Godišnjica rođenja Muse Ćazima Ćatića, najznačajnijeg pjesnika bošnjačke moderne

 Godišnjica rođenja Muse Ćazima Ćatića, najznačajnijeg pjesnika bošnjačke moderne

Podignuti spomenik pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću 1. 6. 1928. u Tešnju

Musa Ćazim Ćatić, najznačajniji pjesnik bošnjačke moderne, rođen je u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i kod tešanjskog muftije Mesud ef. Smailbegovića uči arapski, turski i perzijski jezik. Godine 1898. prvi put odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već godinu dana kasnije vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Na školovanje u Carigrad ponovo odlazi 1902. godine, gdje se prvo upisuje u poznatu medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju, ali se, bez materijalne potpore, već slijedeće godine vraća u Bosnu i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu.

 

 

 

Sarađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Godine 1907., nakon što biva isključen iz školskog internata, preuzima uredništvo Behara, a sljedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Potom odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na Pravni fakultet, ali sve vrijeme provodi u tzv. Matoševom krugu i Ujevićevom društvu, zapostavljajući studij. U Bosnu se vraća 1910. godine, bez ikakve materijalne sigurnosti, zbog čega će često mijenjati mjesto boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, pa ponovo Tešanj), a 1912. godine odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje, među kojim se ističe esej Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo (1912), i kritike, prevodi brojne studije i knjige za “Muslimansku biblioteku” Muhameda Bekira Kalajdžića. Narušenog zdravlja dočekao je da u Mostaru objavi knjigu Pjesme. Od godine 1900 do 1908. Iste godine biva mobiliziran, a nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. 4. iste godine. Sahranjen je na tešanjskom groblju.

U eseju Musa Ćazim Ćatić, koji je objavljen 1936. godine u časopisu Novi Behar, Tin Ujević će Musu Ćazima Ćatića opisati kao “čovjeka prirode i života”, citirajući Antuna Gustava Matoša, koji je kazao: “Mi smo svi ljudi izučeni, ljudi istančanih nerava, s mnogo traženja, nategnutosti. Ćatić je iskren, životan, prirodan. To za nj nisu lutke, to je osjećaj. On je od mnogih nas bliži zemlji, tradiciji, ukusu naših sredina.” S druge strane, Muhsin Rizvić je u eseju Musa Ćazim Ćatić između erotike i mistike, objavljenom 1966. u časopisu Izraz, ovog pjesnika opisao kao “pjesnika između dva spola: na relaciji između erotike i mistike”, gdje je “erotici pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastrojenje”. Nadalje, pisao je Rizvić, “ljubav je za Ćatića tajanstvena i mračna sila spajanja, krvi i ploti. Ljubav je za njega ekstaza, san, blaženstvo, trenutak na ivici svijesti i beskonačnosti. I ljepota i sklad, čednost, mladost, proljeće. Ali više od svega trenutak mira i spokojstva”. Musa Ćazim Ćatić započeo je put evolutione preinake bošnjačke književnosti koji će kasnije omogućiti i Humu i Kulenovića i Dizdara, jednu novu generaciju pjesnika.

 


 

ZAMBAK

 

U kineskoj maloj vazi

Na prozoru sobe moje

Cvjeta zambak čist i bijel

Nevinosti poput tvoje.

 

Vrh zelene stabiljke mu

Mekano se perje širi,

A oko njeg lepršaju

Sanje moje ko leptiri.

 

Mističnijem svojim krilom

Vjetrići mu pelud trune,

Pa mirisom opojnijem

Moju malu sobu pune.

 

Ja taj miris žedno gutam,

Duša mi ga strasno pije

Ah u perju zambakovu

Tvoja duša sanke snije…

 

 

JA SAM VJERNI ROB LJEPOTE

 

Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život

dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli

gore,
A usne ih pjesmom zbore…

 

Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput

lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju anđôska ta muzika svojim medom opila je,
Zato vazda duša moja s tajne čeznje podrhtaje,
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram…

 

Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je

bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam!…

 

 

TEUBEI-NESUH

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

 

Mom pobri S. Bakamoviću

 

Gospode, evo na sedždu Ti padam,

Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom

I molitve Ti u stihove skladam,

Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”

Gospode, evo na sedždu ti padam.

 

Ti znaš da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljeću ranom;

Al ljudi, med što pod jezikom nose,

Otrov mi dadoše u bokalu p'janom,

Mada sam bio nevin poput rose.

 

I tada s Tvoga skrenuo sam puta

I zatrtao kroz pustoš i tamu

Ah, strast mi razum u okove sputa,

Da ropski dvori njenu crnom plamu –

I s Tvoga ja sam zabasao puta.

 

Vjeru i nadu iz srca izgubih,

I moju ljubav pomrčo je grijeh –

Postadoh sarhoš oholi i grubi,

Sav ideal mu što je vinski mijeh..

Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

 

I slavih Bakha kao sveto biće,

Veneri pete jezikom sam lizo –

Vlastitim zubom ja sam svoje žiće

Komad po komad kao zvijer grizo,

Slaveć Bakha ko božansko biće.

 

Svačiji prezir pratio je mene,

Od sjene moje druzi mi bježahu,

I sve me čiste klonule se žene …

Vaj! teško je bilo meni siromahu,

Jer ljudski prezir pratio je mene.

 

Ja sada bježim pod okrilje Tvoje

I Tvog Kur'ana, Tvoje Vječne riječi;

Gospode, grijehe odriješi moje

I bolesnu mi dušu izliječi –

Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

 

Gospode, razum prosvijetli mi sada

I daj mi snage, daj mi volju jaku,

Demone sve što može da savlada …

Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,

Gospode, razum prosvijetli mi sada!

 

Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,

Da tresnem časom o ledeni kamen

I noktom zgrebem Venerine čare –

O raspiri, mi stare vjere plamen! …

 

Gospode, evo na sedždu Ti padam,

I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom –

I molitvu Ti u stihove skladam,

Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –

Gospode, evo na sedždu Ti padam!…

 

 

Izvor (pjesama): Musa Ćazim Ćatić, Pjesme, prepjevi, eseji, prir. Enes Duraković, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2002, str. 73., 88. i 193.

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.