Godišnjica rođenja Muse Ćazima Ćatića, najznačajnijeg pjesnika bošnjačke moderne
Musa Ćazim Ćatić, najznačajniji pjesnik bošnjačke moderne, rođen je u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i kod tešanjskog muftije Mesud ef. Smailbegovića uči arapski, turski i perzijski jezik. Godine 1898. prvi put odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već godinu dana kasnije vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Na školovanje u Carigrad ponovo odlazi 1902. godine, gdje se prvo upisuje u poznatu medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju, ali se, bez materijalne potpore, već slijedeće godine vraća u Bosnu i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu.
Sarađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Godine 1907., nakon što biva isključen iz školskog internata, preuzima uredništvo Behara, a sljedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Potom odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na Pravni fakultet, ali sve vrijeme provodi u tzv. Matoševom krugu i Ujevićevom društvu, zapostavljajući studij. U Bosnu se vraća 1910. godine, bez ikakve materijalne sigurnosti, zbog čega će često mijenjati mjesto boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, pa ponovo Tešanj), a 1912. godine odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje, među kojim se ističe esej Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo (1912), i kritike, prevodi brojne studije i knjige za “Muslimansku biblioteku” Muhameda Bekira Kalajdžića. Narušenog zdravlja dočekao je da u Mostaru objavi knjigu Pjesme. Od godine 1900 do 1908. Iste godine biva mobiliziran, a nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Umro je 6. 4. iste godine. Sahranjen je na tešanjskom groblju.
U eseju Musa Ćazim Ćatić, koji je objavljen 1936. godine u časopisu Novi Behar, Tin Ujević će Musu Ćazima Ćatića opisati kao “čovjeka prirode i života”, citirajući Antuna Gustava Matoša, koji je kazao: “Mi smo svi ljudi izučeni, ljudi istančanih nerava, s mnogo traženja, nategnutosti. Ćatić je iskren, životan, prirodan. To za nj nisu lutke, to je osjećaj. On je od mnogih nas bliži zemlji, tradiciji, ukusu naših sredina.” S druge strane, Muhsin Rizvić je u eseju Musa Ćazim Ćatić između erotike i mistike, objavljenom 1966. u časopisu Izraz, ovog pjesnika opisao kao “pjesnika između dva spola: na relaciji između erotike i mistike”, gdje je “erotici pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastrojenje”. Nadalje, pisao je Rizvić, “ljubav je za Ćatića tajanstvena i mračna sila spajanja, krvi i ploti. Ljubav je za njega ekstaza, san, blaženstvo, trenutak na ivici svijesti i beskonačnosti. I ljepota i sklad, čednost, mladost, proljeće. Ali više od svega trenutak mira i spokojstva”. Musa Ćazim Ćatić započeo je put evolutione preinake bošnjačke književnosti koji će kasnije omogućiti i Humu i Kulenovića i Dizdara, jednu novu generaciju pjesnika.
JA SAM VJERNI ROB LJEPOTE
Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore…
Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju anđôska ta muzika svojim medom opila je,
Zato vazda duša moja s tajne čeznje podrhtaje,
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram…
Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam!…
TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Mom pobri S. Bakamoviću
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo na sedždu ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh..
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…
I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveć Bakha ko božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonule se žene …
Vaj! teško je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje Vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve što može da savlada …
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem časom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri, mi stare vjere plamen! …
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!…
Izvor (pjesama): Musa Ćazim Ćatić, Pjesme, prepjevi, eseji, prir. Enes Duraković, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2002, str. 88. i 193.
