Godišnjica rođenja Admirala Mahića

 Godišnjica rođenja Admirala Mahića

Na današnji dan 19. januara 1948. godine u Banjoj Luci rođen je Admiral Mahić, bošnjački i bosanskohercegovači pjesnik i dramski pisac. Njegova prva objavljena knjiga poezije je Ljubavna inspiracija (1977), nakon koje slijede Epilepsija cvjetova (1981), Atlasna imperija (1985), Glasno zrim (1988), Kameni stol (1990), Zvono (1990), Sahara (1993), Vijavica iz pisaćeg stroja (2000), Džajina loza (2002), Treba biti priseban (2004) i dr. Objavio je i drame Brod na Miljacki (1982), Je li ovo cesta (1982) i I gurat ću vinograd kroz mariborske ulice (2015). Za vrijeme opsade Sarajeva bio je urednik prvog ratnog biltena Hrvatske seljačke stranke i koordinator književnih programa HKD „Napredak“ u Sarajevu. Nakon rata imao je nekoliko inostranih književnih stipendija: Kulturkontakt, Alte-Schmiede, Wien, Kultur-Steimark, Graz i Maribor. Preminuo je 19. septembra 2015. godine u Sarajevu.

 


 

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

 

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

 

PEJSAŽ ISPRED NAPUŠTENOG MLINA

 

Dud pao u rijeku
Na valovima
pačići sa majkom idu u šetnju
Djevojčica ljubi krompirovu zlaticu

Poškropljen ljepotom svom!
Mlinski kamen zaljubljeno gleda zrna:
iz bedra, iz pupoljka, iz koljena, iz brda –
Odasvud besmrtnost sja!

 

 

IZVOR: Strane.ba

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.