Godišnjica rođenja Envera Čolakovića, autora romana o zlatnoj prošlosti Bosne
Enver Čolaković, bošnjački i bosanskohercegovački romanopisac, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac i esejist, rođen je na današnji dan, 27. 5. 1913. godine. Školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagrebu diplomirao historiju (1959). Do 1945. godine živio je i književno djelovao u Sarajevu i Budimpešti. Nakon tragične pogibije njegovih roditelja, oca Vejsil-bega Čolakovića i majke Ilone-Fatime, rođ. Mednyanszky, u bombardiranju Sarajeva 1944. godine, seli u Zagreb, u kojem ostaje sve do smrti. Prve stihove objavio je na mađarskom, a pisao je i na njemačkom jeziku. Od 1939. godine piše samo na našem jeziku. Prevodio je s mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, teatarski reditelj, lektor, korektor i urednik. Preminuo je u Zagrebu 18. 8. 1976. godine od posljedica srčanog udara. Njegova književna djela su: roman Legenda o Ali-paši (1944), Izabrane pjesme (1990), romani Lokljani (1991) i Mali svijet (1991), zbirka pjesama Bosni (1998) i roman u stihovima Jedinac (2005). Nakon rata anonimno je prevodio djela Ervina Šinke s mađarskog jezika (tri romana, knjige pripovijetki i brojne eseje), ali i poeziju Gyulae Illyésa i sl. Preveo je Zlatnu knjigu mađarske poezije (1978). Za roman Legenda o Ali-paši dobitnik je Nagrade Matice hrvatske za najbolji roman (1943), a za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika nagrađen je Plaketom Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petőfi, kao i Plaketom i visokim odlikovanjem predsjednika Republike Austrije (1970). Roman Legenda o Ali-paši pripada jedan je od vrhunaca bošnjačke i bosanskohercegovačke i lirske i romaneskne književne prakse, u kojem autor evocira zlatnu prošlost Bosne, njene tradicije i čitave kulture.
“Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja. Trudio se da me što više zabavi i zadovolji, samo da zaboravim svoj položaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmišljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju, videći da se »s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošit« i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, »počeo zreti k'o mlada jabučica u babinu mu vrtu«, ispričao mi je i ovu legendu o Ali-paši koju, evo, kušam oteti zaboravu, a koja mi je svojim tako slatkim istočnjačkim sadržajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju dječačku maštu. Tri dana pričao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka … Neka mi dragi moj Salihaga oprosti što ću ovoj sladunjavoj priči dodati ponešto iz svoje mašte i što će ona time možda izgubiti nešto od svoje poučnosti. Vjerujem da je i on mnogo toga izostavio pazeći na moju mladost. Neka mi, isto tako, i mnogi čitatelj, koji u svakom književnom radu traži neku hronologiju, povijesnu tačnost, čeličnu logiku i slične stvari, ne uzme za zlo što u ovoj legendi neće naći ni godine, ni datume, ni povijesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je, dakle, samo legenda, hikjaja, ono što je moglo nekada i biti, ali vjerojatno – sigurno čak – nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tutuna i mirisu crne kahve. A njezina svrha nije da vas pouči povijesti Bosne, jer nju vjerojatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo zato da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje…
Vjerujem da će ova legenda i vas, dragi čitatelju, liječiti od teške bolesti današnjice, brzine, vratolomije i briga, kao što je i mene izliječila od djetinje melankolije…
Dakle: zastor se diže.”
Ulomak iz romana Legenda o Ali-paši
Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva – Bosna 1942. godine
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad – kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele –
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza…O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!…U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
u bešici prostoj kraj ognjišta crna
uz klokot žute na vergili pure…I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač
bilo prvo ruho božansko što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke
bili prvi nakit, što me zimi kiti –
ipak te volim, i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom,
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja – tužno robovanje!
Bosno moja – ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i – premda žalosno – ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa!…