjelih, potvrdili bi da je iz njegovog preklanog vrata ispao čitav pregršt harfova.
8. Mi smo ih doista učinili poput onih na čije vratove smo lance stavili do njihovih podbradaka – pa su uzdignutih glava;
Sudo Ičić – mladić; zaklao ga nepoznat četnik; Sudo se, međutim, sjetio toga lica tek u predsmrtnom času: jednom mu je odnio povelike pare na ajncu.
9. I učinili smo ih poput onih ispred kojih smo pregradu i iza kojih smo pregradu stavili, pa smo ih zastrli – zato ne vide oni;
Muhinca – starica; nije htjela da izađe iz kuće; zapaljena.
10. I svejedno je njima – opominjao ih ili ne opominjao ti – oni neće vjerovati;
Muharemovca – prastarica; niko nije mogao reći koliko ima godina, i najstariji čovjek u selu je govorio da ju je takvu zatekao kada se rodio: leži na krevetu i sprema se da umre; najbolja ilustracija njene starosti su njeni potomci koji više nisu jedni drugima bili rod. Četnici su ‘92.-ge pokušali ući u njenu kuću, ali su ih ispred kuće dočekala kola zmija, guštera, i drugih akrepa. Sa udaljenosti, bacili su joj nekoliko bombi u kuću. Ali, niko se ne bi ni danas smio zakleti da je Muharemovca doista umrla.
11. Ti ćeš opomenuti samo onoga koji Opomenu slijedi i koji se Milostivoga boji, iako Ga ne vidi! Takvoga obraduj oprostom i nagradom plemenitom;
Arnes Ičić, Elvis Ičić, Alen Ičić, Elizabeta Ičić – za koje se ne bi moglo reći ništa do da su bili djeca, i da im se otac zvao Rušid a majka Rušidovca.
12. Mi ćemo doista oživiti mrtve, i Mi pišemo sve što su pripremili, i tragove njihove! I sve smo Mi pobrojali u Vodiču Jasnome; Nusret Travljanin zvani Tarzan – snažan četrdesetogodišnjak, othranjen kobiljim mlijekom, koji je jednim udarcem rušio vola; omiljena zabava mu je bila da ide po vašarima i hrve se sa medvjedima. Za četnicima je pošao kao mirno veliko janje. Bio u logoru Krinks, na Manjači, a iz logora Batković izveo ga neki seljak i odveo na imanje, da mu bude kućni rob. Tarzan je bio poslušan rob; sve do potpisanog mira 1995., kada ga je gazda zaklao. Seljak je poslije po Batkoviću i Bijeljini pričao da je Tarzan sam legao, bez glasa, ako se izuzme neko “nerazgovjetno arapsko mrmljanje”.
Izvor: Zilhad Ključanin, Šehid.
